Gospodo iz splitske vlasti, riješite napokon problem i oslobodite nas kolektivne krivnje!

Nema ni godinu dana otkako je Splitom prostrujala stravična vijest: iz zoološkog vrta na Marjanu utekao je njegov najslavniji stanar, sibirski tigar Demetri, pa se sada šulja po obližnjem Varošu i prijeti klanjem svega što se kreće. Smrznuli su se Splićani, u panici su se zatvarali prozori kuća, a u školama nastavnice nisu puštale djecu čak ni na veliki odmor. Za krvoločnu zvijer svi su znali negdje u primozgu, bili su svjesni činjenice da slavni Rus stanuje tamo negdje gore na vrhu brda, ali tek ih je tih nekoliko orwellovskih sati uvjerilo kakvog zajebanog susjeda imaju. Sve dok nije objavljeno da je cijela uzbuna rezultat prvoaprilske šale jedne lokalne radiostanice.

Našem Demetriju ovo nije bilo jedinih pet minuta slave: pojavljivao se u on i u mozaičnim emisijama - ono kad je kroz žičanu ogradu usred snimanja posegnuo šapom i skoro otrgnuo ruku Robertu Pauletiću - a svojim ljubavnim životom bogme je punio i tabloide. Demetri je, naime, dvostruki udovac. Nadživio je prvu suprugu Mazu, potom i drugu Pahuljicu, a osoblje marjanskog zoološkog vrta osnovano sumnja da im je objema skratio život neviđenim seksualnim apetitom. Naš tigar je, naime, poprilična faca, pa se ne bismo čudili da je sam pustio onu glasinu o bijegu u smjeru Varoša. Ne zna životinja što je recesija i zašto u njegov maleni kavez napokon ne dopreme kakvu novu družicu, da se barem zabavlja kad ga već drže u tom...

Hah, gotovo pa ćumezu.

Istinu za volju, nije Demetriju ništa gore nego većini stanovnika tužne nastambe koju samo optimistični nazivaju zoološkim vrtom: na vrh Marjana, uz ruševnu zgradu staru više od stotinu godina, koju zabludjeli također oslovljavaju i s "Prirodoslovni muzej", obitava i medvjed kojemu je pripao kavez širok točno tri i pol metra - pa se nesretnik gotovo 24 sata dnevno tek depresivno vrti oko svoje osi. Tu je i temeljito isprepadani vuk, što  je valjda dovoljan opis, a čini se da mu pompozno objavljeno "sponzorstvo" Jasnima Stavrosa nije baš koristilo. Bio je i jedan krokodil koji se puno desetljeće nije pomakao s mjesta, pa je trebalo neko vrijeme da se ustanovi da je umro. Pa je tu nekoliko majmuna zimi zatočenih u ne previše čistim, ali barem toplim 'terarijima', zatim nešto peradi raznih sorta, par svinja i tovara, ljama, nekoliko ptica i domaćih životinja te paunovi koji se važno šire na uvjetnoj slobodi.

Oni barem imaju prostora: u splitski ZOO, naime, ne navraća gotovo pa nitko. Splićani koji vole Marjan i rekreaciju groze se uvjeta koji ondje vladaju, a preostalima je ionako problem napraviti tih nekoliko stotina stepenica do vrha brda. Eventualno navrate tek na Prvi maja i Svetog Duju, ali i tada vrt zaobilaze jer im je valjda neugodno pred vlastitom djecom.

Nema baš ni turista - nešto što bi logikom stvari trebalo predstavljati atrakciju u ovom gradu krije se poput nečiste savjesti, prolupalog rođaka u potkrovlju. Nema Zoološkog u vodičima, a kad nekakav stranac ovdje i zaluta - poput jednog Brazilca prije par godina - to obično rezultira zgroženošću i dramatičnim apelima po internetu. Pa nije nikakvo čudo da je ovdje svojedobno čak zabranjeno fotografiranje (!), jer, kako je objašnjeno zabezeknutim posjetiteljima, "želi se spriječiti da netko zarađuje na slikama životinja".

Uglavnom, u blaženoj nezainteresiranosti javnosti ovim pogonom gotovo cijelu vječnost upravlja izvjesni Nediljko Ževrnja (da, brat župana Zlatka Ževrnje), koji uredno troši onih nekoliko milijuna kuna što mu ih svake godine uredno isporuči splitska vlast, kakve god boje ona bila. A pare se, treba li kazati, uglavnom potroše na plaće zaposlenih...

I tako ukrug, iz godine u godinu, sve do incidenta poput imaginarnog Demetrijeva bijega iz marjanske tamnice. Ili, recimo, kakve bizarne akcije mladih ekologa: jednom su, recimo, u znak prosvjeda odlučili dočekati Novu godinu baš ispred ZOO-a, pa zapaliti svijeće kao podršku nesretnim životinjama. Problem je što se ondje našlo i nekoliko pijanih klipana s naramkom petardi, pa je cijela stvar već sutradan završila na stranicama crne kronike. Poginuo je jedan tovar, jelen lopatar slomio je nogu, a dva nervozna medvjeda gadno su se potukla. Bilo je dosta krvi.

Istina, s vremena na vrijeme ovdje se pojavi i stanovita Eva Marie von Dick, veterinarka iz Njemačke, koja silno živcira upravu ZOO-a: dođe, ne predstavi se, krišom napravi par fotografija i onda dan kasnije digne silnu dreku. Baš ovih dana ponovo je navratila i podsjetila nas na grozotu, a lokalni aktivisti potom su dijagnosticirali da naš junak Demetri nije baš najbolje. Šepa, bolno se glasa oslanjajući se na otečenu prednju desnu šapu, a i nešto je nervozniji nego inače. Pozvali su nekakvu inspekciju, iako bi zdrav razum i dosadašnje iskustvo trebali dokazivati da se ona baš i nije pretrgla od posla. Ako uopće postoji.

Kažu u Zoološkom da tigru  nije ništa strašno, da ga noga boli tek "od neaktivnosti". Kako i neće: kralj prostranstava nema kud, tek bezglavo tumara po kavezu veličine kakve seoske učionice i depresivno, rezignirano preko oka promotri kakvog zalutalog posjetitelja. Da može govoriti, vjerojatno bi  manirom političkog zatvorenika kazao da su bolji uvjeti čak i u Danskoj - ondje se patnje životinja rješavaju po brzom postupku, kao kod one žirafe koju su bacili lavovima. U Splitu traju cijelu vječnost...

Da je aktivist, naš junak vjerojatno bi uzeo sprej u šape na unutrašnjoj strani kaveza našarao legendarni grafit viđen na jednoj ludnici: "Ovdje smo zato što smo u manjini".

A kako nije ni verbalan ni literaran tip, nego tek jebač zatočen u smrdljivoj samici, splitski tigar zbilja zaslužuje našu pomoć. Dakle, gospodo iz splitske vlasti, riješite napokon ovaj problem i oslobodite nas grižnje savjesti i kolektivne krivnje!

Jer, ako to ne učinite uskoro, neki će entuzijast uzeti Demetrija pod šapu i kao u kakvom srceparajućem hollywoodskom blockbusteru s njim prošetat preko cijelog Varoša, sve do obližnje zgrade Banovine. Moći će on to, iako je očito na izmaku snaga, sigurno bi imao volje za jedan kvalitetan razgovor s Ivom Baldasarom i ekipom...