Glorifikacija vlastitih zločinaca i zaziranje prema tuđim žrtvama zajednički je nazivnik sociopolitičkog bivanja u postjugoslavenskim društvima. Stvaranju takve atmosfere doprinijele su i religijske institucije, prije svega SPC i Katolička crkva, čime je suočavanje sa ovom vrstom zastranjenja, danas, njihov primarni izazov. Na fotografiji Višegradski most Foto: Hrvoje Polan
Porađanje naroda
U tekstu pod naslovom „Raspad SFR Jugoslavije i nasljedstvo: narodnjaštvo, a ne nacionalizam“, Tonči Kuzmanić zastupa tezu kako se devedesetih godina na prostoru bivše Jugoslavije odvijalo nešto više i gore od rata, te to naziva radikalnim zlom.[1] Usvojiti razliku između ova dva koncepta, napominje Kuzmanić, znači razumjeti suštinu jugoslavenskog konflikta, jer rat, za razliku od radikalnog zla ima stanovitu sociopolitičku logiku.[2] U suvremenoj političkoj znanosti, rat pretpostavlja da je barem jedna od sukobljenih strana međunarodno priznati pravni subjekt, tj. država koja vojnim putem nastoji ostvariti određene strateške, teritorijalne, osvajačke, gospodarske i ine ciljeve.[3] Radikalno zlo pak ukazuje na nekonzistentnost ostvarenja tih ciljeva ili na njegov potpuni nedostatak, te se počesto manifestira kao krvoproliće koje samo sebi postaje svrhom.[4] „Razlika između Rata i Radikalnog zla je bitna, prije svega, zato što je uz njenu pomoć moguće mnogo točnije pogoditi (ili je tek iz nje moguće pogoditi) suštinu mesarskog klanja (npr. Sarajevo, Srebrenica, ubijanje Srba, Bošnjaka i Hrvata u Hrvatskoj itd.).“[5] Prema Kuzmaniću, jedino putem ove distinkcije postaje jasna logika sociopolitičkih zbivanja primijenjena na prostoru bivše Jugoslavije u zadnjem desetljeću 20. st., jer ona jasno ukazuje na to, kako zločini protiv čovječnosti sprovedeni pod egidom etničkog čišćenja, nisu bili plod nikakvog političkog zastranjenja ili ekscesa, već rezultat pomno usloženih ideoloških projekata koji su svoj krajnji iskaz našli u nečemu što, prema Dejanu Joviću, možemo u konačnici pojmiti kao etnototalitarizam.[6] To je ideologija i doktrina, reći će Jović, koja za cilj ima stvaranje etnički čiste i apsolutno suverene države, tretirajući etniju kao homogenu zajednicu i podrazumijevajući je kao jedinstvenu političku jedinicu bez obzira na različite državne teritorije na kojima se kao takva nalazi.[7] Ovakvom ideološkom konceptu, podlegle su dobrim djelom i same crkvene institucije, Srpska pravoslavna crkva i Katolička crkva na području Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, koje su, prema Vjekoslavu Perici, razvili jedan specifičan etničko-religijski iskaz kojeg on naziva etnoklerikalizmom.[8] Prema Perici, etnoklerikalizam je specifično balkanski doprinos suvremenom vjerskom fundamentalizmu, a temelji se na ideji nacije zasnovane na etničkom aspektu, te konceptu crkve čije svećenstvo biva vođama te etnonacionalne zajednice, ali ne podliježe odgovornosti za vlastito političko djelovanje na način na koji to podliježu svjetovne vođe.[9]
Začetak etnototalitarnog, a posljedično i etnoklerikalnog ideološkog koncepta možemo pronaći u Kuzmanićevoj tezi, kako politike koje su dovele do raspada bivše Jugoslavije nemaju nacionalističku, već narodnjačku bit, jer one nisu stremile ka uspostavi nacije, odnosno nacionalne države, već uspostavi naroda, odnosno narodnjačke zajednice kao etnički vrlo usko profilirane sociopolitičke jedinice (Volksgemeinschaft).[10] Uspostavu narodnjačkih zajednica, odnosno naroda, provodile su pak tzv. narodnjačke elite koje su sebe doživljavale kao nekoga tko je taj narod začeo, porodio i sad ga je dužan voditi ga kroz život.[11] „Narodnjaci se prema Narodu, kao mogućem proizvodu-djetetu na čijem pravljenju-rođenju treba poraditi, odnose kao 'očevi', ali i kao babice-pastiri.“[12] Srpski pravoslavni i hrvatski katolički episkopat se u velikoj mjeri pronašao unutar ovog diskursa, te su se vrlo brzo, u vidu babica-pastira, počeli nametati kao dio dotičnih narodnjačkih elita. Posljedično, započela je pretvaranje religijskih institucija u ono što Perica naziva etničkim crkvama, čija je ključna karakteristika zalaganje za jake homogene crkve u jakoj homogenoj državi između kojih postoji intenzivna i čvrsta suradnja na očuvanju etničkog identiteta.[13]
Stoga, s današnje distance, kako sugerira Kuzmanić, možemo ustvrditi kako porađanje naroda nije bila nikakva nuspojava postsocijalističkog perioda, već je to bio jasno definirani, isplanirani i prioritetni cilj.[14] U tom smislu i samo radikalno zlo koje je devedesetih bilo na djelu, ne možemo više razumijevati kao aberaciju oružanih sukoba, već kao bazičnu sastavnicu spomenutog procesa porađanja naroda.[15] Protjerivanja, mučenja, sakaćenja, klanja, time se ukazuju kao ključni programski sadržaj narodnjačkih ideologija, kojima je, kako kaže Viktor Ivančić u svojem tekstu „Spomenici razbratnosti“, uništavanje drugog postao središnji stvaralački čin, unutar kojeg se kao jedina kreacija ukazuje likvidacija.[16] Religijske institucije na području bivše Jugoslavije mahom su se, htjele to priznati ili ne, stopile sa zahtjevima narodnjačkih ideologija, dok je otpor radikalnom zlu koji je dolazio iz njihovih redova, ili bio individualnog, ili nedovoljno ozbiljnog karaktera.
Uspostava kulture zločina
Kada su se u travnju 1987. u Kosovu Polju, tijekom sastanka predstavnika kosovskih Srba i delegacija Saveza komunista Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem, kosovski Srbi sukobili sa policijom Socijalističke Autonomne Pokrajine Kosovo, Milošević je tada okupljenoj masi poručio: „Niko ne sme da vas bije!", što je bila izjava koja ga je, praktički, iz dotadašnje relativne političke anonimnosti gurnula u prvi plan društvenih previranja u bivšoj Jugoslaviji. No, problem sa tom, sad već čuvenom izjavom, reći će Ivančić, ne počiva u činjenici zauzimanja za obranu golorukog naroda od egzekutivnog sistema države, već u tome što je ona, bez obzira na rečeno, sadržavala jedno posve drugo značenje, poručujući: „Moramo početi da bijemo!“[17] Narav te neiskazane zapovijedi bio je u duhu tog vremena, s obzirom da je u tom trenutku, jugoslavensko društvo, već par godina živjelo u atmosferi neprestanog zaoštravanja međuetničkih odnosa i množenja etnonacionalističkih narativa, s kojima se stvaralo preduvjete za buduća nasilja, koja su zaključno sa 1991., u potpunosti eskalirala.[18]„Velika srpska interpelacija, najveći ovostoljetni pothvat srpske politike i još više kulture – prizivanje/proizvođenje neprijatelja, svih onih iredentista, separatista, ustaša, balija, itd. – napokon je počelo donositi plodove.“[19] U takvoj atmosferi, reći će Boris Buden, Tuđman, Hrvatska i čitav hrvatski narod upali su u orbitu želja srpskog naroda okupljenog oko faktora Milošević,[20] te je započelo ono što Ivančić naziva kolektivnim putovanjem u carstvo terora i nasilja.[21]
Ukoliko spojimo Ivančićevu i Kuzmanićevu tezu, ovo putovanje bi značilo civilizacijski korak unatrag za društva nastala raspadom Jugoslavije, jer su ona umjesto u ideji stvaranja nacionalne države, ogrezla u konceptu narodnjaštva, koji, osim antigrađanskih, u sebi sadržava i antidržavne aspiracije,[22] što je dovelo do toga da se obnova postjugoslavenskih nacionalnih kultura oslobođenih komunističkog imperativa bratstva i jedinstva, iznosila na mišićima radikalnog zla, kroz procese čiste egzekutivne prirode.[23] Prema Ivančiću, to se jasno može iščitati u metodama na kojima su se, tokom devedesetih godina, te nacionalne kulture uspostavljale, a prema kojima se odstranjivalo tuđice iz vlastitoga jezika, uništavalo knjige objavljene na tuđem pismu, čistilo biblioteke od nepoželjne literature i školsku lektiru od nepoželjnih štiva, bunkeriralo nepoželjne filmske uratke i serije, zabranjivalo nepoželjnu glazbu na radio stanicama, cenzuriralo kazališni repertoar, sprječavalo prijevode i distribuciju knjiga koje nisu bile potrebne, protjerivalo umjetnike koji nisu bili potrebni, rušilo spomenike koji nisu bili potrebni, izoliralo nepodobne intelektualce, onemogućavalo prezentaciju nepodobnih umjetničkih djela, melo se nedostojne pisce iz književnog kanona, uklanjalo nepouzdane kadrove iz kulturnih institucija.[24] Uspostava takvih kriterija, reći će Ivančić, dovela je do potpune preobrazbe značenja riječi kultura kao one koja prosvjećuje i širi horizonte, postajući vlastita suprotnost, te se manifestirajući kao svjetonazor jednog omeđenog, uskogrudnog, ograničenog svijeta.[25] Idealno-zatvorenog svijeta kojeg Radomir Konstantinović naziva palankom, te ga opisuje kao onog koji se protivi svakoj vrsti aktivnosti koja bi taj svijet navela da evoluira, da se izmjeni, s obzirom da je karakteristika palanačke povijesti, kulture i mentaliteta upravo sažeta u izrazitoj jednoobraznosti i duhu koji se protivi vremenu.[26] Prilagođavajući se ovim uvjetima, religijske institucije na području bivše Jugoslavije, počele su agitirati za političke opcije sastavljene od homogenog etničkog tijela i aktivnih vjernika koji za svoj cilj imaju osnaživanje ideje patriotizma i tradicionalizma, smatrajući religijsku instituciju središnjom osi oko koje se vrti ta čitava nova društvena ideologija.[27] Drži se da jedino zahvaljujući vlastitoj crkvi i vlastitoj državi, jedan narod i jest u stanju oformiti se kao nacija, jer je crkvena institucija, uz državu, ključno obilježje određenog nacionalnog identiteta.[28] Nacija u tom smislu biva shvaćena kao sociopolitička melasa koja nije u stanju ostvariti svoju povijesnu poantu ukoliko se u njenom središtu ne nalazi nezavisna nacionalna vjerska ustanova koju štiti jaka država na čelu s vladajućom elitom sastavljenom od pripadnika iste etnije i iste vjere.[29]
Upravo unutar ovakvog civilizacijskog i duhovnog vakuuma, dodatno pritisnutog bremenom radikalnog zla, stasale su obnovljene nacionalne kulture na prostoru bivše Jugoslavije. Njihova izrazita sebeorijentiranost i odbijanje suživota sa drugima, dovele su do toga da su te kulture svoj ultimativni sociopolitički iskaz iznašle u destrukciji, etablirajući se prvenstveno kao negativni identiteti, dakle, kao oni koji se primarno artikuliraju putem poricanja drugoga. Distanciranje od bližnjih, od susjeda time je postao proces proizvodnje i samoobnove nacionalne kulture, uslijed kojeg se inzistira i na reviziji najsitnijih kulturoloških detalja, što je u konačnici, kako kaže Emir Imamović, dovelo do toga da je narcizam malih razlika, doveo do nacizma velikih sličnosti.[30] Drugim riječima, kada je spoznaja o izrazitim sličnostima među etničkim grupama na bivšem jugoslavenskom prostoru postala nepodnošljiva, tada su nosioci obnove nacionalnih kultura počeli uspostavljati jezik nasilja,[31] potvrđujući na taj način Kostantinovićevu tezu o palanačkoj svijesti kako se snaga nasilja javlja svugdje gdje nemoć artikulacije dolazi do izražaja.[32] Posljedično, prema Konstantinoviću, to dovodi do otkrivanja nužnosti nacizma u duhu palanke, pa makar i kao njegova krajnja proturječna nužnost s kojom se na najtragičniji i na najkrvaviji način dodiruje sama nemogućnost ostvarenja palanačkog duha u njegovoj punini.[33] Ukoliko se detaljnije pozabavimo ovim, otkrili bismo kako u hrvatskom slučaju ta krajnja proturječnost, ta nemogućnost duha palanke da se ostvari u svojoj punini, trenutno ima formu onog što Buden naziva, a Ivančić ističe, ustaškom kulturom.[34] Ustašku kulturu pak, Buden definira kao vrst samodestruktivnog elementa hrvatskog nacionalizma, unutar kojega nacionalizam počinje izjedati samoga sebe, pretvarajući se na taj način u vlastitog grobara, jer uništava pretpostavke same reprodukcije nacije.[35] U srpskom slučaju to bi, dakako, bila četnička kultura. Ustaštvo i četništvo se dakle ukazuju – da iskoristimo Budenovu tezu za oba ova slučaja – kao stadij kulture koji nastaje u momentu njene konačne dekadencije i raspada, i u kojem kultura nije više u stanju artikulirati ništa drugo osim činjenice vlastite identitetske esencije smještene negdje u prošlosti, zbog čega se o takvim kulturama posljedično može govoriti kao o mrtvim kulturama.[36] Slična kulturna smrt prijeti i religijskim institucijama na području bivše Jugoslavije, prvenstveno Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini, jer su one zadobivši formu etničkih crkava, čiji je cilj bio postati državnim crkvama u etnički homogenim državama, došle do svojevrsnog vrhunca svojeg smisla postojanja. Uspješno izvršenom etnizacijom religijskog segmenta unutar etnički očišćenih prostora, dotične institucije, nisu ostvarile svoj cilj de jure, ali jesu de facto, čime su došle u poziciju utjecaja na sociopolitička kretanja unutar država koje smatraju svojima. Strukture ovih crkvenih zajednica danas intenzivno sudjeluju, kako u stvaranju međuetnički nategnutih odnosa, tako i u proizvodnji etnonacionalnih mitova koji služe daljnjoj reprodukciji etnototalitarnih ideologija. Osim toga, posljednjih godina, srpski pravoslavni i hrvatski katolički episkopat aktivno sudjeluje u procesu povijesnog revizionizma, te aboliranju ustaškog i četničkog pokreta. Naravno, treba napomenuti kako ovdje nije riječ o povlačenju paralele između ustaštva i četništva iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, jer je neophodno uzeti u obzir povijesnu razliku između njihovih tadašnjih verzija i njihovih aktualnih inačica.[37] Međutim, isto tako, napominje Buden, pri tom ne treba upadati u zabludu kako se tu radi tek o nostalgičnom odnosu prema prošlim vremenima, jer su današnji pobornici ustaštva i četništva aktivni subjekti tih ideološki kompaktnih i praktično efikasnih politika koja neposredno kreiraju našu stvarnost.[38]
Generalno gledajući, ovakva atmosfera u postjugoslavenskim društvima je rezultat nacionalne kulturne obnove nastale u okvirima radikalnog zla, koja za svoj cilj nije imala višu dimenziju sociopolitičkog razvoja (građanskog i državnog), već je bila i ostala isključivo orijentirana na zadovoljenje svojih uskih etnonacionalističkih potreba, reproducirajući se u palanačkom duhu, te na taj način potičući razvoj borniranih narodnjačkih zajednica. U tom smislu, Ivančić i zaključuje kako je konstrukt obnovljene nacionalne kulture samo lažnom deklaracijom ukrašena forma kulturne samodestrukcije koja kroz zločin kulture dovodi do (re)generiranja kulture zločina.[39] Najveći problem ovog sociopolitičkog stanja pak, počiva u činjenici što se društva nastala raspadom Jugoslavije, ni nakon trideset godina od početka međusobnih sukoba, nisu u stanju suočiti sa temeljnim zastranjenjima koja su ih formirala, posljedicom čega se, iz te kulturne osmrćenosti, izdiže ideologija glorifikacije vlastitog zločina i prezira prema tuđim žrtvama. Crkvene institucije su se ovom kolu priključile promovirajući samoviktimološki koncept i ideologiju zlopamćenja, što je klasična zamjena teza unutar koje se žrtve vlastitog naroda preuveličavaju, a krimen drugog naroda uzima kao opravdanje zločina počinjenog od strane vlastitog, čime je štovanje nasilja doseglo svoj narativni vrhunac.[40]
Krunidba nasilja
„Ostave li se po strani dim tamjana, srcedrapateljno cviljenje crkvenih orgulja i pompoznost obrednih inscenacija, sveto ime nacionalne kulture što se koči na zastavama samo je jedna od moćnijih ideoloških lozinki za neophodnu i nesputanu eliminaciju. Uostalom, za nacionalističku ideologiju u razigranoj fazi kompletna važnost Drugoga sažima se u njegovoj nepoželjnosti. Ostali aspekti njegove pojave naprosto ne postoje.“[41] Citiranom rečenicom dolazimo do nukleusa onog što Ivančić vidi kao kulturu zločina, koja se manifestira kao čista eliminacija drugoga, što ujedno podrazumijeva i da se sam čin eliminacije ne tretira kao krimen, već kao sastavni dio ideološkog programa obnove nacionalne kulture.[42] Svojevrsna monografija primjene radikalnog zla u kreiranju postjugoslavenskih narodnjačkih zajednica, knjiga „Iza sedam logora: Od zločina kulture do kulture zločina“, zorno predočava logiku srastanja i funkcioniranja takvih sociopolitičkih tvorevina. Ono što je započelo čišćenjem vlastite kulture od natruha drugoga – dakle, kako je već spomenuto, odstranjivanje tuđica, uništavanje knjiga, čišćenje biblioteka bunkeriranje nepoželjnih filmskih uradaka, cenzuriranje kazališnog repertoara, protjerivanje nepodobnih umjetnika, rušenje spomenike i sl. – završilo je u bešćutnom mučenju i klanju diljem bivšeg jugoslavenskog teritorija. U tom kontekstu će Miroslav Volf u svojem djelu „Isključenje i zagrljaj“ reći, kako je razvoj tih i takvih ideologija stasao na ideji povratka prvobitnoj čistoći svoje jezične, religijske ili kulturne prošlosti, u sklopu kojeg se nastoji otresti blato drugog koje se nakupilo tijekom našeg hoda kroz povijest.[43] U okviru te intencije, napominje Volf, prije nego drugi budu fizički isključeni iz životnog prostora kojeg držimo našim, prethodi proces javnog negiranja njihove ljudskosti, u sklopu kojeg im se pripisuju pogrdna nazivlja – prljavi, lijeni, zli, paraziti, gamad i sl. – s tendencijom da ih se predstavi kao niža bića nedostojna žaljenja.[44] Uspostavljanjem retorike nehumanosti kao nečeg prihvatljivog, relativiziraju se granice moralnosti, te uspostava nasilja dolazi u poziciju postati djelom društvenog svjetonazora.[45] Svođenje drugih i drugačijih na razinu pukog objekta nedostojnih biti obuhvaćeni ljudskim pravima, kod onih koji osuđuju, stvara dojam opće nedužnosti i neodgovornosti za sudbinu drugoga,[46] uslijed čega dolazi do akta kojeg Ivančić naziva prelaskom s riječi na tijela, sa diskriminacije, na torturu.[47] Time je, možemo reći, oficijelno započela krunidba nasilnika kao nacionalnih reformatora koja je kulminirala proglašavanjem ratnih zločinaca etnonacionalnim ikonama.
Ono dakle, što je počelo kao verbalno obezvrjeđivanje drugih, preraslo je u njihov simbolički izgon, da bi na koncu završilo njihovom fizičkom eliminacijom, čime postaje posve jasno kako funkcionira proces tranzicije od zločina kulture do kulture zločina kao dviju krajnjih točaka evolucije obnove nacionalnih kultura na postjugoslavenskim prostorima, unutar kojih zločinci imaju počasna mjesta, a žrtve bivaju izgnane iz sjećanja. Dekadentnost, odnosno civilizacijska promašenost projekta obnove nacionalne kulture, posebice dolazi do izražaja ukoliko se uzmu u obzir primjeri iz knjige „Iza sedam logora“ koji ukazuju na to da su neka od najokrutnijih oblika mučenja i ubijanja, vršena u prostorima čija je izvorna namjena bila kulturno-obrazovnog karaktera kao što su primjerice domovi kulture, kino sale, škole. Ivančić ta mjesta zbirno naziva kulturologorskim jedinicama, ustanovama u kojima su kulturne aktivnosti ustupile mjesto onim zločinačkim i koje kao takve sačinjavaju samo srce projekta obnavljanja nacionalne kulture.[48] Kada se pak ovoj pervertiranoj verziji kulturnog nacionalnog razvoja pridoda i religijski aspekt sljubljen sa dotičnim nasilničkim ideologijama, tada se kulturnim objektima kao stratištima međuljudskih odnosa, pridodaju i crkveni prostori kao stratišta duhovnog zajedništva, čime narodnjačka spiritualnost doseže svoju maskimu. Ideološka neman koja tom prilikom nastaje, kako tvrdi Ivančić, artikulira se kroz golo kulturno nasilje koje nastupa u ceremonijalnoj ambalaži misnog slavlja,[49] te se kao takvo predstavlja kao početak i kraj svake sociopolitičke realnosti, ultimativnim konceptom narodnjačkog bivanja, svojevrsnim palanačkim eshatonom. Konstantinović će u tom smislu reći da palanački duh uzdiže vlastitu stvarnost iznad svijeta, jer je stvarnost za njega samo drugo ime za vječnost, okvir unutar kojeg se odvija neprestano ponavljanje, tj. potvrđivanje palanačkog načela zatvorenog-vječnog kao principa koji definira početak i kraj, nebo i zemlju tog borniranog palanačkog svijeta.[50]
Prihvativši ovakav ideološki obrazac, koji sadržava imperativ življenja u vlastitu, hermetičnu svijetu u kojem nema mjesta za drugoga, prema Željku Mardešiću, unutar crkvenih institucija dovodi do pojave ideologiziranih branitelji vlastite nepogrešivosti i tuđe grešnosti, koji, u ovom slučaju, odbijaju uvidjeti kako se iza ovakvih sakraliziranih narodnjačkih formulacija, krije puka, svjetovna koristoljubna politika.[51] Konzekvenca takvog odnosa prema svetom jest neprestano isticanje, guranje Boga u prve redove sociopolitičkih zbivanja, kako bi se njegovom prisutnošću nastojala zakamuflirati bezbožnost koja se odvija u pozadini društvenih previranja u vidu prevara, prijetnji, rata, smrti.[52] Stoga, reći će Mardešić, religijske institucije koje doprinose stvaranju ovakve atmosfere u društvu, snose punu odgovornost za njega, i to kao nositeljice opravdanja za politike diskriminacije i nasilja, te kao poticateljice aktivnosti koje dominiraju krvavim i dramatičnim povijesnim zbivanjima.[53] U tom smislu, odgovornost Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini za krvavi jugoslavenski rasplet je neupitna, jer su, nolens volens, doprinijele razvoju narodnjačkih ideologija koje su izrasle s onu stranu štovanja materijalnih i duhovnih dobara svojeg naroda, ovrhovivši se, kako kaže Ivančić, u ideologiji potpune eliminacije tuđih, te pomnom žigosanja članova vlastitog plemena.[54]
Linija razgraničenja između ovih dviju strana, povučena je snagom nasilja, strategijom radikalnog zla, čime se pošto-poto nastojala utvrditi kulturološka granica među ljudima sa jugoslavenskih prostora. „Nasilje dobiva na žestini upravo zbog toga što su kulturne razlike – da bi poslužile kao lažno obrazloženje nasilničkih postupaka – moraju neprestano proizvoditi.“[55] No, unatoč brojnim nastojanjima hrvatskog i srpskog političkog imaginarija o suštinskoj razlici između hrvatskog i srpskog naroda, takva vrst diferencijacije teško je održiva, jer se na bazi kulture teško može odrediti neka jasna i nepremostiva granica.[56] Upravo iz tog razloga, ovim dvama političkim imaginarijima, religijski aspekt je od posebna značaja, jer je on praktički jedini faktor po kojem je ta podjela u potpunosti vidljiva.[57] „Ta podjela Srba i Hrvata (koji i jedni i drugi govore isti jezik) prema religiji — kod jednih katoličkoj, kod drugih pravoslavnoj — ostala je do danas presudna.“[58] Posljedično, poistovjećivanje hrvatstva sa katoličanstvom, a srpstva sa pravoslavljem postalo od vitalnog značaja za identitet ovih naroda. U ovom kontekstu, prema riječima Žarke Kovač koju citira Ivančić, rat u bivšoj Jugoslaviji je sadržavao elemente bratoubilačkog sukoba, jer je tendencija bila u tolikoj mjeri unakaziti drugu osobu da u njoj nasilnik ne vidi sebi sličnoga.[59] Prema Kovač, to je bio rat Kaina i Abela.[60] U tome se krije impuls, te visoka razina bestijalnosti koju su pokazali ugnjetavači svojih bližnjih tokom devedesetih godina.[61] Ivančić u svojem već spomenutom tekstu „Spomenici razbratnosti“, navodi obiman broj primjera i načina okrutnosti na koje su se mučitelji iživljavali nad svojim žrtvama, čija poanta nije bila tek nanošenje poraza mrskom neprijatelju, već je na djelu bio svojevrsni ugnjetavački larpurlartizam, iživljavanje radi iživljavanja, kako bi žrtva bila u potpunosti razorena i ponižena kao osoba.[62] U ovom procesu razaranja i poniženja, kod provoditelja radikalnog zla, uočljiva je i iznimna važnost religijskog faktora koja se manifestira u činjenici, kako navodi Ivančić, što su matična sveta mjesta brižno čuvana od koljačkih uprizorenja, dok su tuđe bogomolje bile poprište najsurovijih zločina,[63] čime se žrtve nastojalo zatrti na svim postojećim razinama, kako na onoj fizičkoj, tako i na onoj duhovnoj. „Protagonistima sadističkih iživljavanja, kakvi su djelovali i u bivšim domovima kulture, nije padalo na pamet masakr i rat i izlagati torturi neprijatelje 'druge vjere i nacije' u vlastitim vjerskim objektima. Srbi nisu mučili Bošnjake i Hrvate u pravoslavnim hramovima, Hrvati nisu zlostavljali Srbe i Bošnjake u katoličkim crkvama, Bošnjaci nisu priređivali orgije okrutnosti u džamijama. […] To, međutim, nije vrijedilo za ona 'tuđa': ubiti, silovati ili osakatiti katolike u katoličkoj bogomolji, ili pravoslavce u pravoslavnoj, ili muslimane u džamiji, značilo je dodatno poniziti žrtve i obeščastiti ono što je 'njihovo'.“[64] Ljudi iz crkvenih institucija pak, ukoliko nisu bili na fonu ovih narodnjačkih strategija, ostajali su nijemi ili su, posve rijetko, bili nedovoljno glasni da bi se uloga religijskih institucija u generalu mogla tumačiti ikako drugačije nego kao pristajanje uz navedeni koncept radikalnog zla kao nužnog puta ka obnovi nacionalne kulture. Jednako tako može biti konstatirano i za glavne odgovorne u tijelima država koje su se sociopolitički formirale kroz raspad jugoslavenske federacije. Toponimi odvijanja radikalnog zla, time su postala epicentri svekolikog narodnjačkog preporoda u kojima se sijeku materijalna i duhovna baština novonastalih kultura zločina. Ivančić će u tom smislu reći, kako u atmosferi moralne distopije u sklopu koje su univerzalni zakoni zbrisani za račun vrhovnog ideala krvi i tla, biva izbrisana i razlika između koncepta logora i koncepta nacionalne kulture.[65]
Tridesetak godina nakon početka dotičnog preporoda, postjugoslavenska društva još uvijek nisu u stanju suočiti se s netom spomenutom činjenicom i izaći iz uloge nasilnika, već štoviše, sve intenzivnije razvijaju relativizaciju rečenog, unutar koje se, kako kaže Ivančić, demonstrira sudbinska bliskost između vulgarnog revizionizma i žrtvoslovne pornografije (bliskost kakvu, prema Ivančiću, desetljećima njeguje službena Hrvatska i službena Srbija oko traume zvane Jasenovac),[66] čiji je krajnji cilj zatrijeti spomen na žrtve koje smo uzrokovali, a uzdignuti one koje smo podnijeli. To je dovelo do legitimizacije stanovitog paradoksa prema kojem su svi bili žrtve, a nitko zločinac, otvarajući time grotlo podno normalizacije međuljudskih odnosa, kako unutar, tako i između postjugoslavenskih društava, paradoksa koji se u svojem krajnjem stadiju manifestira kroz, primjerice, čin ljubljenja ruke ratnom zločincu od strane crkvenog velikodostojnika, ucrtavanjem ratnih zločinca na ikone u crkvama, imenovanjem ulica, te obrazovnih i kulturnih ustanova po njima, podizanjem spomenika u njihovu čast. S tim u skladu, možemo ustanoviti kako obnovljene nacionalne kulture danas mahom počivaju na sakralizaciji vlastitog i demonizaciji tuđeg zločina. Vlastiti zločini se mistificiraju i obavijaju u teorije o opravdanom, pa čak i svetom ratu, sudbine žrtava prouzrokovane tim zločinima bivaju interpretirane kao posljedica Božje kazne i Božje pravde, biografije zločinaca prerastaju u hagiografije, cvate ikonografija zločina – krv na rukama se prikazuje svetom vodom, šljem aureolom, vojnička maskirna uniforma nevino bijelim haljama. Sakralizacijom rezultata kulture zločina, dosegnut je zenit narodnjačkih ideologija prema kojima ispada da je obećana zemlja isključivo ona koja se formirala u okvirima etnonacionalističkog purgatorija, činom etničkog čišćenja. U takvim zemljama nema mjesta za pregažene, jer su oni, kako kaže Ivančić, a fotografije Hrvoja Polana potvrđuju, isključene iz sjećanja, čime se kao prirodna reakcija javlja refleks poricanja.[67] Ivančić to prezentira kroz tzv. muzealizaciju poricanja kao inicijativu koja na mjestima gdje su žrtve mučene, podiže spomenike mučiteljima.[68] „Ni na jednom od objekata što su ovdje fotografski zabilježeni, ukoliko se nalaze na državnome teritoriju strane koja je delegirala zatvorske čuvare, zlostavljače i ubojice, nije postavljeno bilo kakvo obilježje koje bi upozoravalo na zločin i čuvalo sjećanje na logorske žrtve.“[69]
U postjugoslavenskim društvima, naime, spomen na žrtve izostaje na svim razinama, kako na razini tronova koji su dirigirali ritmom zločina, tako i na razinu oltara koji su im bili duhovna potpora, čime je uspostavljena čvrsta sprega koja nedozvoljava prodor sjećanja u sociopolitičku realnost dotičnih društava.
Povratak žrtava
Prodor sjećanja kao uvertira ka istinskom spomenu na žrtve, započinje činom pokajanja i procesom iskupljenja koji je u državama nastalim raspadom Jugoslavije zapeo u limbu između već prije spomenutog samoviktimološkog koncepta i ideologije zlopamćenja. Kada na to dodamo aktivnost povijesnog revizionizma koja se generira iz najradikalnijih političkih opcija, a dodatno potiče, kako od strane određenog kruga crkvenih velikodostojnika, tako i nemuštim odobravanjem političkog establišmenta, postaje posve evidentno kako kultura zločina, na dotičnim prostorima, živi punim plućima. Suočavanje s prošlošću kao antidot kulturi zločina i kao preduvjet za uspostavu kulture sjećanja kao državnog projekta, prema Nerzuku Ćurku kojeg Ivančić za ovu prigodu citira, treba započeti činom podizanja spomenika vlastitoj krivnji, čime bi se stvorili pionirski uvjeti za izbjegavanje nasilja u budućnosti.[70] Prvi korak ka priznanju krivnje, krije se u onome što Kuzmanić navodi kao prihvaćanje činjenice kako radikalno zlo na prostoru bivše Jugoslavije nije bilo tek nuspojava ratnih zbivanja, već sastavni dio narodnjačkih ideologija kojima je mesarsko klanje bilo integrativan element.[71] Samo na taj način će se, prema Kuzmaniću, prestati činiti usluga onima koji su bili nositelji i kreatori mučenja i koljačkih misija, a koji se skrivaju iza naroda kao kolektiva.[72] Ovo, naravno, neće značiti i aboliciju naroda, jer postoje, kako nas Ivan Šarčević upućuje referirajući se na Jaspersa, različiti stupnjevi krivnje – zločinačka krivnja koja nosi teret materijalno počinjenog zločina, politička krivnja se odnosi na pripadnike nekoj državi, narodu, stranci čijoj smo sili kao kolektiv podređeni i kojoj kao takvi omogućujemo opstanak, moralna krivnja koja se tiče odgovornosti osobe za vlastita djela pred vlastitom savješću, te metafizička krivnja kojoj je instancija isključivo Bog i koja se u najširem smislu odnosi na nedjela čovjeka prema čovjeku generalno –[73] što nam, u konačnici, ukazuje na činjenicu nepostojanja kolektivne, već samo pojedinačne odgovornosti. To znači, kako bez obzira što zločinačka država, stranka i pojedini zločini načelno padaju na teret nekog naroda ili nekog kolektiva, svatko pojedinačno nosi različiti oblik krivnje i odgovornosti koju treba prihvatiti i s kojom se treba suočiti,[74] dok je sve ostalo tek izgovor i demagogija. Tek nakon razjašnjavanja i prihvaćanja ovih postavki, određeno društvo dolazi u mogućnost stvaranja okvira za suočavanje sa zločinom, te izlazak žrtava iz pozicije poniženja i raščovječenja, iz svijeta intenzivnog odnosa i ovisnosti spram svojih mučitelja.
U svojem tekstu “Opraštanje grijeha … a tko opravdava žrtve?“ Jürgen Moltmann donosi nacrt za oporavak žrtava nasilja, njihov izlazak iz pozicije nemoći i bezvrijednosti.[75] Njegova glavna teza u ovom smislu jest da do dana današnjeg u crkvama i javnosti imamo uvriježen model ponašanja prema počiniteljima, dok ostajemo nijemi pred sudbinama žrtava.[76] Počinitelje oslovljavamo imenom, a žrtve pretežno ostaju anonimne, reći će Moltmann u tom kontekstu.[77] Ključno njegovo pitanje u ovom kontekstu glasi: „U opravdanju grešnika u vidu imamo samo našu krivnju i molimo za ‘opraštanje krivnje’. A gdje ostaju žrtve spram kojih smo postali krivi?“,[78] čime nas uvodi u samo središte dotične problematike koja pogađa meki drob naše sociopolitičke realnosti. Izjavom kako Isus Krist nije gledao na grijehe počinitelja nego na žrtve nepravde i nasilja,[79] Moltmann na jednostavan način deklasira koncept samoviktimologije i ideologiju zlopamćenja koja je zaživjela na bivšim jugoslavenskim prostorima i koja se generira iz određenih krugova hrvatskog katoličkog i srpskog pravoslavnog episkopata. Tvrdnjom da, opravdanje prije svega znači pravednost koja stvara pravo za žrtve zla, a tek potom i pravdu koja uspostavlja red za počinitelje zla,[80] Moltmann radi potpuni obrat u kršćanskoj svijesti na bivšim jugoslavenskim prostorima ogrezlim u sakralizaciji vlastitog i demonizaciji tuđeg zločina. Put oporavka i izlaska iz stanja u kojem je radikalno zlo prihvaćeno kao svojevrsna kulturna obnova, prema njemu, vodi dvojakim putem: (1) klasičnim putem sakramenta pokore i opraštanjem grijeha počinitelja u tri koraka – (a) putem priznanja zla, (b) promjenom svijesti i odvraćanjem od putova koji su doveli do zlodjela, (c) te uklanjanjem (popravljanjem) sramote koju su počinili kao preduvjeta stupanja u zajedništvo sa svojim žrtvama;[81] (2) alternativnim putem koji je Moltamnnov prijedlog novog rituala i sakramenta za opravdanje žrtava grijeha također podijeljenog u tri koraka – (a) žrtve nepravde i nasilja ne moraju izaći samo iz boli koja im je nanesena nego još mnogo više iz poniženja koje su pretrpjeli, zato im treba slobodan prostor unutar kojeg će biti saslušani i poticani da iznova pronađu svoje dostojanstvo, (b) trebaju se uspraviti iz poniženja koje su doživjeli, tj. trebaju obrat koji će im omogućiti da iziđu iz stanja stida i bezvrijednosti, te se oslobode za aktivno sudjelovanje u vlastitom životu, (c) trebaju se osloboditi želje da na pretrpljeno zlo odgovore uzvraćanjem jednakim zlom, što bi dovelo do paradoksa da od žrtve postaju nasilnicima.[82] Prema Moltmannu, današnji njemački javni pravni sustav žrtve ostavlja na cjedilu, jer dok se počiniteljima bavi sudska vlast koja im može pripisati psihoterapeutsku pomoć, dotle se žrtvama mahom bave privatna društva i razne udruge, što dovodi do nesrazmjera prema kojem se počinitelji zločina mogu nadati amnestiji, dok žrtve zločina nemaju tu mogućnost, te ih to, na jedan birokratski hladan način, dodatno čini i žrtvama same te amnestije.[83] Time, u konačnici, žrtve bivaju dvostruko zanijekane. Isto se može tvrditi i za post-jugoslavenska društva.
U postjugoslavenskim društvima situacija je gotovo identična, tim više što su žrtve utopljene u sociopolitičko stanje koje je Ivančić označio kao permanentno stanje poricanja, prema kojem žrtve nasilja nemaju nikakvog izgleda doći u mogućnost artikulacije vlastitog statusa u širim društvenim okvirima, jer o njima u javnom diskursu nema ozbiljnijeg razgovora, osim ako ih se ne koristi kao monetu za potkusurivanje u sklopu promocije zvaničnih narodnjačkih ideologija. Na taj način poricanje postaje jedan od ključnih elementa dotičnih ideologija, koje se generira sa najvišeg nivoa državnog i religijskog establišmenta (oltara i tronova), osujećujući time svaku mogućnost društvenog razvoja u pravcu službenog prihvaćanja krivnje za zlodjela počinjena prema drugima. To nadalje dovodi do dodatnog okoštavanja palanačkog jednoumlja, čime na svjetovnoj razini dolazi do jačanja etnototalitarnog zahtjeva koji podupire opstojnost narodnjačkih zajednica naspram pluralnog demokratskog društva, dok na duhovnoj razini jačaju etnoklerikalne pretenzije naspram slobodarskog vjerskog diskursa. Ukratko, to održava uvjete, kako za sam opstanak, tako i za nesmetani daljnji rast i razvoj kulture zločina, čime se u postjugoslavenskim društvima, na svirep način potvrđuje, kako ljepota prebiva u oku ugnjetavača.
Sažetak: Glorifikacija vlastitih zločinaca i zaziranje prema tuđim žrtvama zajednički je nazivnik sociopolitičkog bivanja u postjugoslavenskim društvima. Stvaranju takve atmosfere na dotičnim prostorima doprinijele su i religijske institucije, prije svega Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve u Hrvatskoj, te u Bosni i Hercegovini, čime je suočavanje sa ovom vrstom zastranjenja, danas, njihov primarni izazov.
Ključne riječi: glorifikacija zločina, prezir prema žrtvama, postjugoslavenska društva, Srpska pravoslavna crkva, Katolička crkva u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini, radikalno zlo, kultura zločina
Tekst u originalu izašao u: Sekulić, Branko (2020) "Beauty is in the Eye of the Oppressor: Glorification of Crime and Contempt for the Victims as the Ultimate Challenge to Christianity in Post-Yugoslav Societies," Occasional Papers on Religion in Eastern Europe: Vol. 40 : Iss. 5 , Article 5.
Available at: https://digitalcommons.georgefox.edu/ree/vol40/iss5/5
[1] Vidi Tonči Kuzmanić, “Raspad SFR Jugoslavije i Nasljedstvo: Narodnjaštvo, a Ne Nacionalizam,” in Nasilno Rasturanje Jugoslavije, ed. Miroslav Hadžić (Beograd: Centar za civilno-vojne odnose, 2004), 81–98.
[2] Vidi Kuzmanić, 82–85.; Charles-Philippe David, “War and Peace,” in International Encyclopedia of Political Science (SAGE Publications Ltd, 2011).
[3] Vidi Kuzmanić, “Raspad SFR Jugoslavije i Nasljedstvo: Narodnjaštvo, a Ne Nacionalizam,” 86.; David, “War and Peace,” 2725–27.
[4] Vidi Kuzmanić, “Raspad SFR Jugoslavije i Nasljedstvo: Narodnjaštvo, a Ne Nacionalizam,” 85.
[5] Kuzmanić, 85.
[6] Vidi Kuzmanić, 85, 95.; Dejan Jović, Rat i Mit (Zagreb: Fraktura, 2017), 283–323.
[7] Vidi Jović, Rat i Mit, 309.; Usp. Branko Sekulić, “The Pretense Veil of Christian Vulgarism: The Phenomenon of Ethnoreligianity in the Contemporary Societies of the Former Yugoslavia” (Ludwig-Maximilians-Universität München, 2019), 71.
[8] Vidi Jović, Rat i Mit, 283–323.; Vjekoslav Perica, Balkanski Idoli 2 (Beograd: Biblioteka XX. vek, 2006), 196–202.; Usp. Sekulić, “The Pretense Veil of Christian Vulgarism: The Phenomenon of Ethnoreligianity in the Contemporary Societies of the Former Yugoslavia,” 143–45.
[9] Vidi Perica, Balkanski Idoli 2, 196.
[10] Vidi Kuzmanić, “Raspad SFR Jugoslavije i Nasljedstvo: Narodnjaštvo, a Ne Nacionalizam,” 88–98.
[11] Vidi Kuzmanić, 93–94.; Usp. Sekulić, “The Pretense Veil of Christian Vulgarism: The Phenomenon of Ethnoreligianity in the Contemporary Societies of the Former Yugoslavia,” 145.
[12] Kuzmanić, “Raspad SFR Jugoslavije i Nasljedstvo: Narodnjaštvo, a Ne Nacionalizam,” 94.
[13] Vidi Perica, Balkanski Idoli 2, 198.; Usp. Sekulić, “The Pretense Veil of Christian Vulgarism: The Phenomenon of Ethnoreligianity in the Contemporary Societies of the Former Yugoslavia,” 145.
[14] Vidi Kuzmanić, “Raspad SFR Jugoslavije i Nasljedstvo: Narodnjaštvo, a Ne Nacionalizam,” 95.
[15] Vidi Kuzmanić, 84, 95.
[16] Vidi Viktor Ivančić, Hrvoje Polan, and Nemanja Stjepanović, Iza Sedam Logora: Od Zločina Kulture Do Kulture Zločina (Bograd: Forum Ziviler Friedensdienst, 2018), 19.
[17] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, 14.
[18] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, 14–16.; Ivan Čolović, Smrt Na Kosovu Polju (Beograd: Biblioteka XX. vek, 2016), 386.; Perica, Balkanski Idoli 2, 44, 53.; Boris Buden, Barikade 2 (Zagreb: Arkzin, 1996), 87–90.
[19] Buden, Barikade 2, 87.
[20] Vidi Buden, 87.
[21] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, Iza Sedam Logora: Od Zločina Kulture Do Kulture Zločina, 14.
[22] Vidi Kuzmanić, “Raspad SFR Jugoslavije i Nasljedstvo: Narodnjaštvo, a Ne Nacionalizam,” 91.
[23] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, Iza Sedam Logora: Od Zločina Kulture Do Kulture Zločina, 19.
[24] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, 19.
[25] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, 33.
[26] Vidi Radomir Konstantinović, Filosofija Palanke (Sarajevo: University Press-Magistrat, 2009), 19–23.
[27] Vidi Perica, Balkanski Idoli 2, 198–202.
[28] Vidi Perica, 198.
[29] Vidi Perica, 198–99.
[30] Vidi Emir Imamović Pirke, “Ja Nemam Razloga Da Šutim,” Novosti, December 31, 2011, http://arhiva.portalnovosti.com/2011/12/ja-nemam-razloga-da-sutim/.
[31] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, Iza Sedam Logora: Od Zločina Kulture Do Kulture Zločina, 42–48.
[32] Vidi Konstantinović, Filosofija Palanke, 321.
[33] Vidi Konstantinović, 321.
[34] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, Iza Sedam Logora: Od Zločina Kulture Do Kulture Zločina, 106.
[35] Vidi Boris Buden, “Ustaška Kultura Danas” (STav-Cenzura Plus, 2016), https://www.youtube.com/watch?v=rDFaUuWO4EY.
[36] Vidi Buden.; Ivančić, Polan, and Stjepanović, Iza Sedam Logora: Od Zločina Kulture Do Kulture Zločina, 106.
[37] Vidi Buden, “Ustaška Kultura Danas.”; Boris Buden, “Ima Li Hrvatski Jezik Šanse Preživjeti?,” Telegram.hr, 2018, https://www.telegram.hr/price/ima-li-hrvatski-jezik-sanse-prezivjeti-pr….
[38] Vidi Buden, “Ustaška Kultura Danas.”; Buden, “Ima Li Hrvatski Jezik Šanse Preživjeti?”
[39] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, Iza Sedam Logora: Od Zločina Kulture Do Kulture Zločina, 81, 106.
[40] Usp. Sekulić, “The Pretense Veil of Christian Vulgarism: The Phenomenon of Ethnoreligianity in the Contemporary Societies of the Former Yugoslavia,” 45–48.
[41] Ivančić, Polan, and Stjepanović, Iza Sedam Logora: Od Zločina Kulture Do Kulture Zločina, 20.
[42] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, 19.
[43] Donald L. Horowitz, citirano prema: Miroslav Volf, Isključenje i Zagrljaj (Zagreb: Step Press, 1998), 76.; Usp. Sekulić, “The Pretense Veil of Christian Vulgarism: The Phenomenon of Ethnoreligianity in the Contemporary Societies of the Former Yugoslavia,” 51–52.
[44] Vidi Volf, Isključenje i Zagrljaj, 78.
[45] Vidi Volf, 79.; Usp. Sekulić, “The Pretense Veil of Christian Vulgarism: The Phenomenon of Ethnoreligianity in the Contemporary Societies of the Former Yugoslavia,” 51–52.
[46] Vidi Volf, Isključenje i Zagrljaj, 79–80.
[47] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, Iza Sedam Logora: Od Zločina Kulture Do Kulture Zločina, 14.
[48] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, 63.
[49] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, 105.
[50] Vidi Konstantinović, Filosofija Palanke, 88.
[51] Vidi Željko Mardešić, Rascjep u Svetom (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2007), 653.; Usp. Sekulić, “The Pretense Veil of Christian Vulgarism: The Phenomenon of Ethnoreligianity in the Contemporary Societies of the Former Yugoslavia,” 52.
[52] Vidi Mardešić, Rascjep u Svetom, 653.; Usp. Sekulić, “The Pretense Veil of Christian Vulgarism: The Phenomenon of Ethnoreligianity in the Contemporary Societies of the Former Yugoslavia,” 52.
[53] Vidi Mardešić, Rascjep u Svetom, 654.; Usp. Sekulić, “The Pretense Veil of Christian Vulgarism: The Phenomenon of Ethnoreligianity in the Contemporary Societies of the Former Yugoslavia,” 52.
[54] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, Iza Sedam Logora: Od Zločina Kulture Do Kulture Zločina, 19–20.
[55] Ivančić, Polan, and Stjepanović, 66.
[56] Vidi Snježana Kordić, Jezik i Nacionalizam (Zagreb: Durieux, 2010), 209–10, 238–40.; Neven Budak, Prva Stoljeća Hrvatske (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1994), 57.; Sima M. Ćirković, Srbi Među Europskim Narodima (Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, 2008), 9–10.; Irina Ognyanova, “Religion and Church in the Ustasha Ideology (1941-1945),” Croatica Christiana Periodica 33, no. 64 (2009): 161.
[57] Vidi Sekulić, “The Pretense Veil of Christian Vulgarism: The Phenomenon of Ethnoreligianity in the Contemporary Societies of the Former Yugoslavia,” 68.
[58] Kordić, Jezik i Nacionalizam, 210.
[59] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, Iza Sedam Logora: Od Zločina Kulture Do Kulture Zločina, 67.
[60] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, 67.
[61] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, 67.
[62] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, 63–64.
[63] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, 101.
[64] Ivančić, Polan, and Stjepanović, 101.
[65] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, 95.
[66] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, 95.
[67] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, 20–31.; fotografije Hrvoja Polana u knjizi „Iza sedam logora: Od zločina kulture do kulture zločina“
[68] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, 20–31.; fotografije Hrvoja Polana u knjizi „Iza sedam logora: Od zločina kulture do kulture zločina“
[69] Ivančić, Polan, and Stjepanović, 21.
[70] Vidi Ivančić, Polan, and Stjepanović, 31.
[71] Vidi Kuzmanić, “Raspad SFR Jugoslavije i Nasljedstvo: Narodnjaštvo, a Ne Nacionalizam,” 84.
[72] Vidi Kuzmanić, 84.
[73] Vidi Ivan Šarčević, Zečevi, Zmije i Munafici (Sarajevo-Zagreb: Synopsis, 2014), 20.
[74] Vidi Šarčević, 20.
[75] Vidi Jürgen Moltmann, “Opraštanje Grijeha … a Tko Opravdava Žrtve?,” in Opasna Sjećanja i Pomirenje: Kontekstualna Promišljanja o Religiji u Postkonfliktnom Društvu, ed. Srđan Sremac Zoran Grozdanov Nikola Knežević (Rijeka: Ex libris, 2012), 85–91.
[76] Vidi Moltmann, 87.
[77] Vidi Moltmann, 87.
[78] Moltmann, 87.
[79] Vidi Moltmann, 88.
[80] Vidi Moltmann, 88.
[81] Vidi Moltmann, 88–90.
[82] Vidi Moltmann, 90–91.
[83] Vidi Moltmann, 91.