Miloš Đurđević poklanja pjesme Dubravka Detonija

MORE

Donijet ću ti prvu jutarnju riječ, tek izvađenu iz mora. Usput ću ti tutnuti u ruku nešto malo i toplo, stvar koja još nema imena. Kad se nasmiješ, to će biti orgulje na čiji se zvuk otvaraju vrata svih šuma.

Pocrvenjeli će otok poprimiti oblik srca; trzat će se u pravilnim razmacima kao netom uhvaćeni zec.

More je dama iz stare japanske priče koja se nikad ne pokazuje, samo neprestano izlaže tisuće svojih haljina.

Iz mora lizne sivi plamen i posred lica me udari svojom čeličnom pesnicom. Na sve strane prsnu kapi kao razmrvljeni suglasnici govora koji je uslijed siline bijesa zaboravio na smisao poruke. Tako sam i ja, prevoditelj Prirode, ostao bez posla.

* * *

Kao otrovni kukci plaze barke po zeleno-žutoj površini bezimene slatko-caklaste smjese. Sunce nabodeno na suludo naoštren stup svjetla suši se kao glava ubijenoga neprijatelja. Sve se odvija u užasnoj, mrtvoj tišini, jer su se prejaki zvukovi već ranije među sobom pobili i nijedan nije preživio bitku.

Čujem more kako izdaleka viče i lupa. To mene zove netko zatvoren u mene.

Plivam. Plivam sam. No netko pliva za mnom. Tko to pliva za mnom? Nitko. Baš nitko. No taj nitko pri plivanju sopće i zamahuje točno poput mene.

* * *

Svake večeri more svuče plavu haljinu i spava golo. To isto učini i nebo. Čitavu noć njihove modre haljine lepršaju na vjetru, lebde i vrludaju između mora i neba, a pred jutro zamijene svoja mjesta, nakon čega ih vlasnici, ni ne zamijetivši promjenu, navuku na sebe pa igra može početi ispočetka.

* * *

Ispod mora je more, a iznad neba je nebo. Sloj po sloj mora odvaja se i diže, a sloj po sloj neba spušta se i prilazi pa zagrljeni odlaze prema dalekoj nebopučini. Kopno će im se tada nasmiješiti, nakloniti te ih sramežljivo i jedva čujno zamoliti za ples.   

Bogovski nasmiješena ali i donekle ljutita lica, more se ježuri i bestidno proteže od užitka pred pogledima svega što ga okružuje. Tišina skakuće unaokolo i gluhonijemim gestama i grimasama svima saopćava neku strašnu, od nje izmišljenu i nepostojeću vijest.

Ribe bezazleno plutaju k'o krvna zrnca po žilama mora.

* * *

S neba je pala žeravica i zapalila more. Ono se, mučeno plamenom, nijemo trza i previja od boli. Prestravljene boje urlajući trče po šumarcima u potrazi za gasiteljima, no njih nigdje nema. Povremeno samo Sunce zatuli od užitka, kao gladan tovar u podne.

* * *

More više ne stanuje kod sebe, jer mu je Uprava Svijeta pretrpala kuću tolikim brojem podstanara da za njega u njoj više nema mjesta pa izgubljeno luta unaokolo, tu i tamo se pokazujući u obliku jutarnjih plavih nebeskih zastava ili beskrajnoga noćnog pretakanja bezbojne vode iz sebe u sebe i njezina usputnog jadikovanja, jer kapljice doduše rade i obavljaju ono što im se kaže, no nisu u stanju, unatoč tolikim ponavljanjima, zapamtiti i poslije prepoznati jedna drugu.

 

Dubravko Detoni (Križevci, 1937), skladatelj i pijanist, osnivač i umjetnički voditelj Ansambl Centra za nove tendencije Zagreb (ACEZANTEZ), autor je brojnih i raznorodnih glazbenih djela, glazbeno-scenskih spektakala i multimedijalnih projekata objavljenih na pedesetak diskografskih izdanja. Njegovi su radovi izvođeni na velikim svjetskim festivalima., dobitnik je mnogih domaćih i stranih glazbenih nagrada i priznanja, te "Porina" (2007) i Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo (2017). Dugogodišnji urednik Glazbenog programa HRT-a, do sada je objavio desetak knjiga glazbenih rasprava i eseja, poezije i proze, dnevnika i putopisa. Njegova je poezija redovito zastupljena u antologijama i pregledima suvremene hrvatske poezije.

Detoni se u poeziji riječima služi kao apstraktnim i potpuno konkretnim akterima kako bi u širokim zamasima ocrtao vanjski izgled konstrukcija koje nastaju u procesu spajanja i razdruživanja verbalnog materijala. Riječi su istodobno posude, nosači slova i zvukova, te samostalni i međusobno ovisni elementi teksta. U mikro-fabulama njegovih pjesama u prozi doživljajno, bolje rečeno energetsko polje funkcioniranja riječi, kao da se svaki se čas može urušiti u kaosu mrvljenja u slova, odnosno iščeznuti pod neprestanim naletima snažnih impulsa. Ovi impulsi tek su okidači, akteri drugog reda koji vuku prema novom neverbalnom području koje je "zaraženo riječima", a one nam na mahove, u bljeskovima pokazuju i skrivaju sublimno u prostorima kozmičko-mitske odnosno umjetničke transcendencije. Sublimno se onda zahvaljujući emocijama jednako nadaje kao groteskno i kao neljudski čisto.

Povratna petlja koja se neprestano vezuje i razvezuje, konstruira i dekonstruira, briše i ocrtava na relaciji između onoga što nam je dostupno u umjetničkoj ekspresiji, s čime se služimo, i onoga na što se jedino može ukazati na negativan način, ono što titra i vibrira u područjima koja su nedostupna koherentnom izrazu, impregnira Detonijeve poetske zapise jednim, ne samo u okvirima moderne hrvatske poezije, po mnogo čemu drugačijim i zasebnim poetskim nabojem.

Ako Detonijevu poeziju čitamo kao cjelinu, kao da je ispisivao jednu knjigu, onda bi se isto tako moglo reći da je ispresijecana prekidima i da se njegova poetska istraživanja opiru izravnom ulančavanju i kauzalnom povezivanju. Drugim riječima, njega naposljetku ne zanima prijenos značenja jer je usjek i prekid unaprijed upisan u tekst pjesme i svaki novi korak potencijalno nosi nove slojeve značenja, a relacije koje se mogu uspostaviti su prividne i vjerojatno sporedne. U pozadini je cijelo vrijeme na određeni način razgovijetna jedna "divlja zvonjava tišine", pa ako Detoni kaže da ondje nastaje poezija, onda je to tišina koja je zalog i uvjet najpoticajnijeg pa i najboljeg dijela suvremene poezije. (Miloš Đurđević)

Ovdje donosimo ulomke iz Detonijevog ciklusa pjesama u prozi naslovljenog "More".

milos-durdevic-poklanja-pjesme-dubravka-detonija-6831-9134.jpg

U pozadini Detonijeve poezije cijelo vrijeme na određeni način razgovijetna je jedna "divlja zvonjava tišine", pa ako kaže da ondje nastaje poezija, onda je to tišina koja je zalog i uvjet najpoticajnijeg pa i najboljeg dijela suvremene poezije
U pozadini Detonijeve poezije cijelo vrijeme na određeni način razgovijetna je jedna "divlja zvonjava tišine", pa ako kaže da ondje nastaje poezija, onda je to tišina koja je zalog i uvjet najpoticajnijeg pa i najboljeg dijela suvremene poezije
Foto: 
Osobna arhiva