Istraživanje o diskriminaciji - građani najodgovornijima smatraju pojedince, a ne sustav; mladi najosjetljivi na šikaniranje drugih

Diskriminaciju na svojoj koži jednom ili više puta osjetilo je čak petina građana, nešto manje nego prethodnih godina, ali i dalje to rijetko prijavljuju što zbog neznanja što zbog stava da to ne bi ništa pomoglo.

Mladi su osjetljiviji na nepravdu, ali i oni se nerado obraćaju institucijama za pomoć za sebe ili druge.

Socijalna distanca najveća je prema Romima, azilantima, beskućnicima i osobama s duševnim smetnjama. I dalje su izražene predrasude prema mladima, ali i starijim osobama.

Dio je to naglasaka iz „Istraživanja o stavovima i razini svijesti o diskriminaciji i pojavnim oblicima diskriminacije“ Ureda pučke pravobraniteljice i Centra za mirovne studije.

Rezultati prikazuju začaran krug diskriminacije – predrasude i stereotipi rađaju diskiriminaciju, a svijest o tome da postoji podcjenjivanje neke društvene skupine ili pojedinca ne znači nužno da i sami 'osviješteni' građani neće u tome sudjelovati.

Istraživanje je tijekom prosinca prošle godine telefonski provela agencija Ipsos Public Affairs na stratificiranom uzorku od 1000 punoljetnih isptanika iz čitave Hrvatske.

Treće je to po redu istraživanje o percepciji diskriminacije, vlastitom iskustvu i stereotipima koje je inicirano iz Ureda pučkog pravobranitelja. Prvo je provedeno 2009., nakon što je donesen Zakon o suzbijanju diskriminacije, a potom i 2012. godine.

Osnovni cilj istraživanja bio je vidjeti jesu li se promijenili stavovi i znanja građana o diskriminaciji u odnose na prethodne godine.

Socijalna distanca

Istraživanje je pokazalo da naše društvo i dalje 'natopljeno' predsrasudama prema nekim društvenim skupinama. U odnosu na ranije, nešto je manja socijalna distanca prema nekim grupama, ali i dalje su rezultati istraživanja porazni.

Tako gotovo polovica ispitanih (48,3 posto) smatra da Romi uglavnom žive od socijalne pomoći i da ne žele raditi, a više od četvrtine njih (28,4 posto) smatra da bi Romi u ugostiteljstvu ili trgovini sigurno odbili mnoge klijente. Zanimljivo da, istodobno, za njih 73,5 posto ipak ne bi bio poroblem zaposliti Roma ili Romkinju ako bi imali vlastitu tvrtku.

S druge strane, trećina ispitanih odgovara da ne bi bilo dobro zapošljavati azilante, a četvrtina se slaže s tvrdnjom da su većina beskućnika ljudi koji ne žele raditi i da su sami krivi za situaciju u kojoj se nalaze.

Zabrinjavajuće je i visok postotak onih koji imaju predrasude prema osobama zbog njihovog spola, nacionalnosti, vjere ili zdravstvenog stanja.

Nešto više od petine ispitanika podržava poslodavca koji ne želi zaposliti HIV pozitivnu osobu. Sličan je udio i onih koji smatraju da žene i muškarci nisu jednaki po prirodi, pa ne mogu imati niti jednaku društvenu ulogu.

Nije zanemariv ni postotak onih koji priznaju da bi se osjećali izrazito neugodno kada bi doznali da je netko od njihovih kolega na poslu ili susjeda homoseksualac ili lezbijka. Slično, oko 18 posto ispitanih, odgovara da bi za njih bilo neprihvatljivo da im dijete stupi u brak s osobom druge boje kože, vjere ili nacionalnosti.

I novo istraživanje je pokazalo da i dalje oko trećine ispitanih smatra da su starije generacije puno manje sposobne od mladih, ali i da su mladi neodgojeni i bez ikakvih moralnih nazora.

Četvrtini bi bilo neugodno raditi s kolegom s duševnim smetnjama, a gotovo petini ne bi bilo drago iznajmiti stan ili kuću osobama druge rase ili nacionalnosti.

Najveću socijalnu distancu prema manjinskim i marginaliziranim skupinama imaju stariji od 60 godina, oni slabijeg obrazovanja te oni iz ruralnih područja.

Mladi do 30 godina su otvoreniji, tolerantniji i inkluzivniji, kao i oni obrazovaniji te oni koji žive u većim sredinama.

Mladi, više od prosjeka, imaju prijatelja, kolegu ili suradnika koji su homesksualne orijentacije ili druge boje kože. Više ih se ne slaže s predrasudama o nejednakosti žena i muškaraca, a u većem postotku ne prihvaćaju ni predsrasude prema braku s osobama druge nacionalnosti, druge boje kože ili druge vjere.  

Više od prosjeka prepoznaju diskriminaciju po nacionalnoj osnovi, spolnoj orijentaciji ili boji kože. Osjetljiviji su i na ciljanu diskriminaciju prema Romima i Srbima.

„Važno je i dalje raditi na osvještavanju mladih generacija, kako ne bi usvojili ukorijenjene predrasude“, navodi se u istraživanju.

(Ne)znanje o diskriminaciji

Iako su ispitanici svojim stereotipnim stavovima zapravo i sami (pro)nositelji diskriminacije, dobar dio njih, gotovo četvrtina, smatra da je diskriminacija jedan od najvažnijih problema u društvu.

Većina pod diskriminacijom smatra omalovažavanje, ponižavanje i podcjenjivanje te razlikovanje zbog boje kože, vjere i nacionalnosti, što su slični odgovori kao i ranijih godina.

I dalje, gotovo petina njih, priznaje da ne zna što je diskriminacija, odnosno to ne može objasniti, a samo 1,9 posto njih zna da je Pučki pravobranitelj središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije ( u prošlom istraživanju to je znalo njih 8 posto).

Nešto manje od polovice (41,5 posto) uopće ne zna kako se može obratiti za pomoć pučkom pravobranitelju u slučaju kršenja ljudskih prava.

Polovica ne zna ni da postoji Zakon o suzbijanju diskriminacije koji je donesen prije devet godina.

Ukratko, građani i dalje ne znaju kome i kako se obrati za pomoć, kome prijaviti diskriminaciju, a značajan je postotak onih kojima ni taj pojam nije posve jasan.

Kao i u slučaju socijalne distance, više problema s prepoznavanjem i razumijevanjem diskriminacije imaju stariji od 60 godina, oni nižeg obrazovanja i ispitanici koji žive u manjim sredinama.  

Mediji na zlu glasu

Kao i u prethonim istraživanjima, većina građana i sada smatra da je najraširenija diskriminacija vezana za rad i zapošljavanje, potom u pravosuđu te - prilično iznenađujuće – u medijima.

Više od četvrtine ispitanih naveli su medije kao izvor diskriminacije, duplo više njih nego ranijih godina. Mediji su na lošijem glasu nego, primjerice, diskriminacija u obrazovanju, postupanju policije ili javnoj upravi, pa čak i u zdravstvenoj zaštiti.

Zanimljivo da diskriminaciju u medijima najviše ističu – mladi do 30 godina. Za njih su mediji glavni 'diskriminatori' u Hrvatskoj. To pomalo začuđuje, jer mainsteream mediji uglavnom, uz neke iznimke (poput tretmana azilanata i manjina), nemaju ekscesne priloge koji bi se mogli nazvati diskriminirajućim. Vjerojatno je riječ o portalima koji su većini mladih prvi i glavni izvor informacija, i to onim 'žutim', na prvu loptu.

Ne treba zaboraviti ni diskriminiriajuće komenatre ispod tekstova na portalima, punih govora mržnje i podcjenjivačkog odnosa prema nekim društvenim skupinama, koji se rijetko ili loše administriraju, što je vjerojatno uzrok tako poražavajuće percepcije medija.

Najmanje diskriminacije, po mišljenju ispitanih građana, ima u nevladinim organizacijama

Prema mišljenju ispitanika, građani u Hrvatskoj i dalje su najviše diskriminirani zbog nacionalne i vjerske pripadnosti, što je značajno poraslo u odnosu na prethodne godine, potom zbog socijalnog porijekla i imovinskog stanja, političkog uvjerenja i spolne orijentacije.

Iako i sami imaju velike predrasude prema Romima, i sami će istaknuti da su pripadnici romske nacionalne manjine najviše diskriminirani u Hrvatskoj, potom pripadnici LGBT zajednice, osobe s invaliditetom i siromašni te pripadnici srpske nacionalne manjine.

Vrlo su zanimljivi odgovori na pitanje 'Što mislite tko u Hrvatskoj najviše diskriminira?'. Iako bi možda bilo očekivano da je to država kroz svoje institucije, građani su u najvećem postotku (27,9 posto) odgovorili da u Hrvatskoj najviše diskriminiraju – pojedinci.

Na drugom mjestu su privatni poslodavci (20,3 posto) i opet – poražavajuće - mediji (10 posto). Tek potom, kao oni koji diskriminiraju, navode se državne institucije (9,2 posto), Vlada (8,9 posto) te institucije regionalne i lokalne samouprave (4 posto).

Iz takvih bi se odgovora moga isčitati stav građana kako diskriminaciju ne doživaljavaju kao sistemski problem, kao problem sustava, institucija ili diskriminirajućih zakona, već više kao diskriminatorsko ponašanje pojedinca pa makar on bio i dio državnog aparata.

Osobno iskustvo

Kada govore o svojem iskustvu s diskriminacijom, petina ispitanika kaže da je u proteklih pet godina bilo diskriminirano jednom ili više puta, što je smanjenje u odnosu na 2012. kada je iskustvo diskriminacije imalo četvrtina ispitanih.

Najviše ih je navelo da su bili diskriminirani na radu ili pri zapošljavanju, potom u ostvarivanju zdravstvene zaštite, pravosuđu i pri postupanju policije.

Čak 68 posto njih ništa nije poduzelo nakon toga kako bi zaštitilo svoja prava, a na pitanje zašto niste ništa poduzeli većina ih odgovara da se ništa ne bi promijenilo (45 posto), da ih je bilo strah (18 posto), odnosno da nisu znali kome bi se obratili (12,9 posto).

Ipak, u nekoj zamišljenoj situaciji diskriminacije kada bi oni bili žrtva ili netko od njihovih bližnjih, čak 64,3 posto ispitanih tvrdi da bi ipak potražilo pomoć. Prije svega bi se obratili policiji, potom pučkom pravobranitelju, pa odvjetniku. Istodobno, gotovo trećina ispitanih ni tada ne zna od koga bi mogla potražiti pomoć.

Indikativno je da mladi do 30 godina ističu puno više od ostale populacije da bi se za pomoć obratili obitelji i prijateljima ili da bi sami pokušali riješiti problem, što govori o (ne)povjerenju mladih u državne institucije.

Crkve nema u istraživanju

Zanimljivo da u pitanjima nigdje nema Katoličke crkve ili ostalih vjerskih zajednica ni kao zaštitnika diskriminiranih ni kao onih koji vrše diskriminaciju, a što je u hrvatskom društvu posljednjih godina jako izraženo.

Inače, kao i prethodna dva i ovo je istraživanje financirano većm dijelom izvanproračunskim sredstvima. Ovoga puta provedeno je u okviru Programa o pravima, jednakosti i građanstvu Europske komisije kao dio projekta Mjerenje (ne)jednakosti u Hrvatskoj.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu

istrazivanje-o-diskriminaciji-gradani-najodgovornijima-smatraju-pojedince-ne-sustav-mladi.jpg

Rezultati prikazuju začaran krug diskriminacije – stereotipi rađaju diskiriminaciju, a svijest o tome da postoji podcjenjivanje neke društvene skupine ne znači nužno da i sami 'osviješteni' građani neće u tome sudjelovati
Rezultati prikazuju začaran krug diskriminacije – stereotipi rađaju diskiriminaciju, a svijest o tome da postoji podcjenjivanje neke društvene skupine ne znači nužno da i sami 'osviješteni' građani neće u tome sudjelovati
Foto: 
dron.ba