Mladi će shvatiti da je dobitna kombinacija: dobra srednja škola, plus državna matura, plus svladavanje jednog EU jezika, plus praksa i kratko usmjereno, makar i promašeno bolonjsko dodiplomsko školovanje ako se priznaje u EU, i – odlazak, s najviše 22 godine starosti, kaže Silva Mežnarić Foto: Mirovni institut Ljubljana
Gorućim problemom emigracije iz Hrvatske sociologinja dr sc. Silva Mežnarić bavi se više od 30 godina. U svjetlu dvadeset-i-nešto-godišnjice izjave Ivana Milasa o „kilu mozga – za dvije marke“, svojedobno izrečene u Saboru, razgovarali smo s njom o sve masovnijem odlasku mladih iz Hrvatske, kao i Transatlantskom trgovinskom-investicijskom sporazumu (TTIP). I nakon umirovljenja na Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu, gdje je radila od 1986. godine i obnašala dužnost znanstvene savjetnice, dr. Mežnarić je nastavila raditi na Doktorskom studiju Sveučilišta u Splitu. U Ljubljani je obranila i doktorat 1983. godine, na temu "Unutarnje migracije u Jugoslaviji". Nakon diplome na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 1963. godine, 1969. godine odlazi na Case Western Reserve University, u Školu primijenjenih društvenih znanosti u Clevelandu, te pohađa kolegij „Metodâ u socijalnom istraživanju zajednice“, s područja popravnih domova u Montani, a potom 1972. godine pohađa i magistarski stupanj iz ekonomije i društva na odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Chicagu. Autorica je više knjiga, „Otkrivanje prostora – prekrivanje vremena: migracije umjesto razvoja“, "'Bosanci': A kuda idu Slovenci nedeljom?“, te „Imigracije v Slovenijo: Slovenija kot imigracijska družba“, te je uredila zbornik „Etničnost i stabilnost Europe u 21. stoljeću: položaj i uloga Hrvatske“ koji je objavio Jesenski i Turk.
Započeo bih razgovor povodom rasprave oko primjene Transatlantskog trgovinsko-investicijskog sporazuma (TTIP) i njegovih izravnih posljedica na Hrvatsku koja i tako ima problema s vizijom vlastitog ekonomskog programa. Bismo li trebali očekivati da debata krene odozgor? Sjetimo se da je kampanju pokrenula Radnička fronta, odnosno nevladine udruge, kao građanska inicijativa... Iznenađuje li vas to?
Ne iznenađuje me nimalo. A i kako bi kada je stav premijera da će na ekonomskom planu utjecaj TTIP-a biti neutralan, a o ostalim planovima (ekološkom, sigurnost proizvoda, zaštita potrošača) još ništa relevantnog nismo čuli. Sudeći prema dosadašnjim iskustvima s ovim sazivom izvršne vlasti – sami ste natuknuli, bez gospodarskog programa – niti nećemo. No i bez njihovog odaziva na izazov TTIP-a, područja zaštite potrošača, sigurnosti proizvoda i ekoloških standarda ionako su područja građanske aktivnosti, dakle udruga. I bit će to sve više. Na to upućuju čak i teoretičari modernih demokracija. Čini mi se da je negdje u svojoj knjizi općeprihvaćeni guru Thomas Piketty to i napomenuo. Da će se, naime, inicijative i kritične točke društava nejednakosti objaviti preko nevladinih ili izvanvladinih akcija. O tome govori i projekt Dobrih društava. Drugo, kako mislite da bi Vlada koja zagovara, zasada, TTIP – mogla istovremeno biti i protiv njega?
Izuzetak su neki europarlamentarci iz Hrvatske, primjerice dr. Biljana Borzan, koja je kao članica delegacije Europskog parlamenta na razgovorima u Washingtonu navela određeni broj dilema oko sporazuma i primjene u Europi. Borzan prikazuje TTIP kao "sukob standarda" u kvaliteti življenja. Ipak, nije to samo klor versus para u tretiranju piletine ili o feta versus mozzarela u problemu zaštite geografskog podrijetla sireva. Proizlazi: da je Amerima TTIP drugorazredni problem, za razliku od Europe, da ga mjestimice i povremeno ironiziraju, da su objekti toga svi, od gospođe Merkel do Zorana Milanovića, da europarlamentarci niti nisu u detalje obavješteni o čemu se tu zapravo radi, te da bi nevladini uvidi u platforme sporazuma i eventualnu implementaciju trebali biti povezani s EU-parlamentarnim inicijativama i ostalim NGO-ima u Europi. Bez toga neće ići; u suprotnome, sve će opet ostati na teroru nestrukturiranog, kao i mnoge akcije dosada. Na šatorašenju. A obveza je naših europarlamentaraca da informiraju i surađuju s onima koji su (smo) ih izabrali. Dakle, s građanima neposredno, bez prisustva vlasti. Tako ja to barem vidim.
Još ste prije pet godina, u zborniku „Migracije u i iz jugoistočne Europe“ objavili članak koji je pretpostavio skoru mijenu migracijske politike Hrvatske, da će se od iseljeničke promijeniti u onu useljeničku. Međutim, istraživanje koje je prije koji mjesec objavila skupina aktivistica iz CESI možda vas demantira, jer bi prema njemu trećina mladih odmah napustila Hrvatsku. Kako to komentirate?
Nisam govorila o tome da će Hrvatska iz iseljeničke prijeći u useljeničko područje, već o migracijskoj politici, što znači o regulatornome faktoru, koji će u izradi takve politike – a ni danas je još nemamo – morati povesti računa da će kao članica EU Hrvatska morati izraditi useljeničku politiku jer će postati interesantna za regionalne i izvanregionalne imigracije. Tim više što će kao članica imati i povećani odljev radne snage. Da će, dakle, iseljavanje i useljavanje ići paralelno. Nitko me tu ničim ne demantira, jer ma kako se cijenjenoj udruzi i njenim aktivisticama rezultati anketnog nalaza o odlasku mladih činili značajnima, to još nije i ostvareni odlazak. Kako će se očitovati statistički dinamika useljavanja-iseljavanja, je guesswork.
Povećat će se, izvjesno je, useljavanje iz bivših Jugo-područja, posebno iz BiH s hrvatskim putovnicama. Osim toga, dobar broj raznih anketa, svakim danom ih je sve više, pokazuje čak i višu baždarenost na odlazak iz zemlje. U velikoj većini, ti se planovi neće ili neće tako jednostavno, ostvariti. No, da su pokazatelj dramatičnog nezadovoljstva društvom u Hrvatskoj, jesu...
Obratimo se sada imigraciji u Hrvatsku. Demantirat ću samu sebe: pred pet godina, možda bi Hrvatska i bila neka destinacija građana iz okruženja, Rumunjske, Bugarske; ali danas? Za koga bi zemlja ksenofoba, nasilja, rasističkih ideologija, mizogina, vjerske netrpeljivosti, rastuće fašizacije – bila poželjna destinacija? Samo za doista egzistencijalno ugrožene, dakle azilante, za one kojima jest ili će biti Hrvatska prijelazni prag u ostale članice te za one koji bi došli "upomoć" prijespomenutim diverzijama civiliziranog građanskog društva.
A sada imamo i novi moment. Oktroirane kvote prihvata koje uvodi EU - nemojte me ni pitati što o tome mislim, sve najgore - a s čime se sadašnja Vlada suočava šaljući na pučinu jedan od dva brodića koja imamo za kontrolu takozvanog ribarskog pojasa? Možda ovi detalji i nisu posve točni, možda nisu dva, već tri brodića, možda čuvaju i nešto drugo ne samo ribarski pojas, svejedno. A istraživanja aktivistica iz CESI-ja dobro su došla sve dok istraživanja imaju neki fundus, pa makar i samo dobru volju. Sve to spada u dimne signale nestrukturiranog, ali važnog za opis atmosfere odlaska iz zemlje. Ovdje ću odgovoriti na vaše posljednje pitanje: nema i ne može biti poopćenih rezultata istraživanja koje se ne temelji na pouzdanom uzorkovanju ili totalnoj populaciji. Tako kaže naša obrtnička (sociološka) istraživačka licenca. Što se tiče mladih istraživača, mladih znanstvenika doktoranada i postdoktoranada, istraživanje je uvijek poopćljivo ako se uzorak uzima iz totala, koji je, prirodno, dostupan preko službenih podataka. U praćenju odlaska iz zemlje mi se služimo statistikama zemalja prijema. Njemačke, primjerice, ili Eurostatom. Potonjim s velikim rezervama jer s dvije trećine podataka iz Hrvatske opskrbljuje (i) DZS, koji nema pouzdanih migracijskih obrada.
Na Subversive festivalu imali ste prošle godine izlaganje, dostupno i na Youtubeu, pod naslovom „Migration policy innovation in the EU and Croatia -- how and why?“ u kojem ste iznijeli mišljenje da je rješenje pitanja današnje EU pitanje odabira strane – lijeve ili desne... Mislite li tako i kao znanstvenik izvan okvira SF-a?
Ja "lijevo" ne mislim samo u okviru povremenih marketinških potreba SF-a; ljevičar (ljevičarica?) sam europske provenijencije, u znanosti ili bez nje, i da, mislim da je lijeva Europa (socijalna država skandinavskog tipa, otvorenost za sve potrebne i ugnjetene u svijetu, dakle, imigrante kao odgovornost Europe, znanost i regulacija društava temeljena na europskoj humanistici i njenom nasljedstvu, dakle antiautoritarnosti i sekularnosti, Europa s Rusijom a ne bez nje ili protiv nje, konstantni otpor kreiranju uskogrudnosti i diskriminacije svih fela, odgovornost spram okoliša, otpor nejednakosti, stvaranje i odgajanje odgovornog građanina, smještanje vjera i crkava u domenu isključivo privatnog) jedina prihvatljiva budućnost Europe.
Smjestite "desnicu" u ove zahtjeve: gdje smo? Sve bliže desnoj Europi – ako je ikada, ta Europa, i bila odlučno negdje drugdje. Hrvatska u tom kontekstu: ništa od gorespomenutih "lijevih" zahtjeva – ne operira u javnosti, osim tu i tamo u građanskim inicijativama i u izvanrednoj kulturnoj ponudi. Kultura je uvijek "usprkos svemu", utjeha u takvim "limbo" stanjima, jer kreativnost jednostavno ne podnosi neizvjesnost. Kreativnost ne podnosi "teror nestruktuiranog". Primjer: nastajanje Bauhausa.
U tom izlaganju govorili ste o tzv. „projektu Dobrog društva“? Što mislite, koje bi snage u današnjoj Hrvatskoj bile odlučujuće za provođenje njegovih odrednica?
Projekt GSP – Good Society Project grupe znanstvenika u okviru Londonske ekonomske škole zamislili su kao toolbox ili, kao što se danas kod nas voli reći, hub za instruiranje građana kako se pomaknuti od riječi na djela – uključivanja isključenih. Svih – klasno, rasno, vjerski neintegriranih. To bismo i mi nužno trebali: poslenike mozga, znanja, odgovornosti, koji bi zaključili da su "štufi svega", da je potreban mentalni, vrijednosni i edukacijski pelješki most koji će omogućiti kontinuiranu adaptaciju (tako GSP) nacionalnog konteksta zahtjevima moderne integracijske politike. Taj bi se most morao suprotstaviti akutnoj re-nacionalizaciji uključivanja različitih u europska društva. Ne pašeš li u nacionalizam, van!
GSP projekt nije naišao na očekivani odgovor; zašto? Sami kažu: jer je socijalna demokracija, kao natural habitat takve inicijative i posega u društva, za to totalno nepripremljena. Nema odaziva. Pa, prema GSP, tj. Projektu dobrog društva, jedini izlaz jesu nevladine organizacije i lokalne vlasti. Jer su, zasada, samo NGO-i i lokalne samoupravne vlasti – ako nisu totalno ovisne o budžetima centra – u položaju da javne politike pretvore iz reaktivnih u transformacijske... Kako? Preko odgovorne participacije građana, u lokalnoj zajednici unutar novog socijaldemokratskog narativa, s naglaskom na različitosti i međusobnoj ovisnosti i suodgovornosti. Državu ostavi po strani, referendumi su samo otaljavanje i neučinkovito generaliziranje odgovornosti za zajednicu, društvo, budućnost. Ali, da! Hrvatska inačica – a i balkanska, vjerojatno – takvog posega već pokazuje svoj lik. Bandić, i Zagreb, koji se i-ne-tako-tajno vole, unutar hub-a vjerskog desničarenja i korupcije; tu je istu priču prošao Split, no sada je u toolboxu lokalne socijaldemokracije smušenog i nevjerodostojnog lika. Ali – postoji i Metković, te Omiš... Vidjet ćemo. Sve najbolje im!
Kako ocjenjujete omjer 'triju osmica' namijenjenih treningu, obrazovanju, aktivnosti današnjih studenata, u svjetlu treće zemlje u EU po nezaposlenosti mladih?
Trening, obrazovanje, aktivnost – zapošljavanje i potrebe tržišta rada u EU danas: jedna trećina od svega pomalo nalazim da je za južnoeuropske članice EU još posvuda problem, Hrvatska je isto u tome. Skupo visokoškolsko obrazovanje tu insistira na pet godina najmanje, suhoparno, nepotrebno glagoljanje ili laboratorijima i praksom nepoduprijeto obrazovanje za stjecanje vještina rada, života na temelju vlastitog rada. Sve skupa se produljuje u kasne dvadesete godine, meni upravo nezamislivo u današnje vrijeme kada klinčadija, kikići napune već osnovnoškolske klupe posjedujući vještine stjecanja informacija o kojima njihovi učitelji nemaju pojma. Govorim iz osobnog privatnog i nastavničkog iskustva.
Čemu doktorske nastave i traćenje vremena i para kada bi većina tih ljudi, doktoranada, bili prijeko potrebni u istraživanjima i nastavi i bez tih stupnjeva? Kao stručnjaci? A to se ne podupire jer za to nema prijema. Već se diplomskim i postdiplomskim studijima u Hrvatskoj – govorim samo o društvenim i humanističkim usmjerenjima, u ostale nemam uvid – začepljuje rupa nezapošljivosti. Proizvode se doktori znanosti na područjima koja su jeftina za nastavu te omasovljuje – a time snižava zahtjevnost – jednog krajnje sofisticiranog područja ljudskog znanja. Takav trening vodi u propast humanističkih, dakle za demokraciju apsolutno najvažnijih znanosti. Kao što je to u svojoj, na hrvatski prevedenoj knjizi, izvrsno argumentirala Martha Nussbaum.
Zaključak i odgovor: ubrzo ćemo gubiti ne samo mozgove – a pod tim se u Hrvatskoj bez veze podrazumijevaju oni koji su završili visokoškolski studij – već nešto važnije: one, još mlađe, koji će s ovim neodzivnim i predugim školovanjem shvatiti da je dobitna kombinacija: dobra srednja škola, plus državna matura, plus svladavanje jednog EU jezika, plus praksa i kratko usmjereno, makar i promašeno bolonjsko dodiplomsko školovanje ako se priznaje u EU, i – odlazak. S najviše 22 godine starosti. Ili ostanak u Hrvatskoj odnosno blizu nje, ako se nađe kakva firma koja će takve profile znati iskoristiti.
S kolegom Paulom Stubbsom, britanskim sociologom koji predaje na Ekonomskom institutu u Zagrebu, supotpisnica ste komparativne studije iz 2013. godine, „Društveno-ekonomske posljedice emigracija i ruralno-urbanih migracija“, u kojoj ističete da su podaci iz Hrvatske i o Hrvatskoj (vanjskoj) migraciji „uglavnom dosljedni, ali nepouzdani“... Možete li ukratko komentirati njene osnovne zaključke?
Kolega Stubbs i ja uglavnom smo, pred tri godine, zaključili sljedeće: što se tiče migracijske situacije u Hrvatske, odlasci su, i prije nego što se dignu prepreke uspostavljene sporazumima prilikom ulaska u EU, na pomolu. Grupno i pojedinačno, posebnim aranžmanima poslodavaca. To su tada već pokazivali unutarnji pomaci stanovništva, napose mladog, ženskog spola. Stubbsova analiza mobilnosti po županijama unutar Hrvatske pokazala je već tada (2010.) da se neke od njih (Sisačko-Moslavačka, primjerice) značajno prazne te da se može očekivati da će oslobađanjem pojedinih tržišta u EU, Njemačke, Austrije, takve županije značajno sudjelovati u emigriranju radne snage. Posebno mlađih žena. Što je dodatni demografski gubitak za Hrvatsku.
O protumjeri ne treba gubiti riječi: banalno bi bilo reći - otvarati radna mjesta. Jer nije samo to: mladim je ljudima, neovisno o obrazovanju, dosta svega. Nema nikakve predvidivosti za život. To je najbitnije, i to ne mogu uspostaviti nikakvi trogodišnji mandati nekakvih, bilokojih vlada. No, jedan je nalaz bitan i poučan: komparativni podaci i obrade za one koji su sa sličnim settingom ušli u EU prije Hrvatske (Rumunjska, Bugarska, baltičko-skandinavski ring) pokazali su da se odlaskom radne snage nije smanjila nezaposlenost u zemlji emigracije. Zaključak je bio: iza visoke nezaposlenosti i odlaska ne stoje isti uzroci. Pouka policy makerima: to bi trebalo imati u vidu kada se kreira politika migracija.