Skoči na glavni sadržaj

Kako će sustav pomoći samohranim roditeljima kad strategiju temelji na podacima otprije 12 godina?

Jasminka Filipas

<p>Dugodišnja novinarka kojoj je specijalnost praćenje ekonomskih tema.&nbsp;</p>

kako-ce-sustav-pomoci-samohranim-roditeljima-kad-strategiju-temelji-na-podacima-otprije-12-godina.jpg

Mnogi su nam roditelji rekli da štede na sebi, a djeci često uskraćuju i neke osnovne potrebe, poput voća. To je bilo 2003. Mogu samo pretpostaviti da je danas situacija mnogo, mnogo gora, kaže prof. Zora Raboteg Šarić
Foto: Pilar.hr

Oko 60.000 gladne djece predškolske dobi, prema UNICEF-ovu istraživanju, nije nažalost jedini poražavajući podatak o problemima djece i roditelja u Hrvatskoj. U velikom riziku takvog siromaštva u kojem se doslovce nema ni za hranu daleko je veći broj djece, jer je to istraživanje, koje je provedeno 2012. godine među najmlađom populacijom, pokazalo da čak 68 posto roditelja koji žive od socijalne pomoći nema dovoljno ni za hranu, a kamoli za nekakve druge potrebe djece i njih samih. U međuvremenu su se posljedice ekonomske krize multiplicirale, a broj korisnika socijalne pomoći porastao. Novih radnih mjesta i dalje nema (trenutačno je više od 330.000 nezaposlenih, a slobodnih radnih mjesta manje od 14.000), a neće ih biti ni iduće godine, jer se očekuje tek zanemariv oporavak gospodarstva.

Kako ekonomska kriza djeluje na obitelj, posebice na one jednoroditeljske koje su bile ugrožene i prije krize, zatim kako siromaštvo, odnosno ekonomski stres djeluje na kvalitetu roditeljstva, jesmo li uopće socijalna država – dio je pitanja na koja smo odgovore potražili kod prof. dr. sc. Zore Raboteg Šarić s Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar", znanstvenice koja je, između ostalog, vodila znanstveni projekt "Odrednice roditeljstva, obiteljski odnosi i psihosocijalna dobrobit djece" te kolegije Psihologija djetinjstva i adolescencije i Razvoj u društvenom kontekstu na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Dosad je objavila pet knjiga i šezdesetak znanstvenih radova, najviše o  razvojnoj psihologiji djece i mladih, kao i uvjetima u kojima odrastaju.

S kolegicama Ninoslavom Pećnik i Vedranom Josipović objavili ste 2003. godine istraživanje pod nazivom "Jednoroditeljske obitelji: osobni doživljaj i stavovi okoline", u kojem se prvi put kod nas počinje govoriti o stvarnim problemima takvih obitelji, ali i primjećuje da sustavne pomoći nema ni za dvoroditeljske. Što je još pokazalo to istraživanje i ima li nakon 12 godina, koliko je prošlo od istraživanja, ikakvih pomaka u rješavanju tada utvrđenih problema?

Tu je studiju praktički bio naručio Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži radi izrade Strategije obiteljske politike. To je bilo prvo takvo opsežnije istraživanje kod nas u kojem smo nastojali obuhvatiti sve probleme s kojima se susreću roditelji koji su iz različitih razloga ostali sami s djecom. Među njima je bilo najviše žena, 80 posto, u odnosu na 20 posto muškaraca, što pokazuje da žene češće ostaju same s djecom. Zanimala nas je njihova osobna dobrobit, zatim stavovi okoline prema njima, poteškoće u usklađivanju radne i obiteljske uloge, njihove brige i strahovi, ali i pozitivne strane takvog roditeljstva. Nadalje, zanimalo nas je kako ocjenjuju sustave formalne i neformalne pomoći, kao i što predlažu za poboljšanje svoga statusa. Istraživanje je tada imalo dosta odjeka, jer se počelo govoriti o alimentacijskom fondu, koji, međutim, do danas nije uspostavljen. Jedini napredak koji je u međuvremenu postignut je taj da se sada može dobiti besplatna pravna pomoć te da se velik broj udruga angažirao na pružanju konkretne pomoći takvim roditeljima, od čuvanja djece i pomoći oko školskih obaveza do pružanja raznih stručnih savjeta. Svi drugi bitni problemi, poput rizika od siromaštva ili poteškoća na tržištu rada jer poslodavci izbjegavaju zaposliti samohrane roditelje zbog straha da će previše biti na bolovanju, ostali su isti.

Što su roditelji istaknuli kao najveći problem? 

Već tada su i jednoroditeljske i dvoroditeljske obitelji kao najveći problem navodile financijske poteškoće, ali su one izrazito bile veće u ovim prvima. Mnogi su roditelji rekli da puno štede na sebi, da si uskraćuju elementarne stvari, da su stalno u brizi kako skrpati kraj s krajem, da često i djeci moraju uskratiti neke osnovne potrebe, poput voća i slično. Samohrani su roditelji kao problem istaknuli i određenu nesigurnost u nekim važnim životnim odlukama i odgoju djece, jer se nemaju s kim posavjetovati, a vrlo velik broj njih imao je i problem neriješenog stambenog pitanja. Bojali su se i što će se dogoditi s njihovom djecom ako se oni razbole.

To je, dakle, bilo prije krize i sada mogu samo pretpostaviti što se sve nagomilalo u ovih šest godina otkako traje recesija. Novih istraživanja nema jer za to nemamo sredstava i kao znanstvenica sam užasno frustrirana zbog toga. Teme o kojima govorimo i koje su predmet našeg istraživanja vrlo su osjetljive, a političari ih vole iskoristiti u predizborno vrijeme. Onda se problemi ili predimenzioniraju ili potpuno negiraju. U takvim je okolnostima znanstvenicima teško nametnuti potrebu složenog istraživanja na velikom uzorku o problemima u obitelji, a koje bi onda bilo i kvalitetna podloga za kreiranje stvarno potrebnih politika prema obiteljima. Zbog takvog odnosa prema znanosti danas nemamo ni evaluaciju dosadašnjih mjera ni istraživanja o posljedicama dugogodišnje krize. U nekim se zemljama takva istraživanja kontinuirano provode i na temelju toga se onda i kreiraju politike. Kod nas imamo samo gašenje požara, jer sa svakom novom vladom ide sve ispočetka, otkriva se topla voda, a posljedice ostaju. Zato, ali i zbog, recimo to blago, čudne klime u raznim krugovima, mnogi koriste naše istraživanje iz 2002. kao da je jučer objavljeno, i to bez navođenja izvora. Dakle, mi ne znamo kakva je situacija danas, možemo samo pretpostaviti da je mnogo, mnogo gora nego prije 12 godina.

Provodili ste i istraživanje o posljedicama nestabilnosti prihoda, odnosno posljedicama ekonomskog stresa te depresivnosti roditelja u takvim okolnostima. Što je ono pokazalo, kako takve okolnosti utječu na roditelje?

Nesigurnost posla i prihoda, kao i velika nezaposlenost, stvara silan ekonomski stres za obitelj, koji – normalno – sa stresom roditeljstva, dodatno otežava obiteljsku situaciju. Povećavaju se sukobi među roditeljima, ali i između roditelja i djece. Takvi obiteljski odnosi dovode do depresivnosti roditelja, a depresivan roditelj može biti manje osjetljiv na potrebe djeteta ili djece. U takvoj se situaciji i djeci mijenja životna situacija, pogotovo ako u takvim okolnostima dolazi do rastave roditelja ili ako se zbog neimaštine moraju preseliti u neadekvatne uvjete stanovanja, napustiti prijatelje, promijeniti školu, navike i slično. To kod djece može izazvati problematično ponašanje, zbog čega je roditelju onda još teže. Riječ je, dakle, o golemom stresu i potrebno je jako puno znanja i podrške da se obitelj prilagodi novim uvjetima, a podrške, osim od šire obitelji ili eventualno prijatelja, nema. Ako već dolazi do rastave, sve je puno lakše ako roditelj koji ostaje s djecom ima riješeno stambeno pitanje i ako drugi roditelj kvalitetno sudjeluje u daljnjem odgoju djece i financiranju potreba djeteta, a to je, na žalost, rijetkost. Istraživanje koje je potkraj prošlog stoljeća proveo Eurostat u državama Europske unije pokazalo je da je približno svaka četvrta jednoroditeljska obitelj siromašna. Pritom je stopa siromaštva jednoroditeljskih obitelji u nekim državama velika, dok je u Danskoj bila čak niža nego u cijeloj populaciji. Države čije su zakonske regulative više prijateljski naklonjene obitelji omogućavaju samohranim majkama lakše uključivanje u tržište rada i usklađivanje radne i obiteljske uloge, adekvatnu financijsku potporu za uzdržavanje djece i povoljne roditeljske dopuste, a uz to se potiče veća uključenost očeva u odgoju djece. U takvim državama izraženija je svijest o tome da su djeca dragocjen razvojni resurs, a ne problem koji treba rješavati, te financijski teret podizanja djece i odgovornost za njihov pozitivan razvoj nije isključivo na obitelji. U tako socijalno osjetljivim društvima, u kojima postoji jako velika potpora obitelji u smislu osiguravanja dovoljnih prihoda za uzdržavanje djece i gdje se konstantno radi na ublažavanju socijalnih razlika, nema velikih razlika u školskom uspjehu, kao i na drugim indikatorima razvoja djece. Mi smo, na žalost, u fazi u kojoj se pojačavaju te razlike, a od roditelja se traži da što više rade i ulažu u svoje cjeloživotno obrazovanje, i to u situaciji kada nemaju kome ostaviti djecu na čuvanje, te da manje izostaju s posla zbog bolesti, poroda i skrbi o djeci.

Kod nas se očekuje i da se roditelji, osim o vlastitoj djeci, brinu i o svojim roditeljima koji su u međuvremenu također osiromašili ili imaju male mirovine, a domova za starije osobe nema dovoljno ili nisu adekvatni.

Mi to zovemo "sendvič generacija", dakle ona koja je u sredini između vlastite djece i roditelja. Njima je izuzetno teško, pogotovo ako su samohrani roditelji i imaju roditelje koji ne žive u istom mjestu stanovanja i također su žrtve ekonomske krize. Ova kriza i tranzicija općenito pogodila je i jako velik broj starijih ljudi koji su ostali bez posla i koji će se zbog svojih godina vrlo teško ikad više zaposliti. O tome razgovaram i sa svojim studentima, da bolje shvate društveni kontekst u kojem živimo. Najgore mi je kada čujem „mislite pozitivno, pa će sve biti bolje“, čime se zapravo pokušava nametnuti stav da društvo ni za što nije odgovorno te da su si ljudi za sve probleme krivi sami. Iako kao psiholog znam koliko je pozitivno razmišljanje važno za osobni razvoj i uspjeh u životu, moramo biti svjesni nepovoljnoga društvenoga konteksta i ozbiljnih društvenih problema. Mnoge su društvene skupine zbilja ugrožene, pogledajte samo mlade visokoobrazovane ljude koji ne mogu pronaći posao i koji zbog toga odlaze iz zemlje ili ostaju, ali nemaju uvjete za osamostaljenje i zasnivanje obitelji. Sve bi to trebalo biti dio obiteljske politike, a nije ili je samo riješeno „na papiru“, dok u praksi ne funkcionira. Kod nas su čak i centri za socijalnu skrb na rubu izdržljivosti, a pritisak se zbog krize povećava. Uz to, sustav je previše birokratiziran, pa se socijalni radnici, umjesto stvarnim problemima, više bave unosom raznih podataka u sustav. U uređenim zemljama socijalni radnici su na cesti, oni spašavaju beskućnike, posjećuju ugrožene obitelji i djeluju na licu mjesta.

Kako komentirate kod nas već ustaljenu praksu da se siromašnim roditeljima oduzimaju djeca i smještaju u dom, umjesto da se tim roditeljima pomogne da pronađu posao i normalno skrbe o djeci?

Meni je apsolutno nepojmljivo da se može oduzimati roditeljska skrb zbog siromaštva. Mislim da to, na sreću, kod nas nije ustaljena praksa, ali bilo je takvih slučajeva. Najvažniji faktor u razvoju djeteta su topli i kvalitetni obiteljski odnosi i ako oni postoje, skroz je neprihvatljivo da se dijete izdvaja iz obitelji. Uostalom, toliko je već puta dokazano da su siromašne obitelji znale razviti otpornost prema posljedicama siromaštva i da su znale razviti vlastite strategije preživljavanja te da su takva djeca izrastala u vrlo kvalitetne ljude koji su se baš zbog siromaštva dodatno potrudili da se što bolje obrazuju. Dakle, takvoj obitelji treba pomoći da preživi i da se djeca mogu obrazovati, a nikako djecu izdvajati iz obitelji u kojoj je jedini grijeh što su roditelji siromašni jer u ovoj ekonomskoj krizi ne mogu pronaći posao. I nije samo posao u pitanju, neki ga imaju, a ne dobivaju plaću ili ne zarađuju dovoljno da mogu platiti troškove jaslica i vrtića, ako su uopće uspjeli dobiti mjesto tamo, ili troškove prijevoza i knjiga za veću djecu. Ne možemo se ponašati kao da društvo nije suodgovorno za takav težak položaj roditelja. Kod nas se očekuje da su roditelji zdravi, da ostaju što dulje na poslu, da djecu najbolje da nemaju ili ako ih imaju, da njihov život i njihove potrebe ne smiju ni na koji način utjecati na posao, bez obzira što nema dovoljno jaslica i vrtića, kao ni produženih boravaka po školama. Mi smo se razvili u društvo koje nije prijateljski raspoloženo prema obitelji. Većina roditelja slaže se da je odgoj djece ponajprije odgovornost obitelji, ali Vlada je odgovorna omogućiti uvjete pod kojima roditelji mogu dati svoj najbolji doprinos.

Spomenuli ste Dansku u kojoj se djeca gledaju kao resurs, a kod nas se izgleda sve čini da se najvažniji resurs – mladi i visokoobrazovani ljudi – što prije pošalju negdje u inozemstvo jer posla i uvjeta za zasnivanje obitelji nema.

Na žalost, djece je u Hrvatskoj sve manje, a kada nađu posao snosit će strašan teret uzdržavanja ove generacije. Jer, radno aktivnog stanovništva je sve manje i trebat će uzdržavati sve ovo ovisno stanovništvo i starije generacije. Djeca i mladi su, dakle, resurs ovog društva i u njih treba ulagati od najranije dobi. To se već sada može napraviti ako se ublaži teška situacija roditelja te djece.

No, bojim se da kod nas nema sustavne i pravedne socijalne politike. Na primjer, ministrica Milanka Opačić predlaže da se dijelu blokiranih građana, a ukupno ih je više od 318.000, otpiše dug u iznosu od 25.000 kuna, i to samo ako su nezaposleni dulje od godinu dana ili ako imaju mirovinu do 2500 kuna. Postavlja se pitanje što je s onima koji rade, a ne primaju plaću, koji zarađuju minimalac koji iznosi kao i spomenuta mirovina ili naprosto koji ne zarađuju dovoljno da bi vratili dugove. Kao da građani koji su nezaposleni 11 mjeseci i 25 dana nisu jednako ugroženi kao i oni koji su nezaposleni 12 mjeseci. Uostalom, nitko tko je blokiran ne može vraćati dugove, u suprotnom ne bi bio blokiran.

Bojim se da će ovakve mjere dodatno potencirati sukob među ljudima. U pravu ste, ovakve parcijalne mjere izazvat će puno pitanja, bijes kod onih koji nisu obuhvaćeni otpisom, a objektivno su također u vrlo teškoj situaciji iako nisu uzimali nikakve kredite, a kao krivci će ispasti oni kojima će se dug otpisati. Povest će se rasprave širokih razmjera, a problem blokiranih neće biti riješen ili će dijelu njih tek kratkoročno biti ublažen. Slične rasprave samo će nas udaljiti od rasprava o bitnim problemima i nužnim reformama koje treba provesti.

Što bi sve trebao podrazumijevati sustav formalne pomoći obiteljima, bez obzira na njezinu strukturu. Što trenutačno vidite kao gorući problem, odnosno što bi prije svega trebalo hitno napraviti?

Na ovo je pitanje teško dati jednostavan odgovor, tj. nužno je provođenje više različitih mjera na različitim razinama (od nacionalne do lokalne), a nužno je i podizanje svijesti cijelog društva o tome koliko je u današnje vrijeme važna potpora roditeljima, djeci i mladima. Rezultati našeg istraživanja provedenog 2002. godine i mjere obiteljske politike koje su roditelji smatrali važnima i danas su, na žalost, relevantni. Roditelji iz jednoroditeljskih i dvoroditeljskih obitelji istakli su kao najvažnije mjere za poboljšanje kvalitete života njihovih obitelji otvaranje radnih mjesta, veće naknade za plaćeni porodiljski dopust, povoljnije uvjete rješavanja stambenog pitanja i subvencioniranje podstanarstva, mogućnost korištenja roditeljskog dopusta i nakon djetetovih napunjenih 12 mjeseci, fleksibilnije radno vrijeme, porezne olakšice za obitelji s djecom, niže troškove školovanja djece, otvaranje većeg broja jaslica i vrtića, kao i promjene u odnosu društva prema obitelji. Samohranim roditeljima je uz to izrazito važno povećanje iznosa dječjeg doplatka. Većina roditelja nije bila zadovoljna podrškom koju primaju u okviru službi i institucija društvenog sustava podrške obiteljima, a njihovi roditelji i prijatelji najvažniji su izvor svih oblika podrške (emocionalne, praktične i materijalne). Uz materijalne uvjete života jednoroditeljskih obitelji vezano je i ostvarivanje prava na naknadu za uzdržavanje djeteta od roditelja koji ne živi s djetetom, a naši su podaci tada pokazali da gotovo polovica roditelja nije mogla realizirati pravo na alimentaciju. Većina roditelja, bez obzira na tip obitelji, slagala se s prijedlogom da alimentaciju samohranom roditelju isplaćuje fond za uzdržavanje, a državna bi je tijela zatim naplaćivala od roditelja koji ima obavezu plaćanja alimentacije. Ova je mjera bila usvojena u okviru Nacionalne obiteljske politike, ali nije provedena u djelo. Čini mi se da i druge mjere koje se odnose na poboljšanje kvalitete života obitelji koje su do sada predlagane nisu zaživjele. Više se napravilo na području psihosocijalne pomoći obiteljima i na informiranju o njihovim pravima, ali su i u ovom području potrebe znatno veće te je zbog naraslih problema nužno i zapošljavanje većeg broja stručnjaka koji pružaju pomoć roditeljima i djeci. Roditelji se također više samoorganiziraju putem udruga i njihov rad treba financijski i organizacijski podupirati, posebice stvaranje mreže udruga samohranih roditelja. Čini mi se suvišnim ponavljati koje su mjere obiteljske politike prioritetne, jer je naša specifičnost da svaka vlada ponovo donosi strategije i mjere ne koristeći se onim što je već dobro razrađeno, a uvijek je problem njihovo provođenje. Napredak u području obiteljske politike često je ograničen time što ideološke pozicije otežavaju konsenzus u ovom području, rasprave o nizu važnih pitanja često se polariziraju kao liberalni ili konzervativni stavovi i kao predložak za političke kampanje, što dovodi do više parola, a manje pravih rješenja. Mjere obiteljske politike trebaju se temeljiti na kvalitetnim empirijskim podacima, na kontinuiranom praćenju životne situacije, problema i potreba obitelji u Hrvatskoj, a uz to valja razviti i sustav evaluacije provođenja mjera.



Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije.