Kada predsjednica za incident optuži „orjunaše“, ona jako dobro zna što govori. U kulturnom, ekonomskom i svakom pogledu na koljena bačena regija idealan je zaklon iza kojeg je moguće sakriti one stvarne huligane, one koji imaju moć, idealan jer se, za sada, ne može/ne zna braniti Foto: Facebook
Neposredno nakon incidenta na nogometnom natjecanju u Francuskoj, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović na svom je profilu na Facebooku objavila: „Bravo, Vatreni! Bravo, hrvatski navijači! A vama neprijateljima Hrvatske, mrziteljima svoje reprezentacije i države (tzv. orjunašima) poručujem: odgovarat ćete i za ovo i za svastiku! Sram vas bilo!“
Na stranu to što je riječ o načinu izražavanja uistinu ispod svake razine čak i za tako neobavezan medij kakav je Facebook, pa i to što je izjava i po formi i po sadržaju fascinantno slična izražavanju glasovitog Velimira Bujanca (da ne znate tko je što napisao, lako biste ih zamijenili), javnost se još jednom podijelila: dio se opredijelio za govorenje o „dalmatinskim neonacistima“ (i povlađivanje predsjednici), a od drugog su dijela javnosti uslijedile oštre kritike koje su se manje-više svele na to da predsjednica ne zna što govori, dapače, da je „sišla s uma“. Upitajmo se, međutim, je li uistinu tako? Stoji li doista da predsjednica ne zna što govori?
Za početak, pogledajmo što je napravila. Umjesto da spomene sve ono što kasnije navodi UEFA, a koja u obrazloženju kazne kaže da se „kazna odnosi na rasističko navijanje, ustaške zastave, bakljadu zbog koje je na nekoliko minuta prekinuta utakmica te nerede na tribinama na kojima su se potukli između sebe hrvatski navijači“, a pogotovo da se, kao što su već prvog dana napravili gotovo svi relevantni evropski mediji, upita o stvarnim razlozima incidenta (a gdje bi onda trebala spomenuti HNS, i predsjedničina bliskog prijatelja Zdravka Mamića i otpor koji mu pružaju u prvom redu navijačke skupine iz svih hrvatskih krajeva), ona je od prvog trenutka optužila orjunaše. Zapravo, optužila je nešto što je u „kolektivnoj svijesti“ povezano s – Dalmacijom.
Protiv komunizma i boljševizma
Prvo valja vidjeti što Orjuna uistinu jest. Bila!
Osnovanoj u Splitu 1921. godine, ideologija Orjune temeljila se ponajprije na jugoslavenskom nacionalizmu, odnosno uvjerenju da postoji samo jedna, i to jugoslavenska nacija, u ime koje je ideje valjalo „riješiti hrvatsko pitanje“ te se boriti protiv „boljševizma i komunizma“.
Tijekom cijelog njezina postojanja, za djelovanje Orjune karakterističan je teror prema radničkom pokretu, poput glasovitoga krvoprolića u Trbovlju u lipnju 1924. godine, kada je oko 800 orjunaša napalo radnike. Zbog toga su osnivane obrambene čete radnika, s tim da su se u Dalmaciji vodili najveći okršaji.
Sama Orjuna nikad nije izašla na izbore. Umjesto toga, opredijelila se za teroriziranje političkih stranaka i glasača.
Odnos demokratskih stranaka i organizacija toga doba, kako onih u Zagrebu, tako i u samoj Dalmaciji, prema orjunašima u Dalmaciji bio je, razumljivo, krajnje negativan. No, valja upozoriti na jednu važnu zanimljivost: već su u to doba političari hrvatskog bloka u Zagrebu uveli pojam „dalmatinske rasice“. Taj će pojam poslije, kad su građani Splita iskazali odlučan i dramatičan otpor prema Orjuni, a zatim i otpor prema četnicima, rado preuzeti neki srpski političari, a potom, kada u Dalmaciji nije bilo oduševljenja ni za NDH, još jednom hrvatski. Za potonje više nije bila riječ ni o Orjuni ni o njezinim sljedbenicima – negativan se odnos prenio na cijelo stanovništvo regije.
Kamo može odvesti i kamo je već jednom odveo takav stav, ilustrira, između ostalog, pismo fra Otona Knezovića Anti Paveliću 1944. godine u kojem stoji: „Trebat će odlučno riješiti pitanje dalmatinske rasice. Primorski gradovi dalmatinski grdna su mješavina starih Latina, Vlaha, Talijana, Slavena i Hrvata, pa je iz te smjese izašao poseban tip i soj ljudi koji nisu bili nikada Hrvati niti su osjećali za hrvatsku državu. (…) I danas radije služe svakom drugom vragu nego NDH. (…) Ti su primorci 'lacmani', kako ih zove Dinko Šimunović u svojim književnim djelima, otrovali i dalmatinsko zagorsko seljaštvo komunizmom. Zato poslije rata treba te dalmatinske građane raseliti po Bosni, Slavoniji i Hrvatskoj, nigdje više od tri zajedno, a naseliti u gradove i primorske luke Ličane, Bosance, Hercegovce i Zagorce, jer će biti pouzdaniji i stvorit će čisti hrvatski naraštaj. Onda će Dalmacija biti hrvatska. Za dom spremni!“
Jedinstvo južnih Slavena
Nasuprot trajnom nastojanju da se Dalmaciji pripiše orjunaštvo, valja istaknuti da kod ozbiljnih povjesničara baš nigdje nema ni najmanje naznake da bi Orjuna bila „događaj dugog trajanja“, takav koji bi bitno utjecao na kasniju povijest Dalmacije i imao bilo kakvu vezu s raspoloženjem njezina stanovništva. Informacije, naime, pokazuju da je Split doista bio sjedište Orjune, da je Orjuna u Dalmaciji zaista imala pristaša, ali i da ni u Splitu ni u Dalmaciji nije djelovala bez otpora, i to znatnog otpora. Masovan su otpor Dalmatinci pružali Orjuni dok je djelovala – a nipošto ne tek s „naknadnom pameću“.
Realno smještanje Orjune u povijest Splita i Dalmacije traži, po mom mišljenju, razmatranje nekoliko bitnih pitanja.
Ideja jedinstva Južnih Slavena ima u cijeloj Hrvatskoj dugu tradiciju, i u Dalmaciji i u ostalim regijama. Nakon što je u 16. stoljeću Vinko Pribojević, dominikanski svećenik s Hvara, zagovarajući panslavizam, objavio u „O podrijetlu i zgodama Slavena“ ideju uzajamnosti i jedinstva svih Južnih Slavena, prihvatili su je Juraj Križanić, rodom iz Obrha pokraj Kupe, pa Pavao Ritter Vitezović iz Senja i mnogi drugi. Ideja je bila bitna u ilirskom pokretu, a zatim i u hrvatskom narodnom preporodu. Kroz dugu povijest Hrvatska nije imala drugog izlaza no tražiti pomoć od drugih da bi opstala. Kako je, pak, teško bilo onima koji su i prije stvaranja Jugoslavije imali rezervi prema položaju koji će u njoj imati Hrvatska, govori nerazumijevanje Supilovih strahova od strane Jugoslavenskog odbora te njegovo napuštanje članstva u tom odboru, ali i još veće nerazumijevanje na koje je nailazio u evropskim vladama i po evropskim dvorovima.
Oduševljenje rezultatima balkanskih ratova, koje je u Dalmaciji bilo veliko, također je razumljivo, a i nije specifikum samo Dalmacije. Vjera u moguću zajedničku pobjedu nad Austro-Ugarskom, zajedničku sa Srbijom, bila je u to doba raširena po svim dijelovima Hrvatske i u svim društvenim klasama i slojevima. Već sama mala, siromašna, teritorijalno i politički neintegrirana Hrvatska, ujedno bez ikakve stvarne političke moći, bila je (naime, u prvom redu njezina politička elita) ugrožena i nesigurna za svoju budućnost, a kod političara iz Dalmacije sve je to proizvodilo, kako izvještavaju povjesničari, „panična stanja“.
Smjestiti Orjunu u povijest Splita i Dalmacije znači također upitati se o realnoj snazi i utjecaju Orjune što ga je ta organizacija imala, prije svega u vrijeme svoga postojanja. O tomu se u inače skromnoj literaturi obično kaže tek da je bila „brojna i utjecajna“. Čime se te tvrdnje potkrepljuju? Orjuna nije bila politička stranka da bi joj brojnost i utjecaj bilo moguće mjeriti izbornim rezultatima, a izjave samih orjunaša o njihovoj brojnosti valja, dakako, uzeti s rezervom. Buka i nasilje jednog uličnog zlostavljača poput orjunaša Berislava Angjelinovića mogli su ostavljati dojam mnogo većeg utjecaja od onoga što ga imaju deseci drugih, mirnih, strahom ušutkanih građana. Zaprepaštena i zgrožena javnost iskazala je svoje mišljenje na jedini način na koji je mogla: na općinskim izborima 1926. godine u Splitu komunisti su (zbog zabrane Komunističke stranke na listi pod nazivom Savez radnika i seljaka) dobili najviše glasova, dok je na izborima za oblasne skupštine 1927. godine najviše glasova dobila Hrvatska seljačka stranka. Prema tomu, rezultat „gromoglasnih podviga“ Orjune u javnosti je za Orjunu bio poražavajući – glasove su u najvećoj mjeri dobivali njezini protivnici! Od druge polovine 1928. godine organizacije Orjune djeluju još samo u rijetkim većim gradovima, a kasniji pokušaji da se oživi nisu imali baš nikakvih rezultata.
Borba protiv četnika
Da bismo objektivno ocijenili Orjunu i realno je smjestili u povijest Dalmacije, moramo se zapitati i o posljedicama njezina djelovanja, na primjer, koliko je kasnije bilo četnika u i iz Dalmacije, odskače li Dalmacija po broju četnika u postotku od ostalih hrvatskih regija… O tomu imamo više informacija pa znamo da je tijekom Drugog svjetskog rata doista postojala Dinarska četnička divizija, dakle, u Dalmaciji, no znamo i kakva je bila njezina brojnost – nikakva! Stanovništvo Dalmacije u cjelini se pokazalo ne samo otpornim na četništvo, nego mu se, kad je trebalo, i krvavo suprotstavljalo.
Orjuni se, dakle, ne treba pripisivati „žilavost“ – koju nikad nije ni imala. Ali da to pokažu, da pokažu kako je optužiti cijelu jednu regiju za trajnu sklonost orjunaštvu tek manipuliranje i prizemno politiziranje, za to hrvatski političari, povjesničari, ali i politolozi, sociolozi, psiholozi i ini stručnjaci nisu pokazali gotovo nikakva interesa. Umjesto toga, zdušno su sudjelovali u građenju i održavanju tabuiziranja i etiketiranja svake političke misli u Dalmaciji, čime se ne čini šteta samo autentičnoj političkoj misli u toj regiji, nego u bitnom na vrijednosti gubi politička misao Hrvatske u cjelini.
Iz ovog je prikaza bjelodano još nešto. Ne, naime, samo to da se izmišlja nešto što ne postoji, nego i da to izmišljanje ima dugu povijest! Ovih je dana, između ostalog rečeno i da oživljavanje somnambulnija o orjunaštvu u Dalmaciji imamo zahvaliti Franji Tuđmanu. To na žalost nije točno. Mit o orjunaškoj regiji vrlo se dugo gradio, hranio i održavao – već u vrijeme njezina postojanja, pa u vrijeme NDH, pa u dugim godinama prije, oko i nakon 1971. godine, godine tzv. maspoka – i tako sve do danas.
Kada, prema tomu, predsjednica za incident optuži „orjunaše“, ona jako dobro zna što govori. U kulturnom, ekonomskom i svakom pogledu na koljena bačena regija idealan je zaklon iza kojeg je moguće sakriti one stvarne huligane, one koji imaju moć, idealan jer se, za sada, ne može/ne zna braniti.
Sve i kad bi stajalo da je incident organizirala samo i jedino Torcida, navijačka skupina iz Splita (a prema dosadašnjim informacijama – nije!), stvari ni tada ne bi bile jednostavne. S jedne strane, kako je još u veljači napisao Jurica Pavičić, „'Orjunaši iz Torcide' – tako sad glasi kodno ime za pobunjenike s juga, a ja se na to mogu samo gorko nasmijati i reći im: sad ste naučili. Ni Trpinjske ceste, ni logori Stajićevo, ni besprijekorni ratni putovi, ni murali od dvadeset metara, ni ustaško skandiranje – baš ništa vam ne može pomoći kad stanete na put HDZ-u i/ili Dinamu. Onog časa kad ste to napravili, vi ste, naravno, komunjare ili orjunaši. E, pa – dobrodošli u klub!“ – možda se može očekivati da i ta skupina o tom „novom klubu“ u koji je smještena, orjunaškom klubu, ipak razmisli, a također i da razmisli o tomu koju političku opciju kani ubuduće podržavati (svakako ne orjunašku, jer takve u Dalmaciji nema). S druge strane, moguće je i da se sukob navijačkih skupina i HNS-a uistinu svede na sukob neonacističkih frakcija. Ima naznaka (udruga Moj Hajduk!), da možda i neće. Sve ćemo to tek vidjeti.
Za sada, jedno je sigurno, ljudi, institucije i organizacije ove još jednom popljuvane i osramoćene regije, imaju o čemu razmišljati.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu