Mate Matišić - od sveca do đavoljeg povjerenika

mate-matisic-od-sveca-do-davoljeg-povjerenika-4997.jpg

Mate Matišić nije računao na to da su Zagreb i Ričice jako, jako blizu
Mate Matišić nije računao na to da su Zagreb i Ričice jako, jako blizu
Foto: 
Hnk.hr

Ako je Matišić govorio istinu, rekao je: ja sam radio sranja, nisam svetac, a vi se zapitajte jeste li vi koji sada ovo gledate bolji ili gori od mene. Ako je ipak lagao, opet je rekao isto: vi koji sada ovo gledate, jeste li bolji od mene koji sam, premda sam sve izmislio, morao imati opako pokvaren mozak da to učinim, a vi još opakiji mozak i nečistiju savjest kada ste u moje laži i izmišljotine tako lako povjerovali

Kad živite u dobu punom loših vijesti, i kad pritom živite u zemlji s puno loših vijesti, pa kad ipak odjek jedne kazališne predstave nadglasa svu tu buku – postoje tri moguća uzroka. Ili doba nije tako loše, ili zemlja nije tako loša, ili je naprosto riječ o kazalištu, dramskom tekstu i događaju koji je bučniji od svega ostaloga. U slučaju predstave Mate Matišića „Ljudi od voska“, koja je praizvedena dan prije Silvestrova u zagrebačkom HNK-u, definitivno je riječ o posljednjem.

Predstava je sjajna, rekli su... pa gotovo svi. Ono, međutim, što je podijelilo u najmanju ruku Zagreb jest dramski predložak koji je za jedne genijalan, a za druge sramotan i rasprave koje se danima vode na društvenim mrežama gotovo pa su pospremile pod tepih i Inu i MOL, boravak predsjednice u SAD-u, rat u Siriji, pa čak i veliko burno nevrijeme praćeno ozbiljnim hladnoćama, čemu je u Hrvatskoj vjerojatno najteže parirati.

Ako je netko, međutim, slučajno pomislio da su hrvatski gledatelji bili željni rasprave o kazalištu i kulturi, gadno se, dakako, prevario. Hrvatske gledatelje zanimalo je koliko je drama autobiografska i može li se ona reflektirati na živote protagonista koji su u njoj prepoznati, preciznije, na živote dviju djevojčica pokojnog bračnog para koji ih je, nakon smrti majke, ostavio na skrb upravo autoru drame.

Sve je krenulo nježno, s odmjerenom količinom građanske zabrinutosti i legitimnim pitanjem je li u umjetnosti sve dopušteno, da bi se u samo nekoliko dana prometnulo u zastrašujuću prepisku u kojoj se zazivalo službe socijalne skrbi da autoru oduzmu djecu, pravobraniteljicu da ih spasi, otkrivajući tako iz dana u dan sve više podataka o djevojčicama, pokojnoj majci, ocu, Matišiću, djeci pokojnika iz prvog braka, ostavštini, novcu i svemu što se u isti lonac moglo utrpati.

Svemu je, pritom, godinu dana prije prethodila melodramatska medijska priča o dobroti i svetosti Mate Matišića, koji je, baš u predbožićno vrijeme, kao neki lik iz bajke posvojio curice i time zasjenio tadašnje pregovore HDZ-a i Mosta ili bilo što drugo što se tada događalo i čega se više nemamo razloga sjećati.

Mate Matišić godinu je dana bio jedini hrvatski svetac i gotovo se očekivalo da Katolička crkva Vatikanu predloži postupak žurne beatifikacije koja bi tog umjetnika, da mu je status potrajao, mogla učiniti ozbiljnim konkurentom Gospi iz Međugorja, a Matinu rodnu kuću u Ričicama – središtem budućeg vjerskog turizma.

Ali, Matu, kao, uostalom ni druge, Hrvatska nije voljela dugo.

Na poziv HNK napisao je komad s autobiografskim elementima i pokazao svima da su sveci tlapnja i zabava za udovice na zornicama te da se u toj ulozi osjeća loše, pa će je radije zamijeniti sasvim suprotnom. I tako se par dana nakon Božića 2016. iz svetoga Mate prometnuti u đavoljeg  povjerenika i to javno na daskama najvećega kazališnog svetišta u Hrvata.

Oni koji su ga branili, tvrdeći da mu djelo nije sotonsko, pozivali su se na pravo autora da se kroz umjetnost slobodno izrazi o svemu, sebi i drugima, a oni koji su ga napadali poručili su mu da se nosi u one svoje primitivne Ričice, otkud je i doplazio u njihov veliki grad i s kojima se slobodno može nastaviti sprdati jer je to ljudima iz velikoga grada vrlo smiješno i duhovito, jer tamo ionako, vrlo vjerojatno, žive neki drukčiji ljudi, kamenjari i kozojebci, i jer, kako je napisala jedna (zbog straha od tužbe) ovdje neimenovana prominentna mažoretkinja – Vlaj uvijek ostaje Vlaj.

Ali, što im je to Matišić učinio da su ga toliko prezreli? Dvije su mogućnosti. Prva je da im nije učinio ništa nego je napisao dramu koju nisu razumjeli. A druga je da se bavio svojom intimom, koja (gle čuda!) podrazumijeva i tuđe intime.

Ako je Matišić pisao vlastitu intimu, pa makar i dobro zabrađenu, o sebi je u predstavi rekao sljedeće: ja nisam svetac, gad sam kao i svi vi. Djecu sam posvojio jer sam se bojao Boga, a i njega se nisam bojao zato što sam dobar nego zato što sam odgojen u jebenim Ričicama gdje se Boga boje i zečevi i jarebice. Majka djece koju sam posvojio, premda pokojna, odgajala je djecu na meni nerazumljiv način, za što sam je krivio, a za što ju je krivio i ogovarao i cijeli Zagreb, skupa s vama koji ovo sada gledate. Dok sam bio mlad jebo sam sve što hoda pa sam možda napravio i koje dijete za koje znam ili ne znam, i to čak u Srbiji, a gotovo sam siguran da sam neke cure koje su sa mnom ostale trudne poslao na abortus. Nadalje, jebo sam i ženu rođaka u trećem koljenu pa sam se pobojao da je i njihovo dijete moje, ali mi je laknulo kad sam shvatio da nije, a pritom sam sve vrijeme ljut i na vlastitu mater jer me ostavila stricu i strini i s ćaćom otperjala u Dojčland.

Ako je Matišić govorio samo istinu, rekao je upravo to. Ja sam radio sranja, nisam svetac, a vi se zapitajte jeste li vi koji sada ovo gledate ili slušate bolji ili gori od mene...

Ako Matišić nije govorio istinu, opet je rekao isto.... vi koji sada ovo gledate i slušate, jeste li bolji od mene koji sam, premda sam sve izmislio, morao imati opako pokvaren mozak da to učinim, a vi još opakiji mozak i nečistiju savjest kada ste u moje laži i izmišljotine tako lako povjerovali.

Ili da skratim. Bivši svetac Mate Matišić u svetačkoj se maniri poslužio Evanđeljem po Ivanu i poručio: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen...  

I kiša kamenja sručila se na nj.

Henrik Ibsen je, nakon što je potkraj 19. stoljeća napisao Kuću lutaka, promijenio kraj drami u strahu da ga ne protjeraju iz zemlje. Mate Matišić povjerovao je da to u 21. stoljeću više nije potrebno. I možda i nije. U dalekoj Norveškoj. Ono na što Matišić nije računao jest da su Zagreb i Ričice jako, jako blizu.

Ili je baš računao. Što se mene tiče – hvala Mate, kao svetac mi se uopće niste sviđali. I kao što reče jedan moj prijatelj, da znam da umirem i nemam kome ostaviti djecu, nije isključeno da vas ne bih nazvala.