Hvala Bogu, evo ubit će me, dobro je

Prije 19 godina je na području Srebrenice počinjen jedan od najvećih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Snage bosanskih Srba su, nakon zauzimanja Srebrenice, ubile oko osam tisuća muškaraca i dječaka. Najmlađi među njima imao je svega 12 godina. U nastavku prenosimo nekoliko svjedočanstava žena koje su prošle pakao Srebrenice. Njihove priče objavljene su u knjizi "Ženska strana rata", koju je objavila organizacija Žene u crnom. 

Sabaheta Fejzić 

U Potočare sam došla 11. jula sa svojim sinom u popodnevnim satima, i tu je bilo jako puno izbjeglog stanovništva. Bile su strašne vrućine, prvu noć sam preležala sa svojim sinom u jednoj porušenoj fabrici. 12. jula 1995. godine bili smo ostavljeni na milost i nemilost četnicima, Jugoslovenskoj narodnoj armiji, raznoraznim paravojnim formacijama i domaćim Srbima, mojim komšijama.

Odmah po njihovom ulasku oni su počeli izdvajati i odvoditi dječake i muškarce. Ako bi neko od njihove bližnje familije upitao gdje ih vode, odgovarali su da ih vode na saslušanje, i da će ih nakon toga vratiti. Međutim, oni su njih odvodili, i više ih nikada nisu vratili. Ni dan-danas se ne zna gdje su oni. Ja sam tada osjetila neki strah, uplašila sam se za sigurnost svoga djeteta, pa sam napustila taj zatvoreni prostor, izašla sam na otvoreno da budem tamo među ostalim narodom, misleći da ću na taj način sačuvati svoje dijete. Ali situacija se pogoršavala, sve više je bilo četnika i onih u uniformama. Bili su naoružani noževima, puškama, redenicima... bili su užasno naoružani.

Tada sam vidjela mog komšiju Sretena Petrovića i Milisava Gavrića, na stotinak metara od mjesta gdje sam bila. Ostavila sam dijete kod majke koja je bila sa nama, da bi došla do njih i zamolila da mi spasu dijete, jer sam već bila svjesna situacije koja će nas zadesiti u Potočarima. Krenula sam kroz masu, ali smo svi bili zbijeni jedni uz druge, tako sam se teško probijala, ali mi u jednom trenutku kroz glavu prođe misao, da se moram vratiti na mjesto gdje sam ostavila dijete. Bilo je to jače od mene. Odmah sam krenula natrag i našla majku koja je plakala. Pitam je, ‘majka gdje je Rijad’, ona kroz plač kaže, ‘odvedoše ga, tu su blizu’. Jao, majko moja, oni mi odveli dijete.

Ja potrčim do mjesta gde su stajali i nađem dijete u jednoj grupi muškaraca Muslimana, dok su oko njih bili naoružani četnici. ‘Zašto ste mi odveli dijete’, upitala sam. ‘Ma šta tebe briga zašto smo ga odveli, hoćemo samo da ga ispitamo, i odmah ćemo ga vratiti.’ Ja njima kažem, ‘nemate vi njega šta pitati. Ako imate nekoga nešto da pitate, to sam ja. Moje dijete pustite, a mene vodite i pitajte. Šta dijete zna? Ono vam ništa ne može reći’. Oni su me počeli psovati, ne daju mi dijete. Onda ja njima zaprijetim: ‘Znate šta, sada ću reći ovim iz UNPROFOR-a šta vi radite‘, i tu mi je to pomoglo. Vratiše oni meni moje dijete. Ja sam uzela dijete i došla do majke. Bili smo strašno uplašeni. Znala sam da je sada još opasnija situacija, osjetila sam da se nijedan muškarac ili dječačić neće spastiti od četnika. 

Bila sam tu cijeli dan, ali je najgora bila noć između 12. i 13. jula. 13. jula sam pošla sa svojim sinom prema kamionima i autobusima koji su vršili deporatciju iz Potočara. Prvo sam morala proći živi zid napravljen od holandskih vojnika, a onda pored poredanih četnika koji su stajali pored ceste, sve do kamiona i autobusa kojima smo trebali biti deportirani. Prošla sam holandske vojnike, ali kad sam došla do četnika, oni su mi prišli i mom djetetu rekli da krene desno, a da ja idem lijevo. Ja njima kažem: ,Ako moje dijete ide desno, ja idem s mojim djetetom‘. Nisu mi dali da idem s njim. Počeli smo se otimati. Oni su vukli dijete sebi, ja sam vukla dijete sebi. Molila sam ih: ,Molim vas, nemojte mi uzimati moje dijete! To je moje jedino dijete. Ja nemam više djece. Ako treba neko da ide, ja vas molim, vodite mene, ali mi pustite dijete…‘ Ništa mi nije pomoglo. Otrgli su mi moje dijete.

Nisam mogla tada ni da plačem. Dijete mi je plakalo. Nikad neću zaboraviti njegove krupne suze koje su se slijevale niz njegove bijele obraze, iz njegovih tamnomaslinastih očiju. Kad sam vidjela da više ništa ne mogu uraditi, kleknula sam na koljena, sastavila sam ruke i rekla sam: ,Molim vas, ubijete me‘. Neko od njih je repetirao pušku. Pomislih: ,Hvala bogu, evo ubiće me, dobro je…‘ Međutim, jedan od njih kaže: 'Ma šta ćeš Balinkušu ubijat‘. Prišao mi je, uhvatio za prsa, ubacio u kamion. Istog momenta je kamion krenuo. Ležala sam na podu tog kamiona i ne sjećam se tog puta od Potočara do Tišće…

Evo već je deset godina otkako tragam za sudbinom svog muža i svog djeteta. Evo, zaista, deset godina je, a ja još uvijek ne znam za sudbinu svog djeteta. Ne znam da li ću pronaći ijedan djelić njegovog tijela.

(Srebrenica: Van osnovane sumnje Beograd - Konferencija, 11. jun 2005. godine;u organizaciji Fonda za humanitarno pravo) 

Nura Alispahić

Ja sam Nura Alispahić, majka golobradog dječaka iz Srebrenice čije pogubljenje je prikazano na video snimku objavljenom na desetogodišnjicu masakra u Srebrenici.

Snimak sam vidjela u svom domu, na televiziji u 23.00 sata. Spiker je najavio: “Sada će majka poznati sina, a sestra brata...”

Srce mi je jače zalupalo jer sam shvatila da se radi o srebreničkoj tragediji. Vidjela sam kamion... svezane iznemogle mladiće kako ih uni­formisani specijalci požuruju i izvlače iz kamiona. Četvrti je bio moj sin Admir. Ubiše prvu četvoricu. Moj sin je sa još jednim nosio ubijene, a zatim i njih odvedoše, zavezaše im ruke... žvaću žvaku.

Ubiše i njih dvojicu.

Bio je samo dijete. Bio je plašljiv. Nije znao pucati, niti je volio pušku. Ostavila sam ga u Srebrenici gladnog i žednog. U početku sam se nadala da će doći, a onda sam ga godinama oplaki­vala i srce mi se cijepalo, ali kada sam vidjela snimak počela sam da zapo­mažem onako nemoćna. Uznemirila sam cijeli komšiluk.

Sutradan, dolazi moja kćerka sa posla i kaže: “Majko, moram ti nešto reći, a ne znam kako.”  “Znam kćeri...”, rekoh, “vidjela sam ja sinoć taj snimak...”

Sutradan su kod mene došle Hajra Ćatić i Nura Begović iz Udruženja sa novinarkom, a zatim su navraćali i mnogi drugi. Posebno mi je bilo teško kada je došlo osam novinara iz Australije, sa snimkom. Pitali su me: “... koji je majko tvoj sin?”

Ne znam kako sam sve to preživjela. Redovno uzimam lijekove.

Znam da je Vlada R. Srpske morala ispoštovati Odluku Doma za ljud­ska prava BIH i da je postupila po njoj i sačinila Izvjestaj kojim priznaje odgovornost za genocid u Srebrenici, ali nije pohapsila i procesuirala ratne zločince. Srebrenica je tokom rata bila preplavljena izbjeglicama, jer je bila proglašena zaštićenom zonom. Živjelo se teško bez hrane i vode. Smrt je vrebala sa svih strana. Rat nam je donio sve najgore.

(„Žene žrtve rata“ 2006)