Jutarnji list ponaša se kao bankarski bilten jer tako kupuje vlastiti opstanak

Svaki put kada dođe u pitanje neki interes banka - naročito u slučaju konverzije kredita u švicarskom franku - u Jutarnjem listu živne legija profesionalnih sijača straha, koji instinktivno počnu stvarati atmosferu sudnjega dana. 

Tad po defaultu čitamo najave propasti valute, rasula, naglog osiromašenja stanovništva. Nekolicina autora tog lista zaljubljena je u banke, umjesto u pripadnike suprotnoga, ili svoga spola, što se doimlje kudikamo prirodnije od ove doista endemske perverzije. Kad se banke prehlade, oni kišu, kad banke gube dobit, oni nariču, kad im se prijeti oporezivanjem ili kaznama, oni razvijaju moralnu paniku. 

Naspram realnog, sudski potvrđenoga gubitka građana koje su banke u prošlom svršenom vremenu opljačkale ilegalnim dizanjem kamata - iznos nije točno utvrđen ali je golem - oni uvijek cvile nad mogućnošću da banke izgube planiranu, buduću dobit. "Bankama prijeti gubitak...", to je omiljena fraza novinara Jutarnjeg, nakon koje slijedi druga: "...a teret će biti prebačen na građane". 

Na mnogim mjestima možemo vidjeti osjetljivije duše kako plaču nad patnjama siromašnih, ali samo Jutarnji ima autore koji plaču nad patnjama bogataša. Toga nema ni u Alan Fordu...

Ipak, ova patnja nije samo stvar neobične duševne senzibilnosti udarnih pera Jutarnjeg lista. Cherchez la femme, kaže uzrečica; potražimo ženu, u ovom slučaju, u pozadini afere potražimo novac. EPH, naime - vidljivo je to u dokumentima predstečajne nagodbe - bankama i dobavljačima - ukupno duguje 597 milijuna kuna. Dug bankama iznosi oko 416 milijuna kuna. 

Nagodba, koju je sistemski osmislio Slavko Linić, počiva na pretpostavci da će EPH dugove bankama vratiti tako da će konsolidirati osnovno poslovanje, dići prodane naklade novina, ojačati postojeće i plasirati nove brendove, razviti ozbiljan posao prodaje zdravstvenih usluga i zdravstvenih osiguranja, dići digitalne operacije, i tako dalje i tomu slično.

Ništa od toga nije se dogodilo. Akcije u sektoru zdravstva doživjele su krah, naklade svih izdanja su u strmoglavom padu.

Sastavni element predstečajne nagodbe je reprogram duga. To znači dvije stvari.

Prvo, u trenutku kad bi banke odlučile krenuti u naplatu glavnice duga, kompanija EPH bi - prema svemu što je moguće znati o njihovom poslovanju - morala ići u stečaj. Ili, pak, tražiti novu nagodbu. To znači da je sudbina Jutarnjeg lista i povezanih izdanja najuže vezana uz volju banaka. Zato je JL bankarski bilten. Spašavanje banaka spašavanje je vlastite glave.

Do istog zaključka možemo doći i drugim putem. Ako, naime, banke budu prisiljene na konverziju kredita u CHF-u, ostat će bez velikog dijela ekstraprofita koji su dosad ulijevale u medijske eskadrone straha. Ne budu li imale banke, neće imati ni EPH.

Unatoč slabim poslovnim rezultatima, vrh EPH i dalje prima goleme plaće, slične guverenerovoj. U tržišnom okruženju, novinari EPH bili bi plaćeni kao radnice u tekstilnoj industriji - a oni to, dakako, ne žele. Otud sva ta silna kuknjava svaki put kad se udari na banke. "Građani će platiti" - to u biti znači, "mi se ne želimo odreći luksuza koji uživamo jer nam banke, naplaćujući vama više kamate, osiguravaju primanja kao u zlatnim vremenima..."

U pozadini se, dakako, pomaljaju i politički interesi. Tomislav Karamarko doživio je zadnjih dana zanimljiv sortie de placard, kako bi rekli Francuzi, odnosno, bankarski coming out. Iza sramežljive Šukerove i Jandrokovićeve obrane banaka, on je otvoreno istupio kao protivnik konverzije, dajući do znanja da bi njegova vlada zakon o konverziji mogla srušiti. Ne manja opasnost prijeti od diverzije na Ustavnom sudu, gdje ova stranka ima sasvim izvjestan utjecaj. HDZ može glasati za zakon, kako ne bi razjario stotine tisuća glasača, ali ako su doista dogovorili aranžman s bankama, moguća je i varijanta "puzajućeg udara" na zakon, preko Ustavnog suda. Time bi Karamarko dijelom anulirao gnjev stotina tisuća CHF-birača. Nema države u kojoj je pozicija "agenta banaka", kako ga je točno opisao Milanović, popularna. Naprotiv, više bi glasova dobio da se pojavi na povorci ponosa...

Jedan od omiljenih argumenata svih branitelja banaka glasi: u slučaju konverzije, cijelo će društvo platiti trošak hazarda određenog broja pohlepnih građana.

Teza je, u svojoj jednostavnosti i priprostom laissez faire obliku, zavodljiva, ali to nipošto ne mora značiti da je točna.

U prvom redu, banke su - kroz ekstremno visoke kamate koje bi trebale pokriti rizik nesigurnog okružja - već unaprijed naplatile velik dio mogućih rizika, uključujući i rizik konverzije. Hrvatska je plaćala veću premiju rizika no što je uistinu bila rizična. Da jest, ne bi banke svih proteklih godina imale milijarde čiste dobiti.

Uzimale su kamatu kao da smo rizični, a poslovale dobro jer nismo, to je ta formula čiju točnost svi instinktivno osjećamo iako, naravno, nije sasvim očita.

Što je bilo sa svim tim milijardama dobiti? Išle su u Italiju, Austriju, Francusku.

Što je bilo s milijardama koje su banke protupravno naplatile CHF-dužnicima?

To je bila dobit na koju je plaćen porez. Građani Hrvatske su, dakle, participirali na ilegalnoj dobiti banaka - iako Jutarnji i slični bankarski bilteni tvrde da će "građani platiti teret". Naprotiv, građani su unaprijed pojeli, s bankama, nelegalnu dobit. 

Klijenti u CHF-u su, nadalje, već platili teret tečajnih razlika - a sada se tvrdi da je sav teret konverzije prebačen na banke. Nije - klijenti su svoj dio platili, banke će sad svoj, a eventualni trošak proračuna bit će treći dio operacije franak, koji će platiti određenu cijenu s tim da je već akumulirao nepripadnu dobit.

Očito je da će banke, s manjim prihodima, morati pokrenuti rasprodaju skupih nekretnina, čije su cijene, baš zahvaljujući silnoj - velikim dijelom protuzakonitoj akumulaciji -  držale visokima očekujući novu konjunkturu, nalik onoj iz 2003. i narednih godina; ali do nje više nikad neće doći.

Što će biti ako se neke banke povuku s našeg tržišta? Tko zna bolje, široko mu polje, doći će drugi. Bankarski kartel formirao je "tvrđavu Hrvatsku" na koju bi mnogi rado ušli, ali nisu mogli. Doći će, recimo, Australci, Amerikanci...

Konverzija će, dakle, protresti tržište i djelovati stimulativno na ponašanje aktera - ponašanje koje jamči sigurna rentijerska berba postat će nemoguće. I banke će morati ojačati tržišnu utakmicu. Klijenti će ih masovno mijenjati, pamteći što su im banke radile u vrijeme krize, i vraćajući svoj dug s kamatama, kako i dolikuje.