Hoćete li zabraniti Ezopa?

hocete-li-zabraniti-ezopa-5588.jpg

Ministrice, da vam olakšam donošenje neke buduće odluke, podsjećam vas na Brechta: "Ne očekujte od kazališta da udovoljava navikama gledatelja, već da ih mijenja"
Ministrice, da vam olakšam donošenje neke buduće odluke, podsjećam vas na Brechta: "Ne očekujte od kazališta da udovoljava navikama gledatelja, već da ih mijenja"
Foto: 
FaH

Ne znam je li ministrica kulture vidjela predstavu od koje se ogradila, ali prilično sam sigurna da je još u osnovnoj školi usvojila da Ezopove basne o cvrčku i mravu, lisici i rodi, kornjači i zecu, zapravo nisu ni o cvrčku i mravu, ni o lisici i rodi, ni o kornjači i zecu, već o nečem drugom

S Bombaškog procesa 1928. godine vjerojatno najupamćenija izjava je ona Josipa Broza: "Ne priznajem buržoaski sud, jer se smatram odgovornim samo svojoj komunističkoj partiji." Ili, u popularnoj iteraciji: "Priznajem samo sud svoje partije". Devedeset godina kasnije, recentnim priopćenjem Ministarstva kulture - koje je napisano kao reakcija na tugu duboku iskazanu u apelu Splitsko-makarske nadbiskupije, a u povodu gostovanja predstave Olivera Frljića "Naše nasilje i Vaše nasilje" na festivalu nacionalne drame "Marulićevi dani" -  ministrica Nina Obuljen Koržinek poručuje isto, ali na prilično uvrnut način: Priznajem samo sud svoje partije, mada ja to nikad ne bih izgovorila – jer nije pristojno, a ni pravilnikom nije predviđeno.

Doduše, tim "uvrnutim", dvostrukim računovodstvenim stilom, mogao bi se okarakterizirati cjelokupni dosadašnji mandat aktualne ministrice -  od HAVC-a, preko Jasenovca, do Marulićevih dana – ali u posljednjem slučaju te su se "dvije knjige", čini se, malo raskupusale i pomiješale pa su tom slučajnom montažom nespojivog obje izašle na svjetlo dana, gotovo brechtovski. Mjesto "kratkog spoja" je dio u kojem se navodi kako je na sjednici festivalskog Vijeća, održanoj 17. veljače 2017. u Ministarstvu kulture, program što ga je predložio selektor Igor Ružić prihvaćen većinom glasova članova Vijeća, uz opasku: "Program Festivala hrvatske drame 'Marulićevi dani' tom prilikom nisu podržali Ministarstvo kulture i Splitsko-dalmatinska županija, preko svojih predstavnika, pomoćnice ministrice dr. sc. Ive Hraste Sočo i Tomislava Đonlića te v. d. ravnatelja Drame HNK Split, Trpimira Jurkića". Ostalih šestero članova je, dakle, svojim  glasovima podržalo program. Ono što u ovom priopćenju izaziva nevjericu je ignoriranje činjenice da je Vijeće jedinstveno devetočlano tijelo koje, prema pravilniku, odluke donosi većinom glasova. Ograđivati se od te odluke jednako je zaumno kao da se netko opravdava za kršenje zakona time što nije glasao za stranku u čijem mandatu je zakon usvojen. Apsurd je tim veći što su Ministarstvo kulture i Splitsko-dalmatinska županija glavni financijeri Marulićevih dana.

Ovakav gaf može se dogoditi ili politički nepismenima ili ustrašenima.   

Od mandata aktualne ministrice nisam očekivala puno, ali bila sam uvjerena da će ga obilježiti dvije kvalitete: formalna urednost i politička pismenost. I dalje ne sumnjam u ministričinu političku pismenost, no ona ju je, valjda, prinijela kao žrtvu partiji.  

Nota bene, Zlatko Hasanbegović se prošle godine nije osjetio p(r)ozvanim da takvu žrtvu prinese iako je, smatram, lanjski program Marulićevih dana, također u Ružićevoj selekciji, imao dosta veći kapacitet da povređuje tanane strune vjerskih i nacionalnih osjećaja. Bit će da tadašnji ministar odanost nije morao ovjeriti performativom.

Fusnota koja to nije: u ovom slučaju trebalo bi biti nevažno da li predstava "Naše nasilje i Vaše nasilje" vrijeđa vjerske i nacionalne osjećaje ili ne. No, kad već oni koji je nisu gledali uporno dižu graju oko istih, rado bih im otkrila tajnu: ova se predstava, za razliku od mnogih drugih Frljićevih, ne bavi ni vjerom, ni crkvom, ni nacijom (naročito ne hrvatskom), nego se bavi hipokrizijom evropskih društava i država u saniranju "izbjegličke krize" tumačeći je kao izravnu posljedicu njihovih višestoljetnih kolonijalističkih politika te aktualne, zamaskirane, neokolonijalne politike EU-a. Predstava ne piše nikakvu alternativnu biografiju Isusa Krista, nego on u njoj stoji kao znak tzv. civilizacije zapadnog evropskoga kruga, koja – pozivajući se rado, navodno, na njega – "siluje" veći dio svijeta, naročito onoga koji se usudi preliti unutar "naših" granica.

Ne znam da li je ministrica kulture vidjela predstavu od koje se ogradila, ali prilično sam sigurna da je još u osnovnoj školi usvojila da Ezopove basne o cvrčku i mravu, lisici i rodi, kornjači i zecu, zapravo nisu ni o cvrčku i mravu, ni o lisici i rodi, ni o kornjači i zecu, nego o nečem drugom.

Na kraju, javno bih ju upitala: ministrice, što ćete učiniti ako se jednog dana pobuni neko društvo za zaštitu prava životinja – zbog iskrivljenog predstavljanja karaktera pojedinih vrsta, ili se apelom oglasi neko crkveno lice podjednako senzibilno na osjećaje svih božjih stvorenja? Hoćete li zabraniti Ezopa? Ili se samo ograditi od njega? Ili nešto treće? Da vam olakšam donošenje neke buduće odluke, podsjećam vas na Brechta: "Ne očekujte od kazališta da udovoljava navikama gledatelja, već da ih mijenja."