Maneken licemjerne ljevice i primitivne desnice

Zoran Milanović je naporniji od europskog prosjeka, ali je zapravo super što je upravo on, takav kakav jeste, predsjednik Republike i što će, vrlo vjerojatno, obnoviti mandat. Ni rejting efendija Ivo Josipović, niti miss mokre košulje, Kolinda Grabar Kitarović, nisu uspjeli u onome što Milanoviću ide sjajno: pokazati raskošno licemjerje ovdašnje ljevice i obesmisliti neposredne izbore za tako nevažnu, protokolarnu dužnost koja egzibicionistima sa zbilja velikim demokratskim legitimitetom – aktualni stanar Pantovčaka dobio je preko milijun glasova! – omogućava da, kao Josipović, kure svircu bez značajnijih posljedica, vise na ogradi Bijele kuće bez ikakvog razloga kao Grabar Kitarović, ili da, eto, svako malo postrojavaju mikrofone i govore gluposti kakvih se ne bi posramile ni najveće zvijezde kulte rubrike „Greatest Shits“ pokojnog „Feral Tribunea“. 

Prethodni pasus, da ne bude zabune, nema nikakve veze sa onim što je Milanović rekao o HDZ-ovom ministru gospodarstva, Damiru Habijanu. Komentiranje predsjedničkog primitivizma je – kako je kirurški precizno kazao Nikola Grmoja u emisiji „Nedjeljom u 2“ Hrvatske televizije – nastavak zadiranja u Habijanovu privatnost čega se, dok nije povjerovao da je duhovit - a jeste kao upala bubrega - grozio i sam Milanović.

Raspredanje o onome o čemu se u pristojnim društvima i među pristojnim ljudima ne govori, poput ruzmarina, snjegova i šaša prekriva sve drugo što je istom prigodom, nekom nevažnom jer i nema nikakva važnog posla, kazao nekadašnji socijaldemokratski lider i današnje dijete iz istospolnog braka Ivana Pernara i Milorada Dodika. 

„Ovo što Dodik priča, s njim se ne slažem, rekao sam mu da se smiri. Ali to misle svi Srbi. To što Dodik govori treba svakoga zabrinjavati, tako misli skoro svaki Srbin u RS-u. To je stvarnost. Oni to žele kao što su Hrvati to željeli 1991. godine. Nama to ne odgovara. Ali to je stvarnost. To je realan život“, rekao je Milanović, komentirajući sve češće i sve žešće secesionističke najave predsjednika bosanskohercegovačko entiteta Republika Srpska, rečenog Milorada Dodika. 

Zoran Milanović je, piše u njegovoj službenoj biografiji, „diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1990. godine, a iste godine kao odličan student dobio je Rektorovu nagradu te je sudjelovao na međunarodnom natjecanju vodećih europskih pravnih fakulteta na Međunarodnom sudu u Haagu. Magistrirao je pravo Europske unije na Flamanskom sveučilištu u Bruxellesu (V.U.B.) 1998. godine“. Morao bi, dakle, znati da je pravo nekadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, pa onda samo Republike Hrvatske, na odcjepljenje od Jugoslavije bilo ugrađeno u Ustav iste te Jugoslavije, dok u Okvirnom mirovnom sporazumu iz Daytona – čija je supotpisnica i Hrvatska – odnosno Ustavu Bosne i Hercegovine, nigdje ne piše da se Srpska ili Federacija BiH mogu odvojiti jer to, kako predsjednik reče, žele.

Istina, ni neovisnost Kosova nije proizašla iz pravnih akata Srbije ili SFRJ, već iz NATO aviona, ali ta činjenica u ovom slučaju ne znači ništa, jer želje, čestitke i pozdravi dijela hrvatskih Srba, praktički identične onima kosovskih Albanaca, nisu spriječili Hrvatsku vojsku u planiranju i izvođenju Vojno redarstvene akcije „Oluja“ koja bi, bez blagoslova upravo NATO-a, završila poput pokušaja ulaska HV-a i Armije RBiH u Banja Luku. 

Kao što su, kako već kaže predsjednik, Hrvati željeli izlazak iz Jugoslavije 1991. godine, e tako je, baš iste godine, skoro svaki Srbin u prvo SAO, pa Republici Srpskoj Krajini, želio da ta para država ostane u nečemu što bi se zvalo Jugoslavija, a bilo vrlo velika Srbija. Takva je, naime, bila stvarnost i to je, je li, bio realan život, što Milanoviću ne predstavlja smetnju dok na grudi ratnih veterana HV-a i HVO-a kači domoljubnu limariju zasluženu poništavanjem onoga što, lijepo je čovjek rekao, Hrvatima nije odgovaralo niti je, što je još važnije, imalo pravno utemeljenje. 

Čim predsjednik Republike otvori usta, Zoran Milanović skoči u njih, pa tako ne dvadeset sedam, već dvjesto sedamdeset puta, ako ne i više. Svakako sasvim dovoljno da, teorijski, razbije svaku, ne iluziju, već deluziju o sebi. Praksa, međutim, pokazuje da nije problem samo u njemu, već i u onima na koje, kako je očito ispravno procijenio, može računati pa makar na rođendan pozvao Skeju i njegove crnokošuljaše, a za glazbeni ugođaj zadužio Baju Malog Knindžu, nedavno odlikovanog na proslavi takozvanog Dana Republike Srpske. 

Iz Peđe Grbina treba kliještima čupati nešto što sliči, samo sliči, na kritiku onoga koji - jer je, uz ostalo, lijen koliko je samouvjeren, dakle epski - bez SDP-a i SDP-ovih aktivista ne bi postao ni član knjižnice, dok Možemo ili glasno šuti ili relativizira predsjedničke verbalne ispade, potvrđujući ono što je kazao Žarko Puhovski: „Čini mi se da se Milanović odlučio pozicionirati na neku vrstu huliganske desnice. Smatra da će ga ljevica svejedno podržati jer su oni njegovi dečki i cure, a da će na desnoj strani dobiti pozornost ne konzervativnim ponašanjem, već huliganskim, u odnosu na susjedne države, ženske aktivistice, obitelj Zec, srpsku zajednicu u Hrvatskoj”.

Ako je već tako, a dokaza da je drugačije nema, jednostavno nema, onda je drugi mandat Zorana Milanovića neophodan za početak ozdravljenja društva. Kada se dno dotakne, niže se pasti ne može. Pod uvjetom da to dno već nije visoko iznad Hrvatske kojom predsjedava Tuđman na baterije.