Godinama je sve bilo u redu, kompletan pravosudni sustav nije imao nikakvih prigovora na desetke tisuća ugovora o kreditima koji su se sklapali i odobravali i sad, najednom, ti isti ugovori bivaju proglašeni ništetnima? Boljeg dokaza koliko je naš pravosudni sustav nesiguran za poslovanje i osiguravanje naplate kredita teško da ćemo naći Foto: FaH / Denis Cerić
U oštroj kritici poslovne politike domaćih banaka ministar financija Boris Lalovac ovih se dana osvrnuo i na, već poslovično, visoke kamatne stope na kredite. Opravdano uzrujan jer je visina kamatnih stopa kod nas stvarno frustrirajuća, Lalovac je, ipak, svoju kritiku uputio u krivom smjeru. Problem visokih kamatnih stopa kod nas se ne može rješavati u bankama. Problem visokih kamatnih stopa na kredite u Hrvatskoj treba prvenstveno rješavati u pravosuđu. I zato je svoju kritiku Lalovac trebao uputiti kolegi Orsatu Miljeniću, ministru pravosuđa.
Kamata je, pojednostavljeno, cijena po kojoj se posuđuje novac. U formiranju te cijene najvažniji faktori su odnos ponude i potražnje (za kreditima), te visina rizika odnosno vjerojatnost da će vam osoba kojoj ste posudili novac taj novac i vratiti. Ako ste sigurni da će vam netko vratiti ono što ste mu uzajmili, onda ćete od njega tražiti tek minimalnu naknadu-kamatu. Ako je taj rizik viši vi ćete, da biste kompenzirali tu nesigurnost, biti voljni novac posuditi samo uz višu naknadu.
I tu leži problem. Vjerojatnost da će domaćim bankama biti vraćen novac koji su posudile je kod nas niža nego u drugim razvijenim državama prvenstveno zbog očajnog funkcioniranja pravosuđa. I zato su kamate (pre)visoke. Za početak ćemo iz priče čak u potpunosti izostaviti banke.
Dokazi o lošem funkcioniranju sudstva svuda su oko nas. Jedan od najvećih je, naravno, razina neplaćanja među hrvatskim kompanijama. U nekoj normalnoj, uređenoj, državi pravosudni sustav bi funkcionirao na način da se nepoštivanje poslovnih ugovora i neplaćanje kazni u najkraćem mogućem roku. Kod nas ti procesi traju godinama, i time se snažno povećava neizvjesnost oko toga hoće li neka kompanija u konačnici uspjeti naplatiti svoja potraživanja ili ne (neće, jer će u međuvremenu propasti tvrtka od koje se potražuje novac, pravosuđe neće kazniti vlasnika ili direktora koji će samo otvoriti novu tvrtku pod drugim imenom, i cijeli krug neplaćanja će se nastaviti).
Čak i kad se, primjerice, radi o doprinosima koje bi tvrtke trebale plaćati za svoje radnike, dakle kad se radi o državnim potraživanjima, pravosuđe se pokazuje katastrofalno neučinkovitim u pokušaju da se ti doprinosi naplate, a one koji ih ne plaćaju adekvatno kazni. Sudovi su, sve u svemu, očajno neučinkoviti i time se rizik poslovanja (i naplate) u Hrvatskoj povećava.
Ako sada priču proširimo izvan samih sudova i osim regularnih tvrtki ubacimo i banke, situacija se dodatno pogoršava. Kao dobar primjer, recimo, možemo uzeti i aktualnu situaciju s kreditima vezanim uz švicarske franke. Godinama su se u Hrvatskoj potpisivali deseci tisuća (dakle, ne dva ili tri, ili dvadeset njih, nego deseci tisuća) ugovora o kreditima. Te iste ugovore sastavljali su školovani pravnici da bi ih onda uz visoke naknade provjeravalo stotine javnih bilježnika i cijeli se taj proces nesmetano odvijao godinama. Da bi se, eto, godinama nakon svega, kad su posljedice tih ugovora postale nepovoljne za jednu ugovornu stranu, počeli dešavati slučajevi da sudovi proglašavaju te ugovore ništetnima.
Godinama je sve bilo u redu, kompletan pravosudni sustav (uz vrlo rijetke izuzetke) nije imao nikakvih prigovora na desetke tisuća ugovora koji su se sklapali i odobravali i sad, najednom, ti isti ugovori bivaju proglašeni ništetnima? Boljeg dokaza koliko je naš pravosudni sustav nesiguran za poslovanje i osiguravanje naplate kredita teško da ćemo naći.
Zbog toga banke pribjegavaju svim i svakakvim mogućim osiguranjima naplate – od inzistiranja na životnim osiguranjima uz stambene kredite, preko mjenica, jamaca i još koječega. Sve to, naravno, povećava trošak kreditiranja i - diže kamatnu stopu.
Kad bi hrvatske vlasti imale ikakvog interesa poraditi na smanjivanju kamatnih stopa na kredite onda to ne bi radile direktivama bankama, nego bi se prije svega usmjerile na reformu pravosuđa. Kad bi pravosudni sustav osiguravao bankama da svoje kreditno potraživanje mogu naplatiti u sudskom procesu u nekom razumnom roku, nestala bi potreba za drugim instrumentima osiguranja naplate, a i kamatne stope bi se snizile.
Samo kao primjer koliko pad rizika može utjecati na pad kamatnih stopa podsjetit ćemo ministra Lalovca da su stope za kredite u bankama tijekom devedesetih dosezale i premašivale 20%. U međuvremenu je rizik ipak snižen i nema nikakvog razloga da se na tome ne radi i dalje. No, koliko je ratni rizik devedesetih bio izvan utjecaja banaka toliko je to danas i rizik od nenaplate prouzročen neučinkovitim sudstvom.
Dodatni poticaj snižavanju kamatnih stopa na kredite bilo bi omogućavanje jače konkurencije među bankama, u čemu opet pravosuđe i njegov ministar mogu imati veliku ulogu. Refinanciranje kredita, odnosno praksa da se neki kredit s višom kamatnom stopom zamijeni kreditom s nižom kamatnom stopom, u Hrvatskoj je, za razliku od nekih drugih država gdje je to uobičajeno, gotovo nepostojeća.
Jedan od glavnih razloga za to su i vrlo visoki, prohibitivni, troškovi koji nastaju prilikom zamjene jednog kredita drugim. U slučaju kad biste svoj stambeni kredit uz kamatu od, recimo, 6.5% poželjeli zamijeniti stambenim kreditom s kamatom od 5.75% u nekoj drugoj banci, trošak zatvaranja kredita i njegovog prebacivanja u drugu banku penje se u tisuće kuna. Dobrim dijelom je to zbog visokih cijena javnih bilježnika.
Kad bi ministar Lalovac poželio potaknuti konkurenciju među bankama tada bi s ministrom pravosuđa Miljenićem iznašao neko rješenje kojim bi se prebacivanje kredita iz jedne banke u drugu (a svaka banka na hrvatskom tržištu danas traži gotovo iste mjere osiguranja naplate) bitno pojeftinilo te bi taj trošak iznosio možda nekoliko stotina kuna. Naravno, kad bi refinanciranje kredita postalo realna mogućnost za veći broj građana, banke bi se potrudile svoje klijente zadržati i ponuditi im niže kamatne stope.
Kao ograničavajući faktor u procesu refinanciranja mogla bi se, istina, naći činjenica da su krediti prije pet ili desetak godina dizani uz puno višu vrijednost nekretnina (čije hipoteke služe kao osiguranje za naplatu kredita) nego što je njihova vrijednost danas. No, ako je neka banka spremna i pod tim uvjetima ponuditi klijentu druge banke kredit s nižom kamatnom stopom, i kad taj proces ne bi imao besmisleno visoke troškove, ništa ne stoji na putu da se konkurencija među bankama zaoštri i sukladno tome snižavaju kamatne stope.
Za snižavanje kamatnih stopa na kredite u hrvatskim bankama kritično je nužno da se promijeni stanje u pravosuđu. U Hrvatskoj bi konačno trebao zaživjeti toliko normalan, i zdravorazumski, običaj da se kažnjava one koji ne plaćaju, kasne s plaćanjima ili ne poštuju ugovore. A ne da njihovi dugovi nestaju u dugim godinama sudskih procesa, ležanjem u zloglasnim ladicama sudaca i zanemarivanjem u pravnim postupcima.