Gdje je problem i zašto je VIP u pravu

Fascinantna je lakoća gluposti kojom se kod nas tretiraju bitna društvena pitanja.

Evo, na primjer, reklama za austrijskog telekom-operatera imena VIP u kojoj se mlade poziva da "zagrle život" i kupe bon baš kod njih, a ne od iritantnog ovna Gregora u Tele 2 ili predvidljivog nogometaša Marija Mandžukića u T-Comu.

Reklama kao reklama. Ništa bolja, ništa gora od konkurencije.

Međutim, ovaj primitivni pokušaj podilaženja mladalačkom buntovništvu ("Znam ja zaš' vam mi idemo na živce! Zato što smo mi mladi, a vi – niste") izazvao je tako žestoke reakcije u javnosti da su se i u VIP-u prepali da nisu možda pretjerali, pa se sada vade na sve strane kako "nisu baš tako mislili".

Reagirala je čak i jedna politička partija, Hrvatska stranka umirovljenika, pozvavši penzionere da zbog diskriminiranja osoba starije životne dobi "svoje teško stečene kune potroše kod nekog drugog teleoperatera koji sve svoje korisnike tretira s jednakim uvažavanjem i dužnim poštovanjem".

Gdje je problem s ovom reklamom? U tome što "osobe starije dobi" počesto mladima idu na živce i obratno? Ne bih rekao da se time otkrila topla voda. Otkad je svijeta i vijeka stariji nerviraju mlade, a mladi starije i to je činjenica koja omogućava razvoj na planetu i traje koliko i čovječanstvo. Uostalom, ne vidim previše razloga da mlađi naraštaj pada ničice pred starijim. Kakav svijet im ostavljaju u nasljedstvo, zahvalnost svakako nije prvi kolektivni osjećaj koji bi ih trebao obuzeti. Uostalom, generacija koja je iznijela rat prva je nakon dugo vremena koja živi lošije od svojih roditelja, ali se na tu činjenicu HSU, koji je na vlasti, ne buni. Ne buni se HSU ni na činjenicu da mirovine jedva dostaju za preživljavanje, a kamoli za bonove za mobitele. Ne buni se HSU ni zbog promjena Zakona o radu kojima se produljuje dob za odlazak u mirovinu. Ništa od toga ne smeta tu stranku, kao što ne smeta ni svitu javnih moralista koja je zbog VIP-a skočila na zadnje noge.

Sama po sebi reklama ima puno više smisla nego, primjerice, cijeli niz televizijskih oglasa u kojima neimenovani voditelj po nekoliko puta svake večeri na svakoj od hrvatskih televizija pita zabrinutu majku hoće li uspjeti oprati dres svoga prvotimca koji je upravo zabio pobjednički gol, pa joj ponudi koncentrat Ariela, Triala, Faksa ili kako se već zovu ti deterdženti. Ili onih pivarske industrije u kojima muškarac nije muškarac ako ne smlati deset piva svaku večer dok gleda Svjetsko nogometno prvenstvo. Ili one za mortadelu PIK Vrbovca u kojoj crnka, koja bi valjda trebala podsjetiti na Monicu Belucci, ima gotovo pa seksualni odnos sa salamom dvojbena okusa. Očito, kreatori takvih reklama ne žele ili ne znaju otići korak dalje od stereotipa s kojima, pak, kako znamo, nije problem što znače, nego što su isključivi sami po sebi.

Prolaze tako, redaju se jedna za drugom na televizijskim ekranima i nitko na njih ne reagira. Do ove VIP-ove koja u sebi uistinu krije jednu za mlade prilično dramatičnu, ali istinitu poruku, a to nikako nije činjenica da mlađi nerviraju starije, da im se neće dići sa sjedalice u autobusu, da ne čitaju ruske klasike i da nemaju nikakav plan. Riječ je o rečenici koju izgovara jedna tinejdžerica: "Sigurno neću radit u istoj firmi cijeli život". E njoj bi trebalo pomoći, jer ne samo da neće raditi u istoj firmi cijeli život, kao što je radio njezin djed, nego je pitanje hoće li uopće raditi jer je u državi u kojoj je nezaposlenost mladih druga po veličini u Europskoj uniji, odmah iza Španjolske, i doseže 50 posto, vjerojatnije da neće raditi nigdje. Pogotovo ne u VIP-u.