Začudnost u poeziji Nenada Jovanovića prepoznaje se na Brechtovom tragu, to je trenutak kad shvatimo da je svijet izokrenut i da ova osviještenost od nas nešto traži i očekuje Foto: Osobna arhiva
BASNA
Božić je. Nezaposleni srču
kafu u jednom od hiljada lokala
firme "Second Cup",
slažući se da kapitalizam pretvara
ljude u stoku.
Jedan od njih, Džon Hepberi,
dugokos i sed,
kaže: "Izvinite" i okreće
broj svog dilera ketamina,
supstance s primenom u veterini.
Kad je ušmrkne, jave se vizije:
Hrist leči ljude bez zdravstvenog osiguranja,
pronalazi novac za porez u
ribljim ustima,
hrani hiljade sa svega nekoliko vekni hleba.
"Sve je to lepo", kaže Džon Hepberi,
"ali kad ćeš uništiti
kapitalizam?"
Hrist odgovara: "Ne trči
pred rudu. Trči
pored nje."
MAST
sudanski skakavci su u Egiptu napravili pauzu
pri migraciji stvaraju zalihe masti
trideset miliona skakavaca
muslimansko i hrišćansko groblje nadleću
menjajući stilove leta
čas lepeću krilima čas jedre
stanovništvo ih tera dimom automobilskih guma
skakavce boje kumrija boje peska
spomenute pak ptice čekaju kraj molitve sa
razglasa pa da guknu pa da
prezent pretvore u perfekt
intoniraju planetarni bol
iz Nil klize agenti za nekretnine
sa crnim naočarama mahom večiti studenti
iz Alžira nude stanove sa pogledom na
ometorelu reku cigaretni pepeo u čoškovima pacovski
izmet na balkonu cena njihovog posredništva jeste
hiljadu dolara
na svetu su da bi pušili hašiš dokazivali smrt boga i
odvezli me do knjižare u kojoj će me žena s burkom
i gomilicom naslova o zavođenju propustiti u redu pred
kasom da kupim novine i saznam da je Čavez
podlegao raku a
napolju skakavac s asfalta liže rastopljen sladoled sa
tišinom kakvu baba poredi sa svetačkom a unuk
sa tišinom isključenog računara skakavac
boje peska boje pustinje stvara
zalihe masti
ŠANSONA
Novčić sam kojim je čamdžiji na
maglenoj reci
za kratku vožnju platio
magleni par
Iza magle je Sunce:
na jednoj njegovoj strani –
cifra: na drugoj –
vladar sa brkovima soma,
vladar kog samo što nisu svrgnuli,
koji smo što nije potonuo
u krv masnih riba čiji je
vek pod izvesnim okolnostima dug
PEKARIMA
Feudalizam je bolji od robovlasničkog društva. Kapitalizam – bolji od feudalizma. Anonimni pripadnik rodovskog
društva (kovrdžav
ko sve nomenklature sveta)
kaže: „Izem ti izum”
i u prašinu baca moj džepni sat –
nasledstvo od dede, negdašnjeg
vlasnika tri beogradske zgrade,
mrzitelja komunizma i obožavatelja moče.
Dok neistorijske senke prelaze
preko zemaljskog šara,
zagnjurujem sat – sasvim
beskoristan za lov na veprove –
u središte hleba. Eto
mog vremeplova u budućnost,
iz koje sam došao da bih
uporedio onaj s ovim kvascem,
kvascem čije spore lete vazduhom
kao što, u snovima, ponad
zgrada mog dede
(zalizanog i neživog
kao kakav kamen temeljac)
leti pekar
već milenijumima mrtav-umoran.
DIE TOTEN STEINE ATMEN*
Mrtvo kamenje diše.
Prebroj skaline.
Prebroj ih netačno.
Zrna prašine, rastera, polena –
sitna su stoka. Koren –
epigon krošnje.
Slistio sam te, dane! A privremenost
u večnom gradu samu sebe podiže na kub.
Tamo gde je espreso gorak kao pirinač, i gde
Isus suze briše razglednicama.
Istina tamo sja. Ovde tamni.
Tek će poslednja riba Dunava saznati
šta je Sava. Jer, die toten Steine atmen. Čim se
oprasi veliki prasak,
porašće vam nos.
Znam šta govorim. Uzročno-posledičan
poput klackalice. Sa
nozdrvama kljuseta u ciču zimu.
Propao kao Rimsko carstvo.
* Bertolt Breht, Me Ti
SANCTA SIMPLICITAS
Biljke mesožderke se hrane isključivo vegetarijancima.
Ovi jedu isključivo biljke mesožderke.
Kad se put zelene prema crvenoj i put ove druge boje
ka prvoj zatvore u jedan, kružni,
hoćemo li još biti kadri da razlikujemo svetost
od jednostavnosti,
ili će nam za to biti neophodna pomoć
dijalektičara koliko juče
odbačenih zbog njihove tobožnje
isključivosti?
Nenad Jovanović (Beograd, 1973), pjesnik, prozaik, teatrolog, nakon završetka studija filmske i TV režije na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti, magistrirao je na filmskom scenariju u Kanadi (SveučilišteYork) i doktorirao teatrologiju (Sveučilište u Torontu). Radio je kao docent u Kairu (Američko sveučilište u Kairu), a danas u istom zvanju radi u Daytonu, Ohio, na Odsjeku za kazalište, ples i film Državnog sveučilišta Wright. Objavio je desetak knjiga poezije, za koje je nagrađivan (Frezno, 1993; nagrada “Branko Radičević”; Živeti na moderan i umreti na starinski način, 2004; nagrada “Branko Miljković”), dvije knjige priča, roman Insistiranje (2005; nagrada “Miloš Crnjanski”), zbirku drama Ogled o zidu (2006) i znanstvenu studiju Brechtian Cinemas: Montage and Theatricality in Jean-Marie Straub and Danièle Huillet, Peter Watkins and Lars von Trier (State University of New York Press, 2017).
Jovanovićeva poezija kao da je od početka nastajala u razmacima, prostorima inherentne začudnosti između naizgled konkretnog i jasnog i onoga što je, navodno ili po konvenciji, tome suprotno i istodobno nužno komplementarno kako bi se zadobila shvatljivost odnosno naznačilo određeno značenje i ukazalo na njegovu konvencionalnu, dogovornu narav, kao i privremenost tog značenja. Jasnoća predmeta koji se pronalazi i/ili intencionalno zatekne na točno određenom mjestu i u trenutku koji je stoga nepovratan, onda je nužan preduvjet za pokretanje mehanizma pjesme i notornih lanaca označavanja, pa i uvjetno rečeno, svojevrsno jamstvo funkcionalne cjelovitosti u sebi dovršene pjesme, kako bi se otvorili drugi prostori za njezin rad na dogradnji i kumulaciji smisla, koji je jednako nužan za opstojnost čitave pjesme. Ako je kod prvoga pozicija pjesnika izmještena u odnosu na glas u pjesmi, pri čemu se predmet pisanja uzima na tragu imažističkog motiva, ili uglavljuje kao narativno pravilan i pak isprekidan ritam, dakle kao govorenje, stvoreni prostor začudnosti uvijek je recepcijski otvoren prema čitateljima i produktivno, stilski vrlo umješno, računa s njihovim sudjelovanjem.
Kao malo koji pjesnik, Jovanović je praktički iz pjesme u pjesmu u stanju zadržati i nadopunjavati svojevrstan poetički paradoks koji, kako se čini, temelji i omogućava njegovu poeziju. Autorsko stajalište u pjesmi, zbog trenutnog prelamanja mnoštva povoda i uvjeta zbijenih u polaznoj točci, zacijelo je neponovljivo, kako bi se zatim kroz taj fokus projicirale slike i komponirao zvuk koji se čuje i sagledava s distance koja, čini mi se, nikad nije ekskluzivno pjesnikova, već je naznačena kako bi se konstruirala na drugoj strani, u sferi određenog zajedništva i pluralnosti. On je isto tako, rekao bih, među još rjeđim pjesnicima koji su potpuno svjesni materijalnosti svijeta, njegove uvjetovanosti izvanosobnim senzacijama i društvenim radom koji ga naposljetku oblikuje. Začudnost u poeziji Nenada Jovanovića prepoznaje se na Brechtovom tragu, to je trenutak kad shvatimo da je svijet izokrenut i da ova osviještenost od nas nešto traži i očekuje. To je i trenutak modernističke, Joyceove i Baudelaireove epifanije, iskustva sjedinjenja sa svijetom i odvajanja od iluzije o njegovoj vječnoj dakle nepromjenjivoj biti, jer duhovnost su uvijek drugi. Ovdje donosimo izbor iz njegove novije poezije. (Miloš Đurđević)