Ivica Mudrinić / Ostvarenje hrvatskog sna

ostvarenje-hrvatskog-sna-1283.jpg

Ne može se reći da se Mudrinić nije odužio svojim političkim pokroviteljima. Vjerno im je služio tijekom cijelog mandata
Ne može se reći da se Mudrinić nije odužio svojim političkim pokroviteljima. Vjerno im je služio tijekom cijelog mandata
Foto: 
youtube.com

Pričekao je izbornu pobjedu HDZ-a da bi pokupio suprugu i četvero djece, zajedno s ono malo stvari što je imao, i došao u domovinu. Svjedoci tvrde da su iz zrakoplova izišli siromašni kao miševi. Unatoč tome, uspon je bio strelovit

ROĐENJE I OBRAZOVANJE Ivica Mudrinić rođen je u selu Bogatići Prominski nedaleko od Drniša u Dalmatinskoj zagori, gdje je završio osnovnu školu, da bi se potom s obitelji preselio u kanadski Toronto. Nakon srednje škole upisuje elektrotehniku na Sveučilištu u Torontu i diplomira 1978. godine.

PRVI POSAO Kako stoji u njegovu životopisu, počeo je raditi kao "senior engineer", da bi 1982., kad je već specijalizirao telekomunikacije, postao "marketing manager" u torontskom Viewstar Inc. Priča kaže da se idućih šest godina, do odlaska u Hrvatsku 1991., bavio poduzetništvom u svojoj tvrtki MX Engineering Inc.

PREKRETNICA Sasvim prosječna poslovna karijera ostavljala mu je dovoljno vremena da se aktivno uključi u emigrantske krugove, gdje je upoznao ne samo kasnijeg ministra obrane Gojka Šuška, nego i Franju Tuđmana, koji je, nakon što mu je SDB vratio pasoš, 1987. posjetio Kanadu. Njih su dvojica bili glavni krivci što je Mudrinić upravo HDZ prepoznao kao svoju kartu koja će mu pomoći da se izvuče iz kanadskog sivila.

HRVATSKI SAN Pričekao je izbornu pobjedu HDZ-a da bi pokupio suprugu i četvero djece, zajedno s ono malo stvari što je imao, i došao u domovinu. Svjedoci tvrde da su iz zrakoplova izišli siromašni kao miševi. Unatoč tome, uspon je bio strelovit. Već početkom lipnja Tuđman ga imenuje za savjetnika, da bi vrlo brzo potom postao pomoćnik ministra prometa i veza, a sredinom 1992. i ministar.

PATENTI Kako ne bi ispalo da je došao praznih ruku, od početka devedesetih uz njega se veže legenda o navodno jako vrijednim patentima koje je donio sa sobom. Upućeni, međutim, tvrde da je posrijedi samo jedan prilično bezvrijedan patent i nekoliko inovacija vezanih uz instaliranje kabelskih televizija. Za uspjeh je bila važnija činjenica da je Tuđman njime bio oduševljen. U to vrijeme bolje preporuke nije bilo i Mudrinić je to jako dobro znao.  

TUĐMAN O NJEMU "Još 1987. godine, kad sam bio u Kanadi, upozorili su me na jednog mladog čovjeka koji je postigao puno na području elektronike i telekomunikacija. Ja sam tog čovjeka pozvao iz hrvatskog iseljeništva, jer takvi su ljudi trebali Hrvatskoj. Taj čovjek kojeg spominjem i koji je došao u Hrvatsku sa svoje četvero djece i sa svojim znanjem, sposobnostima i patentima, jest Ivica Mudrinić, koji je sve to stavio na raspolaganje Hrvatskoj. Hrvatska mu je dala stanarsko pravo, koje su imali i oni koji su mene zatvarali i koji su mnoge otjerali. Ja jesam za bespoštedna uklanjanja svih kriminalnih pojava, ali sam i za jednaka prava za sve." Zašto je Tuđman spominjao stanarsko pravo? Mudrinić, navodno uspješan i sposoban čovjek koji je zadužio Hrvatsku, u istoj nije imao gdje živjeti. Nije imao ni novca da kupi stan, pa mu je Grad Zagreb u elitnom dijelu ustupio svoj prostor.

ZA 167,8 KVADRATA - 40.293 DEM Evo i njegove izjave: "Vrijeme je da se ta priča presiječe. Dobio sam stan od 167,81 četvornih metara. Dobio sam ga kao stručnjak za telekomunikacije i zračni promet. Njegova je veličina adekvatna potrebama moje šesteročlane obitelji. Država je taj stan platila 15 milijuna HRD, što je prema tadašnjem srednjem tečaju oko 223.000 DEM. Otkupio sam ga za 40.293 DEM. U ovom slučaju nije prekršen nijedan zakon Republike Hrvatske." Kakva država, takvi i zakoni, rekli bi cinici komentirajući činjenicu da čovjek koji je donio Hrvatskoj patente koji, kako je sam rekao, vrijede "milijune dolara", dobije stan po šest puta nižoj cijeni od tržišne, premda u stambeni fond, na osnovu kojeg je omogućen jeftiniji otkup građanima, nije uplatio ni centa.

NOVE NEKRETNINE Mudrinić uskoro dobiva dva stambena kredita od PBZ-a u vrijeme kada su "obični" građani banku mogli gledati samo kroz izlog. Prvi, od 200 tisuća DEM-a, dobio je na 15 godina, a drugi od 100 tisuća DEM-a na 10 godina. Kako je objasnio, trebali su mu za stambeno zbrinjavanje oca koji je planirao vratiti se u Hrvatsku kada ostvari uvjete za kanadsku mirovinu. Otkud mu tada potrebna trećina deviznog pologa i tko mu je i zašto dao jednogodišnji poček, nikad nije rekao.

ODAN TUĐMANU I HDZ-U Ne može se reći da se Mudrinić nije odužio svojim političkim pokroviteljima. Vjerno im je služio tijekom cijelog mandata. Kad su željezničari najavili štrajk, nije mu bio problem reći ovakvu glupost: "Država je u mogućnosti zatvoriti željeznice i sav promet organizirati autobusima." Pomogao je i dogovoriti prvu koncesiju za gradnju cesta u Hrvatskoj. Kao ministar potpisao je ugovor s francuskim Bouyguesom za gradnju Istarskog ipsilona kojim je Francuzima omogućena ne samo naplata tunela Učka, nego i cestarine na budućoj cesti, čime su ovi znali zaprijetiti kada ne bi dobili novac iz proračuna.

ODLAZAK NA HRT Nakon uspješno obavljenog posla u državnoj službi, 1996. godine imenovan je za predsjednika Uprave Hrvatske radiotelevizije. Imamo izjavu i iz toga doba, koja vjerno svjedoči o kakvom stručnjaku je riječ. Dao ju je tjedniku Obzor, koji je oformio Tuđman osobno: "Neposredno poslije imenovanja za direktora HRT-a odlučio sam provesti barem nekoliko dana tjedno na Prisavlju kako bih bio blizu proizvodnim aktivnostima radija i televizije." Nije mu dugo trebalo da shvati što mu je raditi, pa je odlučio dati zeleno svjetlo ukidanju izravnih televizijskih prijenosa saborskih sjednica.

PRIVATIZACIJA HT-a Mudrinić je u listopadu 1998. godine imenovan za generalnog direktora Hrvatskih pošta i telekomunikacija. Točno u osvit privatizacije, jer je 1. siječnja 1999., nakon razdvajanja tvrtke, postao predsjednik Uprave HT-a, danas T-Hrvatskog telekoma. Nema tu osobite mudrosti: dobio je zadatak pripremiti tvrtku za privatizaciju, što je uspješno i napravio. HT se morao privatizirati s obzirom na to da su Mudrinićevi pajdaši toliko pokrali da je u državnom proračunu bila veća rupa nego što ju je ovaj imao u džepu kada je sletio iz Kanade. Vrlo brzo, već u listopadu, kreće prodaja. Raspisan je natječaj i prihvaćena ponuda njemačkog Deutsche Telekoma, koji je za 35 posto dionica HT-a platio 850 milijuna dolara. Raspisali su se odmah državotvorni mediji kako je to najuspješnija privatizacija u tranzicijskim državama ikad. Ishod je poznat: u vrijeme kada je DT ušao u HT tamo je radilo 11.400 ljudi, a danas ih je oko 5500. Mudrinić je od tada na čelu T-HT-a, koji napušta ovih dana jer prelazi na funkciju savjetnika u matici, Deutsche Telekomu.