Na kojoj je strani pamet?

na-kojoj-je-strani-pamet-4939.jpg

U najmanju ruku nije fer onima koje si poslao sada, kad im je najteže, tako okretati leđa, a toliko su učinili jedni za druge, ovi što su slali oružje i ovi što su tim oružjem po Siriji razvaljivali
U najmanju ruku nije fer onima koje si poslao sada, kad im je najteže, tako okretati leđa, a toliko su učinili jedni za druge, ovi što su slali oružje i ovi što su tim oružjem po Siriji razvaljivali

Hrvatska je svojim oružjem naoružavala sirijske pobunjenike, s Plesa je otišlo 3000 tona što hrvatskog što stranog oružja izravno za džihadiste, a ne smije se zaboraviti ni da je sve te borce Kolinda Grabar Kitarović zdušno politički podržavala, u kompaniji sa saveznicima. Otkud sada strah zbog toga što se njih "tisuće" vraća? 

Davno jednom spomenuh kao mali pred rođakom, mladim doktorom, nekog našega komšiju koji je završio u bolnici jer je "bio lud". Rođak mi tada pažljivo objasni kako i zašto ljudi pobolijevaju na način zbog kojeg ih svijet naziva "ludim". Mi to među nama, veli on, ne zovemo tako već kažemo kako je taj i taj "sa druge strane pameti". Nisam bio siguran onda da li je to tačno što mi kaže ili ne, čak ga nisam upitao šta je onda "prva" strana pameti, ali zapamtio sam lijepu ljudsku pouku. I trudio sam se, koliko je to bilo moguće, da nikoga ne nazivam ludim sem, recimo, u šalama i vicevima. Padalo mi je na pamet da je imala smisla i ona poznata sarajevska, iz rata: Da nisam malo lud, poludio bih!

Pitanje o tome koja je "prva strana pameti" nije se kasnije postavljalo jer se, uglavnom, to podrazumijevalo. Dilema nije bilo mnogo. Drčnim individualcima koji su znali pomalo naginjati "drugoj strani pameti" nije bilo lako. Ostali su nejasnoće rješavali pred TV ekranima, u pola osam uveče. Kad na TV kažu kako je, tako je. Dilema o "strani" višak je. O tome je li to bilo lakše i bolje, mnogi i danas lome koplja. Ona formulacija mog rođaka doktora, kako sam shvatio kasnije, nije se baš masovno primila.

Onda je došla "sloboda", globalizacija, pa mediji brži od mozga i pameti, pa toliko različitih strana da je danas čista budalaština tražiti samo "drugu stranu". Šta god kome odgovara, može da probere. A kad se društvo posvađa u kafani raznim povodom, nema više – eno rekli na TV, šta tu više ima da se diskutuje! Nego ko u klin, ko u ploču i niko nikome ne može kazati da je lud, ni povodom klina ni povodom ploče.

Sve je ovo postalo logično, i sastavni dio realnosti. Niko više nije lud, a na "drugoj strani pameti" je bezbroj strana, pa ti biraj. Naravno, kada se odabere, podrazumijeva se da valja držati svoju stranu, ma kakva bila. Sloboda je i "doći tobe", presvući dres, promijeniti stranu, istinski ili lažno krenuti drugim putem, pa ponekad kad pokaže matematika i vratiti se natrag, na stranu na kojoj si već bio. Ono što se u ovolikim slobodama izbora i strana ipak nije baš masovno dešavalo, dešava se, evo, sada. I to u tolikoj mjeri da je pitanje na kojoj je strani pamet postalo trajno dubiozno. Takozvana politika, u onom smislu u kojem se uobičajeno podrazumijeva na svim stranama, vjerodostojna je samo – ludima. Da mi izvine rođak.

Toliko se šprdati sa minimumom logike, toliko ne poštivati ni sebe pa onda ni sve kojima se pamet prodaje i vjerovati da su svi unaokolo budale, malo je previše. Doista pametnih i onih koji su pri sebi sve je manje i skoro da to ne smiju više javno pokazati.

Primjera je puno. Redoslijed im je nebitan:

Generalna skupština Ujedinjenih nacija izglasala je ovih dana rezoluciju o Siriji sa 122 glasa, 13 protiv i 36 uzdržanih. Njome se zahtijeva "prekid neprijateljstava", omogućavanje "pristupa humanitarnoj pomoći" i "okončanje svih opsada"... Uz ostalo. Glasačima "ZA" kao da niko nije kazao da tamo nisu u pitanju "neprijateljstva", već brutalna okupacija, uz ostalo, istočnog Alepa od strane džihadista koja je započela prije tri godine (ni tada to nije bila "okupacija" kao ni sada). Okupirani džihadisti neće "prekid neprijateljstava" jer oni što su im neprijatelji – regularna vojska regularne države, članice UN-a, ali evo prema većini u UN-u "okupatori Sirije", hoće da ih istjeraju odatle jer nikakve rezolucije do sada to nisu mogle. Zašto? Pa zato što to ne daju oni koji su te "okupirane" izmislili, naoružali, nahranili čime god treba, a ovi tako logisticirani kao živi štit drže stanovnike pomenutog dijela grada. "Živi štit" sad masovno bježi u zapadni dio grada, koji je slobodan jer je okupiran vlastitom vojskom i državom. Samo to one 122 "države" ne vole, neće i ne smiju da kažu jer tako služe interesima moćnih prijatelja sirijskih džihadista.  

Što se humanitarne pomoći tiče kojoj treba omogućiti "pristup", ona već pristupa u kvartovima gdje je uspjela "okupacija" sirijske vojske sa zlotvorima Putinom, Irancima i sličnima, samo ne i džihadistima kao do sada. Ide i desetinama hiljada civila koji su već pobjegli glavom bez obzira pod okrilje "okupatora", domaće armije koja je ušla u 95 posto istočnog Aleppa. Kako shvatiti logiku UN-a vjerujući sedamdeset godina da je na "ovoj" strani pameti.

Drugi je primjer iz susjedstva. Slučaj izjave predsjednice Grabar Kitarović i preplašene izjave kako se "treba suočiti sa činjenicom da se iz tzv. islamske države u BiH vraćaju hiljade boraca..." Najveći dokaz ovoj tvrdnji ispade pisanje dnevne novine u Hrvatskoj i zaklinjanje njihovog novinara da je "to točno". A nije. Toliko ih se ne može vratiti jer ih nikada iz Bosne toliko nije ni bilo tamo. Što ne znači da je i onih par stotina mačji kašalj. Ali, to nije u ovom slučaju tema.

A jeste u pitanju: Ako su ti "borci", ma koliko ih je, toliki razlog za paniku, zašto ih je država na čijem je čelu predsjednica Grabar Kitarović zdušno politički podržavala od početka, u kompaniji sa saveznicima i kroz čuvene (ne)Prijatelje Sirije. Zašto ih je naoružavala svojim oružjem, a transportirala i tuđe sa aerodroma Pleso u Zagrebu. Od novembra 2013. do februara 2014. oko 3000 tona. Zašto slijepo slijedi politiku Zapada i istočnih vazala koji bukvalno i ovih dana ne dozvoljavaju sirijskoj vojsci da Aleppo "okupira".

Teško je bilo kojoj strani pameti dokučiti otkud panika ako se "hiljade" njih, kao, vraća u Bosnu, a evo su i srcem i dušom od samog početka njihovi. Čak su ih svojevremeno i priznali kao "jedine predstavnike sirijskog naroda". Mada je narod nezahvalan pa se pred "svojim jedinim predstavnicima" razbježao po svijetu i unutar Sirije. Eno ih tri miliona stiglo i u Damask, pod skute svog krvnika. Kao što pod njegove skute bježe i iz istočnog Aleppa. U najmanju ruku nije fer bradonjama, sada kad im je najteže, tako okretati leđa, a toliko su učinili jedni za druge, ovi što su slali oružje, i ovi što su razvaljivali po Siriji tim oružjem.

Na ovoj liniji "ludila" još je primjera. Recimo kod Amerikanaca koji su proizveli i hranili "arapska proljeća" po Bliskom istoku i zaklinjali se na sve moguće načine da im je Al Qaeda najstrašniji neprijatelj. Eno i Guantanama kao dokaza. Kažu, ne mogu ga sad ukinuti i pored obećanja odlazećeg predsjednika, jer im "treba zakonski osnov za kršenje zakona". To svugdje može samo, jasno, ne može kod njih. Sorry, ljudi u narančastim pidžamama, mi bi htjeli, ali zakon ne da! Onda odjednom, reklo bi se logično samo za one što su "malo ludi da ne polude skroz", u avgustu 2012. naputak u publikaciji moćne američke organizacije Council on Foreign Affairs – važne pameti koja oblikuje američku geostrategiju i izdaje najvažniji tamošnji vanjskopolitički časopis "Foreign Affairs" – o tome kako FSA (vojna formacija koju Washington suportira oružjem i milionima dolara protiv Assada) "treba Al Qaedu jer džihadisti mogu donijeti nedjelotvornim saveznicima disciplinu, religijsku vatrenost, borbeno iskustvo iz Iraka i sunitske novce iz Zaliva, a kao najvažnije, smrtonosne rezultate..."

Organizatori 11. septembra odjednom saveznici?! Ko je tu lud? Niko, sve je smišljeno kao pamet. Samo nisu rekli svojevremeno potpredsjedniku Joeu Bidenu pa se izletio izjavom kako je "problem što njihovi strateški partneri, Saudija, Katar, Turska itd. pomažu ISIL." Time, iza zavjese, i – buduću predsjednicu Hillary. Pa je negdje napravljena greška, ali je to druga priča. Mašinerija nije shvatila da običan, mali čovjek koji nije kupljen, koji još uvijek čuva samo za sebe malo pameti mimo medija i politike kao perača ljudskog uma, traga za logikom koje nema: kako sad to, bili im najveći neprijatelji, a onda saveznici. Kako to odsijecaju glave okolo, a ti ih u ime demokracije i ljudskih prava podržavaš i ne dozvoljavaš da "padnu" u Aleppu. Evo i mnoge "narodne formacije", doista umjerene i protiv Assadom vide ko je ko pa zajedno sa vojskom brane Palmiru i Siriju, a UN, Washington, Pariz, Berlin, NATO... ne znaju ko je okupator, a ko oslobodilac.

Možda je zabuna u tome šta se i ko tamo oslobađa. Jedni svoju zemlju, pa ćemo poslije o tome kako je urediti, a drugi misle na "oslobađanje" vlastitih interesa u tuđoj zemlji. Optika nije jednostavna. U Kairu su "proljećem" oslobodili Muslimansku braću, kažu demokratski, i eno u nedjelju bombe u koptskoj katedrali i desetina mrtvih i ranjenih. Uz čestitanja bratskih  mudžahedina iz Sirije i Iraka. A ko je sem Italijana zabilježio na Zapadu još prije tri godine datu izjavu poglavara Katoličke crkve u Siriji, patrijarha Ignacija III Younana, kojom je javno optužio zapadne vlade za "prevaru i brutalnu izdaju kršćanstva" kazavši: "Dobro ste naoružali teroriste..." Svijetu se ne smije kazati istina. Može im se, pobijedila globalizacija manipulacije.

Sindrom je silno raširen. Manir se spustio i do malih i nebitnih, ma koliko oni misle da to nije tako. Evo i kod nas u Bosni. Kaže Bakir Izetbegović prije neki dan povodom, blago rečeno, dubiozne izjave iz susjedstva predsjednice Grabar Kitarović i mnogih drugih što tamo isto zbore u korist nove trodijelne BiH, kako "u Hrvatskoj buja ustaški ekstremizam – u Jasenovcu je otvorena spomen ploča sa nacističkim pozdravom"... Tačno. A stranka tog istog Izetbegovića, znači i njega samog jer bez njega odluke ne bi bilo, netom agresivno progurala u Skupštini Kantona Sarajevo odluku da se škola u Dobroševićima, koja se i zvala po mjestu u kojem je, preimenuje u JU OŠ Mustafa Busuladžić. Bilo je to jasno očitovanje o vrhunskom poštivanju vjersko-nacionalno-ustaškog pedigrea dotičnog hrvatskog intelektualca čija je pripadnost Braći u BiH (svi smo mi Braća) bila daleko iznad njegovog ideološkog profila, jasno identificiranoga kao nacizam na globalnoj, a ustaštvo na lokalnoj razini. Buniti se protiv novoustašluka u Hrvatskoj danas, a u isto vrijeme vraćati iz tog istog mraka na slavljeničku javu dokazanog filoustašu, pokušaj  je vrijedan prezira. To je realpolitika u funkciji duhovne korupcije i kriminala. I opet, ko je tu lud?

Primjera šprdačine sa tzv. politikom, principima, dosljednošću, odanosti istini, poštivanjem ljudskosti, morala, ali i elementarnom pameću – bezbroj je. Eno i novokomponovani Evropejci, Slovaci, mrtvi-hladni eliminiraše dvotrećinskom većinom u Parlamentu "sve religije koje nemaju najmanje 50 hiljada pripadnika u zemlji, prema ocjeni slovačke države". Takvi niti postoje, niti imaju pravo na bogomolju, niti na bilo kakav suport države. Odluka im je na tragu zakletvi lidera ove "evropske" države da "džamija nikad ne smije biti podignuta u njihovoj državi. Islam počinje sa kebabom, a možete misliti šta će biti za pet ili deset godina". Slava EU, ljudskim pravima, slobodama i demokraciji, koje uz ovakve odluke više de facto nema, samo niko to još neće da im kaže.

Šta li tek misle sve ove demokrate što se satraše u odbrani civilizacije od terorističkog islama povodom izjave Libanca, kršćanina, sa mjesta odakle se sve vidi vlastitim očima, da je "libanska milicija Hezbollah učinila više da zaštiti kršćane u Siriji nego Vatikan". Izjavu je zabilježila novinarka New Yorkera Robyn Wright. Ili je i ona izmanipulirana? Ako kobajagi jeste, otkud ono što sam gledao ljetos u Siriji. Više je i danas u Damasku aktivnih crkava, i pored strašnog egzodusa kršćana što su ih protjerali džihadistički "osloboditelji", nego u bilo kojoj arapskoj zemlji. Ili, ako hoćete ovako: možemo li zamisliti ovdje, među nama tolerantnima, grob Ivana Krstitelja pod kupolom neke od džamija. I grob Husseina, sina Alija, prvog šiitskog halife, uz grob sunita Salahudina… A sve je to tamo, u Umayyad džamiji u Damasku. I još se čude kad se poučen našom "tolerancijom" nad tim začudimo.

Dugo sam prihvatao definiciju mog rođaka doktora da nema ludih, ima samo ljudi sa druge strane pameti. Onda se nekako podrazumijevalo koja je to prva, a koja druga strana. Danas to određuje kako ko hoće, temeljem interesa i uobrazilje o vlastitoj moći i utjecaju. I naloga da svi moraju prigrliti onu stranu ludila koja im je ciljano naložena.

Ova prevara ne može dugoročno uspjeti. Istorija je to pokazala puno puta. Ljudi mogu biti ludi, ali u konačnici se pokaže da nisu baš svi glupi. Sasvim je svejedno na kojoj je od bezbrojnih strana što se sada nude "ludima" ta ludost. Svakoj prevari dođe kraj, samo što prevaranti toga nikada nisu svjesni. Kao ni lopovi, koji ne pomišljaju u lopovskoj sreći da će ikad biti uhvaćeni. 

Tekst je objavljen na stranici Avangarda.ba