Izbor Miloša Đurđevića za ovaj petak: Peter Semolič

PAUL VERLAINE

Uskoro neću više biti Paul, uskoro ne više

pjesnik koji piše drhtavim prstima uz

ritmičke udarce pneumatičkog čekića –

nikada nisu shvaćali kako to mogu.

Žene se žučno prepiru kojoj ću pripasti

u smrti. Uvijek me je netko prisvajao,

do trenutka kad su snovi pokucali na vrata

a ja se konačno probudio – od tada pa

nadalje sve je, kao što se kaže, povijest:

Luksemburg, Bruxelles, London, dodiri,

poljupci i miris baruta. Komunar,

prenježan za paklena prosvjetljenja,

u Monsu sam pronašao boga i izgubio ljubav.

Nova godina, a ja u krevetu ispod gomile

prljavih deka i s deranjem zbog sve

glušeg lijevog uha: "Hoćete li me pustiti

da bar umrem u miru!" Ne, moj život

nije bio akademsko šuštanje papuča od filca…

Apsint i smrt sve više mi zasljepljuju pogled –

tko će od vas, Arthur, Létinios, doći

oprostiti se od mene, ako uopće itko? Hoće li se

pronaći naše ruke, naše usnice, naše riječi?

Ili ćemo biti tek slova u prašnjavim rječnicima,

besmisleno šaputanje lišća u drvoredu…

 

NEBO IZNAD LONDONA

Na izložbi portreta najznamenitijih serijskih ubojica

njegov bi sigurno zauzimao središnje mjesto –

ali okvir bi bio prazan. London,

30. kolovoza 1888: jaka kiša popraćena munjama

i grmljavinom otpravila je najhladnije ljeto

do tada. Nebo je porumenjelo od požara u dokovima.

Polly je imala novu kapicu, zato je nije bilo strah

da neće dobiti stranku. "Ako sam ih dobila tri, dobit ću i

četvrtu", rekla je Emily, kad su se susrele na uglu

Whitechapel Road i Osborne Street.

Kako predvidljivo! Selekcionirati životinje za hranu

i kućne ljubimce, ljude za ljude i životinje!

Pretjerano je reći da su posvuda ležali leševi,

ali smrt je bila bliska ljudima i s ljudima, naročito

u Whitechapelu, o kome je glumac Jacob Adler zapisao:

"Ni u Rusiji ni kasnije u najgorim njujorškim slamovima

nismo vidjeli takvog siromaštva kao u Londonu

osamdesetih godina." Mrtva prostitutka, ta židovka,

crnkinja, životinja namijenjena za klanje, nije bila

nikakva rijetkost. "Najgori Britanac svih vremena"

vjerojatno bi ostao samo strastveni muškarac

kad ne bi bilo okrutnosti s kojom je ubijao:

"Jezivo rezanje grla i trbuha te vađenje unutarnjih

organa." Val užasa zapljuskuje "the other half",

vlast se uplaši nemira i pokrene istragu.

"My knife's so nice and sharp I want to get to work

right away if I get a chance." Stižu hrpe pisama na

adrese policije, novina, nemir se širi po imperiju

brzinom tračeva. Legije policajaca pretražuju kuće,

saslušavaju svjedoke, okupljaju osumnjičenike –

njih oko sto. Tko je bio zadnja Pollyjina stranka,

one kišne večeri pod crvenim londonskim nebom?

Pas nije zalajao, okvir portreta ostao je prazan.

Možemo ga ispuniti bilo čime, da bude poput ogledala

koje odražava što god netko poželi.

 

CRNA UDOVICA

Početak je fotografija ljepotice u crnom na zidu

Facebooka i kratak zapis ispod nje: Vera Renczi,

rumunjska serijska ubojica, s nadimkom Crna udovica.

Čini se kako joj je, rođenoj početkom dvadesetog stoljeća

u imućnoj obitelji, osigurana jasna i pravolinijska

budućnost. No stvari ubrzo krenuše nagore:

prijatelji iz mladosti opisuju je kao ženu s gotovo

patološkom potrebom za stalnim muškim društvom, krajnje

posesivnog i sumnjičavog karaktera. Nakon majčine

smrti, zajedno s ocem seli se iz Bukurešta u Jugoslaviju,

gdje redovito bježi od kuće u društvo muškaraca, nerijetko

podosta starijih od nje. S devetnaest se udaje

za austrijskog bankara Karla Schicka i rodi mu

sina Lorenza. Ne snalazi se u ulozi domaćice, mame,

gostoprimke, sumnja da je muž vara i jednog ga dana

u napadu ljubomore otruje (arsen kao afrodizijak?).

Obuče crninu i svima koji su je voljni poslušati,

predivna ljutica, govori kako ju je muž ostavio.

Nakon godinu dana korote ispriča prijateljicama da joj se

javio s druge strane zavjese: poginuo je u automobilskoj

nesreći. Udaje se po drugi put, ali i drugi muž slijedi

prvoga. Do tada je sve u redu, no žena na fotografiji

je suvremeni top model i na zemljovidu Kraljevine

Jugoslavije uzalud ćemo tražiti gradić Berkerekul

u kome je navodno živjela – je li naša femme fatale

književna izmišljotina, novinarska patka? Sada, lebdeća

između dvije stvarnosti, sita braka, ali ne i muškaraca,

nastavlja svoj ubilački pohod. Nakon lišavanja slobode,

otkrivena su u njenom vinskom podrumu trideset i dva

lijesa s leševima muškaraca u različitim fazama raspadanja:

voljela je sjediti u naslonjaču među svojim bivšim proscima,

sada konačno i nepovratno samo njezinima. U jednom je lijesu

pronađen Lorenzov leš: "Umro mi je na rukama, bila

sam zadnja koju je vidio…" Postfeministička ikona,

smrtonosna ljepotica, muška fantazma…?

Na Discovery Channel-u glas u offu završava

priču o njoj riječima: "Suvremeni bi psihoanalitičari

rekli da je naprosto bila žena koja je tražila ljubav."

 

PUSTINJA

Noćas sam sanjao pustinju. Još nikada nisam bio

u pustinji. Noćas sam je sanjao. Bilo sam u gluhoj

sobi. Zidovi su mi oduzeli glas i osudili me

na vlastiti šum. Kažu da je noću u pustinji

isto, samo što je gore nebrojeno zvijezda, a

dolje studen, koja poput leda okiva kosti. Drobi ih.

Sanjao sam pustinju ispunjenu jadikovanjem,

samrtnim kricima i kricima silovanih žena, a

ispod svega toga, u trenucima apsolutne tišine,

šum moje krvi, šuplje kucanje srčanoga

bubnja. Preseljenje? Pohod smrti? Povici: "Gdje

je uvijek nasmijani Arkadij?" "Živ je izgorio u Vanu!"

"Gdje je poput čempresa vitka Chinar?" "Ranjenog

trbuha i slomljenih udova umrla pod zadnjim

ljubavnikom – ha! ha!" Jasno, imamo posla

s barbarskim Turcima, ali tu je već glas Njemačke,

koja najavljuje Treći Rajh i "ta tko se još

sjeća Armenaca": "Slabiji narod mora podleći."

Zašto sanjam ove ljude – moji su djedovi pobijali

i bili pobijeni drugdje i na drukčije načine?

Pa ipak hodam po kamenoj pustinji, opaljen

suncem, slomljenih rebara i duha, htio bih

nešto reći, ohrabriti onoga koji malakše kraj mene,

uputiti protest vojniku na konju, ali sve što mogu

istisnuti iz sebe jest gusta krv – dolazi iz moga

grla, želuca, s krastavih usnica, razbijenih zuba.

Tamo negdje je Eufrat, ali kako da pijem

kad su njegove vode crvene i tisuće djece, žena

i muškaraca plutaju nošeni strujom ravno u smrt.

Hodamo i naš cilj je smrt!

"Genocid", zbore Elie Wiesel i Yehuda Bauer,

a njih dvojica znaju o čemu govore za masivnim

hrastovim stolom, postavljenim usred pepela

i s grobovima iskopanim u zraku, posvuda oko njih.

Bio sam u Begunjama, na Sv. Urhu, u Kočevskom

Rogu, pokraj Auschwitza sam samo prošao –

bilo mi je naprosto prestrašno. Ne znam što bih

mislio o tome – možda zato sada ti snovi,

u kojima, bačen stotine kilometara od kuće

i desetljeća u prošlost, usred pregrijanog pijeska,

konačno klonem. Krici i jadanja povlače se

iz mog slušnoga polja. Kao u gluhoj sobi,

samo što su nada mnom rojevi zvijezda…

šum krvi postaje sve tiši i tiši… udarac srčanog

bubnja… smrt pada na me… poput mane…

 

PREOBRAZBE

Sada su još ljudi, kao ti i ja, ali koža im već

tamni i njihova lica poprimaju jasne semitske

crte. Svi su izbjeglički logori jednaki: kužne

bolesti vise u zraku kao upišane plahte, hrana iz

kotlova ima okus po gnjilome, buhe, uši i stjenice

množe se pod odjećom krutom od znoja, zamršenom

kosom. Navečer sjednu uz vatru i pripovijedaju priče

o mučenima i ubijenima, nadaju se da su to samo glasine,

koje su stigle do njih zajedno s južinom. Ali i onkraj

previranja, pa i smijeha, putuju glasonoše i depeše, lopate

mirno kopaju jamu u udaljenoj šumi. Stiže zapovijed i

vojnici ih ukrcavaju na vlak – sad su već sasvim crne puti

a u mraku stočnih vagona njihove bjeloočnice sjaje poput

udaljenih zvijezda. Na kojem im je kilometru otpala

kosa i počele rasti oštre čekinje? Na kojem su

kilometru s užasom primijetili da ih se vozi u pogrešnom

smjeru, suprotnim od slobode i da im se ruke i noge

pretvaraju u kopita i papke? Možda netko od njih

još uvijek vjeruje u grešku i u pravednost velikog

bijelog bwane, no ako i vjeruje, neće dugo:

smrad po strahu miješa se s vonjem po stajskom

gnoju, s vonjem štala koje su prije nekoliko tjedana

ostavili iza sebe. Uši im se pretvaraju u svinjske i kravlje

uške, jednom izrasta rilo, drugom niknu rogovi;

nezgrapno se spotiču jedan o drugoga, kidaju odjeću

sa sebe – životinjama, jasno, ne treba odjeća!

Proljeće 1945, svjetlost kao u nekom holivudskom

filmu nakon dugih godina tame probija oblake i oblači

zemlju u zeleno – je li to boja života ili boja

raspadanja? Jesmo li u stvarnosti ili u pjesmi? Veliki bijeli

bwana možda se upravo oblizuje nad svinjskim pečenjem,

kad – sad već potpuno izmijenjeni od straha i

pogleda pisaca nove povijesti – pristižu na cilj.

Mnogo godina nakon toga Gregor Strniša piše: "Zemlje više nema,

ni tebe više nema, ni kamena ni svijeta, tek je crna jama."

Ubojice, izdajice, prevaranti, ratni profiteri, sadistički

mučitelji? Također među njima, čak i kad bi bili u većini

(znamo da nije bilo tako), bi li zbog toga išta bilo drukčije?

Stoje na rubu, mekeću, rokću, hržu, mašu

rogovima…  Takve ih pokose rafali iz mitraljeza.

U crnoj se jami odjednom usred životinjskog

glasanja začuju molećive ljudske riječi…

Umjesto krzna opet odjeća –

iz koje niču veliki crveni cvjetovi.

 

Sa slovenskog preveo Edo Fičor

 

Peter Semolič (Ljubljana, 1967) pjesnik, dramatičar, esejist, studirao je opću lingvistiku i sociologiju kulture na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Do sada je objavio četrnaest knjiga poezije i roman za djecu; izvedeno je više njegovih radijskih drama, a u sezoni 2015/16. i kazališna drama "Dizalo". Za svoje je književno djelo višestruko nagrađivan, između ostalog dobio je najznačajnije slovensko priznanje za poeziju "Jenkovu nagradu" (1997) za zbirku Kuća od riječi, "Nagradu Prešernovog sklada" za književnost i umjetnost (2001) za zbirku Krugovi na vodi i nagradu "Velenjica – čaša besmrtnosti" (2016) za izniman desetogodišnji pjesnički opus. Njegova je poezija prevedena na desetak stranih jezika. Osnovao je Kulturno umjetničko društvo Poiesis, u sklopu kojeg je sa Katjom Kuštrin i Tonetom Škrjancem pokrenuo internetski časopis za poeziju, www.poiesis.si i uređuje književnu ediciju. Prevodi s engleskog, francuskog, srpskog i hrvatskog jezika, živi u Ljubljani kao slobodni književnik.

 Semolič pripada generaciji slovenskih pjesnika koja se na književnoj sceni pojavila početkom devedesetih, prvu knjigu pjesama Tamaris objavio je 1991, a ubrzo je od kritike prepoznat po posebnom stilu odnosno poetičkoj kombinaciji stilova, koja je nazvana "Nova jednostavnost". Riječ je o jasnim, protočnim i za čitatelje vrlo prijemčivim i snažnim slikama, koje se od naizgled spontanog inicijalnog zamaha razvijaju u kovitlacu nijansiranih osjećaja i sve složenijih značenja, kako bi se ukazalo na neko drugo i drugačije izvorište odnosno, u istom mahu, sliv pjesme kao zaokružene i načelno otvorene cjeline. Vjerojatno je zbog toga njegov temeljni postupak u gradnji pjesme uspoređen s rijekom, golemim i tihim protjecanjem, koja prividno miruje, a njen je tok nezaustavljiv i uvijek vodi negdje izvan prepoznatljivih, zajedničkih, praktički opipljivih egzistencijskih polazišta i situacija. S druge strane zamjetan je i početni utjecaj Daneta Zajca, koji je rekao da ustvari ne piše pjesme, već smo opisuje ono što vidi. Za njega je poezija u osnovi strujanje slika, a ne sklapanje riječi.

 Za Semoliča poezija nije jezik, ona koristi jezik, a njeno je porijeklo izvan kulture i povezano je s nečim iskonskim u nama. Pjesma je barbarin, odmetnik. Dakle, postoji određena razlika između jezika s kojim se služimo u svakodnevnoj komunikaciji, i koji on primarno koristi u svojim vrlo komunikativnom pjesmama, i jezika, odnosno možda drugog jezičnog sloja, koji on osluškuje kako bi ga oblikovao, gradio i omogućio mu postojanje u strujanju pjesme. Određena granica zacijelo postoji, a radi se o tome kako zahvatiti i prepustiti se onom što kao drugo u jeziku omogućava njegovu začudnost i intuitivnu razumljivost. On smatra da tema pjesme postoji neovisno o autoru i, kako je rekao, "čeka neki svoj trenutak, da se ukaže u svijetu". Pjesme "kao da su neka bića, koja nemaju veze sa mnom", rekao je Semolič. Međutim, on odmah ističe da ga ne zanima nikakva "mistifikacija" poezije, jer se onda poezija iskrivljeno doživljava i upotrebljava kao religija ili nacionalna ideologija. Naposljetku pišemo pjesme o ljudima, a život, život pojedinaca i život općenito, nadređen je svakoj, pa i najboljoj pjesmi, kaže Semolič. Poezija je onda naprosto određeni način života. Danas je poezija marginalizirana, izbačena iz javnosti, ako javnost uopće postoji, a suvremeno društvo sebe predstavlja kao jedinu realnost i zbog toga je poezija sa svojim utopijskim moćima i maštom u njemu suvišna, smatra Semolič.

Ovdje donosimo pjesme iz njegove zbirke Druga obala (Ljubljana, 2015).

 

izbor-milosa-durdevica-za-ovaj-petak-peter-semolic-6743-8926.jpg

Za Petera Semoliča poezija nije jezik, ona koristi jezik, a njeno je porijeklo izvan kulture i povezano je s nečim iskonskim u nama. Pjesma je barbarin, odmetnik.
Za Petera Semoliča poezija nije jezik, ona koristi jezik, a njeno je porijeklo izvan kulture i povezano je s nečim iskonskim u nama. Pjesma je barbarin, odmetnik.
Foto: 
Tihomir Pinter