Macan kuje mačića po Mjesecu

macan-kuje-macica-po-mjesecu-7313.png

Besramnost spina Krešimira Macana bit će na svom klimaksu u momentu kad mlađem sebi proda priču o tome kako će se puno puta "osjećati glupo u sobi u kojoj svi kimaju glavom na nečije riječi i u kojoj nitko ne proturječi, dok se ti osjećaš glupo jer sve to što čuješ nema smisla". Ali ne, on neće dati da ga uvjere kako je najgluplji
Besramnost spina Krešimira Macana bit će na svom klimaksu u momentu kad mlađem sebi proda priču o tome kako će se puno puta "osjećati glupo u sobi u kojoj svi kimaju glavom na nečije riječi i u kojoj nitko ne proturječi, dok se ti osjećaš glupo jer sve to što čuješ nema smisla". Ali ne, on neće dati da ga uvjere kako je najgluplji
Foto: 
HRT

Istupanje Krešimira Macana kao dobrohotnog čiče sa savjetima za mlade tek je paravan istupanja njega kao PR-ovca. Ne samo što stvara lažnu situaciju, jer samopromociju i razmetljivost najjeftinijeg tipa gura u žanr pisma mlađem sebi, nego onda još i ideološki marketing pakira kao tu primarnu samopromociju upakiranu u pismo mlađem sebi!

"Ne, ne podnosim tog mačora na krovovima! Odvratni su mi svi koji se šuljaju oko poluzatvorenih prozora!
Kratko i šutljivo šeće na sagu od zvijezda – ali ja ne podnosim muške noge koje se podmuklo šuljaju i na kojima ne zveckaju ostruge.
Korak se svakoga koji je pošten čuje; ali mačka se nečujno krade Zemljom. Gle, i Mjesec dolazi nepošteno poput mačke."

(Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra)

***

Popularan format "pisma mladom sebi" naizgled je budalast: iz poze nekoga već starijeg, zrelijeg, mudrijeg, daješ naputke vlastitoj mlađoj i neiskusnijoj verziji, ali nakon što je već kasno da joj budeš od ikakve koristi, jer odavno više ne postoji. Svrha znači nije ipak u tebi ondašnjem nego u tebi današnjem. I u redu, može to imati smisla za tebe današnjeg – kao neka rekapitulacija prođenog u životu, napose napravljenih grešaka, da učiš iz vlastite povijesti te si kroz perspektivni odmak, jednu širu refleksiju, pomogneš da u sadašnjosti i po mogućnosti budućnosti budeš pametniji. Ili pak savjetodavnog smisla i za nekoga drugoga u sličnoj poziciji kao ti onda.

Kada se to pritom odigrava u javnosti – a u pravilu se plasira u javnost – odigrava se i kao mali teatar. Nije ni to nužno problem. Koncepcijsko rješenje možemo recimo čitati u Gombrowiczom Dnevniku s obzirom na situaciju njegovog pisanja. Nije lažna situacija nužno sadržana u samom činu govorenja sebi, a u novinama, posred ljudi, tako da bi te drugi čuli, nego tek u slučaju neosviještenosti i nedeklariranosti upravo toga.  Autentičnost nije u tome da na pozornici ne budemo glumci, nego da se ne pravimo pritom da nismo glumci i autofabrikatori.

U stilskoj vježbi na temu "pisma mlađem sebi", nedavno javno objavljenoj, Krešimir Macan gradi se, po kanonu žanra, savjetodavcem mačiću koji je nekad bio. Na primjer, kao brucošu: "Savjetujem ti da pripaziš da ti prva ocjena u indexu bude dobra jer će ostatak godine profesori uvijek gledati tu ocjenu i po njoj se ravnati". Ili još dalje u mliječno doba: premda se u to doba – kaže on svom davnom mačiću – "nisi previše igrao i možda će ti zbog toga kasnije biti žao (možda? – zar nije Macanu s 5 banki već poznato je li mu u međuvremenu bilo žao ili ne zbog toga?), "svejedno se probaj više zabavljati jer za posao će biti vremena i kasnije". 

Što doslovno shvaćeno ne bi bilo suvislo. Kasno Macan na Kosovo stiže: onom brucošu ni onom klincu više neće pomoći da se u većoj mjeri pobrine oko prve ocjene ili zabavlja umjesto trčanja za poslom. Ti su vozovi prošli. Je li onda smisao teatra, opet po kanonu žanra, u savjetodavnosti za druge slične klince i brucoše, odnosno da bi sebi današnjem dao jednu perspektivu, refleksiju i rekapitulaciju?

Neće nam se tu, međutim, nešto uklapati čim vidimo s kakvim žarom nastavlja kroz hvaljenje se svom mačiću upravo time kako mu vrijeme za posao nije bilo kasnije ili razmetanje svime što je kroz to postigao.

Kako si, tepa mu, "s manje od deset godina otišao raditi kod dunda Marka na benzinsku", pa nakon svađe s roditeljima oko novca odlučio "da ćeš zarađivati vlastiti džeparac i nisi ostao samo na riječima", kako si svakog jutra išao "na autobus i prao stakla cijeli dan na vrućini", kako si se kupao "u znoju, ne u moru". Dosta na tragu conspicous production fenomena: činjenje statusnog simbola, sa signaliziranjem pripadnosti sociekonomskoj eliti, ne više od toga koliko možeš potrošiti, nego koliko možeš proizvoditi, kako izvanredan biva tvoj trud i tvoji radni kapaciteti, sa subliminalnom porukom u imanju kao linearnoj funkciji zasluživanja izvanrednošću svojih osobina (kao i Saša Cvetojević kad objašnjava otkud mu prvi milijun: to je kad radiš, radiš i samo radiš i onda u jednom trenu samo skužiš da ga imaš). 

Trud je tu da bude praćen vrećom vještina i vrlina i naravno rezultata, dužan je shodno tome svaki pravi mačor objasniti si retroaktivno kao malom mačiću: "dobivao si od tog posla kovanice i hodao si s tom vrećicom punom kovanica po Dubrovniku, pa si ih slagao i mijenjao i to ne samo za papirnati novac nego i za devize" i "krenuo si sa štednjom već tada" i "radio si sve i svašta" i "s 14 si prvi put bio vodič, sa 16 si položio ispit za licenciranog vodiča za Dubrovnik na engleskom i francuskom i svladao prvi zanat, a svirao si i violinu u Linđu, gdje si za novac nastupao s Cocom Mosquitom", a "sa 17 ćeš krenuti i na brod Ambasador" i "sa svim tim poslovima ćeš do faksa uštedjeti 12 tisuća maraka za što se tada moglo kupiti dva juga".  

Nije baš najjasnije u čemu je žanrovski smisao tog nabrajanja do zadnje stavke samoprijegora i svih umijeća i zadnje zaslužene kovanice. I mladi Macan je valjda znao da to sve čini dok je i činio, nije mu trebalo tek otkrivati, ne radi se o nečemu što se tek kasnije zbilo, pa da starija verzija ima što brifirati mlađu. Smisao je autor u sljedećem pasusu pokušao izbunariti iz pouke da će ti sve što jednom naučiš koristiti nekad kasnije u životu – i mudre izreke kako te život "uvijek priprema za ono što te tek čeka" – kao i one da moraš tražiti potvrde od ljudi kad nešto dobro radiš, "da ne misliš da nisi dovoljno dobar jer nisi dobivao nikakve potvrde", kad se potom pohvali kako je radio "neke stvari među prvima u svijetu, poput YouTube kanala Bijesprvi". Dodajući malo prenemaganja o nesvjesnosti da taj "nadstandard" u svemu čega se prihvati i nije baš uobičajen, jer mu, čudu od djeteta, nitko nije na vrijeme rekao, pa dok svi viču "woooow", njemu će "to biti business as usual". Ostaje jak okus marketinga: da današnji Macan u novinama fingira obraćanje ondašnjem samo da bi čitateljima izreklamirao za početak izvanserijska svojstva samog vječitog sebe, koji sve čega se dotakne pretvara u zlato.  

Pa ćemo tako saznati i da ga je osobina proaktivnosti u pucanju visoko uvijek daleko dovodila, kao i, po konkretnijim stavkama, da golobradog sebe ima za obavijestiti i o tome kako će već u srednjoj školi "isprogramirati program za upise u škole", dok će još prije upisa na FER (odradivši usput i vojsku) isprogramirati i "program za upravljanje videotekama koji će se prodavati kao lud", kako će k tome stići ljeto prije prijemnog i raditi "na brodu kao cruise manager", pri čemu će mu dostajati "na nekoliko dana napustiti brod, otići na ispit i kasnije upisati FER bez ikakvih problema".

Da sve ipak nije prošlo bez skretanja s predviđenog akademskog puta, informirat će svog žutokljunca opisom puta koji ga je na drugoj godini faksa doveo među propagandiste: "Počet će rat i prijavit ćeš se kao dragovoljac" (ali ne prije nego "što si položio sve ispite" – što također treba naglasiti da ne bi tko slučajno pomislio kako možda i nisi skroz kao Bane, solidan i koristan, vrijedni mrav, poslušan i učtiv sav, odmjeren i usmjeren i provjeren!), ali budući da ćeš, što drugo, "govoriti već četiri jezika", ubacit će te "u Foreign Press Bureau gdje ćeš surađivati i odlaziti na terene sa stranim novinarima", odakle će put (jer kad kreneš tim poznatim tokom, tad svi ručice podižu vješto, jen-dva!) voditi pravo na "stalan posao tajnika u Ministarstvu informiranja, imat ćeš samo 21 godinu, dobivat ćeš punu plaću i svaki dan će se nešto događati", tj. "rat i stalno nekakva akcija, pa će ti faks biti zadnje o čemu ćeš razmišljati".

Ali ne bilo ti lijeno, mali Bane, "nakon godinu dana vratit ćeš se na studij, ali ćeš istovremeno raditi, a kad ti ponude mjesto u Ministarstvu vanjskih poslova i preseljenje u Pariz zahvalit ćeš se na ponudi i ipak ostati ovdje i diplomirati, iako ti se to nikako neće dati". Nećeš ipak raditi u struci, nego će ti ponuditi "uređivački posao u časopisu Vidi, a kasnije i na net.hr, prvom hrvatskom Internet magazinu, te u ComputerWorldu". Put do uspjeha bit će strelovit: "Naučit ćeš sve o digitalnim medijima, a s dvadeset i osam godina osnovat ćeš i svoju PR agenciju, Manjgura." Sve u svemu: "s diplomom FER-a nećeš biti programer nego komunikacijski stručnjak koji ima svoju PR agenciju, koji je usko surađivao s premijerima i s nepunih trideset godina postao glasnogovornik HRT-a".  

Iste one dnevničke godine, nalazimo i ovakav Gombrowiczev zapis: "To je problem samog našeg odnosa prema životu. Ah, Adaś se u školi stalno pitao kakve ima mane i kako ih istrijebiti, želio je biti pobožan kao Zdziś, praktičan kao Józio, razuman kao Henryś, duhovit kao Wacio... zbog čega su ga jako hvalili nastavnici. Ali drugovi ga nisu voljeli i rado su ga tukli."

Nećemo opravdavati vršnjačko nasilje! Poanta je da zazor koji još u školi osjećamo prema određenoj sorti ljudske forme, odnosno odnosa prema životu – go-getterima tipa Bane iz popularne pjesme ili recimo Twainovom "junaku vjeronauka", suviše gladnima nagrada, lakomima da za početak budu tapšani po glavušici od strane odraslih – ima neku svoju dublju opravdanost i onda kad batine nisu rješenje. Puste petice u imeniku, možda kombinirane s retroaktivnim instrukcijama za malog macana što je sve znao i mogao već sa 16 ("položio za turističkog vodiča na engleskom i francuskom", pa išao "u muzičku školu na violinu, svirao u Linđu, trenirao vaterpolo, radio uz sve to"), djelovat će na prvu benigno, ali natopljeno je to suštinskim konformizmom i oportunizmom koji će se rado ulizivati mjestu moći te sve napraviti za odobravanje i onu peticu. Jagma te banalnosti zla doskora biva oko crne tašne, šofera i mečke i ne pita za narav posla, nego jedino za uspjeh posla; s vremenom takvi "znaju zaraditi" za svoje korporacije i sebi za menadžerski bonus ili možda završe u Ministarstvu informiranja i odrastu u glasnogovornike HRT-a i spin doktore koji surađuju s premijerima (dok svi već iza njih ručicu podižu zavidnom utreniranošću, jen-dva!).

Besramnost spina bit će na svom klimaksu u momentu kad mlađem sebi proda priču o tome kako će se puno puta "osjećati glupo u sobi u kojoj svi kimaju glavom na nečije riječi i u kojoj nitko ne proturječi, dok se ti osjećaš glupo jer sve to što čuješ nema smisla". Ali ne, on neće dati da ga uvjere kako je najgluplji. "Skužit ćeš da je tu nešto krivo, a kasnije ćeš vidjeti da mnogi prodaju cijeli život maglu i samo znaju tako raditi, iako to što pričaju nema smisla." Kad notorni Macan, profesionalni praktičar i teoretičar propagandne manipulacije, krene o provaljivanju onih koji samo prodaju maglu – to je ipak nešto neviđeno, projekcijska bezočnost na razini (ups, ipak je viđeno) Thompsona koji plagira partizanske pjesme ili tržišnih fundamentalista kad u svrhu svoje desničarske kampanje krenu pravo pa štrajk zazivati! Lukavo, nema što: posluži se metodom svojih antagonista; još i samu kritiku prodaje magle prodaj kao maglu, a samoga sebe samom sebi kao Macana u vreći!

Ali kontekst u okviru pisma je razvijanje teze po kojoj kod inženjera prodaja magle neće proći, jer "STEM-ovcima je prirođeno da logički zbrajaju i ako jedan plus jedan ne daje dva, znaj da nisi ti kriv već da tamo u toj sobi nešto gadno ne valja." STEM-ovcima poput njega, naime. Moglo se i misliti da čak ni kad samoga sebe promovira, ne radi to bez računa, nego u funkciji neke PR tezge. Dok je Gombrowicz smisao govorenja sebi posred novina nalazio u korištenju publike za prisiliti se na konstruiranje sebe još korak dalje od onoga do kuda je pustiš iza svojih kulisa, teatar Macanovog govorenja posred novina mlađem sebi odigrao se u sklopu kampanje Hrvatskog Telekoma i Bakićevog Instituta za razvoj i inovativnost mladih: o tome koliko je STEM obrazovanje jedno i jedino, nježno i neizbježno.

Pa ćemo tako slušati i sve o tome kako će se mladi uvod u autora pisma pokazati genijalnim u sklopu STEM-a i kako će se genijalnim za njega STEM pokazati s obzirom na daljnju karijeru. I sa svim onim otrcanim, površnim stereotipima koje se ritualno reproducira: npr. da je bitna razlika u tome da dok je "filozofima zadatak praviti problem, inženjerima je zadatak rješavati ga"; kako "društvenjaci" ne razumiju "strateško razmišljanje", dok će svakog "STEM-ovca inženjerski pristup naučiti da moraš graditi kuću od temelja, a ne od krova", pa "zato inženjeri imaju strateški um"; kako te tek STEM nauči "raditi u timu i voditi ga" ili pak učinkovitosti u analizi, "lakše detektirati bit problema", kao i "rješavanju tog problema", kao i "kako doći do rezultata"; itd. " Radit ćeš svašta," još jednom o istom podatku obavještava Macan svog brucoša, "a STEM će ti omogućiti da uvijek budeš korak ispred drugih jer ćeš znati sve o tehnologiji. Kada će se pojaviti društvene mreže, to će ti biti potpuno prirodno i iskoristit ćeš ih za promociju mnogo prije drugih."

Može li u tom STEM-turned-PR umu uopće postojati svrha ičega na svijetu osim za promociju? Egzistira li barem sam za sebe kao nešto osim sredstva promocije?

Kamo sreće da je on tu tek pravocrtno, glomazno navalio s glupim kurčenjem i wunderkind samohvalom. Bilo bi to tek za nasmijati se niskom stupnju socijalne inteligencije, ne i za pisati u javnosti o takvoj gesti, jer činjenje nečije skice za portret, kao oblik pamfleta, pisanja o nekome, kao cilju, manje je interesantna forma. Ali perfidnija je to glava, s jakim elementom perverzije, uvijek se može očekivati da se premazao još jednim mistifikacijskim slojem više. Macanovo pismo mlađem sebi prerasta u oblik prikrivenog oglašavanja, dakle u fenomen – pa je i pisati o njemu ovdje zapravo pisati o fenomenu. Nije on cilj nego sredstvo.... uostalom, kome sve? Kažem zato što ni sam sebi, dok u javnosti piše (o) sebi, ne biva toliko cilj promocije koliko sredstvo promocije. Istupanje kao dobrohotni čiča sa savjetima za svog klinca i druge mlade tek je paravan istupanja u svom zanatu, kao PR-ovac (ali s pravljenjem se da nije glumac takvog teatra). Ne samo što stvara lažnu situaciju obraćanja si pred svima tako što prijesnu samopromociju i razmetljivost najjeftinijeg tipa gura u žanr pisma mlađem sebi, nego onda još – spojivši valjda ugodno s korisnim – i ideološki marketing (s promoviranjem programa "Generacija NOW" HT-a i IRIMA-a, nadirućeg pod ruku s kampanjama kao  "STEM revolucija" i "Croatian Makers") pakira kao tu primarnu samopromociju upakiranu u pismo mlađem sebi!

Ne treba isključiti mogućnost da se i pri svoj prefriganosti preračunao: koliko će si omladinaca iz "Generacija NOW" ciljne skupine staviti prst na čelo nije li mu stvarno STEM pridonio da postane takav govnar i je li činjenje primjera od vlastite govnarske superiornosti onda stvarno dobra reklama za STEM? Ta tko bi još mlad i neiskvaren želio upisati za inženjera da kad naraste postane – Macan što se podmuklo šulja oko poluzatvorenih prozora?

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu