Skoči na glavni sadržaj

Jogurt evolucija

jogurt-evolucija-985.jpg

Desetog kolovoza, na polovici kroničarskog puteljka između nacionalnog praznika Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, te vjerskog blagdana Velike Gospe, smjestila se obljetnica Vašvarskog mira, datum kojeg nema među neradnim ili spomen-danima. Nadnevak je to koji jedva bude i spomenut u TV-kalendarima i novinskim rubrikama "dogodilo se na današnji dan", događaj za koji teško da su čuli i oni koji nisu predrijemali nastavu povijesti.

Sporazum je to koji je s Istanbulom sklopio Beč, 1664. godine, deset dana nakon poraza Osmanlija pod vodstvom Ahmed-paše u srazu s habsburškim postrojbama kod Svetog Gottharda. Ako su se "ostaci ostataka" Hrvatske i ostali preostali djelići na minimum svedene Ugarske ponadali da će od te pobjede imati neke koristi, ta su očekivanja razbijena u Vašvaru, dogovorom čiji je sadržaj bio prilično povoljan za sultanovo carstvo, koje će dva desetljeća kasnije krenuti u još jednu opsadu i same austrijske prijestolnice.

Osjetivši se prezrenima i iznevjerenima, a ne postupivši prema parafrazi puno kasnijeg savjeta Vladka Mačeka da je djeci mjesto pod stolom kad se odrasli svađaju i tuku (pa valjda i kad se mire i dogovaraju), hrvatski su i mađarski velmože sve teže skrivali ogorčenje, što je na koncu neugodni vrhunac doživjelo u onome što je zapamćeno kao "urota Zrinskih i Frankopana", a okončano je odsjecanjem vlastelinskih glavara u Wiener Neustadtu / Bečkom Novom M(j)estu, te dodatnim zatiranjem i ono malo posjeda i plemićkih titula koje su nekadašnjem hrvatskom kraljevstvu bile ostale.

Prošla su otad evo već (iduće godine puna) tri i pol stoljeća, puno se izdogađalo i preokrenulo, bilo je u međuvremenu hrvatskih banova koji su za račun bečkog kaisera ali i slavenskog otpora mađarizaciji slamali peštanske revolucije, zbog čega su Marx & Engels zamrzili cijeli narod toga konjanika sa središnjeg zagrebačkog trga i iz svečanih podnevnih novogodišnjih koncerata u metropoli monarhonostalgične austrijske republike. Još kasnije su se, prije evo već (također idućeg godine punog) stoljeća, i Hrvati i Mađari i Austrijanci i Turci našli na istoj, poraženoj strani sveeuropskoga rata, tako silovitoga da su ga svjetskim nazvali.

I tako samo mijene stalne bjehu sve do nedavnog vremena, kad je Mađarska potiho Boljkovcu & Špegelju dostavila prvih 20.000 kalašnjikova bez kojih ne bi bilo ni kasnijih petokolovških proslava, kad je austrijski demokršćanski šef diplomacije Alois Mock bio veliki zagovornik pomoći Hrvatskoj (i Bosni i Hercegovini), kad je turski predsjednik kao jedini strani državnik došao na sprovod predsjedniku hrvatskog osamostaljenja, i kad evo sada jedan Ahmed-pašin imenjak tu o svemu tome piše. A uvod u ratne 90-e godine 20. stoljeća bile su "krizno stabilizacijske" i "antibirokratske" 80-e, u kojima se na krajnjem jugoistoku nekadašnje K&K monarhije, u nasrtajima beskrupuloznog vožda na pitomu Vojvodinu, zakotrljala "jogurt revolucija", tako nazvana prema pretvaranju plastične čašice fermentiranog mlijeka u projektil oktroiranih uličnih nemira.

Ovaj se vikend zaokružuje šest tjedana otkad i zemlja nekadašnjih Frankopana i Šubića pravi Austriji i Mađarskoj i ostalima društvo u punopravnom i jednakopravnom članstvu Europske unije. Prošla su vremena bečkih i budimskih pa i beogradskih veličina, sve su to sada omanje srednje države, ali neke ipak malo veće, imućnije i stabilnije od drugih. Tako su i npr. hrvatske banke u austrijskom vlasništvu, osim onih koje su u talijanskom, francuskom ili nekom četvrtom, a slično je i s mnogim drugim kompanijama. Glavna naftna tvrtka je većinski mađarska, kao i još ponešto. Ali valjda je to sve na neki način i naše, kako zbog privatnog kapitala tako i zbog EU-zajedništva, kao što bi bilo donekle ne-naše i da je u posjedu ovdašnjih nekih tajkuna – jer, cinično pesimističnom poredbom rečeno, kao što se Zrinski nisu dobro proveli pred bečkim prijekim sudom, a neki od njih tih dana i mjeseci i u navodno vrlo sumnjivim pogibijama "od ranjenog vepra" i "u borbama s Turcima" u kojima se "slučajno" stradavalo i od "svojih", tako ni stanovnici hrvatskog sjevera nisu stoljeće ranije ugodno živjeli pod milošću zrinskog zeta Franje Tahija.

Među onima koji su plebiscitarno optirali za EU, i od kojih su neki 1. srpnja s više ili manje euforije proslavili to postignuće, bilo je raznih motiva. Jedni se, pomalo uskogrudno i prilično naivno, žele "odijeliti od Balkana" i "vratiti Zapadu", ma što to značilo i ma kako to zamišljaju izvesti. Drugi, djetinjastom lakovjernošću, vjeruju da će sada ovdje sve biti med i mlijeko, ili šećer/natren i čaj za one koji tako preferiraju. Treći, pak, čine se razboritijima u nadi da bi to članstvo imalo donijeti postupno zaživljavanje više reda i pravično ujednačenu primjenu ne samo novousvojenih europskih nego i postojećih hrvatskih propisa, a što vodi i jačem samopouzdanju i sigurnosti svih osim zlonamjernih "lovaca u mutnome" i zazivatelja "guste magle", time i rastu proizvodnosti i ulaganja, a to postupno donosi i veće blagostanje.

Taj red, zaštita potrošača od lažno deklarirane robe i loše usluge, i države od poreznih utajivača ali i poreznih obveznika od samovolje potencijalno korumpiranih ili preambicioznih inspekcija, jednakost šansi za pokušaj probitka prema boljem mjestu u društvu neuravnilovke ali i zaštite bar minimuma dostojanstva i egzistencijalnih potreba svakoga, to je sustav i ideal koji nije posve uspješno ostvaren ni u zapadnoj, sjevernoj i srednjoj Europi, ali se ona tome više približila od velike većine ostatka svijeta. Klub je to čiju člansku iskaznicu vrijedi imati.

Ali je to i put s vrlo puno malih dionica, pri čemu razina uspjeha ovisi i od toga koliko ćemo se sami znati i htjeti pribrati i potruditi. Ako je npr. Poljska za svoje poljoprivrednike u pregovorima o članstvu izborila sličnija prava onima koje imaju francuski poljodjelci nego što je to možda uspjela Hrvatska, nije nam za to kriva ni Varšava ni Bruxelles ni Pariz nego sam Zagreb, i nadležni u njemu, a isto se odnosi na slučajeve u kojima nije uveden red u sustav poticaja i otkrivanje onih koji ga zlorabe na štetu i države i drugih seljaka. Ili ako Island i Norveška ostaju izvan Unije i zato da se bolje sami skrbe za vlastitu ribu, nije nam EU krivac za to da niti u njoj niti mimo nje ne znamo svoju ribu očuvati.

Za ilustraciju neka posluži i ova priča iz austrijskog prodajnog lanca Billa, koji ove godine slavi šest desetljeća postojanja, već je neko vrijeme u vlasništvu njemačkog Rewe-a, a svoje je trgovine hranom proširio na Italiju, Hrvatsku te većinu zemalja nekadašnjeg Varšavskog pakta (koji nipošto ne treba pomiješati s ranije spomenutim i tri stoljeća starijim Vašvarskim sporazumom). Dogodilo se ovo posljednjeg dana pred formalni ulazak Hrvatske u EU, u Billinoj prodavaonici u središtu Zagreba, kojim se u posljednje vrijeme uz pekarske lance, kladionice, kreditna posredništva, te otkupna mjesta zlata i srebra, šire i dućani stranih lanaca koji su dosad ovdje bili zastupljeni uglavnom u većim šoping-centrima na periferiji.

Nad blagajnom, u blistaju osvijetljenosti punim električnim sjajem kupoprodajne idile, visio je veliki natpis kojim se za svaki proizvod kojem je istekao rok obećava zamjenski drugi – besplatan. Nakon prijašnjih iskustava u kojima smo poneki takav proizvod donijeli na blagajnu da ga uklone s polica, ne očekujući ništa zauzvrat pod dojmom ionako pretjerane, očito strogo im propisane, robotizirane ljubaznosti kojom se zaposlenice raspituju kod svakog kupca je li zadovoljan kupnjom, odlučili smo taj put provjeriti praktičnu primjenu pompoznog izvješenog pismenog obećanja zamjenskog dara. Na policama se našlo nekoliko voćnih jogurta kojima je rok važenja istekao još nekoliko dana ranije, te smo ih uzeli uz drugu robu koju smo kupovali. Nakon što smo dali prednost čovjeku s bebom u kolicima nastao je kraći zastoj jer mu blagajnica nije znala naplatiti račun plaćen kreditnom karticom: stalno su izlazili prazni listići. Pozvala je kolegicu, čini se nadređenu joj, gospođu P. (puno prezime piše na radnoj pločici, ali ga ovdje nije nužno navoditi), a ova joj je s nešto prijekora u glasu pokazala kako je blok bila naopako stavila te zbog toga nije dobivala ispis potvrde kartične uplate. Kada se to riješilo, uz robu za kupnju pokazali smo izdvojeno nekoliko jogurta koji su prema ispisanoj deklaraciji roka važenja bili neupotrebljivi, te zatražili zamjenske. Blagajnicu je i to zbunilo, a još više kad smo joj pokazali natpis o tome točno iznad njene blagajne. Ispričala se da je nova, te opet pozvala mladu gospođu P., koja se došetala, bez imalo susretljivosti u pogledu i glasu, te nas upitala kad smo to kupili. Na odgovor da je to tek uzeto s polica rekla je s već iziritiranim i još više docirajućim tonom da to ne vrijedi, nego je roba morala biti kupljena. Na primjedbu da ćemo je onda kupiti pa odmah zamijeniti za besplatnu, pozvala je treću prodavačicu, gospođu R., nešto stariju i ljubazniju od nje, koja je pokazivala nelagodu zbog "nesporazuma" te rekla da se svakako ima pravo dobiti besplatno zamjensku robu, ali samo jedan komad bez obzira na to koliko ih je nađeno u trgovini. To je proturječilo istaknutom napisu, koji smo zato htjeli fotografirati, ali smo upozoreni da je zabranjeno snimanje u trgovini, o čemu doista na ulazu postoji i upozorenje, uz zabranu pušenja itsl.

I tako smo umjesto nekoliko jogurta dobili jedan, a i to nakon duljeg inzistiranja, koje je ostale ljude koji su čekali u tome redu nepotrebno zadržalo nekoliko minuta. Prevarantstvo i nemar, nepodudarnost riječi i djela, nisu ekskluzivno ni balkanske ni srednjoeuropske značajke, a nije ni posve jasno koliko je do svega toga došlo na temelju uputa domaćeg poslovođe, ili s neke više razine same Bille. Na naše raspitivanje o tome kako se i kome možemo požaliti, odnosno tražiti očitovanje, dobili smo nekakav papirić na koji se može napisati primjedbu i ostaviti ga u trgovini.

Pa iako se radi o sitnici, u ovome slučaju novčane vrijednosti nekoliko kuna, bez nasilja, iznude i teških kršenja zakona i etike, pa se nikako ne bi ovaj slučaj moglo uklopiti u primjerice seriju južnoindijskih gangsterskih filmova koji su slučajnom podudarnošću nosili naslov Billa, ovaj je mali eksperiment u kupnji i ostvarenju deklariranih potrošačkih prava ostavio gorak okus, uz bar jednu od dvije mogućnosti – ili su naši uigrani prevaranti nastavili sa svojim "igrama" i pod egidom inozemnih brendova, ili su "strani gospodari" procijenili da hrvatskim kupcima čiji novac uzimaju ne trebaju osigurati jednaka prava i ozbiljnost kakva jamče recimo austrijskima. Ako je prvo u pitanju, valja poput slovenskih aktivista s kraja 80-ih godina, suprotstavljenih "jogurt-revolucionarima", zazvati "Evropa zdaj". A ako je drugo, valja i ovdašnje i tamošnje odgovornike podsjetiti da su prošla vremena vašvarskih dogovora i neustadtskih dekapitacija, te da u Uniji kakvu zajednički gradimo, svim njenim izazovima usprkos ili možda upravo i zbog njih, svi imamo pravo na jednaka pravila igre, a njihovo se kršenje valja sankcionirati.

Oba će ta procesa, i utjerivanje domaćih šibicara u red i razbijanje tuđinskih iluzija o razdiobi na herrenvolk i ostale, iziskivati vremena i strpljenja, jer srećom prošlo je vrijeme naglih preokreta i revolucionarnih "pravdi". Umjesto giljotine kakvom je skraćen život i nedužne Austrijanke Marie Antoinette i njenog također dobronamjernog muža francuskog kralja Ljudevita, valja prednost dati proceduri, peticiji, pravu, javnosti. Umjesto revolucije s jedne ili stagnacije s druge strane – evolucija. Pa makar se radilo o naizgled zanemarivoj (bes)cijeni par jogurta. Eurointegracija je staza i proces, a ne trenutak i ciljna ravnina, a zaživljavanje proklamiranih europskih (i univerzalnih) vrednota je dakle i - jogurt evolucija.