„Kad god zagusti, domoljubi zbrišu prvi“

Boris Rašeta je čudo! Novinar i urednik u dnevnom listu 24sata, tjedniku Express, TV kritičar u Novostima, autor priloga o svemu osim o kvantnoj fizici – a i to za sada –  najproduktivniji je pisac publicistike kod nas i šire. „Čaruga: Legenda o Robin Hoodu“, novo je Rašetino, netom objavljeno djelo. Ta je priča o slavonskom hajduku povod intervjua kojeg je dao Forumu.tm i u kojem, konačno, otkriva koliko je knjiga napisao, kako, kojim čudom, uspijeva održati nestvarno veliku produktivnost ne ugrožavajući kvalitetu teksta i, uz sve ostalo, zašto se divi komunistima, ali ne vjeruje u uskrsnuće komunizma.

Borise, prvi ćemo set pitanja potrošiti da utvrdimo bibliografske i činjenice o tvojoj novinarskoj karijeri, a prva je: „Čaruga: Legenda o Robin Hoodu“ je koja tvoja knjiga po redu?

Negdje trideset i prva, ako računam i knjige koje sam napisao s kolegama, te one koje nisam potpisao – radio sam i kao ghostwritter, neke sam materijale samo priredio, dosta je toga izašlo pod pseudonimima, kojekakvi „roto romani“. Strogo uzev, možda je to deseta knjiga koju sam pisao sam. Ali i na „Čarugi“ piše da sam tu knjigu ne samo napisao nego i priredio. Za to postoji vrlo jak razlog. Mnogi autentični materijali koje sam našao istražujući život i smrt te barabe napisani su tako dobro, zapravo senzacionalno dobro, da ih ja ni uz najveći napor ne bih mogao sročiti bolje. Autentični sudski spisi, izjave svjedoka, majstorski  napisi u osječkom Hrvatskom listu i beogradskoj Politici, vrhunac su izražajnosti i daju čitatelju priliku za užitak u čitanju jednak onome kojega ima kada čita, recimo, Borgesa. Bilo bi herostratski da sam to mijenjao svojim rečenicama, nisam to ljudima smio uskratiti.

Inače, ne može se, bar ja to ne mogu, pisati brzo i pisati dobro. Goethe je počeo pisati Fausta u 18-oj a završio u 81-oj, Pasternak je pisao Živaga nekih 12 godina. Tako da sam osuđen raditi publicistička torza. Možda jednom budem imao vremena pa knjigu budem pisao par godina… Baš me briga, po meni se, kako kaže pjesnik, ionako ništa neće zvati.

Računaš li u to i one koje potpisuješ kao Boris Rasheta? Koja je razlika između onoga što piše Boris Rašeta i onoga što piše Boris Rasheta?

Računao sam sve. Samo je jedna izašla pod tim šaljivim polupseudonimom, Rasheta, „Mjesec boje krvi“, iz razloga zabave. Nije bilo nikakvog posebnog razloga za to. Pod pravim imenom ide publicistika…

Kao autor dugih, publicističkih i proznih formi postaješ i produktivan i prepoznatljiv nakon jednog od dva medijska transfera koji su u novinarskim krugovima doživljeni s čuđenjem. Prvi je odlazak Borisa Dežulovića iz Feral Tribunea u Globus, a drugi tvoj angažman u 24sata. Kako je i zašto nekadašnji novinar Ferala otišao u novine koje su dugo imale imidž kakav ne zaslužuju?

Trebala mi je promjena. Nisam nikad požalio zbog te odluke koja je bila više luda nego hrabra i promišljena. Tabloidni format me uvijek privlačio, ali danas ga, u Hrvatskoj, ima premalo. Mi koji smo tabloid imamo priloge o kulturi, knjigama i obrazovanju dok javna televizija vrti reklame za čukljeve i čajeve za mršavljenje.

Konzultanti iz njemačkog Bilda u fazi priprema 24sata htjeli su u biti imati samo potpise pod slike, ne prave tekstove. Ta je koncepcija ipak bila preradikalna pa se od nje odustalo i prije prvog broja, a nakon prvog broja sve se polako mijenjalo. Novine 24sata su odrasle, tekstovi su porasli, produbili se, dobili smo mlađeg brata, tjednik Express.  Najvažnije mi je uvijek bilo da ne moram pisati prljavštine, odrađivati poslove. Ne moram ja napisati sve što mislim, neću se ucrvati, nije moja misao tako dragocjena, ali ne bih mogao pisati ono što ne mislim, živjeti u ketmanu, kako tu vrstu mimikrije, posuđujući je iz islama, naziva Milosz.

Inače, 24sata se stalo mijenjaju. Grafika, duljina teksta, suradnje na platformama, formati, žanrovi. To je jedini način na koji medij danas može opstati. Fleksibilnost. Tako i ja sve mijenjam, da bih ostao isti. Ali, pošteno govoreći, ja jednako uživam raditi video priloge o ljekovitim svojstvima maslačka, ili intervjue s Avom Karabatić, kao i razgovore sa, štajaznam, Vjeranom Zuppom. Držim se riječi mog novinarskog rabija, Milana Gavrovića: „Mali, svi su žanrovi dozvoljeni, osim jednog: dosadnog!“

Pišeš knjige, pišeš za novine, gostuješ na televizijama i još si autor redovne TV kritike u Novostima. Kako, zaboga, stigneš sve to, posebice gledati TV?

Pa to zapravo uopće nije teško. Danas sam napisao jedno poglavlje nove knjige, skicirao dvije crtice za Novosti, odgledao jednu epizodu obitelji Durell, prepješačio 10,7 kilometara, nahranio sestrinog mačka ljepotana, i još imam par sati za pisanje. Morate se odreći samo života, i onda sve ide lako.

Kako objašnjavaš to da je tvoja matična redakcija, 24sata, postala izdavač koji dodjeljuje najrelevantniju i jednu od najizdašnijih nagrada za književnost, zatim izdaje tjednik Express i u njemu dva priloga za kulturu – Best Book i Arteist? Odnosno, što je bilo ključno da se pređe put od tabloida kojeg struka baš i ne cijeni, do nakladnika koji ima važnu ulogu i za hrvatsku kulturu i za medijsku scenu općenito?

Kadrovska politika je baza svake politike. Dvojica ljudi, Goran Gavranović i Alen Galović, ljudi koji vole – malo je reći vole, obožavaju knjigu -  započeli su po dolasku u 24sata tu vrst „visokogradnje“ i bogami se primilo. Tu je i Igor Vikić, urednik Best Booka, koji doslovce živi za taj projekt. A da se to nije uhvatilo kod nas, ne znam kod koga bi. Prezir prema kulturi, knjigama, umjetnosti, svemu što je nalik na to, kod naših je vlasti jedinstven i poražavajući. Ali nije samo vlast indolentna. Ipak, ono što dolazi „odozdo“ ohrabrujuće je, hrvatska je kultura još uvijek moćno vrelo. Eto, ta je ponornica kod nas izbila na površinu.

Zašto si se odlučio za knjigu o Jovi Čarugi i kako si ti doživio tog slavonskog hajduka?

U životu nisam sanjao da ću se baviti Čarugom. Čaruga – to tako grubo zvuči, „čarug“ na turskom znači opanak… Kad je umro Ivo Gregurević, redakcija je od mene naručila feljton. Pišući o Gregureviću, ne možete se ne dotaknuti Čaruge, to je kao da odete u Rim a ne vidite Bandića. A kad se jednom dotaknete Čaruge, onda više nema nikakve šanse da izbjegnete infekciju. Taj momak je do 27 godine proživio više no što ćemo ja i Joža Manolić do stote. Lucidan bijeg iz Bukovine, 1916, pa onda prvo ubojstvo, pa onda njih tuce, pa banda Kolo gorskih ptića (taj je naziv fascinantan, lirski), pa njihov statut u kojemu pobunjenike osuđuju na „ispust duše“, pa ljubavni život sličan Casanovinom (s njim je dijelio i sifilis) i onda na kraju ta slavna smrt: „Moj naklon, gospodine krvniče, narode, Čaruga putuje…“ Ako to nije obrazac stila, ne znam što jest. Čaruga je bio kicoš a la Bugsy, uživao je reputaciju Jasee Jamesa, Slavonija ga se bojala kao nikog ali ga je i obožavala. Marija Jurić Zagorka veli da je „bez parade i slavoluka došao u Osijek taj velik čovjek“, a današnjem bi čitatelju trebalo samo pojasniti da je uistinu došao bez parade i slavoluka ali je došao s osam kilograma teškim lancima, koje mu nisu skinuli sve do zadnjeg dana života. Bio je brutalan i slavan, bio je magnetičan i nemilosrdan. Ni jedne sekunde života nije živio drugačije nego na rubu. Fascinantno je da je pola vremena bio krvavi ubojica i razbojnik, a pola je po Vinkovcima, u svojoj lažnoj građanskoj egzistenciji, čuvao djecu, jeo perece i pio sok od malina. Bio je naime dosljedni antialkoholičar, koji se napio samo zadnju noć slobode, naručivši pjesmu „Ej, tugo, nećeš zadugo“. Ukratko, Čaruga je i stoljeće nakon slavnog vješanja jednako opasan i neodoljiv kao i onda.

Da li ti je i koliko bila zanimljiva činjenica da je Čarugina banda bila struktuirana na danas gotovo nezamisliv način: Čaruga je, naime, bio etnički Srbin, a njegovi suradnici i Srbi i Hrvati.

Ta je činjenica jako važna. U njegovoj je bandi od 15-ak članova posade uvijek 10-ak rimokatolika, poneki pravoslavac a bilo je i drugih. To je jako multi-kulti družina. Osnivač Kola, Crveni Božo (Matijević) bio je povratnik iz Rusije, komunist, revolucionar, pa je to jasno, a Čaruga je drugi profil – njega hedonizam zanima više od revolucije, ali i on je od glave do pete multi-kulti tip. Dragovoljci ga u Vinkovcima u jednoj prigodi žele izabrati za predsjednika, jer ih je vješto  zaveo, ali on tu počast otklanja, jer da je „zauzet važnim poslovima“. On se naime ne može baviti uhljebništvom i politikom, on mora pljačkati. Oba su mu doglavnika, kako ih zove ondašnji tisak, bili Hrvati, bratići Prpić Veliki i Prpić Mali. Prpić veliki je obješen s Čarugom, u Osijeku, u cik zimske zore 27. veljače 1925, pred 3.000 ljudi, dok je Prpić Mali bio skriven u masi i gledao kako mu vješaju idola i bratića. Kasnije je haračio po Baniji počinivši razbojstva ravna Čaruginima, sve dok ga žandar Lazo Kuga nije ulovio u šumi Brezovica, tamo gdje će partizani nešto kasnije dići ustanak. Onda su i Prpića Malog i njegovu bandu objesili u Zagrebu, i to je bio kraj Kola gorskih tića.

Tebe, očigledno, zanimaju ličnosti koje su igrale zanimljive uloge u povijesti, ali su u službenim tumačenjima ostale na margini, poput Pavla Bastajića, Mustafe Golubića, Krunoslava Draganovića... Odakle taj interes i kako se dolazi do podataka o ljudima koji su ubijali i špijunirali, razočaravali se i bukvalno cijeli svijet doživljavali kao pozornicu svoje borbe?

Draganovića, prvu knjigu, mi je naručio urednik Goran Gavranović. „Napisat ćeš knjigu o Draganoviću.“ „Aha, hoću, koji je rok?“ „Mjesec i pol“. „Može“, rekao sam, jer sam mislio da se šali, ali avaj – nije se šalio. Par dana kasnije vidio sam na rasporedu tiskanja knjiga naslov „Ustaški James Bond“. U, odličan naslov, rekao sam. „Čija je to knjiga?“ „Pa tvoja“ rekao je Gavranović, i tako je krenulo…

Zanimaju me ljudi velikih radijusa, idejnih i akcionih. Draganović je otišao u Rim 1943, uz suglasnost Pavelića, kako bi preveo NDH na stranu Amerikanaca i Engleza. To mu nije uspjelo, ali mu je u Ameriku uspjelo prevesti stotine ustaša, nacista pa i četnika. Autor Ramba o njemu je napisao cijeli roman. Draganović je cijelo vrijeme emigracije sotona za komuniste, on je „ratni zločinac“ koji ne miruje nego, kako bi rekao drug Tito, „ruje i rovari“ – Haškom sudu, onom stalnom, piše optužnicu protiv Tita! A onda 1967. završava u Jugoslaviji i dobiva katedru na sarajevskoj bogosloviji. I do danas niko nije objasnio to čudo, pa ni ja, ali se nadam da sam čitateljima dao dva zanimljiva sveska o Draganoviću. Mustafa Mujka Golubić i njegov šegrt Pavle Bastajić dvije su čudesne figure prve polovice XX stoljeća, obrazovani ljudi, idealisti, ubojice u ime komunizma. Fascinantna tema. Nije čudo što se ja bavim Bastajićem - Golubićem su se, kao mitskom ličnošću, bavili mnogi - nego to što se toga nitko prije nije poduhvatio.

U knjigama o Draganoviću i Bastajiću nemalo bitan je lik Miroslava Krleže. Ne, naravno, tvoj doživljaj njega, već njegova stvarna uloga. Krleža je bio ljevičar i razočarani ljevičar, netko koga su mogli saslušati i Tito i Pavelić, ali i netko kome se zamjeralo to što je Drugi svjetski rat umjesto u partizanima proveo u Zagrebu. Kako objašnjavaš tog političkog Krležu: kao fanatika lijeve ideje, kukavicu, junaka, razočaranog komunistu...?

Kao pametnog, najpametnijeg čovjeka ovog terena, uz Andrića. Ali to što je netko pametan, ne znači da će mu povijest dati za pravo – povijest povlađuje ljudima od akcije, onima koji su spremni riskirati sve, a ne umnicima. Krleži se Titova avantura, i 1939, i 1941, čini suludom. Zašto? Pa zato što i jest suluda. Ali koliko puta u suludim igrama pobijede oni koji su spremni najviše staviti na kocku? To je još Aristotel opisao, u dijalektici gospodara i roba, a Hegel razradio: onaj tko je u stanju založiti svoj život u nekoj igri, pobjednik je, gospodar. Tako je i Tito bi pobjednik nad Krležom – u onoj dugoj noći njihova razgovora Krleža priča o montiranim suđenjima, o nakaznostima staljinizma, o Zinovjevu, Kamenjevu… a Tito priča o Magnitogorsku, milijunima tona uglja i čelika. I na kraju, Hitlera nije savladao humanizam, ni zalaganje za pravnu državu, nego tenkovi T 34, automati Špagin, Kaćuše, dakle, ono što je Tito objašnjavao Krleži – Magnitogorsk, tisuće tona čelika i olova, moć. Nijemci su Rusima u prvom valu Barbarosse na zemlji uništili 8.000 aviona – ej, osam tisuća, a mi se ovdje natežemo oko dvije eskadrile…

Priredio si i hrestomatiju „Komunizam“, knjigu sa najznačajnijim tekstovima te, kako si je jednom nazvao, religije prve polovice dvadesetog stoljeća. Kako tebi s ove distance izgledaju komunisti i komunizam od prije stotinjak godina i da li je ta ideja uopće preživjela „kratko 20. stoljeće“?

Komunisti su bili najbolji ljudi svoga vremena. Kad danas pogledaš glavne ljude Partije koncem 30-ih,  Tita, Krležu, Hebranga, Bakarića, Koču, Đilasa, Lolu Ribara… vidiš da sve jugoslavenske partije danas nemaju trećinu te inteligencije. Bilo je to vrijeme idealizma. I po svijetu su mobilizirali titane. Nalik su Isusu, samo su, kako bi rekao Robespierre, naoružani proroci. Divim im se i divit ću im se doživotno. Ideja je, međutim, imala neotklonjive konstrukcijske greške. Idejno mi se najviše sviđa liberalizam J. S. Milla. Komunizam nije preživio, i mislim da nema šanse za uskrs.

Član si i žirija za književnu nagradu Fric. Kako ti vidiš suvremenu hrvatsku i regionalnu prozu: piše se, naime, jako puno, gotovo sve nađe izdavača, ali je dojam da je knjiga, domaća posebice, na samrti, čak i kao predmet?

Pa kad sam postao član žirija, u kojemu trenutno pauziram, bio sam zapanjen količinom knjiga koje sam dobio – po sezoni, oko 80 naslova. I nije previše toga makulatura, ovisno od sezone do sezone, bude tu puno dobrih naslova. Naklade, doduše,  padaju kao što i sam veliš, ali - da se pozovem na Marxa – „čovječanstvo sebi nikad ne zadaje zadatke koje nije u stanju riješiti“, pa ćemo tako riješiti i problem knjige. Dvopapkari i trogloditi s Gornjeg grada neće pobijediti.

U nadnaslovu jednog od tvojih skorih tekstova u Expressu je pisalo da si sveznadar. Nekada se novinare nazivalo univerzalnim neznalicama. Jesi li ti, kada pogledamo sve o čemu pišeš – povijest, aktualna politika, kazalište, književnost, TV – ipak univerzalna sveznalica?

Pa ja sam kao neki brod, koji ima širok ali plitak gaz. Nisam, neću biti i ne utvaram si da sam Krleža, Bešker, Grčić ili netko iz te skupine polihistora –  imam tu privilegiju da pomalo mogu biti i lakrdijaš, ali za to sam se izborio. Volim, kako bi rekli filozofi, „čeprkati po sektorima bitka“ – malo oko Mujke Golubića, malo oko Ave Karabatić, i život ipak nije tolik dosadan kao što je mogao biti.

Tvoji kritičari ili, kako ih nazivaš, žrtve tvojih tekstova, godinama su te pokušavali diskreditirati zbog navodne obiteljske veze sa generalom JNA Andrijom Rašetom. Još uvijek se na hrvatskoj Wikipediji mogu naći informacije da ti je on ili otac ili stric, pa te molim da to, nadam se jednom za sva vremena, objasniš?

Tu mi je slavu, da postanem generalski sin, uglavnom priuštio Zdravko Mamić. Sad sam se naučio živjeti s tim, pa više neću demantirati, tata bi se ljutio.

Zamoljen sam s viših instanci da te pitam o djetinjstvu, o Lapcu, o onome što i danas pamtiš, ali, zašto ne, o onome što bi rado zaboravio...

Ja sam svaki vikend u svom selu, u šumi pored Lapca, ispod brda koje se zove Obljaj, i to je mjesto koje volim najviše na svijetu, uz Zagreb. Tamo vuci piju iz izvora vodu, a veseli slavuji pjevaju u zboru. Ne bih zaboravljao ništa; stvari koje sam učinio loše, prepuštam savjesti. Kajem se, pokušavam ispraviti, nadoknaditi. Najteže je biti kritičan prema sebi. Većina ljudi ima neku slijepu pjegu tamo gdje bi trebali vidjeti svoje greške. Šteta, ali to je konstrukcijski problem cijele ove serije proizvoda koju zovemo „homo sapiens“.

Slažeš li se da se uspomene iz mladosti, pa i mladost kao takva, precjenjuju?

He he, to se ti tješiš… Nema ništa ljepše od mladosti, čak ni djetinjstvo. Koštana, treći čin, Žal za mlados', to je to.

Jednom si prilikom rekao da te do 41. godine života držao revolucionarni žar, a da si onda postao konzervativan. Možeš li to malo detaljnije objasniti?

Pa ja sam se šalio, nikad nisam bio revolucionaran. Revolucija je nasilje, krv, otimačina, eksproprijacija, dobro, s tim bi se još i moglo nositi, ali revolucija je uvijek odmazda kolektivnog tipa, ius talionis. Sklon sam vjerovati da su „nemački lekovi najbolji na svetu“ – metodičan rad, asketizam, upornost, strpljivost…

Jesi li, odnosno koliko puta, požalio što ti je novinarstvo profesija? Osim što je prepušteno malom i nemilosrdnom tržištu pod prevelikim političkim utjecajem, prošlo je nevjerojatne tehnološke promjene za relativno malo vremena: od pisaćeg stoja do wi-fija, od novina kao svetih do neograničenog broja portala, od dva TV kanala do valjda dvije tisuće...

Nisam požalio nikad, štoviše, sretan sam što sam to slučajno postao jer bih svojom pameću otišao tko zna u što. Malo je tako lijepih, lakih i kreativih poslova kao što je novinarstvo, pa ako tomu još dodate ovaj sektor koji se zove „publicistika“ sreći i veselju nema kraja ni konca. Prije koju godinu sam bio u Velenju u rudniku, i nakon toga se zarekao da se više nikad neću žaliti ni posao i život.

Doimaš se kao netko koga je nemoguće iznervirati. Dojam je, naravno, lažan. Što te, sada već kao pedesetogodišnjaka, izbacuje iz takta: hrvatska politika, domaća ekonomija koja uglavnom ovisi o vremenskoj prognozi i međunarodnim kreditima ili nešto treće, recimo pretvaranje Zagreba u Bandićev vrtić s puno apartmana?

Bandić me u zadnje vrijeme jako nervira. On je fakat „prodimio“. Kolinda me nervira. Danas je rekla da će penziju sigurno provesti u Hrvatskoj. Znači ako se ne kandidira ili ne pobijedi, ode ona u Ameriku, Hrvatska joj ne valja, pa će nazad tek u mirovini. Jadno. Svi ti „domoljubi“ skupina su blefera, prevaranata, opsjenara i predatora koji uporno i nemilosrdno varaju ovaj napaćeni narod, a ne drže do njega ni koliko je crno pod noktom. Kad god zagusti, domoljubi zbrišu prvi, ostavljajući ljevici da sanira njihove svinjarije. Danas vjerujem da je to antropološki fenomen, oni su jednostavno takvi, u svim vremenima, na svim meridijanima i paralelama.

kad-god-zagusti-domoljubi-zbrisu-prvi-7189-9745.jpg

Svi ti „domoljubi“ skupina su blefera, prevaranata, opsjenara i predatora koji uporno i nemilosrdno varaju ovaj napaćeni narod, a ne drže do njega ni koliko je crno pod noktom. Kad god zagusti, domoljubi zbrišu prvi, ostavljajući ljevici da sanira njihove svinjarije
Svi ti „domoljubi“ skupina su blefera, prevaranata, opsjenara i predatora koji uporno i nemilosrdno varaju ovaj napaćeni narod, a ne drže do njega ni koliko je crno pod noktom. Kad god zagusti, domoljubi zbrišu prvi, ostavljajući ljevici da sanira njihove svinjarije
Foto: 
Hrt.hr

kad-god-zagusti-domoljubi-zbrisu-prvi-7189-9746.jpg

„Najvažnije mi je uvijek bilo da ne moram pisati prljavštine, odrađivati poslove. Ne moram ja napisati sve što mislim, neću se ucrvati, nije moja misao tako dragocjena, ali ne bih mogao pisati ono što ne mislim, živjeti u ketmanu, kako tu vrstu mimikrije, posuđujući je iz islama, naziva Milosz“
„Najvažnije mi je uvijek bilo da ne moram pisati prljavštine, odrađivati poslove. Ne moram ja napisati sve što mislim, neću se ucrvati, nije moja misao tako dragocjena, ali ne bih mogao pisati ono što ne mislim, živjeti u ketmanu, kako tu vrstu mimikrije, posuđujući je iz islama, naziva Milosz“
Foto: 
Hrt.hr