Skoči na glavni sadržaj

Miloš Đurđević danas nas časti poezijom Milorada Stojevića

milos-durdevic-danas-nas-casti-poezijom-milorada-stojevica-6704-8857.jpg

Nakon početnog eksperimentiranja čakavskim idiolektom, Stojević je u nizu knjiga izgradio samosvojnu i vrlo slojevitu poetiku, koja je prepoznatljiva i po vrlo specifičnoj inkluzivnosti
Foto: Osobna arhiva

PAPISA ŠAPĆE PORED UHA

Bolidi se prevrću u zamku.

Mislite li da je to prijevara? Ne,

Otvoreno velim časnoj majci.

Duh je donio danak. Časne

Mi riječi. Papiso, poslužite mi

Opasci o Vama. Ne? Ne.

 

Na ekranu su bolidi, papiso,

Utrkuju se s vašom haljom, hej.

Slušate li me? Jest da je vaš

Gulaš dobar, ali i vi ste u oku.

 

Niste trun. Niste svjetlo. Hej.

Lisnata su tijesta na stablu.

 

LIBERAJMO SE TOGA

Vele da je dočetak mjerilo stvari.

Početak stvarno mjerilo. Vele

I da su stvari plahe, preplanule i

Suhe.

 

Liberajmo se toga. Vage su

Počela. Sibile su vlažne a

Laži su kratke u nogama. Premda

Pastusi njeguju pčele u nozdrvama.

 

Tako mi reče konjušar i žaba

S pojila za mazge.

 

Mozgu ne treba previše da

Kaže: Mili moji, vrata su od

Azbesta i rugla, kanite se zla i

Poruge. Možda nas zateče i

Poneko jutro.

 

Na stranu sve – papir je

Papir, a olovka

Olovka. Tko diše početak?

 

Vrazi su obično usamljeni,

A sada imaju družbu. Sitnu,

Prgavu i slanu. Tebe pitaju: Tko

Piše dočetak?

 

O, ljudi što je to tajna koja

Udara? Vapi i cvili kao ono sa

Slike Ivana iz Kastva u

Hrastovlju. Koje je i nije

Istra.

 

WIENERSCHNITZELSONETT AM QUATRICH

Trsatski zrakoplovci

Išli su na Gmünd. Živi križ

Iz Lindara je proplakao, a

Žena s košarom razbila

Savonaroline naočale smrti.

 

Nakon općeg uvoda

Imao bi slijediti nekakav

Pakao, ili tako nešto. Sveto

I pogubno ljudskome rodu.

Poezija se pisala i prije

Toga, a nepotrebna zbilja

Plazila je odasvud. Djevojčice

Su susretale smrt, a

Godišća su bila tegotna.

Balota je bio kod

Oppenheima, pijani osel

Z Kaštelira lokao je oblake.

 

Onda je sve tako tiho

Pa mi je s oblaka ispod aviona

Napamet pao

WienerSchnitzelSonett, kada

Sam sve to skupa

Teško proživljavao u Konobi

Šime na Kvatriću.

(Zagreb-Pula, travanj-svibanj 2007)

 

SIBILARIZIRANJE SILBE

Tamo je moja draga, mlada

I lijepa, nagla i paklena,

Pljusnula svog ljubavnika

U konobi bez bačava. Hrabro,

Rekoh joj. To je jednostavno

Bilo sibilariziranje Silbe. Fantomska

Zbilja od kuda i vuče

Zvučno podrijetlo. Ako je

Vjerovati busenima lavande.

 

One pak nikada ne lažu.

Trnci me kâde od svega toga.

Silbenski je senzibilizirati se.

Velarni suglasnici poskakuju u

More, a piskavi vape za

Sibilama, barem jednom od njih

U pripravi, koja godi i hara.

Derutne detalje nije važno

Umočiti u kartografske

Zajednice opčinjene klesanim

Jedrima. O. K., jadam se,

Pješke ćemo u prošlost. I to

Bi bilo sve u priprostim

Skladanjima sofista koji

Su još na brodu pojeli bicikle.

 

BACAKANJE PO PRUĆU

(Balada o Trstu)

Koprca se fantom

Na bijeloj svili. Ručice male

Nalik sitnim mrvama

U duhanu. U pepelu je

Riječ koja guta pruće.

 

Mašući repom,

Klatareći predodžbe.

Misleće hijene. Valjda

Korpuse Pinokija. A onda

Ponterosso, miloduh

Usred pustopoljine.

 

U koliko je u praznu

Prostoru buke? Noktima

Ruješ po jeziku, paraš ga

Kao da je jeftina tkanina.

Ne vidiš li da je istrunuo.

Buhtl-baba je. On.

 

Boje se bore za opstanak

+Pred sivilom koje ti šije

Košulju. Ti si humus,

Moje drugo priviđenje.

 

Milorad Stojević (Bribir, 1948) pjesnik, antologičar, sveučilišni nastavnik, prozni pisac. Radio je kao novinar, lektor, urednik studentskih, stručnih i književnih časopisa, pisao drame, scenarije za stripove i marketinške tekstove, imao izložbu grafika (Fijumanski notturno, Galerija Listopad, Rijeka, 1991). Pored brojnih knjiga poezije, objavio je nekoliko romana, antologiju čakavskog pjesništva 20. stoljeća (1987; 2. prošireno izdanje, 2007) i sa Vanjom Švačkom priredio antologiju ruske erotske, pornografske i psovačke poezije ("Ruski bordel muza", Split: Feral Tribune, 2000). Njegova je poezija prevedena na nekoliko stranih jezika, redovito je zastupljen u antologijama i pregledima suvremene hrvatske poezije i dobitnik je više priznanja i nagrada za svoje književno djelo.

Nakon početnog eksperimentiranja čakavskim idiolektom, Stojević je u nizu knjiga izgradio samosvojnu i vrlo slojevitu poetiku, koja je prepoznatljiva i po vrlo specifičnoj inkluzivnosti. U njegovoj se poeziji, na primjer, u istoj ekspresivnoj gesti mogu pronaći povijesni odnosno kvazi-povijesni citati, navodi iz modernih i tradicionalnih umjetničkih formi (slikarstvo, film, reklame, internet), kao i svakojake reference, parafraze stručnog i strukovnog diskursa i crtice iz akademskog miljea. Glas u njegovim pjesmama najčešće je impersonalan, kao da slušamo tj. čitamo izdvojenog kazivača koji nije uključen u skicirano zbivanje i opise. Otud možda učinak svojevrsnog odjeka ili komentara, kao da pjesme dopiru s neke promatračnice, a ovaj dojam na mahove učvršćuje njegova vrlo složena metaforika konstruirana u širokom zahvatu od kasno renesansnih i baroknih književnih postupaka do (post)modernizmu svojstvenog ironijskog odmaka.

Kod Stojevića nije samo riječ o simbolici koju za sobom povlače motivi, već se uvijek računa na prepoznavanje simbola kod čitatelja, pa se onda recepcijski plan aktivno gradi u činu čitanja. Zbog toga je na jezičnom planu njegova poezija protočna i pristupačna. Osnovna podloga ove poezije je imaginarni, knjiški i neposredno konkretan, opipljiv Mediteran, svijet koji buja, prelijeva se, uvijek se naizgled i vrlo konkretno mijenja, jer je možda ono najbolje od njega već nepovratno izgubljeno u historijskoj dijakroniji, a istodobno nam izmiče u jednako neponovljivim trenucima svakodnevice. Kaotična privlačnost lučke vreve, mnoštvo suvremenih, povijesnih i izmaštanih likova, oni značajni kao i bezimeni, imaju pravo na svoj glas, na svoje mjesto pod suncem.  

Kritika je Stojevića uvrstila u generaciju koja je visoko podignula ljestvicu neoavangardizma, kada su, od kraja 1960-ih, preko 1970-ih i 1980-ih, "valovi obnove modernizma udarali u meku obalu postmodernizma", u pokušaju da se izgradi odnosno dekonstruira postmodernistička poetika. Ovdje donosimo izvor iz njegove knjige pjesama "Tempo delle signore" (2010), a autor u fusnoti objašnjava kako je to bio naziv za "vrijeme prije sumraka... jer se držalo da koso sunce u suton djevojke čini ljepšima, godi puti i ne potiče prostu preplanulost".  (Miloš Đurđević)