Na Vrbiku, odmah uz Filozofski fakultet, spontano je nastao ilegalni, uski i frekventni prolaz. Ilegalno je nastao, ilegalno je i dobio ime Foto: Boris Stojanović
Ima tome sigurno pet, šest godina kako je renovirana ulica u kojoj je Filozofski fakultet u Zagrebu. Put do tamo nije se promijenio baš drastično – iza novoga kioska postavljen je semafor koji više služi za gubljenje vremena nego za sigurnost, u Moše Pijade je i dalje neka neatraktivna institucija, a Boogaloo i dalje svi zovu OTV dom, premda ni Boogaloo više ne postoji.
Dolje kod Filozofskog izveden je kružni tok kroz koji dnevno prolazi neimpozantan broj automobila, ali je zato za drugu stranu ulice i prema Lavoslava Ružičke sagrađen pothodnik u kojem nema ni skitnice. To puno govori o pothodniku. Tisućama studenata više nije dopušteno prelaziti cestu, osim u sablasno velikom luku, ako bi htjeli poštivati pravila, a ne poštuju ih…
Pronalaženje najbolje rute do željene destinacije jedna je vrlo civilizacijska stvar. Badava sva infrastruktura ako svrha nije utilitarna, ako sreća nije sreća većine, ako korist nije veća od uloženog truda. Zato su ispred Filozofskoga nikle kozje staze kroz grmlje i raslinje, ilegalni putovi na drugu stranu ulice. Kolnik koji ulicu presijeca je surov, opasan, kao da ste ušli u drugi zagrebački zoološki... Ali samo zato što nema zebre…
I tako smo svi mi, vezani uz taj dio grada, praveći neku svoju mikro-civilizaciju, počeli prelaziti cestu kroz vazdazeleni, perforirani rasad. Tehnološki napredak bio je ostvaren kada je netko donio betonske ploče, postavio ih iznimno nestručno i labavo, ulegnuto, ali sasvim zadovoljavajuće da premosti taj potencijalno negostoljubivi teren. Ipak, to nije bio vrhunac. Apsolutna pobjeda dogodila se kada je kraj tog improvizirano-urbaniziranog puteljka postavljena ploča: Hamarićev put.
Tko je Hamarić?
Činilo se sasvim suludo da uz takav prečac stoji ploča s imenom. Bila je ondje svega par tjedana, a nestala je kako se i pojavila, u magli opskurnosti. Djelovala je ionako neozbiljna, kao osrednja zajebancija. U jednom razgovoru saznao sam da je osoba koja je postavila tu ploču neki kvartovski mađioničar. U Zagrebu postoji samo nekolicina ljudi koji se bave trikovima te vrste, ne računajući 'šanere' i dio direktora gradskih poduzeća. Tako sam i saznao o komu je riječ, od prijatelja mađioničara. Zapravo, čovjek je napravio veliku stvar: krstio je put, dao mu svoje ime, a ono se zadržalo i nakon što je pločs maknuta. Nije neka luda lokacija, ali Bože moj. Koliki važni i značajni ljudi ovog društva nemaju mjesto da se zove po njima. Dokona urbana gerila udara, ne pita gdje ili kada. Ime je ostalo.
Hamarićevim putem danas prolaze svi. Studenti, profesori, stanari, slučajni prolaznici, namjernici, nadničari, penzioneri, dirigenti, moralne veličine, intelektualni gnomovi, nitkovići, svatkovići… Pa tako i ja među njima. Put je uzak i prolaz može teći samo u jednom smjeru, pa je veoma nezgodno nabasati na nekoga nasred te vegetacije. Uostalom, nikad ne znaš tko može naići, a nije baš da se svi veselimo svima…
Meni se to nije dogodilo. Ja sam se nasred Hamarićeva puta sudario s Mirjanom Sanader. Bila je dosta nezgodna situacija, iako vrlo apolitična. Znao sam da je džentlmenski da se pomaknem, ali nisam imao kamo. Zato sam polagano izašao na rikverc, a gospođa Sanader se ljubazno zahvalila. Vidjelo se da cijeni moj postupak. Primijetio sam da je zamišljena i neraspoložena, bilo je očito da ju muče druge stvari. To je stvarno bilo najmanje što sam mogao učiniti.
Javio nam se reagiranjem Ivan Hamarić koje možete ovdje pročitati. Da, onaj Hamarić koji je...