Matićeve tajne veze

Đorđe Matić, Tajne veze (Sandorf 2017)

Iako se uslijed realnih egzistencijalnih problema mnogima ne čini tako, stupanj devastacije jednog društva umnogome se vidi po općoj obrazovanosti i čitanju knjiga.

Razgovarao sam prošlog ljeta s izdavačem Seidom Serdarevićem o tome kako bi se iz današnje situacije u kojoj se ne može živjeti samo od pisanja knjiga, moglo izaći dokidanjem svih mogućih carinskih i zakonskih barijera na jugoslavenskom prostoru, a u odnosu prema knjizi. U mojoj idealiziranoj viziji tako, ne bi bilo potrebno istu knjigu izdavati u četiri ili pet država, nego bi ona, izdana bilo gdje, automatski bila u svim knjižarama u svim državama. To bi dalje, jasno, omogućilo znatno veće tržište i broj prodanih naslova, čime bi svi autori koji imaju publiku u svim ovdašnjim državama mogli konačno pristojno živjeti od pisanja.

Seid me, kao odličan poznavalac situacije, momentalno i brutalno razuvjerio. Sažeto govoreći, maknemo li na stranu Jergovića, Tomića, Basaru i još ponekog od najčitanijih pisaca, svi ostali, posebno oni koji se bave esejima i publicistikom, u najboljem slučaju koji podrazumijeva da su poznati i medijski popraćeni, mogli bi u sve četiri države istog jezika (Hrvatska, BiH, Srbija i Crna Gora), prodati oko dvije hiljade knjiga, svakog naslova. To znači da bi se, naravno, postiglo povećanje od sadašnjih nekoliko stotina samo u Hrvatskoj, ali i dalje ne bi ni blizu omogućilo pristojan život od pisanja. O neafirmiranim autorima, neovisno o njihovoj kvaliteti, ne treba trošiti riječi. Njima je prostor praktično zatvoren, čak i da uopće objave knjigu kod ozbiljnog izdavača, a kamo li išta više od toga.

Zašto sam sve ovo napisao u uvodu? Pa zato što mislim da bi zbog takvog stanja nedovoljan broj čitalaca mogao prepoznati vrijednost i kvalitetu teksta Đorđa Matića. To bi bilo tragično - tim više jer ga se po načinu na koji piše i promatra stvari, te po obrazovanju kojeg ima, slobodno može svrstati uz bok najvećih esejista na ovim prostorima: Krleže, Igora Mandića, Viktora Ivančića i Gorana Babića. Izbor je naravno osoban, ali nije li svaki takav?

Izbor tema koje ga osobno vrlo diraju, Matić može zahvaliti tragičnoj i uvijek nepovratnoj činjenici da je odlučio iz Zagreba otići u nizozemski egzil 1991. godine. Samo iz ozbiljne boli i stalnog promišljanja može izrasti dobra literatura, naravno. U to se mogao uvjeriti svatko tko je čitao Leksikon Yu-mitologije - koji je osmislio i dobrim dijelom ispisao – svatko tko čita njegove eseje u Prosvjeti, kao i čitatelji njegove predzadnje knjige 'Tajni život pjesama'.

U 'Tajnim vezama', Matić također primarno piše o muzici i o pjesmama, njihovim autorima i potonulim idolima, ali iza te fasade zapravo piše o jednoj velikoj i potonuloj kulturi, o egzilima i općoj melankoliji ovdašnjeg svijeta. Tragično je po naš akademski svijet da se o kulturnoj povijesti ovih zemalja više može naučiti u Matićevim esejima, nego u tomovima lijepo uvezanih izdanja raznih instituta, fakulteta i akademija, koji o ovome o čemu piše on, ne pišu ništa. Jer ne znaju, ne razumiju ili ih nervira, sasvim svejedno.

Stoga me, bez obzira što sam odrastao na Branimiru Štuliću, o kojem se u ovoj knjizi dosta piše, puno više zaokupilo njegovo istraživanje urbane kulture i avangardnog koncerta Milesa Davisa u Beogradu, dok me esej pod naslovom 'Glasovi zaboravljenih predaka' potpuno obuzeo. Matić nam u njemu otkriva činjenicu da je u američkoj Kongresnoj biblioteci u Washingtonu, pohranjeno više od deset tisuća zvučnih zapisa melodija i pjesama koje je kompanija Victor Talking Machine između 1901. i 1925. snimala među emigrantima iz čitavog svijeta. Zahvaljujući tome, danas možemo on-line poslušati takozvani 'National Jukebox' i u njemu jedanaest pjesama s naših prostora, pjesama koje su emigranti ponijeli kao poputbinu u Novi svijet.

Drugim riječima, dok čovjek čita Matića - koji nam otkriva čitave svjetove naše i svjetske kulture, o kojima smo imali tek mutnu predodžbu ili nešto manje od toga – on zapravo plovi s našim težacima koji su, ne znajući kuda idu, bježali od bijede i gladi, s dalmatinskih otoka i svih ovdašnjih krajeva. Dok s njima tako plovimo, ne samo što ih razumijemo, nego im vraćamo i bazično ljudsko dostojanstvo i spašavamo ih od zaborava. Baš kao što Matić to svakim svojim tekstom radi.

maticeve-tajne-veze-6108-7768.jpg

U "Tajnim vezama" Matić primarno piše o muzici i o pjesmama, njihovim autorima i potonulim idolima, ali iza te fasade zapravo piše o jednoj velikoj i potonuloj kulturi, o egzilima i općoj melankoliji ovdašnjeg svijeta
U "Tajnim vezama" Matić primarno piše o muzici i o pjesmama, njihovim autorima i potonulim idolima, ali iza te fasade zapravo piše o jednoj velikoj i potonuloj kulturi, o egzilima i općoj melankoliji ovdašnjeg svijeta