Skoči na glavni sadržaj

Lovac na jelene žicom

lovac-na-jelene-zicom-3731-4207.jpg lovac-na-jelene-zicom-3731-4209.jpg

Jelenska divljač ima usađeni nagon sezonskog seljenja, a osim u potrazi za hranom, prelazi velike udaljenosti i radi parenja. Upravo za vrijeme parenja, takozvane rike, jeleni se iz Baranje u Mađarsku kreću u oba smjera što im je postavljanjem ograde na granici sada onemogućeno
Foto: Facebook (János Horváth)

Žica, unatoč opasnosti od ozljeda, za kretanje ljudi ne predstavlja nepremostivu prepreku, jer je moguće prijeći je korištenjem dasaka, tkanina ili nekog drugog materijala, pa je tu više kao psihološka prepreka, dok životinje stradavaju nesvjesne opasnosti
Foto: Lovački vjesnik

U sjeni izbjegličke krize, za koju interes javnosti ne jenjava već mjesecima, još su se u kolovozu na društvenim mrežama i u medijima počele pojavljivati informacije o velikim stradanjima divljih životinja nakon postavljanja žice na granici Hrvatske i Mađarske. Ljudskim djelovanjem, kao nebrojeno puta dosad, presječeni su tako migracijski putovi kojima su se životinje služile stoljećima. Žičana ograda postavljena je na onim dijelovima koje je mađarska vlada na čelu s Viktorom Orbanom identificirala kao porozne za ulazak izbjeglica, koje su se duž "Balkanske rute" uputile prema zapadnoj Europi, najčešće Njemačkoj i Skandinaviji.

Ubrzo nakon Mađarske, utvrđivanje svojih granica počela je i Slovenija. U Hrvatskom lovačkom savezu doznajemo kako je na hrvatsko-slovenskoj granici jučer pronađena i prva uginula košuta. Životinja se provukla kroz navoje žilet-žice, ali je podlegla ozljedama stotinjak metara dalje.

Schengen iza bodljikave žice

U procesu dodatne fortifikacije svojih granica, Mađarska je prvo dovršila izgradnju zida prema Srbiji, i to uzduž 175 kilometara duge granice s tom zemljom. Podignute su dvije vrste ograda, gdje su ispred žičane ograde visoke tri metra postavljeni koluti takozvane žilet-žice kako bi se dodatno otežao ilegalni prelazak granice u Mađarsku. Istovjetna ograda postavljena je i duž kopnenog dijela granice s Hrvatskom u Baranji i Podravini, ukupno duga 41 kilometar.

Nedugo nakon mađarskog podizanja ograde na granici sa Srbijom, na stradavanje životinja, posebno jelenske divljači, upozorio je Branislav Stankov iz Javne ustanove Vojvodina šume u Srbiji, istaknuvši kako je ograda onemogućila slobodno kretanje divljači kroz lovište Kozara u prirodnom rezervatu Gornje Podunavlje, koji se svojom površinom prostire na teritoriju Mađarske, Srbije i Hrvatske.

Na fotografijama dijelova granice utvrđenih žicom vidljivo je i da su mađarske vlasti naložile uklanjanje raslinja i granja u dubini od nekoliko metara, tako da se između ograde i šume nalazi pregledna linija s pomoću koje se ostvaruje potpuniji nadzor kretanja uz ogradu.

Ograda se nalazi na mađarskom teritoriju, stoga je u nadležnosti mađarske vlade njezino podizanje i eventualno uklanjanje. Kao rezultat te odluke, divlje su životinje onemogućene u prolasku rutama kojima se inače kreću na svojim migracijskim putovima, ali i dovedene u opasnost od ozljeđivanja i smrtnog stradavanja. Brojne fotografije uznemirujućeg sadržaja koje su se pojavile na društvenim mrežama i portalima pokazuju životinje potpuno omotane žicom, smrtno stradale u očajničkim pokušajima oslobađanja.

Inače, krda jelenske divljači najčešće broje između pedeset i stotinu životinja, no u blizini pograničnih mjesta uz Dravu, kao što je i Belje u Baranji, često su opažena krda i od nekoliko stotina primjeraka, krećući se samo njima poznatim i nekoć slobodnim putovima migracije između Mađarske i Hrvatske.

Divlje životinje bez putovnice

Na postavljanje ograde na granici Mađarske i Hrvatske Hrvatski lovački savez reagirao je prosvjednim pismom upućenim na Ministarstvo poljoprivrede, ali i Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, Veleposlanstvo Republike Mađarske te Lovački savez Republike Mađarske, s apelom uklanjanja sporne ograde kako bi se spriječilo daljnje stradavanje životinja. Međutim, kako navodi tajnik Hrvatskog lovačkog saveza Ivica Budor, nadležne institucije nisu reagirale. Tvrdi kako su se na svečanoj audijenciji u povodu proslave 90. obljetnice HLS-a, obratili i predsjednici Kolindi Grabar Kitarović s molbom da diplomatskim putem pokuša ishoditi uklanjanje spomenute ograde, no svjestan je, kaže, kako je uklanjanje ograde isključivo politička odluka te kako je malo vjerojatno da će se bilo kojim oblikom protesta postići njezino micanje. Nezadovoljni su i njihovi mađarski kolege, među kojima i lovac János Horváth, koji je još u listopadu na svom Facebook-profilu prenio uznemirujuće slike stradalih životinja.

Budor objašnjava da ograda životinjama koje dolaze s mađarske strane onemogućava prolaz, dok onima u pokušaju prolaska s hrvatske strane predstavlja opasnost i u velikom broju slučajeva smrt. Divljač uhvaćena u kolut žice nema gotovo nikakve izglede da se oslobodi. Spomenuta žica, za razliku od uobičajene bodljikave žice, na sebi ima vrlo oštre nazubljene dijelove koji prodiru duboko u tkivo te se  u pokušajima da se životinja koprcajući oslobodi, ona zabija još dublje, dodatno je ranjavajući, zbog čega često podliježe ozljedama ili umire izmučena naporima.

Dodaje da se kao dodatni problem javlja krivolov, ali i prikupljanje strvina, zbog čega je na lovačkim društvima na terenu otežan posao u utvrđivanju stvarnih razmjera stradanja životinja.

Ostajte ovdje!

Premda su sezonske migracije svojstvene većini divljih vrsta, postavljanjem ograde posebno je pogođena jelenska divljač, koja se u potrazi za hranom i zaklonom tijekom zimskih mjeseci s ogoljelih polja i usjeva povlači u zaklon šume. Takve migracije, objašnjava Budor, odvijaju se stoljećima te su najaktivnije upravo između Hrvatske i Mađarske. Životinje na svojem putu prelaze i nekoliko stotina kilometara, sve do Tatarskoga gorja na granici Mađarske s Češkom i Slovačkom. Iznosi podatak kako je Mađarska u vrijeme hladnoratovskih podjela kao jednu od rijetkih spona sa Zapadom održavala upravo lovni turizam, kada su korištenjem prepreka i hrane također usmjeravali kretanja životinja da bi ih u što većem broju zadržali na svojim lovištima nakon što se promijenila vlasnička struktura lovišta i zemljišta.

Budor navodi i činjenicu da kontroverzna žica, unatoč opasnosti od ozljeda, za kretanje ljudi ne predstavlja nepremostivu prepreku, jer je moguće prijeći je korištenjem dasaka, tkanina ili nekog drugog materijala, pa je tu više kao psihološka prepreka, dok životinje stradavaju nesvjesne opasnosti. Prema pisanju portala Daily Shabah, tvrtka Mutanox sa sjedištem u Berlinu, inače u vlasništvu njemačkih državljana turskog podrijetla, odbila je, navodi Shabah, pola milijuna eura vrijednu narudžbu mađarske vlade za isporukom ove žice, smatrajući je nepotrebno nasilnom i opasnom upravo u slučajevima potencijalnog stradavanja ljudi i životinja.

Da je riječ o vrlo ozbiljnom problemu, potvrđuje i prof. dr. Dean Konjević s Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, ističući da divlje životinje u slučaju novih prepreka na inače tradicionalnim migracijskim putovima uvijek pokušavaju savladati prepreku, što u slučaju ograda izaziva zapinjanja, prijelome, gušenja, teške ozljede i uginuća. Pritom naglašava da nagon za migracijama nije jednak u svih vrsta, no kod divljači običnog jelena opasnost je osobito velika jer je migracija jedna od osnovnih karakteristika te vrste. Jelenska divljač ima duboko usađeni nagon sezonskog seljenja, a osim u potrazi za hranom, prelazi velike udaljenosti i radi parenja. Upravo za vrijeme parenja, takozvane rike, jeleni se iz Baranje u Mađarsku kreću u oba smjera. Zbog nemogućnosti migracija za vrijeme parenja jeleni i košute spriječeni su u dolasku na rikališta, čistine u šumi poznate cijeloj populaciji kao tradicionalna mjesta gdje se događa ritual parenja. Kao posljedica, dugoročno se smanjuje genska raznolikost i vitalnost populacije, upozorava Konjević. Dodaje i da za mladunčad postoji dodatna opasnost jer i u slučaju prolaska majke, u čijoj se pratnji kreću, gotovo sigurno ostaju zapleteni u ogradi, a u slučaju stradavanja majke osuđeni su na sigurnu smrt.

Konjević navodi i podatak da su neke države iskusile slične pojave, spomenuvši slučaj migracije crnorepih jelena i crnih medvjeda uz granicu Sjedinjenih Država s Meksikom te afričkih država na primjeru migracije gnuova ili slonova.

Supsidijarnost: načelo ili paušal?

Slična situacija mogla bi se dogoditi na dijelovima granice Hrvatske sa Slovenijom, jer je i slovenska vlada na čelu s premijerom Mirom Cerarom također odlučila izgraditi zid prema granici s Hrvatskom, pretežito u blizini službenih graničnih prijelaza uz rijeke Kupu, Sutlu i Muru (GP Dobova/Rigonce, GP Rakovec, GP Trnovec, GP Gibin) kako bi se "regulirao" ulazak izbjeglica u tu zemlju.

Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija u dva je navrata (12. i 20. studenog) Veleposlanstvu Republike Slovenije u Hrvatskoj uručilo prosvjednu notu zbog, kako se navodi u službenom priopćenju, protupravnog postavljanja bodljikave žice na državnom području Hrvatske u području Sutle, u blizini graničnog prijelaza Harmica te na području rijeke Bregančice, kod graničnog prijelaza Bregana naselje. U odgovoru slovenske vlade ti su navodi odbačeni te se tvrdi kako je žica postavljena na teritoriju Slovenije.

Uz i preko granice sa Slovenijom također se odvijaju migracije jelenske divljači, ali je riječ i o površinom velikim staništima krupnih zvijeri, koja se protežu s obiju strana granice. Među njima su i zakonom strogo zaštićene životinjske vrste poput medvjeda, vuka i risa.

Kada je riječ o zaštiti životinjskih vrsta u prirodi, važan propis je Zakon o zaštiti prirode, temeljni propis koji regulira zaštitu prirode u Hrvatskoj, pri čemu obuhvaća zaštitu ukupne bioraznolikosti, georaznolikosti i krajobrazne raznolikosti, posebno zaštićenih dijelova prirode i zaštitu područja ekološke mreže. Zakon o lovstvu ima posebnu ulogu i uređuje gospodarenje lovištem i divljači, koja je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu.

Prema podacima na stranicama Državnog zavoda za zaštitu prirode, ekološka mreža Hrvatske, odnosno područje Natura 2000, proglašena je Uredbom o ekološkoj mreži te je Hrvatska uspostavu ekološke mreže preuzela kao dio obveza u procesu pristupanja EU. Svaka zemlja članica Europske unije ima vlastitu ekološku mrežu Natura. Uredbom je propisan popis ciljnih vrsta i stanišnih tipova te utvrđen kartografski prikaz ekološke mreže. Na taj se način označavaju područja od posebne važnosti za očuvanje bioraznolikosti pojedinih biljnih i životinjskih vrsta.

Europska komisija ekološku mrežu Natura 2000 dijeli po biogeografskim regijama, a ne po državnim granicama (s iznimkom praćenja ptičjih vrsta), jer je riječ o međusobno povezanim ili prostorno bliskim područjima od velikog ekološkog značaja. Premda za razliku od strogih rezervata prirode ili nacionalnih parkova Natura 2000 ne isključuje čovjeka, infrastrukturu i razvoj općenito, ona daje jasne uvjete pod kojima je razvoj moguć.

Fragmentacija staništa biljnih i životinjskih vrsta neizbježna je posljedica intervencije čovjeka u okoliš radi izvođenja infrastrukturnih i drugih projekata. Izgradnja autoceste primjer je takvog zahvata, gdje se fizički odvojeni dijelovi životinjskih staništa, kao što je slučaj i kod odvojenih dijelova ekološke mreže, povezuju prirodnim ili umjetnim ekološkim koridorima.

Međutim, riječ je o postupku gdje se odluka donosi nakon izrade stručnih studija i ocjena prihvatljivosti određenog zahvata na okoliš, što pri jednostranom donošenju odluke o podizanju fizičkih barijera na mjestima utvrđenim prema posve drukčijim kriterijima ne može biti slučaj.

Europska komisija državama članicama nalaže i provedbu monitoringa nad stanjem očuvanosti prirodnih staništa i vrsta, čime se nalaže pružanje odgovora o razlozima (ne)očuvanosti pojedinih neka vrsta ili staništa. Slijedom navedenog proizlazi da se zbog stradanja jelenske divljači Hrvatska ne može pozvati na ekološku mrežu Natura, s obzirom da je riječ o gospodarskoj grani za koju je nadležno Ministarstvo poljoprivrede. Međutim, ukoliko bi postavljanjem ograde na hrvatsko-slovenskoj granici došlo do stradanja strogo zaštićenih životinjskih vrsta poput vuka, za što zakon predviđa stroge novčane kazne, pozivanje na ekološku mrežu Natura od strane nadležne Agencije za okoliš i prirodu argument je koji Hrvatska može upotrijebiti. Pitanje je samo kako i koga sankcionirati za stradanja životinja. U slučaju granice s Mađarskom, zaštićene vrste ptica nisu u opasnosti od postavljene ograde, stoga ne može biti govora o onemogućavanju njihovog kretanja na staništima.

Koje su životinje jednakije od drugih?

Aktivist za prava životinja i predsjednik udruge Prijatelji životinja Luka Oman smatra da je Vlada  propustila oštrije reagirati o ovom pitanju, navodeći kako je postavljanje ograde od mađarskih i slovenskih vlasti za svaku moralnu osudu. Kaže kako je udruga, kao i ostale inicijative za prava životinja, u koordinaciji sa slovenskim kolegama.

Napominje, međutim, i da ograda, osim zadržavanja prema van, ima i svojstvo zadržavanja unutar ograđenog teritorija, spominjući brojne životinje koje se, ograničenoga kretanja, u skučenim prostorima s vrlo malo dnevne svjetlosti i gotovo u pravilu strašnim uvjetima, svakog dana uzgajaju, tove i ubijaju, bez ikakve osude šire javnosti. Nije li iluzorno čuditi se izostanku suosjećanja u ovom slučaju, kad se čovjek odriče suosjećanja na svakodnevnoj razini, pristajući na eksploatiranje drugih živih bića radi vlastita užitka. Ne čudi ga stoga, kaže, što u kulturi izostanka suosjećanja prema životinjama, ono na kraju izostaje i kod ljudi jednih prema drugima.

Možda bi doista reakcija javnosti bila mnogo snažnija kada bi na ovaj način na kolutima bodljikave žice stradavale životinje čiji broj primjeraka u divljini ne premašuje nekoliko desetaka ili stotina jedinki.

Možda bi u slučaju vučice i njezine mladunčadi slike munjevito obišle društvene mreže.

Možda bi se pisalo o iskonskoj ljepoti i nagonima životinje, pripisujući joj arogantno od ljudi i za ljude stvorene epitete plemenitosti ili gracioznosti.

Možda bismo u slučaju mačaka ili pasa, iako dirnuti, ubrzo zaboravili na viđeno, naviknuti na njihova svakodnevna stradavanja na gradskim ulicama ili u šinterajima.

Možda bi istu sudbinu neke od životinja koje se uzgaja za hranu oplakivale samo udruge za zaštitu životinja.

A možda doista o tome koliko će se glasno i daleko vijest o životinjskim žrtvama proširiti ovisi o kategorizaciji živog svijeta te o tome koja je agencija, ministarstvo ili direktiva uposlena da za određene slučajeve čuje. Upitamo li lovce, resore, udruge za prava životinja ili građane, vjerojatno ćemo dobiti značajno različite odgovore. Naposljetku, nemaju svi jednako moćan lobi.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.