Skoči na glavni sadržaj

Gdje su pare?

Krešimir Dujmović

<p><span class="null">Krešimir Dujmović - Ketz, glazbenik, novinar, publicist. Završio filozofiju i komparativnu književnost, a zamalo teologiju i matematiku. Ostavio najbolje godine u Zagrebu, Amsterdamu, Parizu, Berlinu i Šibeniku. Ispisao plahte tekstova ispod kojih je rijetko kada toplo. Vjeruje u slobodni stil, bez peraja</span></p>

gdje-su-pare-3578-3908.jpg

Zaraditi novac živeći na cesti ne zahtijeva pretjeranu inteligenciju, ali uzima psihološki danak. Treba umjerena količina muda i volje. Tko ih ima, nikad neće napraviti korak a da mu nešto ne zazvecka u džepu
Foto: Krešimir Dujmović

U naciji gdje je većina stvorila refleks da je novac relativno nedostupna pojava, beskućnici su bili prisiljeni usvojiti jedan drugi aksiom. Lova je praktički svugdje. Evo je u kontejneru, u užem radijusu kioska, upravo prolazi na metar od mene u nečijem novčaniku…

Zaraditi pare živeći na cesti ne zahtijeva pretjeranu inteligenciju, ali uzima zato psihološki danak. Treba umjerena količina muda i volje. Tko ih ima, nikad neće napraviti korak a da mu nešto ne zvecka u džepu.

Novac nije nakupina papira ili metala. Novac je energija. Većini ljudi nije bitno imati de facto para, nego imati de facto para koje su stekli na određeni način. Zato će se malo tko upustiti u biznis žicanja, skupljanja boca, vrijednog otpada ili ići nekom pokositi živicu, odnijeti truli namještaj, počistiti šupu. Klošari, naprotiv, imaju jedinstvenu prednost da ih boli ona stvar kako su dobili pare, dokle god imaju s čim kupiti novu rundu cuge, pljuga ili prevaliti neku jeftinu jestvinu preko zubiju. Dakle, kako do tih smrdljivih para? Evo kako ne.

Ne skupljati papir, karton, bakar i ine konvertibilne metale. Ne isplati se. Ako i da, već su to Romi napravili prije tebe. Zna Mile, ja prenosim: "Papir i karton se ne isplati, jer da bi skupio papir, moraš ga negdje ostavit, a treba ti tona da bi dobio sto kuna. Jedino ako te netko zovne da mu počistiš podrum ili garažu pa nađeš veće količine bakra ili aluminija, ali to je užasno rijetko."

Saša se nadovezuje: "Romi odmah nanjuše metale i poberu. Trgali su i šahtove. Nekad sam skupljao novine. Kartoni baš i nisu plaćeni. Nekad se isplatilo, danas zaboravi."

Moglo se zaraditi i na knjigama. No, s generalnim pomorom izdavačke industrije antikvarijati plaćaju kikiriki za eventualna vrijedna izdanja koja klošari ubodu na smeću.

No, nije da nema stalnih izvora financiranja za uličare. Svode se na tri stvari. Rangiramo ih po financijskoj izdašnosti – žicanje, odrađivanje jednokratnih poslova, skupljanje boca.

Boce, dakle. Puno posla, malo para. Benefit je što ne zahtijeva komunikaciju i prilično je sigurno da ćeš pronaći nešto. Mile veli kako se najviše boca obrsti između 6 i 8 ujutro kada ljudi idu na posao i bacaju smeće. Za obići svoj kvart trebati ti šest do sedam sati. Skupiš 50 boca, to jest 25 do 30 kuna. Bolje je gdje su bogatiji ljudi. Saša mi kaže da je skupiti sto boca u danu nemoguća misija. Problem je što ljudi idu jedan za drugim i nema šanse da zaradiš više. Ukratko, time se baviš kada ti ne treba puno para i imaš cijeli dan za stući. Fail.

Poslići su drugi par rukava. Od bizarnosti pecanja kovanica iz fontana, preko pronalaženja vrijednih stvari u smeću do odvoza namještaja, šišanja živice, nošenja kofera i sličnih fizikalnih tretmana. Počujmo Mileta: "Ima ih dosta koji su fizički koliko toliko spremni da mogu odraditi posao. Pošišaju travu u vrtu, utovar – istovar… Zarade nešto. Poslodavci u tom slučaju računaju na dvije stvari. Prva je – pomogao si bijedniku, zadovoljio si svoj ego. Druga – tip će ti biti puno jeftiniji. Znao sam slab i mršav prihvaćati fizičke poslove. Netko me zovne riječima imam staru fotelju i dva stara kauča, možete li to izbaciti? Onda pozovem dva, tri frenda i to izbacimo. Ovisi koliko će ti dati, 100, 200 kuna najviše. Koliko god ti da, zadovoljan si."

Klošarima često ekipa sama prilazi na ulici, objasnit će mi Mile, i pita ih mogu li odraditi neki posao. No, ima i humanitarnih udruga u koje se učlaniš pa te zovu kad iskrsne neki angažman, a ima i smećarskog jackpota: "Jednom sam u smeću pronašao zlatni lančić koji sam prodao za 500 kuna. Bilo je i drugih nevjerojatnih stvari, električne sprave, mašine za brijanje, fenove, sve potpuno ispravno. Onda to prodaš na Jakuševcu. Jednom sam iskopao cijeli komplet odlikovanja iz II. svjetskog rata. Bio je tu i orden narodnog heroja. Netko mi je to proguglao i pronašao da se može prodati za 700 kuna. Ja sam to uvalio za 500. Sad kad se sjetim, našao sam jednom i ravnalo od istražnog suca u slučaju Alojzija Stepinca. ekvizit za uspješno trijebljenje smeća – štap s kukom kojim lako razvališ vrećicu da sve ispadne iz nje."

Drago se snašao prodajom klošarskog časopisa Ulične svjetiljke. Daju mu 10 do 20 kuna po komadu. Stoji u prosjeku tri do četiri sata u Ilici. Dogodi mu se da ne proda nijedan. Nekad proda i do 20 primjeraka. To za Božić i Uskrs. Nije mu jasno zašto više beskućnika ne dolazi tako do novca i poznanstava. Ovo potonje je daleko najveći kapital i jedini način za izlazak iz uličnog labirinta: "Otkad sam se opustio i oslobodio, imam samo pozitivna iskustva pri prodaji. Beskućnici obično izbjegavaju ovakav način zarade jer su primjetniji, a većina to ne želi."

Drago je i asistirao u kuhinji Sestara Majke Tereze, a pomagao je i pri fizičkim poslovima. Na kraju je imao toliko upita da je biznis morao prosljeđivati manje socijaliziranim kolegama. Kaže mi da nemalo njih ide po crkvama i traži lovu od svećenika. Dobivaju od 50 do 300 kuna. Ima jedan svećenik u Bukovačkoj koji svakom klošaru koji mu dođe na vrata da pet kuna.

Jasno, tu je i prodaja kalendara po stanovima, što radi zanemariv broj njih. Baš kao i preprodavanje robe po okretištima koju su pokupili u Caritasu i ostalim humanitarnim ispostavama. Love se zna naći oko kioska, a u ekstremnijim slučajevima ekipa bi znala magnetom ili žvakom zakvačenom na štap pecati kovanice iz fontana.



Sve je to super, ali ozbiljan keš je jedino u žicanju. I sam sam se uvjerio u nedavnom eksperimentu koji sam odradio za Tportal - u centru Zagreba u sat vremena možeš pobrstiti 127 kuna. Bitno je da ne bazdiš po cugi, da ne smrdiš i nisi pretjerano oronuo, što je priličan izazov za klošara. Mile je znao invalide koji bi dnevno izmoljakali 200 kuna. Idealan izvor prihoda za klošara početnika, prije nego što mu se skrši samopouzdanje i pogubi se od cuge.

Na kraju, sex sells i na dnu hranidbenog lanca. Saša me informira da se tih malo žena što se zateknu ispod otvorenog neba "ševe za malo bolju lovu". Mile dodaje da se financijski situiraju tako da u rekordnom roku pronađu nekog starca za kojeg će se brinuti, no ništa drukčije ne prolaze mlađi muškarci: "Ako si mlađi, nađeš neku osamljenu bakicu, živiš s njom i servisiraš je u svakom smislu."

Pare su, očito, svuda oko nas. Deficitarna je energija da se dođe do njih.

U sljedećem i posljednjem nastavku pišemo o načinima izlaska iz paklenog ringišpila cuge, smrada i beskućništva. Budite uz nas. 

Prethodna tri nastavka Vodiča možete pročitati ovdje - Tebi se spava, a?, Glad i smrad i Cuga i pljuga - recept za opstanak na asfaltu



Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta «Vodič za preživljavanje Zagreb» kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva