Igor Kordej - Oslobađanje neukroćene crte

Naše društvo nezadrživo pati od nedostatka – kontinuiteta. Nema te djelatnosti, zanata ni umjetnosti koja u naponima snage nije prekidana ekonomskom krizom, lošim odlukama ili, na kraju krajeva, ratom. To znate, osjetili ste i na svojoj koži, pa popričajmo malo o tim našim kožama. Rođen sam 1975. godine i odrastati u osamdesetim godinama bivše države značilo je kretati se u svetom trokutu: muzika – košarka – strip.

Moje odrastanje bilo je obilježeno domaćim idolima koje sam konzumirao pretežno u stadiju spužve; bila je to gomila muzike, dobre i manje dobre, bile su to nebrojene košarkaške utakmice, slavljene ili proplakane i bilo je stripa – svakakvog, od talijanskih jeftinih, industrijskih, Bonellijevih stripova do prekrasnih domaćih strip-magazina u kojima sam čitao najbolje strane i domaće stripove.

Ovdje treba zastati, i demistificirati... pa reći da tada nismo imali pojma koliko se dobro "hranimo" proizvodima, uglavnom popularne kulture. Nama je to bilo... normalno. Slušali smo Davida Bowieja i otkrivali Pink Floyde jednako kao i Azru ili nikad do kraja shvaćenog Šarla akrobatu. Bio sam na koncertu EKV-a i sjećam se kad je Milan Mladenović izašao na pozornicu, imao je bijelu potkošulju, a kada je zasvirao i zaurlao potpuno otvorenih glasnica kako je samo on to znao, ljudi su pokošeni padali u nesvijest u prvim redovima. Iznosili smo ih na rukama, gledajući i dalje koncert, i ne trepnuvši, kao da je to najnormalnija rabota koju čovjek u tom trenutku može obavljati. Kad je Cibona izgubila od Zadra u finalu, u onoj prokletoj, trećoj utakmici u kojoj je Petar Popović gađao trice k’o što ih Steph Curry trenutno gađa, neutješno sam plakao u svojoj sobi. Moj otac je došao, sjeo pored mene i tiho rekao: "To je tako, sine, mora i Dražen nekad izgubiti...", a ja sam zaključio da stari nije normalan i da priča gluposti. Sanjao sam te večeri da će doći košarkaš koji će zaliječiti sve moje traume, i došao je, zvao se Toni Kukoč. Zbog njega su nam mijenjali trening. Recimo, moj trener, luđak, tiranin i najbolji pedagog kojeg sam sreo u životu, desnu ruku mi je zavezao za desnu nogu užetom. Dok je to radio, mrmljao je: "Naučićeš ti meni vodit loptu lijevom rukom, jebemtisuncedatijebem...", samo je pljunuo, mahnuo rukom i rekao: "Mrš u igru!". Vjerujte mi, nauči čovjek vodit' loptu lijevom rukom, i to brzo. Zapravo, ne znam jesam li ikad prije ili poslije tako brzo usvojio neko znanje.

Sjećam se toplog i vlažnog podruma u kojem je otac skupljao stare novine u ozbiljnim, gigantskim proporcijama, a moj probujali dvanaestogodišnji tinejdžerski hormonalni kaos utjehu je tražio na stranicama Starta, na duplericama, naravno. Filmska je to scena iz kakvog europskog filma: vlaga se može nanjušiti, sijalica baca slabo i toplo svjetlo, u polumraku gledam nage žene, i pitam se hoću li, o Bože svemogući, ikad vidjeti golu ženu, i ako da, kako!? Međutim, i te gole žene su brzo dosadile, pa sam počeo listati Startove u malo većoj amplitudi.

I tada sam ugledao ilustracije zbog kojih mi je mozak reagirao kao na drogu i zauvijek se kodirao na traženje još jednog "ilustrativnog" šuta. I zauvijek zapamtio imena Igora Kordeja, Mirka Ilića i ostalih. Nisam čitao tekstove uz koje su te ilustracije stajale, ali iz tih moćnih crno-bijelih slika izbijala je briljantno izrečena i pokazana emocija i ideja, komentar. Bio je to već tada, sad kužim, majstorski storytelling kakav se danas ukazuje još jedino na slikama Alema Ćurina. Postojala je tu i ta crta, divlja, neukroćena, koje ću se sjetiti kad prvi put vidim "Vama". Vidio sam to već. Poznato mi je. Već viđeno. Deja vu.

Deja vu-iskustvo je fenomen koji je uobičajen, ali i neobjašnjiv od strane biologa, psihologa, neuroloških stručnjaka i fizičara. Događa se, a ne znamo zašto. Ne razumijemo još čemu ta čudna frekvencija mozga u kojoj nam se čini da smo ovdje već bili, već vidjeli, da poznajemo taj trenutak... Ali, negdje, u utrobi znamo da je taj uočen pattern trenutka – važan.

Kao što je važna i ova knjiga, sakupljena memorija jednog vremena i jednog trenutka pop-kulture. Za nas koji smo doživjeli dijelove te pop-kulture, ova knjiga predstavlja tu divnu fatamorganu u kojoj vjerujemo da smo povezani, polinkani s vlastitom prošlošću, na mjestima sa samima sobom. Povjerovat ćemo u laž kontinuiteta kojeg, ruku na srce, nikad nije bilo. Ovdje je kontinuitet prokleti incident, u našoj kulturi kad gledate ovakvu knjigu, znajte da je to briga jednog čovjeka – autora, Igora Kordeja i jednog urednika, Vjeke Đaniša, dvojice kulturnih apatrida koji to rade iz ljubavi, ne matematike.

Naše poznavanje vlastite pop-kulture je u krhotinama. Previše je neobjavljenih kultnih djela, knjiga i pjesama. Cijele priče su zaboravljene, nasilno prešućene, ljudi i njihove predstave, pjesme i radijske drame kao da ne postoje. Mi smo kao društvo, po tom pitanju, potpuno zapušteni. Polako, ali sigurno bivamo lošiji. Zato ova knjiga može uliti lažnu nadu jer se kreće u svemiru koji je implodirao sam u sebe, kojeg se treba sjećati, jer nisu bitna imena ili definicije, nego je bitno kako se sve odvijalo. Kojim redoslijedom, točno, kako su to uzgojeni šampioni!? Ova knjiga je dokument o kojoj možete snimiti dokumentarac, kao što možete snimiti dokumentarac o gostovanju "Gang of Foura" 1981. godine na Biennaleu u Zagrebu, kad su im predgrupa bili Šarlo akrobata i Haustor. Ili dokumentarac o izgradnji velike košarkaške momčadi Jugoplastike.

Zato je ova knjiga važna, jer je dokument i pattern.

Priča Igora Kordeja, ove knjige, ali zapravo i hrvatskog modernog stripa počinje u Školi za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, kroz koju je prošao takav broj domaćih stripaša da bi pod hitno trebalo provjeriti kakve to vode prolaze ispod zgrade ŠPU-a i koje su ih to stripovske vile blagoslovile!? Tu se družilo, crtalo, "naučilo hvatati krivine" kao što kaže Dario Kukić, tu je začet i Novi kvadrat, tu su se upoznali Biuković, Sudžuka i ostali naši "Amerikanci"...

Ova knjiga tako sadrži Kordejeve stripove iz ŠPU-a, kad se storytelling tek učio, a crta pronalazila svoj put kao rijeka što si radi korito. A da bi crta našla svoj put, trebala je papir koji će "rezat"”. I tu dolazimo do Poleta, kultnih omladinskih novina o kojima je ispričano toliko mitomanskih i nevažnih anegdota da se previđa jedna vrlo bitna stvar, a na koju upozorava – Pero Kvesić.

"Prije Poleta omladinske novine nisu imale više od jednoga-dvoje-troje stalno zaposlenih ljudi, a ostali urednici i suradnici su bili uglavnom na mjesečnima paušalima ili autorskim honorarima. Polet je krenuo s pet stalno zaposlenih novinara urednika, stalno zaposlenim fotografom i lektoricom, a zaposlenici izdavača Centra društvenih djelatnosti omladine - CDD-a  (grafički urednik, tehnički urednik, dvije daktilografkinje, distributer i dostavljač) radili su ponajprije za njega, praktički samo za njega. Dakle – četrnaest ljudi samo za Polet. Ne znam nijedne omladinske novine ranije koje su krenule tako snažno ekipirane, s takvom logističkom podrškom kakvu je davao CDD koji je imao još i knjigovođe, pravnike i sekretarice da pomognu što je još trebalo", veli gospon Kvesić, prvi urednik Poleta.

Dakle, Kordej je imao gdje objavljivati svoje stripove, u pravim novinama, i što je najvažnije, pod pravim urednicima. Pa su radili što su htjeli, ali – dogovorno.

Jer, stvari tad nisu baš bajno izgledale, ako ste strip-crtač. Valja to malo objasniti. Crtači u tom dobu prisiljeni su aplicirati u strip-magazine koji objavljuju renomirane autore, pa posljedično nemaju baš puno posla. Kordej i ekipa na najbolji su mogući način rasli sa svojim stripovima, reklo bi se, u idealnoj okolini. I bili su dobri, samouvjereni i pozitivno bezobrazni na svoj način. Bili su kvalitetni! Jednostavno, imali su gard, tadašnja kulturna scena ih je prepoznala, kretali su se među rock-zvijezdama u usponu, a cijela scena, glazbena, stripaška, kulturna živjela je ne zato što je bila "ekstremno" kvalitetna, nipošto! Riječ je o tome da je tadašnji habitat isproducirao kontinuitet i mogućnost da se scena – realizira kako želi, pa da od kvalitetne naraste u superkvalitetnu! Pa onda u Studentskom centru prostorije za vježbu dijele Haustor i Dorian Gray, dok im je iza leđa, iza zida, glumište "Kugla". Stavite mlade ljude na jedno mjesto, dajte mi kreativni okvir, ali pustite ih da rade što žele i omogućite im realizaciju projekata do kraja – dobit ćete aktivnu scenu poput Novog vala, sa svim glazbenim, likovnim, kazališnim ili strip-rukavcima. Od njih pedeset, petero je svjetskog formata. I to je to.

Ipak, centralno mjesto ove knjige pripada vezi stripova Igora Kordeja i glazbe. Prvi spoj stripa i glazbe dogodio se s grupom Nepočin, koja je protekla iz grupe Drugi način (za koju je Kordej radio logo), a za koju je napravljen strip po pjesmi "Svijet po kojem gazim", koji je funkcionirao uz omot ploče. U ovoj knjizi naći ćemo i kultne "Jeste li vidjeli djevojčice" po scenariju Mirka Ilića, a po pjesmi Buldožera, zatim i sve "glazbene" stripove objavljene u Džuboksu.

Vidjeti sve Džuboksove stripove ovako na gomili, jedan do drugoga, učinio mi je moment deja vu-zadovoljstva. Prisjetio sam se onog vlažnog podruma, onih koncerata i utakmica... Ponovo sam si pustio pjesmu "Mirno spavaj" od Riblje čorbe. Pjesma s prvog albuma, i to nevjerojatno dobra pjesma s prvog albuma, jednog odličnog benda čiji se gazda naknadno izgubio u bespućima dnevne politike. Što je, na kraju, nevažno, dobre pjesme lako preživljavaju vlastite autore, ma kakvi bili. I zato valja ove stripove čitati i slušati te pjesme po kojima su napravljeni. Nikad nisam vidio tako jednostavan, a ubitačan eksperiment u kojem je u tako specifičnom spoju medija otkriveno tako puno.

Želite namirisati drugu polovicu sedamdesetih i prvu polovicu osamdesetih?

Pročitajte Kordejeve stripove iz Džuboksa, dok slušate njihove pjesme.

U kombinaciji tih pjesama Idola, Šarla akrobate, Električnog orgazma, Riblje čorbe, Korni grupe, Nepočina i Kordejevog storytellinga dogodila se prava mala alkemija gdje je netko pretvorio olovo u zlato. "Maljčike" bih mogao gledati do sudnjeg dana i jednako se razgaliti, pa se poslije smijati sam sebi. "Krokodili dolaze" podsjećaju me koliko je Električni orgazam na početku bio hermetičan i drukčiji od onoga što ljudi o njima sada misle. U stripu "Ona se budi" točno se može vidjeti kakva će biti Kordejeva karijera. Naravno, gledano iz današnjeg vremena, lako je biti pametan. Ali prezentirati tako dobru pjesmu, u potpuno autorskom filmu mogu samo najbolji u pričanju. I zato se vidi da će Kordej jednog dana biti najbolji naš crtač svih vremena – jer je shvatio da je strip – priča.

Strip je jebena priča. Ispričaj priču. I tad možeš sve.

Sjajan je potez uvrštavanje i "Big Nema", parodije na McCanovo remek-djelo, premijerno u koloru, koji izgleda kao nekakav maturalni rad, nekakvo polaganje ispita, barem se meni tako prikazuje. Nakon ovoga, Kordej je spreman postati prvi zaposleni strip-crtač u Jugoslaviji, dogodit će se "Vam" i priča o najboljem će se nastaviti. U nekim drugim knjigama i albumima stripova.

Ova knjiga je početak divlje crte, nikad ukroćene, početak sjajnoga kadra koji je Kordej tako dobro znao "zakucati" baveći se ilustracijom, početak storytellinga kojem će se pokloniti svijet stripa i Kordeja uvrstiti u A-razred stripovskih umjetnika.

Ova je knjiga uspomena na jedno vrijeme u kojem se prikazao kontinuitet, a taj kontinuitet se održao u Kordejevom – radu. Ovdje ne govorimo o radoholičarstvu, ja ovdje govorim, i vidio sam na svoje oči, o teškom radu, o šljaki, neprekidnom deranju guzice i papira, o potrošnji tuša, "dok se cesta ne oguli". Taj Kordejev rad je poput borbe za život, ali i prožet je takvom strasti da je već sada jasno kako je, oprostite na bezobrazluku, Igor Kordej naš najveći stripaš kojeg smo imali.

Kao što je i knjiga "Deja Vu" – knjiga koju trebate pročitati.

Čitajući nju, zagledat ćete se u sebe.

 

Tekst je nastao kao prerađeni pogovor za knjigu stripova “Deja Vu” Igora Kordeja, u izdanju Matice hrvatske ogranka Bizovec