Građanski rat drugim sredstvima

Svašta ljudima padne na pamet u ovoj našoj zemljici! I k'o za vraga, ispada da smo stvarno plodno tlo, jer što luđa ideja, to se bolje hvata! Oni čija panična želja za revanšizmima svih vrsta i boja tjera njihove moždane vijuge da smišljaju sve nove i nove oblike ostracizama gotovo da se mogu kladiti unaprijed, što luđu ideju iznjedre u bespućima svoje misaone ludosti, to veću potporu za nju mogu očekivati iz onog uvijek jednog te istog društvenog sloja koji zamjera svima da se bave prošlošću, a najviše se sam bavi prošlošću. No, ne bave se oni prošlošću zato što su pasionirani ljubitelji povijesti ili što iz nje žele nešto naučiti. Oni se prošlošću bave jer žele proširiti i zacementirati svoje stečevine u budućnosti.

Franjo Tuđman, prvi predsjednik ove karikature od države u kojoj živimo, u njihovim će srcima i mislima uvijek biti, barem javno, tretiran kao otac domovine, veliki pater familias, kako već pristoji duhu naših tradicionalnih svjetonazorskih poimanja koja ne traže uspješnog upravljača koji će voditi na razumu utemeljenu državnu strukturu, nego traže karizmatskog vođu koji će biti točka okupljanja svih onih silnica koje žele povratak države i društva u prošlost. Takva su promišljanja po pravilu određena zamjenom racionalno-legalnog diskursa obavljanja svih društvenih funkcija za onu neuhvatljivu mješavinu teološko-metafizičkog pristupa u kojem će sve biti fluidno, crno će biti bijelo, a bijelo crno. Sve to u duhu okrutnog postmodernizma koji sve, pa i najtvrđe znanstvene istine relativizira do besmisla zato da bi njegovi zastupnici u mutnoj vodi uvijek ispočetka mogli loviti najdeblje beneficije i funkcije samo za sebe. No čak i takav karizmatski lider poput Tuđmana, koji je po potporu, kako duhovnu tako i materijalnu, išao pro-ustaškoj emigraciji u Kanadi, koji je, istina u dijelu onoga što se naziva hrvatskim korpusom u susjednoj državi, bez pardona podržao osnivanje postrojbi nazivanih po imenima sinova koji su najviše okaljali ime ovog naroda kroz povijest, nije se nikada odlučio uplesti u avanturu zvanu lustracija političkih neistomišljenika. Uostalom njemu bi to bilo i poprilično teško jer je u različitim dijelovima svog života očito bio politički neistomišljenik sam sebi. A to onda znači da bi vjerojatno morao na kraju i lustrirati sam sebe, ili pak omogućiti nekome drugome da to učini.

Tko to govori?

Kada se dva i pol desetljeća nakon osamostaljenja Hrvatske i kraja Hladnog rata uz paralelni slom komunizma pojavljuju ideje i njihovi proponenti koji punim plućima predlažu lustraciju normalan, pismen, načitan i politički prosječno potkovan građanin ove zemlje trebao bi već radi vlastita mentalnog zdravlja, pa i neke buduće egzistencije, zastati, povući se korak nazad i razmotriti iz šire perspektive o čemu je tu zapravo riječ. A da bi se u tome uspjelo, treba razmotriti tko predlaže, što predlaže, s kojim motivima, koje argumente nudi i koje namjeravane kao i skrivene posljedice predloženi proces lustracije može imati.

Naravno, predlagateljima lustracije u Hrvata jasno je da su šanse za njezino uvođenje u pravni sustav i provedbu slabe, a još slabije za onakav njezin opseg kakav oni priželjkuju. Stoga je na djelu naricanje po svim desno orijentiranim medijima i portalima te zazivanje bratske Njemačke (bit će valjda Danke Deutschland! još jednom ako to uspije) da provede lustraciju za nas. U provedbi te ideje desne stranke i njihovi vođe, koji se uvijek i u svakoj prilici nominalno zaklinju da oni jedini znaju što su nacionalni interesi i kako ih očuvati, u praksi se ponašaju kao i stotinama puta do sada te se ne libe od ove zemlje ponovo napraviti koloniju. To se radi uz lakonski izrečene opservacije poput one da smo mi mala zemlja članica EU-a i NATO-a i da se moramo "znati ponašati", ili pak ove nedavne na temu ponovnog uvođenja vojnog roka, kada šef stranke koja se najviše zaklinje u nacionalne interese nije rekao "Napravit ćemo analize i procjene", "Donijet ćemo nove politike, strategije i planove, pa ćemo onda vidjeti što s vojnim rokom", nego je samo lakonski izjavio "Vidjet ćemo što će NATO reći"! Tako se brane nacionalni interesi, kako u ovom tako i u bilo kojem drugom pitanju kada je riječ o balkanskoj inačici "dobre stare partije"!

Kaže neka pučka mudrost: nije važno što se priča nego tko priča! Ako bi se toga držali dovoljno je pogledati tko predlaže Top of Form lustraciju, pa će se vidjeti da su to uz one uobičajene pojave desno orijentiranih političkih stranaka i udruga još i njima pridruženi rigidni konzervativni vjerski indoktrinirani pravnici, ljudi koji u svemu i svakome tko ne misli kao oni vide Jugoslavene, četnike ili komunjare. Već na prvi pogled je jasno da su to mahom stranke i udruge ne samo desnog, nego krajnje desnog, pa i agresivno desnog svjetonazora. To bi trebalo biti dovoljno svakome s malo soli u glavi da shvati da nije riječ ni o kakvoj moralnoj, viteškoj želji za stvaranjem uvjeta za bolje društvo, nego samo i isključivo o vraćanju povijesnoga klatna skroz na desno, pri čemu će onda konzervativni proustaški svjetonazor postati dominantan mainstream faktor u društvu, a sve lijevo od toga biti u permanentnoj opasnosti da bude lustrirano.

Prvo Tuđmana

Nije za zanemariti opseg lustracije koju bi rado predlagatelji uveli u Hrvatsku. Iz do sada poznatih prijedloga da se lako zaključiti kako nije riječ samo o tome da se od obnašanja javnih dužnosti izuzmu oni koji su eventualno kršili ljudska prava, kao što je uglavnom prosjek u onim europskim zemljama koje su lustraciju oživotvorile u svojim pravnim porecima, a što je podržao i EU svojom rezolucijom, nego se kod nas predlagalo i da lustrirani budu svi oni koji su već i samo bili nositelji određene razine funkcija i dužnosti u bivšem sustavu. To je opet jedna od onih šizofrenih situacija kojoj je hrvatsko društvo tako obilato izloženo zadnjih godina sa svih strana. Naime, prvi predsjednik Republike nakon njezina osamostaljenja, otac domovine i državotvornosti, kako mu tepaju poklonici, isti oni koji se zalažu za lustraciju, po tom bi pravilu bio prvi koji ne bi bio dostojan obnašati javne dužnosti ako bismo se striktno držali ovog pravila. Takav pristup lustraciji zakvačio bi praktično sve one koji su u bivšem sustavu imali makar i najmanju funkciju u ključnim državnim institucijama, uključujući sudstvo, medije itd.

Tko god u Hrvatskoj propagira nužnost lustracije, potura priču da je zapravo riječ o moralnoj i vrijednosnoj osudi, ali se onda odjednom, vidi vraga, između redova predlagatelji zalažu kako za najoštrije sankcije za sve one na koje padne sjekira lustracije, tako i za maksimalno ekstenzivan pristup krugu ljudi koji bi došli pod udar lustracije.

Tako se prikriveni motiv uvođenja lustracije razotkriva kao najobičnija primitivna, domesticus balcanicus diskriminacija koja distorziranjem pravnog poretka ima samo jedan cilj, a to je spriječiti političke protivnike od bilo kakvog sudjelovanja u vlasti i javnom životu za sve vijeke vjekova. A to će reći da ona po svom duhu nije nimalo različita od istog onog jednoumlja protiv kojega se predlagatelji navodno tako zdušno bore. Dokle to seže, imamo priliku vidjeti i ovih dana. Ilegalni braniteljski pobunjenici u Savskoj prijete sudskim progonom svima onima koji ne pišu i ne izvještavaju u medijima po njihovu ukusu, a dični predsjednik najvećeg županijskog suda, i ujedno u svojoj mašti i mašti njegovih političkih sudruga mogući budući ministar pravosuđa, prijeti propisivanjem zabrane promišljanja i kritiziranja bilo koje aktivnosti koja bi mogla u pitanje dovesti svetinju zvani Domovinski rat, svetinju isto tako nekritički preuzetu i uvezenu upravo iz onoga komunističkoga, pa još i staljinističkoga sustava koji predlagatelji lustracije u Hrvata navodno nesmiljeno mrze, samo se tamo zvala Veliki otadžbinski rat! Uredan građanin ove zemlje koji nije ni po čemu povlašten, još se pritom bori s preživljavanjem te povrh svega poštuje sve propise koji su pred njega stavljeni a da ga se nije puno pitalo što o njima misli, mora se zapitati: ako ovakve stvari predlažu sada, što se sve može dogoditi ako zaista sutra budu imali u rukama vlast?

Ružni, prljavi i zli

Dodatak ovakvoj artiljerijskoj pripremi terena predstavlja licemjerje prošireno u skupini onih pojedinaca, udruga i političkih stranka koje se zalažu za provedbu četvrt stoljeća zakašnjele lustracije, unatoč zaklinjanju u najviše vjerske, civilizacijske i tradicijske vrijednosti, a koje se ogleda i u tome što se bez ikakve ograde provedba lustracije tretira kao glavni i najvažniji razlog zbog kojeg su neke od tranzicijskih zemalja poput Poljske doživjele gospodarski uzlet! Hrvatska bi bila manje korumpirana da je provela lustraciju, kaže Tomislav Karamarko, šef jedine stranke ikad osuđene za korupciju u hrvatskom političkom panoptikumu. Na njegove riječi nastavlja se zborno pjevanje drugih zastupnika lustracije koji tvrde bez imalo ograda i srama da je lustracija temeljni razlog zašto su te zemlje ekonomski uspješne, a Hrvatska to nije. Blago nama u Zaostaloj Našoj, ni ne znamo kako su stvari jednostavne i kako će se jednim potezom pera na proglašenju lustracijskog zakona ova u svemu do sada katastrofalna neuspješna zemlja prometnuti u šampiona ekonomskog razvoja. Pa gdje smo bili i što smo radili ovih četvrt stoljeća da se nismo mogli domisliti tako jednostavnog lijeka za osobnu i nacionalnu nesposobnost i lopovluk?

Najzloslutniji su upravo stavovi da u ovoj našoj državi ništa nije bolje samo zato što nije provedena lustracija! Oni bjelodano pokazuju da zagovornici lustracije ne vide dalje od svog nosa, i interesa, kad smo već kod toga, i da nisu u stanju shvatiti da nijedan naš neuspjeh kao društva, državnog aparata, političkog sustava, kao znanstvenika i nastavnika, kao činovnika i privatnih poduzetnika, nije imao apsolutno nikakve veze sa lustracijom ili njezinim izostankom. Pogledajmo već jednom objektivno svoju sliku u ogledalu i shvatimo sami o sebi da smo ružni, prljavi i zli. Da za grijehe privatizacije nisu krivi oni eventualno nelustrirani nego upravo oni koji su se najviše busali u hrvatska prsa, držali ruku na srcu, a krali, privatizirali, i činili radnike i njihove obitelji siromasima samo iz svoje osobne taštine i gramzivosti. Kada bi se provela nekakva statistička ispitivanja, vrlo je lako moguće da bi se pokazalo kako je među takvima relativno najviše onih koji su zdušno, dušom i tijelom za lustraciju, i ujedno najmanje onih koji bi po političkim i ideološkim kriterijima došli pod udar te iste lustracije! Znači, nas su upropastili naši dečki, što god to značilo, a ne neki tamo komunjare i jugoslaveni, i lustracija u tome ne bi promijenila ništa nit bi ih spriječila da sve isto rade i dalje.

Ima li uopće smisla nekome od njih objašnjavati da dvije stvari koje se nalaze u nekakvoj korelaciji ne moraju nužno biti i u uzročno-posljedičnoj vezi? Ima li im smisla crtati da je, recimo, uspješnost Poljske plaćena dramatičnim odustajanjem od praktično svih ciljeva Solidarnosti te praktičnom izdajom radnika od te iste Solidarnosti, da je njihova tranzicija provedena na jedan od najokrutnijih načina i prouzročila veliko raslojavanje durštva te da je konačno i sam Balcerowicz kasnije priznao kako je poljska ekonomska tranzicija provedena zapravo nedemokratskim sredstvima i na štetu najvećeg broja Poljaka. A sve to ukazuje samo na to da bi s lustracijom ili bez nje u ekonomskoj sferi stvari bile identične.

Viši ciljevi za niže ciljeve

Drugi oblik licemjerja je u tome što se lustracija prikazuje i kao osnovni sastojak nekog idealnog društvenog pomirenja koje bi nakon nje trebalo uslijediti. Naravno, to bi bilo pomirenje po mjeri samo jedne strane, pomirenje koje pišu oni koji se vide i nadaju da će biti pobjednici u potpunom kaosu i dezintegraciji, koji su potpuno programirani i s planom obuzeli cijelo hrvatsko društvo.

Zanimljiv je također i stav zagovornika lustracije koji otprilike ide linijom: bolje i nakon četvrt stoljeća nego nikada, bolje ikakva nego nikakva lustracija! Kada ne bismo znali gdje živimo, mogli bismo još i kupiti ovakav štos, ali budući da jako dobro znamo gdje živimo, ovo i nije ništa drugo nego unaprijed pripremljen izgovor za sva bespuća u koja će nas takva zakašnjela i manje nego idealna lustracija odvesti. Zagovornici ovakvih teza isti su oni koji se terminološki određuju prema lustraciji kao procesu pročišćavanja društvenog i narodnog bića žrtvovanjem! Žrtvovanjem, koga, za što i u ime kojih viših ili po svoj prilici nižih ciljeva?

Već samo spominjanje termina žrtvovanje u ovako osjetljivom kontekstu znači samo da se svi skupa imamo neodgodivo pripremiti za ono najgore. Jer jasno je, slijede žrtvovanja, a kao i sva ostala žrtvovanja u povijesti čovječanstva, ona se hrane vlastitom krvlju, pa u sljedećoj iteraciji zahtijevaju još više, još brže, još dalje, još bolje žrtvovanja! Upravo se zato i inzistira na prijedlogu da je potrebno spriječiti nasljednike da nastave činiti "zločine" koje su činili njihovi preci, dok je mržnja prema potomstvu zapravo jača i veća nego mržnja prema samim počiniteljima zločina koji su bili vršeni. A to jasno pokazuje gdje zagovornici lustracije vide prioritete. Što je to nego ulog u budućnost? Nije to nikakvo zazivanje lustracije radi raščišćavanja prošlosti i svođenja povijesnih bilanci.

Definiranje budućnosti

Tako se na kraju pokazuje da lustracija kao ideja uopće nema za cilj sređivanje stanja u prošlosti, nego definiranje budućnosti po mjeri jednog malog broja ljudi. Objeda ili čak sudski pravorijek o tome da se neki otac ili djed ogriješio o neke regule pravnog poretka, ili pak previše revno provodio taj nekadašnji pravni poredak i time prouzročio kršenje nečijih ljudskih prava, na kraju bi završilo objedom prema sinovima i unucima. A da to nije samo puka tlapnja ili bezrazložan strah, pokazuje primjer bivšeg predsjednika Ive Josipovića kojemu je jedna od najvećih grijeha pripisivanih s desna bilo ne njegovo djelo nego navodna činjenja njegova oca. To isto pokazuju i pretužni povici ilegalnih nazovi-braniteljskih pobunjenika koji viču svima onima koji se s njima ne slažu "Gdje si bio '91?", jer taj bojni poklič nije ništa drugo nego provedba lustracije na uličarski način, kojim se oponentu automatski oduzima pravo građanstva i utemeljenog iznošenja različitog stava. Bukače ne smeta ni najmanje činjenica da su dobar broj onih kojima to viču u to doba bili djeca. A današnji povici "Gdje si bio '91" već sutra će metastazirati u povike još zloslutnijega karaktera: "Gdje ti je tata bio '91?". I to se ne vidi samo na ulici, nego i kad se slušaju perjanice zahtjeva za lustracijom koje se ni najmanje ne libe dovoditi u pitanje pravo sinova da sudjeluju u obavljanju javnih poslova ako su im se očevi ogriješili o neke društvene norme. Ako netko pomisli da je to pretjerano, treba promisliti nije li lustracija kada se građanima ove zemlje onemogućava da imaju svoj stav i mišljenje o ilegalnoj pobune jednog dijela braniteljske populacije? Nije li lustracija mozga, razuma i mišljenja kada poznati sudac predlaže zakonsko kažnjavanje različitih stavova o pojedinim događajima koji bacaju i ponešto drugačije svjetlo na Domovinski rat i operaciju "Oluja"? I nije li samo-lustracija, pojava potpuno na isti način i sa istim posljedicama identična samocenzuri u bivšem nenarodnom režimu, kada gotovo nitko u javnoj sferi ne kaže da je takav prijedlog sumanut, nego mu se čak i daje pravo građanstva i o njemu tobože provodi stručna i argumentirana rasprava.

Još je zanimljivija ideja lustracije po liniji onih koji nisu sudjelovali s oružjem u ruci u obrani zemlje, a mogli su. To je nonsens već samo po sebi jer bi to značilo da se zemlja branila samo s kalašnjikovim u ruci!. Postoji li u svjetskim razmjerima i u globalnim sukobima zemlja koja je bila u stanju sve svoje muško stanovništvo poslati na front, u vojsku, i postoji li zemlja koja bi se u takvim okolnostima mogla obraniti imajući u vidu da netko mora nešto raditi, proizvoditi, zarađivati i stvarati neku vrijednost na pozadinskom frontu da bi se netko drugi eventualno mogao boriti na onom vojnom.

Sva ta nastojanja i ideje, uključujući i besprizornu pobunu povlaštenog dijela braniteljske populacije u Savskoj, zapravo i previše sliče na motive iz SF-filmova u kojima se ljudi dijele na povlaštene građane sa svim građanskim pravima koja imaju zato što su vojnici, branitelji, zaštitnici nacionalnih interesa i prezrene civile kojima su uskraćena ta građanska prava upravo temeljem činjenice da, eto, nisu bili branitelji, a mogli su. I ne bi se trebalo pretjerano zanositi nadom da upravo stvaranje tome sličnog društvenog sustava i stratifikacije nije negdje u primisli onima koji se gorljivo zalažu za lustraciju.

Perpetuiranje kažnjavanja

I to nas dovodi do onog drugog ključnog pitanja pravnog utemeljenja ovakve provedbe lustracije. U pravnom sustavu razvijenom u našoj kulturološkoj pravnoj tradiciji naslijedili smo princip da je krivnja, pa onda i kazna, strogo osobna kategorija. Da se ne može kažnjavati članove uže ili šire obitelji za nedjela njihovih pojedinih članova. Kazna se tako ne može primjenjivati na članove porodice serijskog ubojice, koliko god gnjusna bila djela koja je počinio, nego samo na njega osobno. Napokon, jedan od glavnih prigovora naših zagovornika lustracije prema "komunjarama", UDBI, titoizmu i staljinizmu jest upravo to da su se puno prečesto obračunavali s članovima obitelji ako je neki njihov član zgriješio. A sad odjednom, ako dolazi od pravovjernih Hrvata, sve može!

Postavlja se, dakle, pitanje odakle nekom utemeljenje i pravo da predlaže takvo pravno reguliranje nekih odnosa i procesa u društvu koje bi nas vratilo stoljećima i milenijima unatrag i stvorilo kaos, bezvlašće i pravnu nesigurnost. Nije li, na primjer, djeci, nasljednicima i rodbini nacističkih ili staljinističkih zločinaca dovoljna kazna već sama činjenica da se netko u njihovoj obitelji toliko teško ogriješio o neke pravne i etičke uzuse, ili bi im trebalo još stanje i pogoršati njihovim osobnim kažnjavanjem i perpetuiranjem toga kažnjavanja u vremenu i prostoru, već zbog toga što su se rodili u krivoj obitelji? I ako je već tako zašto stati na sinovima? Hajdemo onda prošiti opseg kazne na nasljednike do sedme generacije! Naravno da širom svijeta gledamo što javne, što tajne pokušaje da se zapravo jedno takvo civilizacijsko nasljeđe dezavuira, koje provodi u pravilu onih nekoliko zemalja koje si u današnjem stanju i poretku međunarodnih odnosa to mogu dozvoliti i priuštiti. Tome nije ništa više pridonijelo od metastaziranog i potpuno promašenog tzv. rata protiv terorizma koji je derogirao puno previše civilizacijskih, društvenih, političkih i pravnih stečevina. Ali to ne znači, čak i ako jesmo članica nekih međunarodnih organizacija s tim i takvim zemljama, da je ispravno i potrebno kopirati ih baš u svakoj gluposti koju rade.

Praktičan problem kada se razmatra mogućnost uvođenja lustracije u hrvatsko društvo određen je onim neumitnim elementom koji nitko ne može promijeniti – protijekom vremena. Ako bi se uzelo kao polazište stav EU-a da se lustriraju samo oni koji su dokazano kršili ljudska prava, tada treba definirati tko su bili nalogodavci, a tko izvršitelji. Dok su izvršitelji i mogle biti mlađe osobe, čija je krivnja u tome što su kao i svi pripadnici ovakvih ili onakvih represivnih službi provodili zapovijedi, koje bi, da ih nisu proveli, najvjerojatnije bile provedene nad njima samima, oni koji su davali takve zapovijedi morali su biti više i visokopozicionirani dužnosnici u represivnom i političkom sustavu bivše države. A to onda znači da su to bili ljudi koju su, primjerice, 1980-ih, kada je zapravo kršenja ljudskih prava u toj našoj bivšoj državnoj tvorevini bilo relativno, manje nego u onim prvim poratnim godinama, bili u svojim četrdesetim ili pedesetim godinama.

Besmislenost opasnog prijedloga

Danas, ako su uopće živi, ti ljudi imaju od šezdeset na više godina starosti, vrlo vjerojatno su umirovljeni i gotovo ih se sigurno 99 posto ne bavi ni politikom niti imaju neki konkretniji utjecaj na događanja u javnoj sferi. Slične su ideje u nekim europskim zemljama odbačene upravo zbog toga što je zaključeno da nakon više od 20 godina od pada komunističkog režima nemaju više nikakva smisla.

Ako je tome makar i približno tako, čovjek se mora zapitati je li onda to pravi motiv za toliko zagriženo traženje lustracije? Ako se devedesetih stvarala i branila država, pa je bilo nužno da se ne šire podjele u društvu po bilo kojim društvenim rascjepima, znači li to onda da se danas više država ne mora razvijati i braniti, čak, znači li to da sada tu istu teško obranjenu državu možemo sami rastrojiti i uništiti te da možemo stimulirati ideološke podjele pa i sukobe unutar zemlje kada više ne postoji vanjski neprijatelj protiv kojega bismo se ujedinili?

Neki očito misle da je tako, a to mogu misliti samo ako pretpostavljaju da će od toga imati koristi. Na stranu onda još i to da bi takav zahvat zapravo tražio vrlo izgledno i promjenu Ustava, koji u ovom trenutku kaže da su sve dužnosti u državi dostupne svima. A takva bi se promjena Ustava vrlo lako mogla pokazati kao Pandorina kutija i onaj čuveni put u pakao popločan dobrim namjerama, jer jednom kada bi se omogućila selekcija tko smije, a tko ne smije obnašati najviše društvene funkcije, samo nebesa znaju gdje bi se taj selekcijski proces zaustavio i tko bi njime, na koji način i s kojim motivima upravljao. Ako bi to bile zloguke perjanice desnog konzervativnog političkog i svjetonazorskog usmjerenja raspoređene strategijski po različitim strankama i strančicama te nekim udrugama civilnog društva, moglo bi se s dosta izvjesnosti prognozirati da nas sve skupa čeka crna budućnost.

Lustracija pokrenuta na takav način i sa takvim motivima poprimila bi, kao i mnogi drugi društveni procesi, svoj vlastiti život i karakter u kojem bi njezini zagovornici na svakoj sljedećoj razini spirale prokazivali i dokazivali da ona prethodna nije temeljito provedena i da nam treba još…, i još…, i još, i tako unedogled, a sve zato jer bi se uvijek našao netko nezadovoljan kome je dosta "komunističkog jednoumlja", pa onda kao i svi oni kojima je svega dosta uvijek traži još! Tako se u lustraciji vidi čak i put i način za obračun s privatizacijskom pljačkom iako je potpuno jasno da smo kao društvo mogli učinit što je trebalo protiv te pojave i bez miješanja lustracije u taj proces. Još da se proglasi lustracija i protiv sitnog mita i korupcije, nošenja bombonijera i kave sestrama u bolnice...

Zapitajmo se još nešto želimo li biti odgovorni prema sebi, svojim bližnjima i društvu čiji smo mali kotačić. U zemlji, društvu i narodu kakav je naš što bi u praksi značilo da osoba x ne može obnašati kakvu javnu funkciju, ali se može baviti kakvim drugim poslom. Odium koji bi se širio oko takvih ljudi u praksi bi rezultirao samo i jedino time da ih na kraju nitko ne bi htio zaposliti ni na mjestu vratara ili noćnog čuvara. I kada to govorimo, onda to nije napamet nego nas to uči povijest ovih naših prostora. Pa to govore i sami zagovornici lustracije kada se prisjećaju svojih ili tuđih gorkih iskustava iz bivše države.

Prividan zaklon i krinka

I zato kad se govori o pročišćavanju društva kao glavnom motivu debelo zakašnjele lustracije, budimo pošteni pa prepoznajmo i priznajmo sami sebi da je, kao i sva ostala pročišćavanja kroz povijest, i ovo stimulirano s jedne strane duboko revanšističkim razlozima kojima je prošlost tek prividan zaklon i krinka, a s druge strane dalekosežnim pogledom u budućnost koji se materijalizira nastojanjem da se sebi i svojima osigura najbolja moguća startna pozicija u trci za osobnom budućnošću i koristi. O budućnosti i koristi za društvo, lako ćemo! Pa ako to onda znači pravno reguliranu odmazdu nad svim i svakim drugačijeg svjetonazora, neka tako i bude. Naši desničari možda jesu neoliberali od najtvrđega kova, ali to ne znači da konkurenciju sebi i svojim interesima shvaćaju kao nešto poželjno i dobro. Dapače, ako je mogu onemogućiti već u startu, to će vrlo rado učiniti. Konkurencija, bilo tržišna ili politička, kao koncept koji treba stvoriti veću efikasnost, manju cijenu, bolju uslugu i sustav dobrog upravljanja državnim i društvenim poslovima ionako je samo bajka u koju više ne vjeruju ni mala djeca.

Napokon, ne govori li o njihovim pravim namjerama upravo njihov bojni poklič: Top of Form pomirenja nema i nikad ga biti neće! Nije njima do pomirenja, nego do toga da svoju sliku pomirenja, koje nije ništa drugo nego najopakiji revanšizam i osveta, nametnu kao pomirenje i onda nastave voditi, kao u ostalom i do sada, tako "pomirenu" zemlju i "pomireni" narod u propast. To je pomirenje na razini Čilea za vrijeme Pinocheta, ili Argentine za vrijeme Videle. Ili lustracija ili nas čeka novi rat, građanski, da ne bude zabune. A povijest pokazuje da su građanski ratovi najveći tamanitelji ljudi, ljudskih sudbina i ljudskosti uopće. Ako razmotrimo koliko ljudskosti uopće ima u ovom društvu i među njegovim pripadnicima, sve navodi na užasan zaključak da se taj građanski rat već zapravo i vodi, samo zasad drugim sredstvima. Kako bi to moglo izgledati uz primjenu onih "pravih" sredstava, bolje je i ne zamišljati! Ali još je bolje spriječiti da se nikada ne dogodi.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija