Grlićev obračun s njima

(Rajko Grlić: Neispričane priče. Hena-com, Zagreb, 2018)

Rajko Grlić napisao je  knjigu u kojoj javno kaže što i koga voli, a što i koga ne voli. Voli svoju obitelj i svoje roditelje, voli Zagreb, voli film, voli prašku filmsku akademiju FAMU na kojoj je studirao.

Ne voli ljude koji su šutirali njegovu obitelj i njega, ne voli ljude koji su u socijalizmu šutirali njegove roditelje, ne voli ljude koji su nakon 1990. godine šutirali i pokrali hrvatski film. A neki od onih koji su u ovoj priči bili negativci do devedesete, nastavili su to biti i nakon devedesete, s malom izmjenom  dvadesetak fraza u svojim istupima - nekim drugim frazama.

Rajko Grlić je napisao zanimljivu, zabavnu, poučnu, informativnu i potrebnu knjigu. Zato je valja najiskrenije preporučiti.

Krenimo od početka. Među Grlićevima  - kaže autor - dvije su sorte ljudi:  oni koji su imali solidne građanske egzistencije i oni drugi koji su se posvetili „duhovnim dobrima“. Rajko Grlić spada među one druge, koje je njegov djed, kaptolski apotekar, zvao cirkusantima, pa mu i nije bilo druge nego da se bavi filmom, „jedinim ozbiljnim cirkusom 20. stoljeća“. Roditelji su mu oboje bili u partizanima, oboje su nakon rata imali razmjerno visoke i odgovorne funkcije, i oboje su odrobijali svoje pod egidom IB-a.

Otac je bio glavni urednik zagrebačkog Narodnog lista (iz njega se kasnije iznjedrio Večernji list), koji je na Goli poslan „preventivno“, kao i drugi urednici hrvatskih dnevnih novina, dok je majka bila dovoljno bezobrazna da pokuca na vrata udbašu koji je živio u stanu u kojem je nekada živjela njena obitelj i da traži svoj namještaj, a kada ju je on sa psovkom odbio, kazala mu je kako su gori od ustaša. Rezultat – tri godine Gologa, masovne tragedije o kojoj se još uvijek ne govori dovoljno i ne govori dovoljno glasno. Otac Danko je nakon golootočke epizode i pretovarivanja vagona na zagrebačkom kolodvoru malo po malo rehabilitiran i postao je jedna od perjanica praxis filozofije, međutim Grlićevoj majci rehabilitacija nije bila dopuštena i do mirovine je radila je činovnica. 

Što se domovine, zavičaja i identiteta tiče, Grlić za sebe kaže da je rođen „na jugu Europe, u prostoru gdje se ljudi strašno lako pale na patos“,  da mu u rodnom listu kao nacionalnost piše Hrvat i dijete Hrvata, ali da je „zapravo čisti Zagrepčanin. Sve šire od toga za mene je krajnje apstraktan pojam“, priznaje. 

Mladi Rajko zahvaljujući nagrađenom amaterskom filmu odlazi u Prag na studij režije, tamo upoznaje neke od profesora koje će cijeniti do kraja života, doživljava sovjetsku okupaciju Čehoslovačke kolovoza 1968. godine i upoznaje beogradskog studenta praške režije Srđana Karanovića s kojim će prijateljevati  i kasnije mnogo i dobro surađivati. Tijekom studija ima i problema sa sekretarom Partije društva filmskih radnika Hrvatske, koji njemu i još nekolicini želi oduzeti stipendije za studij u Pragu, jer da ih oni tamo troše na ženske i provod. Da se ne mučite guglajući, radi se o dobrom režiseru, ali slabom karakteru, kasnijem članu Predsjedništva Hrvatske nakon višestranačkih izbora i pobjede HDZ-a 1990. godine, Antunu Vrdoljaku.

Nakon diplome Grlić radi mnogo, vladajuća politika njime i nije baš najsretnija, što on ilustrira anegdotom o tome kako je „Samo jednom se ljubi“ prošvercan 1981. godine preko granice do Cannesa, jer „da se službu – kako su si udbaši tepali – pitalo, film ne bi vidio svjetlo dana“.

Međutim, problemi počinju devedesete i devedesetprve, povod  je bio njegov film „Čaruga“ kojeg je HTV proglasio „četničkim filmom“, a potom i njegov angažman oko snimanja Karanovićeve „Viridijane“. U harangi na njega najglasniji je (opet!) Antun Vrdoljak, čija će  prijetnja „Perje će letjeti!“ izrečena prigodom jednog susreta kasnije biti stavljena Čarugi u usta tijekom jedne scene pljačke, ali nikako nije jedini. U tom kontekstu ne smije se zaboraviti niti Vinka Grubišića, devedesetih jednog od najbeskrupuloznijih HDZ-ovih propagandista, nagrađenog za to većinskim vlasništvom u krunskom dragulju hrvatske filmske produkcije – „Jadran filmu“. Nakon sraza sa takvima, Grlić s obitelji odlazi iz Zagreba i Hrvatske.

Narednih 10 godina nijedan kvadrat nijednog filma kojeg je ikada radio nije u Hrvatskoj prikazan na velikom ili na malom ekranu. „Ime mi je bilo uklonjeno iz enciklopedija, izbrisan sam s popisa slobodnih umjetnika, ukinuto mi je socijalno osiguranje, vukli su me po novinama. I nitko iz našeg svijeta filma ili oko filma, nitko od stotina kolega ili kritičara u tih 10 godina nije o tome rekao niti napisao niti jednu jedinu riječ,“ gorko se prisjeća Grlić. Jedina je časna iznimka Slobodan Šnajder koji o njemu i njegovom „slučaju“ piše u „Novom listu“, ali  desetljeće i više nakon toga i sam Šnajder pada (istinabog simboličkom) žrtvom nekih novih revolucionara kojima nije dovoljno lijev i revolucionaran. Gorak okus svega toga ne može isprati autorova spoznaja da njegova sudbina izbacivanja, zabrane i zaborava na žalost nije jedina i jedinstvena na ovom raskršću Mediterana, srednje Europe i Balkana, gdje se svakih 50 godina zaigra „stara igra službenog zaborava u kojoj povijest uvijek počinje dolaskom onih novih.“

A onima koji su mu onemogućili rad i pozatvarali sva vrata osim onih prema odlasku iz Hrvatske Grlić još ponajviše zamjera što je za njim i s njim i s njegovom suprugom otišla i njihova kćer Olga, a ona je – kako joj je napisao u jednom pismu – kao i njena majka „mogla puno bolje i ljepše živjeti u Zagrebu. Imala si buljuk prijatelja, i svi su te voljeli. Imala si svoju bazu i svoju sigurnost.“ Ali, nastavlja njezin otac, „nama se učinilo da sve to jednostavno nema nikakvu budućnost. Da će nesreća, to sivilo duše, polagano, ali sigurno sve pojesti i da će biti strašno gledati te kako rasteš u tome.“ Godine su prošle, ona je ostvarila karijeru i stvorila vlastitu obitelj negdje drugdje, a Rajko Grlić na kraju se vraća u svoj zavičaj – u Zagreb. 

Ovo je doista tek skicirani kostur ove knjige koja je u prvome redu roman, a ostalih preko 90 posto sadržaja su izvrsne, zanimljive i zavodljive priče, umjesto filmova koje nikada neće snimiti (zato Grlić na jednom mjestu ovu knjigu i naziva „grobljem nesnimljenih filmova“), jedan sasvim osoban i osebujan filmski leksikon, ali i jedno glasno i možda već zakašnjelo upozorenje da oni koji su početkom devedesetih preuzeli hrvatski film   - osim što su napravili odstrel ljudi po ideološkom ključu - ništa ne rade da sačuvaju nacionalnu filmsku baštinu, ne plaćaju tantijeme autorima  i nisu svojim činjenjem i nečinjenjem naštetili samo tim konkretnim ljudima koje su progonili, već i hrvatskom filmu kao važnom dijelu hrvatske kulture.

grlicev-obracun-s-njima-6823-9124.jpg

Antun Vrdoljak, kao sekretar Partije društva filmskih radnika Hrvatske, želio je Grliću i još nekolicini studenata oduzeti stipendije za studij u Pragu, jer da ih oni tamo troše na ženske i provod
Antun Vrdoljak, kao sekretar Partije društva filmskih radnika Hrvatske, želio je Grliću i još nekolicini studenata oduzeti stipendije za studij u Pragu, jer da ih oni tamo troše na ženske i provod

grlicev-obracun-s-njima-6823-9126.jpg

Grlićev otac bio je glavni urednik Narodnog lista koji je na Goli poslan „preventivno“, kao i drugi urednici hrvatskih dnevnih novina, dok je majka bila dovoljno bezobrazna da pokuca na vrata udbašu koji je živio u stanu u kojem je nekada živjela njena obitelj i da traži svoj namještaj, a kada ju je on sa psovkom odbio, kazala mu je kako su gori od ustaša
Grlićev otac bio je glavni urednik Narodnog lista koji je na Goli poslan „preventivno“, kao i drugi urednici hrvatskih dnevnih novina, dok je majka bila dovoljno bezobrazna da pokuca na vrata udbašu koji je živio u stanu u kojem je nekada živjela njena obitelj i da traži svoj namještaj, a kada ju je on sa psovkom odbio, kazala mu je kako su gori od ustaša
Foto: 
FaH