Merkel uz Thompsona - to je prava slika Evrope danas

Katarina Peović kandidatkinja je crvene koalicije Radničke fronte i Socijalističke radničke partije na predstojećim izborima za Evropski parlament kao i RF-a za predsjedničke izbore. Sasvim dovoljno za razgovor s njom.

Čini se da dio ljudi Radničku frontu drži za euroskeptičnu stranku koja želi da Hrvatska izađe iz Evropske unije. Kakav je vaš odnos prema EU i kako se vaš program razlikuje od onoga što predlažu reformistički lijevo-liberalni pokreti kao što su evropska platforma 'DIEM 25' Janisa Varufakisa a u Hrvatskoj 'Možemo'?

Postoje dodirne točke prema spomenutim inicijativama, no čini mi se da je ono što se obično uzima kao temeljna razdjelnica pogrešno, a to je pitanje jeste li za ili protiv Evropske unije. Na ljevici nitko nije protiv internacionalnih udruživanja, a svi na ovaj ili onaj način kritiziraju EU kao ekonomsku zajednicu koja štiti interese kapitala. Radnička fronta je protiv EU kapitala, za samostalnu politiku koja štiti vlastitu industriju, poput brodogradnje. Nismo za raspisivanje referenduma za izlazak, ali spremni smo snositi posljedice autonomnih politika. U tom smislu jedina prava razdjelnica nije jeste li ili ne za EU već na koji način dijagnosticirate problem i kako ga mislite rješavati.

Reformistički lijevo-liberalni pokreti nekad daju točne deskripcije problema, ali ne mapiraju klasni antagonizam niti nude prevladavanje neracionalnosti kapitalističkog načina proizvodnje. Kritika kapitalizma kao odgovornog za socijalne i ekonomske nejednakosti, eksploataciju radnika i uništavanje prirode mora biti dopunjena demokratskim socijalizmom kao alternativom. Na ljevici se mnogi slažu kako su problemi EU nejednakost centra i periferije, nedemokratičnost, nesolidarnost prema migrantima, klimatske promjene, no lijevo-liberalne stranke će prakticirati "lukavstvo uma" - strategiju zaobilaznog adresiranja problema i zagovaranja reformističkih poteza, što se u svim dosadašnjim slučajevima pokazalo pogrešnim. Lukavstvo uma na kraju se pokaže nadmudrenim – sustav se takvom zaobilaženju i mucanju lako odupre.

Primjerice pametna tehnološka rješenja ne mogu otkloniti uzrok zbog kojeg se godišnje baca 25 posto hrane za čiju proizvodnju su potrebni bilijuni litara vode. Visoko oporezivanje tvrtki koje zagađuju rezultirat će bijegom kapitala u zemlje s nižim porezima, kao što se to sada zbiva s otvaranjem termoelektrana na Kosovu. Najveći zagađivači su najbogatije zemlje, Njemačka ima daleko najveću emisiju stakleničkih plinova godišnje. Spuštanje rješenja na individualnu razinu također nije rješenje – na svaku tonu kućanskog otpada dolazi 70 tona industrijskog otpada. Ukratko - „zelena Evropa“ je socijalistička Evropa, a reformistička lijevo-liberalna rješenja u slučaju njihove pobjede na izborima znače samo ulaženje u još jedan ciklus praznog hoda, nakon čega slijedi razočaranje.

Posljednjih mjeseci bili ste izrazito angažirani oko Uljanika i općenito brodogradnje u Hrvatskoj. Zapravo jedina organizacija koja je uporno ponavljala da smrt brodogradnje nije neminovna, dok je ostatak javnosti na to gledao fatalistički, kao da je u pitanju proces nad kojim nitko ne može imati kontrolu. Kako to objašnjavate?

Zanimljiv je medijski obrat koji danas, nakon mjeseci medijskog i političkog huškanja protiv radnika Uljanika i brodogradnje u Hrvatskoj pratimo u medijima. Nakon što je Uljanik ušao u stečaj ministar Horvat neki dan zove na javnu diskusiju o statusu brodogradnje, javljaju se do sada tihi ili nečujni glasovi profesora ekonomije koji govore ono što smo mi ponavljali mjesecima – da je brodogradnja važna izvozna industrija koju ništa ne može zamijeniti, da je ona vraćala više poreza nego što je u nju uloženo, da je to industrija koja na sebe vezuje druge industrije, da zapošljava tisuće ljudi čiji gubitak radnih mjesta znači i gubitak za lokalnu zajednicu i društvo u cjelini. Očekujem da će se - za koji mjesec kada vladajući političari i njihovi novinarski poslušnici budu apsolutno sigurni da se brodogradnja ne može dignuti iz mrtvih, kada se svi radnici budu iselili ili postali socijalni slučajevi – javiti cijela vojska onih koji će kukati nad izgubljenom brodogradnjom. Nije isključeno, kao što je to sada slučaj sa SDP-om, da će to činiti i HDZ-ovi političari.

Nama je bio cilj upozoriti na apsurd situacije u kojoj smo nakon 30 godina deindustrijalizacije došli do toga da politika i mediji grade nevjerojatnu priču da je jedna od posljednjih izvoznih grana zapravo "rupa bez dna". Brodogradnja ne stoji dobro, to je jednostavno činjenica, ali do toga je došlo sustavnim uništavanjem brodogradnje po naredbi Bruxellesa.

Promišljenim industrijskim politikama sve je moglo biti drugačije. No ne treba dati legitimaciju ovoj i prethodnim vladama – nije riječ o nesposobnosti, riječ je o sustavnom i smišljenom projektu gašenja po diktatu EU.

Možete li na primjeru škverova reći što je sve krivo postavljeno u evropskim politikama prema industrijama na periferiji EU i što bi trebalo promijeniti?

Bruxelles, odnosno Evropska komisija, zabranjuje takozvane vertikalne subvencije i ograničava državni intervencionizam, stvarajući tako preduvjete za deindustrijalizaciju periferije i svođenje periferije na izvor jeftine radne snage i tržište za proizvode zemalja centra. Evropa proizvodi nejednakost jer je logika kapitala da se koncentrira u centru.

Da bi se to promijenilo EU bi trebala makar biti fiskalna unija, kao SAD, što ona nije, a kako bi bila u mogućnosti pomagati nerazvijene zemlje. EU nema kapaciteta za investicije i transfere na razini EU koje bi smanjile nejednakosti, jer godišnji budžet EU iznosi oko 170 milijardi eura, dok je godišnji budžet SAD-a veći od 4000 milijardi dolara. Priča o EU fondovima je šarena bajka - ukupna sredstva na raspolaganju Hrvatskoj za razdoblje od 2014. do 2020. manja su od ukupnih investicija u Hrvatskoj samo u godini prije krize 2008. Osim toga, ta su sredstava zapravo naša, a kroz nadzor i usmjeravanje putem EU fondova ona se velikim dijelom vraćaju u zapadnu Evropu tako potičući njihove industrije.

Da bi se smanjila nejednakost bio bi potreban i transfer tehnologija kao i carinsko ili tarifno opterećenje uvoza proizvoda razvijenih zemalja centra i poticanje i subvencioniranje izvoza nerazvijenih zemalja.

Evropska komisija ograničava državni intervencionizam koji je nužan za uspješnu brodogradnju i to su pokazale sve svjetske velesile u brodogradnji. Ne samo Koreja i Kina koje nemaju pravila kakva EU nameće svojim članicama, već i Italija koja je ta pravila kršila, naročito 2011. godine kada je talijanski div Fincantieri bio u problemima i kada ga je talijanska država iz njih izvlačila, naravno javnim novcima, da bi sada Fincantieri bio u rukama države. Primjera državnog intervencionizma ima i u Francuskoj i Njemačkoj, no u nas se servira priča o slobodnom tržištu i potrebi da se država izuzme iz brodogradnje. Tek relativno nedavno počeli su se čuti glasovi koji se usuđuju, pored RF-a koji to stalno govori, spomenuti državni intervencionizam.

Radnička fronta jedina je organizacija iz Hrvatske koja je bila na Bleiburgu. Istovremeno, u Zagrebu je njemačka kancelarka Angela Merkel davala podršku HDZ-u, stranci koja je najodgovornija za rast neoustaštva u Hrvatskoj. Vi ste tamo naglasili da problem fašizacije nije isključivo hrvatski već da se ona širi i iz centra Evropske unije. Može li posjet Merkel poslužiti kao ilustracija za tu tvrdnju?

Da, to je lijepa ilustracija cinizma koji vlada u centru EU – s jedne strane kapitalističke elite tvrde kako su protiv fašizacije, s druge strane tu fašizaciju potpiruju i koriste u svim prilikama kako bi izbjegli klasni sukob između elita i obespravljenog naroda, koji ipak polako tinja diljem Evrope a čiji je epicentar u Francuskoj. Konflikt je to između kapitala i naroda koji živi ili pokušava živjeti od svojeg rada a kojem se mjerama deregulacije, privatizacije i fleksibilizacije oduzimaju posljednje mogućnosti i ostaci socijalne države.

Angela Merkel koja je došla podržati HDZ, stranku odgovornu za rast neoustaštva u Hrvatskoj, pokazuje kako su nominalna tolerancija i „osuda svih totalitarizama“ samo paravan za „business as usual“ kapitala, koji će uzeti koji god oblik, sve dok moć i temelji kapitalističke političke ekonomije nisu ugroženi.

Merkel uz Thompsona – to je prava slika Evrope danas. Ta Evropa voli na periferiju gledati kao na leglo fašizma, dok donosi dokument poput Rezolucije Evropskog parlamenta o evropskoj savjesti i totalitarizmu koji izjednačava navodno dva totalitarizma ili proglašava Evropski dan sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma. Ta Evropa izjednačavanjem „dvaju totalitarizama” pokušava legitimirati nejednakost i zatrti svaku ideju solidarnijeg, demokratičnijeg i egalitarnijeg društva i načina proizvodnje. Uostalom tu su Evropu nejednakih već EU birokrati sami nazvali “Evropom dvije brzine”, a nejednakosti nisu samo između centra i periferije već se one potiču i proizvode u svakom kutku i na sve načine.

Ono što tu Evropu kapitalističkih elita uistinu straši su narodne mase poput onih u Francuskoj koje ne pristaju više na priču da su “sve revolucije krvave” da je ovo najbolji od najgorih sustava i slično, već se odlučuju boriti za društvo u kojem će raditi da bi živjeli, a ne živjeti da bi radili.

Isti dan kada se održavala komemoracija na Bleiburgu, koju austrijska vladajuća koalicija pokušava izmjestiti sa svog teritorija jer im navodno smeta ustaška ideologija, ta ista vlada pala je zbog korupcijskog skandala. Heinz-Christian Strache, predsjednik manjeg partnera u vladi, krajnje desne Slobodarske stranke, snimljen je kako navodnoj ruskoj poduzetnici obećava pogodovanje prilikom dodjele javnih natječaja ukoliko ona njegovoj stranci pomogne da dođe na vlast. Što nam ovaj slučaj govori o nacionalističkoj desnici i njezinom stvarnom odnosu prema „nacionalnim interesima“ u koje se inače zaklinje?

Desnica se zaklinje u nacionalne interese sve dotle i ako se ti interesi podudaraju s interesima kapitalističkih elita koje štiti. Tako je u Austriji, tako je i u nas. Smiješno je gledati Hasanbegovića i njegove kada drže ode kapitalu i poduzetništvu, klanjaju se EU, a istovremeno bajaju o nekim suverenističkim politikama. Njihov je folklor tu samo kako bi prikrio stvarne interese, da ekstremna desnica u Evropi radi u korist elita. Zato je oboružana simbolima sve dok se kamere ne ugase, a onda kreće pravi posao koji nam je snimka Heinza-Christiana Strachea pokazala.

Radnička fronta je na Bleiburg otišla kako bi upozorila da nije dovoljno zabranjivati ustaške derneke i zatvarati one koji pozdravljaju Hitlerovim pozdravom, već da je potrebno vidjeti da se iza opasnog povijesnog revizionizma krije političko-ekonomski projekt elita, rekonstrukcija Evrope u smjeru novog oblika proto-rasizma kojem je cilj osigurati i reproducirati ekonomsku prevlast manjine. Ovom snimkom dobili smo najslikovitiji prikaz toga što smo tamo došli reći. Ne bavimo se folklorom, već onim što se iza njega krije - politikom elita koje žele kriminalizirati emancipatorne borbe.

U 20. stoljeću radikalnu desnicu podržavale su elite i srednja klasa a protivile su joj se mase radnika i nezaposlenih, koje su se okrenule komunizmu i internacionalizmu, dok je danas, čini se obratno. Kako to objašnjavate i što bi trebalo napraviti da se taj proces preokrene?

Nakon staljinizma i poraza realpostojećih socijalizama ideje solidarnijeg, demokratskijeg, egalitarnijeg društva našle su se na kušnji. No kako je to rekao Alain Badiou komunizam je hipoteza, ta se hipoteza treba dokazivati a ne odbaciti. Dvadeseto stoljeće, koje je Badiou nazvao stoljećem voluntarističkog historicizma završilo se relativizacijom emancipatornih borbi, ciničnom ideologijom „manjeg zla“. Ono što je ljevica činila nije često pridonosilo da se voluntaristički moment vrati pa šire narodne mase nisu u ljevici nalazile rješenja svojih neposrednih egzistencijalnih problema.

Ljevica je često koalirajući sa socijaldemokracijom propuštala bilo koju mogućnost stvarne promjene. Zato će viziji demokratskog socijalizma trebati neko vrijeme da ojača.

Osim toga, potrebno je i postaviti pitanje organizacije, strukture organizacija koje su usmjerene prema emancipacijskim borbama. Postoji i problem klasičnog vertikalnog i hijerarhijskog ustroja lijevih partija, koji je u principu istovjetan ustroju sistemskih prokapitalističkih stranaka, koji uistinu ne može donijeti promjenu i zato je potrebno naglasiti revolucionarne prakse kao temeljne za socijalizam. Promjena mora biti rezultat protagonizma, a ne djelovanja manjine. Ako je socijalizam demokratski onda demokracija ne može biti poklon odozgo – to mora biti stvar prakse demokratskih protagonista.

Da bi ljudi razvili kapacitete za odlučivanje oni trebaju imati mogućnost aktivnog sudjelovanja u formuliranju odluka, a ne samo aklamacijskog prihvaćanja političkog smjera. Procedure demokratske i direktno-demokratske su važne u zajednici, za društvenu, komunalnu i socijalnu dimenziju koje treba povezati.

I u nas svjetonazorska liberalna ljevica duboko griješi promatrajući narod kao masu usmjerenu udesno koju treba civilizirati, recimo uvođenjem građanskog odgoja koji u jednom dijelu zapravo predstavlja propagandni materijal za poduzetništvo. Ljevica se u nas obraća “građanima” dok bi se trebala obraćati radnicima, siromašnima i potlačenima. Tu je razlika između RF-a i onih koji imaju srednjoklasnu bazu i srednjoklasne ambicije.

Posljednjih mjeseci na marginama javnosti vodi se debata o razjedinjenosti ljevice, pa između ostalog i o tome zašto Radnička fronta nije dio platforme 'Možemo'. Radničkoj fronti spočitava se da je ono za što se zalaže u današnjem političkom i ekonomskom trenutku nerealno pa stoga treba biti pragmatičan i glasati za manje radikalne ideje. Kako odgovarate na te kritike?

Nerealno je zahtijevati promjenu koja to nije, uvući se u „politike manjeg zla“, lukavstvo uma i zaobilaženja problema, koaliranja s neprihvatljivima, slijeđenja elektorskih i komunikacijskih strategija i procjena. RF je bio otvoren za koaliciju, na zagrebačkoj razini pokazali smo da možemo napraviti iskorak zajedno.

No Možemo je ponovio ono što je Zagreb je naš (ZjN) napravio na lokalnoj razini – stranka se osnovala neposredno prije izbora zbog čega nam je tek vidjeti što ona zapravo u političkom smislu znači. Neke izjave i istupi, ali čini mi se više ono što nije izrečeno ali je sugerirano željom za koaliranjem sa strankom Dalije Orešković i u nekim imenima koja se u Možemo pojavljuju, ostavlja dojam da se željelo otići prema centru.

U platformi Možemo nalazi se veliki dio ljudi iz ZjN s kojima smo u lokalnoj koaliciji, zatim Nova ljevica, koja je najprije pokrenula Šibensku deklaraciju a onda od nje odustala, kao i Orah koji jedva da pripada ljevici po svojem političkom programu, pa pretpostavljam da su procijenili da im je bolje ne ići s nama na EU izbore već se pozicionirati u sigurniji centar. Moje je uvjerenje da se politike ne trebaju voditi elektorskim i komunikacijskim strategijama i procjenama ali čak i da je tako, smatram da je ova njihova procjena duboko pogrešna, ne samo zbog nas već i zbog njih.

merkel-uz-thompsona-je-prava-slika-evrope-danas-7155-9709.jpg

Angela Merkel koja je došla podržati HDZ, stranku odgovornu za rast neoustaštva u Hrvatskoj, pokazuje kako su nominalna tolerancija i „osuda svih totalitarizama“ samo paravan za „business as usual“ kapitala, koji će uzeti koji god oblik, sve dok moć i temelji kapitalističke političke ekonomije nisu ugroženi
Angela Merkel koja je došla podržati HDZ, stranku odgovornu za rast neoustaštva u Hrvatskoj, pokazuje kako su nominalna tolerancija i „osuda svih totalitarizama“ samo paravan za „business as usual“ kapitala, koji će uzeti koji god oblik, sve dok moć i temelji kapitalističke političke ekonomije nisu ugroženi