Moj drug Polan

Ako mi neka fraza diže živce, onda je to ona "o mrtvima sve najbolje". Zašto bih o mrtvima govorio drukčije nego o živima? Je li netko naročito uspio kad je umro? Zar smrt nije jedina sigurna točka koja veže sve žive? Kome je uopće palo na pamet da o mrtvima moramo lagati i praviti se da je neki bezočni šupak za života, u smrti postao divan čovjek, a znamo svi skupa da je jedino dobro što je učinio – to što je umro?

Ovo nije takva priča. O ovom mrtvom ćemo onako kao što i inače pokušavamo – istinito. Da, Hrvoje Polan bio je moj drug. I to, usudio bih se reći, moj baš dobar drug. Ne onaj koji vam dolazi kući pa zajedno prdite u fotelju nakon nedjeljnog ručka, kad ste se već nasvirali pivčuge.

Daleko od toga. Polan je kod mene bio tek nekoliko puta. Ja kod njega, uopće se ne sjećam da sam bio. Možda nikad, barem ne otkad se doselio u moj, a zapravo u svoj kvart. Bio sam mu u stanu kod oca, Ivana Polana, poznatog zagrebačkog odvjetnika, koji je također otišao prerano.

Za one koji ne znaju, a nije nevažno za priču, taj Polan stariji učinio je puno za to da jedna tvornica u Hrvatskoj opstane kao jedina koja će raditi po onom omraženom samoupravnom sistemu. Radi se, naravno, o Prvomajskoj Itas iz Ivanca, za koju je Polan kreirao model funkcioniranja. Poduzeo je, kako se ono kaže, niz pravnih koraka da u ovom slobodarskom kapitalizmu temeljenom na tajkunskoj pljački Prvomajska ostane u rukama radnika.

Svake godine Polan stariji bio bi pozvan na njihov dan u Zagorje. Hrvoje je često odlazio s njim. Kad je otac umro, počasno mjesto u tvorničkom krugu – naravno, u prvom redu – preuzeo je Polan mlađi. I na to je bio jako, baš jako ponosan. Osjećao je da je baš to najvažnije što mu je stari ostavio u amanet. Tako je, naime, i sam razmišljao.

Hrvoje je umro. U snu. U 48. godini. Reći da je bio premlad, bilo bi krivo. Jer Hrvoje ni u 98. ne bi bio prestar. Rano se primio fotografskog aparata i nije ga ispuštao do zadnjih dana. Kao klinac, počeo je raditi u Feralu. Obilazio je ratišta i po Hrvatskoj i po Bosni. Sjećate se one poznate fotografije iz Ahmića, sela u kojem su jedinice HVO-a (za što su odgovorni kasnije osuđeni u Haagu) iz osvete pobile 116 ljudi? One fotke s miniranim minaretom koji je kao polomljena cigareta pao na zemlju? E, baš nju je snimio Polan. Moj drug Polan.

Polan je Feralu donio i nevjerojatne fotografije iz Knina. Ne one iz Oluje. Te su imali svi. Nego one iz Knina par dana nakon, kad je vlak slobode zainteresirane građane prevozio od Splita do Knina kako bi vidjeli oslobođeni grad, što se pretvorilo u žestoku pljačku ostatka ostataka toga grada. Dugo sam ga nagovarao da za naš mali portal napiše tekst o tome jer su mu zbog tih fotografija i te 2015. godine prijetili. Ali "da bismo išli prema svjetlu, moramo upozoravati gdje je mrak, a to je ovdje i dalje prilično opasan posao", napisao je tada. I nije to napisao tek onako, da bude fora u ovom našem gadnom poslu, pa da zaradi koji poen, zaštitu policije i nagradu HND-a. Jebalo ga se za to. Napisao je jer je to bila istina.

"U samom kampu (UN-a, op. a.) bilo je smješteno sedamstotinjak srpskih izbjeglica koje su bile u vrlo lošem stanju, posebno mala djeca, starci i žene, koji su boravili u zaista nehumanim uvjetima u skučenim prostorima kampa. Budući da sam fotoreporter koji ne prati samo 'ljepše' teme, snimio sam i te jadne ljude i dobio uistinu potresne fotografije. Osim ponekog stranog medija, nisam primijetio nikog drugog. Britanski televizijski novinari, tek pristigli u UN-ov kamp, u šoku su pričali kako su bili pritvoreni zbog 'nedopuštenog' snimanja kuća u plamenu", napisao je tada uz fotografije iz Knina. Te su nam fotke nestale s Foruma kad je ono hakerski napadnut. Nisam ga tražio da mi ih pošalje opet. Sad sam nešto iskopao na mailu, ali ovo je samo dio. Pitat ću ga kad se vidimo.

Demoni su tih devedesetih trčali za nama, često su bili i brži, s nekima smo se i sprijateljili. Ali nikad nijedan od njih nije uzeo ono bitno. Ono što čovjeka čini čovjekom i razlikuje ga od one glupave fraze s početka teksta. Jer to ne možeš biti napola. A moj drug nikad nije bio napola. Bio je cijeli u svemu, kad god i što god da je radio.

Kasnije je Polan otišao iz Ferala. Baš negdje kad sam ja došao. Možda smo nešto sitno radili u isto vrijeme. Ne sjećam se, ali pouzdano znam da nikad nismo zajedno bili na zadatku. Ali ostale su priče. Kaže mi jedan kolega jučer, kad smo doznali da nam je drug otišao, kako je mrzio s njim ići na teren. "Vozio je kao lud. Smanji, smanji, stalno sam ponavljao". Takav je bio i u poslu. "Idemo autom prema Šaranovoj jami. Taman stanemo, a Polan odmah za vrata i trk van fotografirati. Viče mu Levar da stane, možda je minirano, viče, urla." Ništa ne pomaže. Ovaj je već tamo, ne čuje ništa, samo fotka, fotka, fotka… "Pazi, ne znaš koliko je ljudi upalo u jamu!" Tek se onda nagnuo, nakon čega se čulo samo klik, klik, klik…

Tko ne zna što je Šaranova jama i tko je Levar, teško će shvatiti o čemu je ovdje riječ. Objašnjavati nećemo. Samo usputna bilješka iz tog vremena, iz dosjea spomenutoga kolege koji su o njemu onomad sastavile tajne službe. Kad su se jednom prilikom vraćali s tog terena, "operativac" je pitao "centralu" da li da ih sada "sredi" na cesti. "Nije vrijeme", odgovoreno mu je znalački iz Zagreba. Takvo je to bilo vrijeme. Možda je moj drug baš zato onako ludo vozio. Podsjetite me da ga i to pitam.

Onda je nešto radio u Jutarnjem, pa po stranim agencijama. Ili obratno. Uglavnom, primio se opet rata i mi smo se tu negdje pogubili. On je tukao svoje Irake, Palestine, Gaze, Sirije, Afganistane… Nemam pojma zapravo gdje je sve bio. Uglavnom, gdje god se ratovalo. I davao se do kraja. I više od toga. Samo djelić toga može se vidjeti u seriji fotografija koju je svojim nemalim novcem priredio za izložbu "Priče o besmislu", s kojom je obišao cijelu Jugoslaviju, uporno ponavljajući istu priču o ratu kao najvećem zlu. Posebno je impresivna – mislim da je baš iz Gaze – ona na kojoj roditelj drži mrtvu bebu u rukama i diže je u zrak u suzama pitajući što je skrivila vašim granatama.

Moj drug je imao i šire ideje s tom izložbom. Pričao mi je to, jebeš ga, opet se ne sjećam, je li to bilo u nedjelju na uobičajenoj kavi ili u četvrtak, kad sam kratko izletio iz Novosti da se vidimo. Imao je već i tekst i to tipa iz The Guardiana. Ma kurac tipa, legende iz Guardiana. Imao je dvadesetak kartica i ozbiljno razmišljao o knjizi. Neku nalik onoj "Iza sedam logora", koju je objavio zajedno s Viktorom Ivančićem i Nemanjom Stjepanovićem. Svojevrsnu fotografsku studiju javnih prostora koji su završili kao ratna stratišta. Ono kad dom kulture posluži kao zatvor. Ili škola, dvorac ili vatrogasni dom. I o tome smo često i dugo razgovarali. Jer moj drug, ja ga takvim pamtim, nikad nije čavrljao. Ili smo razgovarali ili smo šutjeli. Pizdarijama se nikad nismo bavili. Kad se vidimo idući put, imat ćemo puno vremena. Imat ćemo sve vrijeme na svijetu.

Reći ću mu kako je jedna velika izdavačka kuća posvetila gotovo cijelu stranicu njegovoj smrti. Reći ću mu da su objavili i više fotografija. Njegovih. I njegovu. Sasvim sam siguran da će se onako cinički nasmijati, jer je s istim nakladnikom na sudu upravo zbog neplaćenog korištenja fotografija. Fotoreporteri su tisuće puta čuli isto pitanje: "Možete nam ustupiti fotografiju? Znate, vidjeli smo da imate, a kad ste već snimili…" obično bi nazvao neki urednik.

A na to je moj drug bio naročito alergičan. Često je znao biti i prznica pa je ove i tužio jer ga nisu ni pitali. Jednostavno bi ih objavili. I tu bih prznici, mom drugu, davao za pravo i govorio: "Da me netko zove da mu pomognem preseliti stvari, iskrcati kamion cementa, pomoći tetki, uvijek bih mu pomogao. Ali ne diraj posao. Živimo od toga!"

Uh, to je volio. Posebno kad je, kao i mnogi drugi, ostao bez posla. Vidim sad da pišu da je bio freelancer. Da, bio je slobodnjak, ali slobodnjak koji je očajnički tražio stalni angažman da preživi. Kad ga nije našao – a kako i bi kad se fotografija kod nas tretira kao nešto što novinar praktički može riješiti mobitelom – bacio se na svoj Velebit, gdje je Polan stariji imao vikendicu. Sredio je to, prošle godine krenuo u turistički biznis i taman se spremao za ovu sezonu. Nije dovoljno za preživjeti, ali je barem Velebit. A tamo je ipak nešto bolje nego u gradu.

Pa smo nekako moj drug i ja, sad kad je zatoplilo, gledali da napokon zajedno odemo gore (kad sam već ja zasrao lani) i s curkama gledamo nebo. A tko nije vidio zvijezde na Velebitu, nije vidio ništa.

E sad ćemo kurac vidjeti, druže moj. Sad ću ja gledati, a ti svijetliti! Jebem ti život!

Da ti jebem!