Hrvatski film ima infrastrukturu, međunarodno je sve uspješniji, autori ne bježe od važnih tema, ali ipak...

Bez pompe uobičajene u posljednje vrijeme i spektakularnih najava iza kojih, najčešće, slijede iznevjerena očekivanja, u kino distribuciju je trećeg prosinca krenuo film Antonija Nuića, „Život je truba“: komedija o jazz trubaču, njegovoj supruzi i njihovim obiteljima koje, kako piše u sinopsisu, bez obzira na prividne, velike razlike, zapravo jako sliče.

Hrvatski redatelj sarajevskih korijena je reklamiranje svog filma žrtvovao za, recimo tako, opće dobro, pa je njegovo djelo najavljeno kao prvi film u sklopu akcije Hrvatskog audiovizualnog centra, nazvane „U kinu je bolje“, u kojoj će se preko multiplex dvorana, ali i malih, digitaliziranih kina, pokušati doći do onoga što ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar naziva boljim danima za hrvatski film. Do, drugačije rečeno, publike koja i dalje između bilo kakvog, najčešće američkog, i nagrađivanog ili od kritike hvaljenog domaćeg filma, bira onaj s prijevodom. Nakon Nuićevog, a kao dio iste akcije popularizacije filmova hrvatskih autora, bit će prikazani i „Narodni heroj Ljiljan Vidić“ Ivana-Gorana Viteza, te „ZG80“ Igora Šeregija.

Govoreći o svom trećem, cjelovečernjem filmu, Nuić je nedavno u emisiji „Samo kulturno, molim“, kazao da se za komediju odlučio jer kino ne doživljava kao mjesto nastavka svakodnevne patnje drugim sredstvima, kao prostor na kojem se, recimo tako, crnilo stvarnosti gleda iz mraka sale. Također, rekao je još nešto što ga razlikuje od dobrog dijela hrvatskih filmskih autora: da ga zaista zanima domaća publika i njena reakcija. Naravno, nije se time, sasvim suprotno, odrekao strane – „Život je truba“ imao je, uostalom, svjetsku premijeru u Varšavi – ali nije, poput nekih drugih, unaprijed odbacio svaku nadu da će njegov film, eto, pogledati i netko kome ne treba titl.

Za razliku od Nuića, Ivona Juka, redateljica hvaljenog filma i crnogorskog kandidata za Oscara, „Ti mene nosiš“, lijepo je, jasno i iskreno priznala kako je, ipak, više od hrvatskih, zanimaju reakcije gledatelja u inozemstvu. O očekivanjima kod kuće i brojkama s ovdašnjih kino blagajni, nije govorila.

Oba su stava, Nuićev i Jukin, naravno legitimna i oba na dva različita načina govore o istom: hrvatski film, uz svu infrastrukturu, uz HAVC kao najozbiljniju instituciju te vrste u bivšoj Jugoslaviji, uz međunarodne uspjehe i dobru recepciju kritike, često vidi manje ljudi nego što filmska ekipa ima članova. Problem u problemu je, međutim, što se slaba gledanost u autorskim krugovima prihvata ili kao nešto protiv čega se ne može boriti ili, u gorem slučaju, kao nešto vrijedno ignoriranja. Uostalom, jedan je cijenjeni, aktivni i u Hrvatskom audiovizualnom centru utjecajni redatelj, u prijateljskom, dakle neformalno razgovoru, iskreno priznao da ga, daleko više od publike, bilo kakve i čije, zanima stabilna karijera srednjoeuropskog redatelja, mogućnost da dio godine živi u inozemstvu, održava mrežu kontakata s potencijalnim financijerima i festivalskim direktorima s kojima je na „my dear“.

Priča o hrvatskom filmu i hrvatskim gledateljima kojih nema, stara je valjda koliko i hrvatska kinematografija koje, kažimo tako, jedine ima, jer se niti jedna druga zemlja u regiji ne može pohvaliti niti nečim poput HAVC-a, niti općenito razvijenom infrastrukturom za proizvodnju filmova. Ona je, ta priča da ne bude zabune, ovdašnjim novinskim urednicima nešto kao prometna nesreća u Indiji sarajevskom “Oslobođenju”. Godinama je, naime, u prvom siječanjskom broju tog lista, u donjem lijevom kutu posljednje stranice, izlazila jedna te ista vijest: o slijetanju svatova u provaliju u nekoj indijskoj državi, recimo Madhya Pradeshu. Poginulo je, bilo u novinama, pet-šest puta, oko dvjesto svatova, što je, uzgred, realno moguće s obzirom da je u Indiji, kao i u Pakistanu, sasvim uobičajeno da se na vespi voze muž, žena i dvoje djece, a u autobusu ili na kamionu jedna prosječna lička općina.

Svake se, dakle, godine, nekada u jesen, a do zime obavezno, u našim dnevnim novinama pojavi tekst o gledanosti filmova u ovdašnjim kinima i zaključkom kako publika u Splitu, Zagrebu, Rijeci ili Osijeku radije gleda u zid nego u domaći film. Spomenu se, mora se, zlatne godine u kojima je Brešanov “Kako je počeo rat na mom otoku” vidjelo 337.000, a Hribarov “Što je muškarac bez brkova” 152.276 kinoposjetitelja, dok su između, s 217.000, “Čudnovate zgode Šegrta Hlapića”, filmovi koji, u roku odmah, sruše barem dva mita o uzrocima praznih sala i situacijama u kojima je moguće da film sa šest Zlatnih arena u četiri tjedna prikazivanja vidi manje od dvije tisuće ljudi.

Prvi je, je li, onaj o amputiranom smislu za humor u hrvatskih sineasta: i Brešanov debitantski film – kao i druga, gledana djela istog autora, prije svih „Maršal“ i „Svećenikova djeca“ – i Hribarova ekranizacija romana Ante Tomića su komedije; a drugi se obično izražava u domaćoj valuti. Kino je nekada, puno prije nego će se do mraka sale doći putem između između polica sa kozmetikom, toalet papirima i paštetama, jednostavno bilo dio izlaska iz kuće. Gledanjem filma je, naime, tek započinjao večernji izlazak ili popodnevna likvidacija vremena u dosadnom danu, uz stotinu i jednu kavu ili znatno manji broj piva. Karte su, da se objasni, bile jeftinije, znatno jeftinije nego danas, kada prosječna obitelj za jedno gledanje filma tamo gdje se filmovi inače gledaju, može, uz malo pažnje, ručati dva dana. No, “Čudnovate zgode Šegrta Hlapića” su dječji film, što podrazumijeva obiteljsku pratnju za takozvanu targetiranu publiku, pa je, opet, skupio preko dvije stotine tisuća gledatelja.

Činjenica je, kao beton čvrsta, da se domaćem filmu i njegovoj publici događa razlaz u kontinuitetu. Uspjesi „Belladonne“ Dubravke Turić u Veneciji i „Zvizdana“ u Cannesu, kino distribucija Jurićevog „Kosca“ - koji je imao internacionalnu premijeru na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, te Sviličićevog „Takva su pravila“, nagrađenog u programu Horizonti na prošlogodišnjoj Mostri, kolektivne pohvale za „Ti mene nosiš“ Ivone Juke, jedna su hrvatska filmska godina, ova 2015. godina. Blistava i sjajna, da parafraziramo naslov memoarske knjige najvećeg albansko-srpskog glumca, Bekima Fehmiua. No, najgledaniji film, s tendencijom da tako ostane još neko vrijeme, u cijelom ovom, dvadeset i prvom stoljeću je „Svećenikova djeca“ sa 155.139 gledatelja ili duplo, pa još malo manje od najgledanijeg u prvom desetljeću neovisnosti.

U isto vrijeme, ovo sadašnje, ne prošlo, gledanost domaćih filmova na televiziji je, prema HTV-ovim mjerenjima, jednaka gledanosti onih najpopularnijih, američkih dakle. Nije to, sasvim suprotno, nevažno, ali nije dovoljno niti za detekciju, a kamoli rješenje problema: dobar termin prikazivanja donijet će publiku i krupno kadriranom ekspres loncu, dok o sklonostima i profilu masovne televizijske publike sve što treba znati – i posljedično se zgražati – govori obožavanje serija u kojima glavna junakinja nakon osamstošezdesetdevet epizoda otkriva da je sama sebi djed.

Nije, očito, niti lako postaviti pa ni ponuditi rješenje za manjak publike u kinima i na projekcijama bez titlova. Negdje blizu, ne skroz blizu, razumijevanju, vodi jednostavna igra brojki: uzmemo li, dakle, u obzir podatak da oko deset posto stanovnika Hrvatske ide u kina, a ide, pa slobodno, ali ne i neprecizno, procijenimo kako dvije trećine bira film s onim poznatim glumcem, naravno stranim, ili onaj koji im je u glossy magazinu preporučila polufinalistica reality showa – uvjerena da se u filmu Dejana Šorka “Dva igrača s klupe” radi o nogometu – dok se ostatak dijeli na one što krajnje pažljivo biraju na što će potrošiti vrijeme, zanimajući se za određenu temu ili poetiku, domaćem filmu ostaje bitka za oko jedan posto građana Hrvatske.  Male zemlje za ništa veće kulture sebi ne mogu dopustiti ono što mogu tržišta na kojima je jedan posto stanovništva – dva i pol milijuna duša. Tko to ne razumije, njemu je uzalud objašnjavati.

Hrvatski film, sve u svemu, ima ozbiljnu infrastrukturu, troši nezanemariv javni novac, međunarodno je sve uspješniji – manje nego što se tvrdi, ali daleko, zbilja daleko više nego prije – ono malo relevantnih filmskih kritičara ne ide na novinarske projekcije pod sedativima, autori ne bježe od važnih tema i vlastite društvene odgovornosti, samo...

Iza tog famoznog - samo veliki je posao. Publiku, očito, treba početi ponovno učiti da prati i domaći film, ali je pitanje ima li tko: rubrike o kulturi su istrijebljene u većini printanih mainstream medija, kada se piše o filmu, najčešće se piše se o nevažnom – kako su glumice tulumarile, redatelj oženio, a rekviziter ubo u nogu nečim – dok se ne televiziji o kulturi govori uvijek u nevrijeme i bez ambicije da se takve teme i prime timeom nametnu kao važnije od mišljenja veletrgovaca o Dragi Prgometu i onim davežima iz Metkovića.

Treba, međutim, i autore učiti da nije svaki film dobar i umjetnički samim time što se u njemu puno šuti, dugo hoda, vrata igraju važnu, a zgrada glavnu ulogu – i sve s drugim planom kojeg nema. Jer to se, ipak, i uz najbolju volju, ne može gledati i za posljedicu ima gubitak interesa od kojeg na kraju stradaju filmovi vrijedni pažnje, često ništa slabiji od onih što čine produkciju u većim kulturama i kinematografijama.


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
 

hrvatski-film-ima-infrastrukturu-medunarodno-je-sve-uspjesniji-autori-ne-bjeze-od-vaznih-tema-ali.3742-4224.jpg

Male zemlje za ništa veće kulture sebi ne mogu dopustiti ono što mogu tržišta na kojima je jedan posto stanovništva – dva i pol milijuna duša. Tko to ne razumije, njemu je uzalud objašnjavati
Male zemlje za ništa veće kulture sebi ne mogu dopustiti ono što mogu tržišta na kojima je jedan posto stanovništva – dva i pol milijuna duša. Tko to ne razumije, njemu je uzalud objašnjavati
Foto: 
Havc