Skoči na glavni sadržaj

Koga bole imovinske kartice?

koga-bole-imovinske-kartice-3200.jpg

Bilo bi dobro i za dužnosnike i za građane da se imovinske kartice što prije vrate na internet i Hrvatska barem po tome bude jedna od vodećih zemalja svijeta
Foto: FaH

Najnoviji skandal oko imovinskih kartica donio je jednu lošu i jednu dobru vijest. Loša je vijest bila da još postoje ljudi koji ne razumiju ili ne žele razumjeti smisao imovinskih kartica i zašto je potrebno da budu javne. Dobra je vijest da većina, uključujući i one najmoćnije, ipak razumije koliko je potrebno da podaci o plaćama sadašnjim i bivšim, imovini i kreditima dužnosnica i dužnosnika budu dostupni javnosti. I treba se nadati da će uskoro, bez ikakvih sudskih odluka, Hrvatska ponovo biti među najnaprednijim zemljama svijeta kad je riječ o dostupnosti imovinskih kartica dužnosnika. To je definitivno bio jedan od rijetkih razloga da budemo ponosni kad je riječ o funkcioniranju institucija i bila bi neprocjenjiva šteta to upropastiti.

Međutim, kad su u utorak imovinske kartice nestale zbog suštinski besmislenog razloga, nikome nije bilo svejedno. Odluka Agencije za zaštitu osobnih podataka da je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa povrijedilo Zakon o zaštiti osobnih podataka i zabrana objava podataka o bračnom stanju, broju djece, neto iznosu plaće dužnosnika iz prethodnog zaposlenja i dio podataka o kreditnim zaduženjima prije stupanja na dužnost (naziv institucije kod koje je kredit ostvaren i rok otplate) naišla je na rijetku unisonu osudu cijele javnosti.

Ova zabrana je strašna i to iz cijelog niza razloga, počevši od logičkih preko etičkih, pa do suštinskih. Idemo redom: poanta imovinske kartice je upravo u tome da se vidi ne samo imovina dužnosnika nego i osoba s kojima imovinu dijeli, odnosno kolika je imovina osoba koje su dužnosniku najbliže. Nitko ne dvoji da su to supruga, roditelji i djeca, no kako se krenulo od pretpostavke da su osobe kojima smo povjerili upravljanje zajedničkim resursima i donošenje odluka za nas samostalne, Zakon o sprečavanju sukoba interesa  ograničio se na partnere i djecu. Od samog početka, kada su objavljene prve imovinske kartice, nije se objavilo nijedno ime, bilo djeteta bilo bračnog druga, nego samo imovina kojom raspolažu. Logika je tu vrlo jednostavna: imovinska kartica nema smisla ako je dužnosnica ostala na istoj imovini, a njezin suprug za njezina mandata stekao iznenada stan i novi skupi auto uz iste skromne prihode. Naravno, u uređenim zemljama porezna administracija vodi računa da se sva imovina zakonito stječe (čitaj: da se na nju plati porez), no svakom biraču je drago kad se može i sam uvjeriti da njegov dužnosnik nije iskoristio mandat da se obogati na račun svojih birača.

Bitna stavka je tu i kreditno zaduženje. Ako se pojavi u imovinskoj kartici stan ili auto, onda je istodobna objava kredita jasan odgovor na pitanje otkud novac za to. No, istodobno bi javnost trebala znati i pod kojim je uvjetima kredit dan jer ako je riječ o kreditu koji je, na primjer, banka odobrila nekom članu Vlade i u isto vrijeme dobila neki posao od države (npr. savjetnici za monetizaciju), onda treba paziti da kredit nije beskamatan ili na rok od sto godina. Međutim, Agencija za zaštitu osobnih podataka ovdje ne vidi problem. K tome, ako se ne vidi od koga je dobiven kredit, otvorena je mogućnost da se praktički bilo koji zahvalni poduzetnik oduži dužnosniku za rješavanje problema davanjem zgodnog beskamatnoga kredita – to se u imovinskoj kartici vidjeti neće – i na taj način praktički otvori mogućnost za legalnu isplatu mita. Doduše, na rate i uz povrat, ali svatko, a posebno nevoljni korisnici kredita s deviznom klauzulom, znaju da kamate obično budu veće i od samoga kredita.

Inače, bilo bi doista zanimljivo čuti objašnjenje Agencije zašto je sada najednom obrazac koji je bio dobar 2011. postao neprihvatljiv? Prethodni saziv Povjerenstva (čiji sam bio član) kod kreiranja obrasca u skladu sa Zakonom zatražio je i mišljenje Agencije za zaštitu osobnih podataka, koja nije imala nikakvih problema s objavom podataka koji su sada sporni. Istina je da mnoštvo dužnosnika, posebno onih daleko od svjetala reflektora, nisu baš prerevno ispunjavali svoje imovinske kartice, računajući kako ionako teško da može ispasti skandal zbog njih, no isto tako je činjenica da se upravo zahvaljujući objavi imovinskih kartica otkrilo nekoliko notornih skandala. Treba se samo sjetiti bivšeg premijera Ive Sanadera koji je zaboravio u svoju imovinsku karticu unijeti satove vrijedne nekoliko desetaka tisuća eura.

Dodatno je potrebu za objavom imovinskih kartica i svih podataka u njima naglasila činjenica da je jedna od čelnih osoba Agencije za zaštitu osobnih podataka i sama korisnica kredita, i to institucije koja, bar načelno, ne bi trebala davati stambene kredite. Ne zalazeći u to koliko je korektno da državne institucije koje ostvaruju neku zaradu zahvaljujući povlaštenoj poziciji na tržištu daju bilo kakve kredite svojim zaposlenicima, ovaj podatak je svakako bacio i dodatno svjetlo na cijelu situaciju i omogućio da javnost bolje ocijeni koliko je tu u pitanju bila zaštita interesa javnosti, a koliko vlastita interesa. Uostalom, to i jest poanta cijelog Zakona o sprečavanju sukoba interesa, pa tako i objave imovinskih kartica. Treba se ipak nadati da ovu odluku Agencije nije potaknuo nečiji privatni interes, odnosno da do nje nije došlo zato jer netko ne želi da mu/joj se u imovinskoj kartici vidi od koga je dobio/dobila kredit.

U svakom slučaju, bilo bi dobro i za sve dužnosnike i za građane da se imovinske kartice što prije vrate na internet i Hrvatska ostane bar po tome jedna od vodećih zemalja svijeta. Argument iz obrazloženja Agencije da Povjerenstvo nije poduzelo odgovarajuće tehničke mjere zaštite te da su zbog takvog propusta osobni podaci dužnosnika "postali dostupni globalno svjetskoj javnosti" doista je na razini vica i ne treba nikakav komentar – prije dijagnozu. Postoje jako dobri razlozi zašto se poslovi koje obavljaju dužnosnici nazivaju javnima i svatko tko se želi prihvatiti takvog posla s tim se mora pomiriti. Ako mu je problem podastrijeti javnosti informacije o sebi, onda se mora baviti nekim drugim poslom.

Na sreću, nakon ovakvog raspleta situacije sada je daleko manja mogućnost da kreativnim tumačenjem zakona neki činovnik u budućnosti, štiteći javne podatke političara, zabrani isticanje njihovih imena na glasačkim listićima. Ni sada na parlamentarnim izborima oni za koje mislimo da smo glasali ne završe uvijek u saborskim klupama, no ovako bi to uvijek bilo iznenađenje. Neugodno, ako je suditi po dosadašnjim iskustvima.

Autor je bio član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa od veljače 2005. do siječnja 2013.