Napunit ću Poljud kad Thompson napuni kazalište

napunit-cu-poljud-kad-thompson-napuni-kazaliste-6825.jpg

Tebi su se i najtvrđe stine rasplakale. A tebe je, nekako, za sve to bolio kurac. Dalmatinac, jel' da? Jer šta bi bio život nego zajebancija
Tebi su se i najtvrđe stine rasplakale. A tebe je, nekako, za sve to bolio kurac. Dalmatinac, jel' da? Jer šta bi bio život nego zajebancija
Foto: 
FaH

S jedne strane najniži mogući estradno-politički šund-pjevač kojem je vladajuća stranka plaćala da ne pjeva i koji se nije libio uzeti golem novac naivnim braniteljskim udrugama koje su angažirale svog idola nadajući se da će im sniziti cijenu, a s druge Oliver Dragojević, pjevač lakih nota koji bi bez problema nakrcao Poljud da ga je to zanimalo

Kad je jedan zaljubljenik u teške nacionalne note sladostrasno upitao Olivera Dragojevića kad će on uspjeti napuniti Poljud, kao što je taj dan učinio Marko Perković Thompson, ovaj mu je britko i bez ironije odgovorio da će to biti onda kad Thompson napuni kazalište, što je pišući o Dragojeviću zabilježio Zlatko Gall*.

Thompson, kao što znamo, kazalište nikad nije napunio, a ne bez razloga valja sumnjati da je ikad u njemu i bio. Što bi, uostalom, tamo radio? Bilo je prilika, nije da nije. Evo, kad su Marko Skejo i njegovi HOS-ovci okićeni insignijama koje i Thompsonu sjede na srcu lani pokušali spriječiti održavanje predstave Olivera Frljića na Marulovim danima. Međutim, ni tada se MP nije pojavio. Nije mu valjda bilo oportuno. On je tu da razjari narod, a ostalo se odrađuje samo.

Dragojević je ipak po nečemu sličan Perkoviću. I on izaziva emocije. Ali, za razliku od nacionalnoga kiča, koji bez buke i kakofonije ne može funkcionirati, ovaj je svoju emotivnost držao tihom i suzdržanom. Poniznom, rekao bi već samoponižavajući trener nogometne reprezentacije Zlatko Dalić, koji ovih dana obilazi Hrvatsku i okolne "hrvatske" zemlje uzduž i poprijeko slaveći zagrljen s Thompsonom i sličnima njemu sportski nacionalni uspjeh. U takvom samozadovoljnom okruženju krajnje blasfemično zvuči Dalićeva rečenica da mu je Oliver ipak "najdraži pjevač".

S jedne strane, dakle, najniži mogući estradno-politički šund-pjevač kojem je vladajuća stranka plaćala da ne pjeva i koji se nije libio uzeti golem novac naivnim braniteljskim udrugama koje su angažirale svog idola nadajući se da će im sniziti cijenu, a s druge Oliver Dragojević, pjevač lakih nota koji bi bez problema nakrcao Poljud da ga je to zanimalo. Taj se ipak radije držao "svojih" prostora, pa je tako one sklone njegovim izletima u jednostavne songove i još lošija producentska "šminkanja" zadnjih godina nerijetko znao neugodno iznenaditi sve češćim izletima u jazzerske mirne vode.

Nije da Dragojevića stadion nije interesirao. On je, na kraju – ili na početku, možda je bolje reći – pjevao jednu od Hajdukovih himni. Onu Hajdučku "kontra sili, kontra mraku", koju je napisao Momčilo Popadić, danas tek usputno spomenuti autor tekstova najvažnijih Dragojevićevih skladbi poput kultnih "Oprosti mi, pape" i "Ča je život vengo fantažija". Nije Popadić danas baš popularan, pa se o njemu uporno šuti, baš kao što Dragojevićevi "urbani" fanovi šute, a oni "ruralni" slave, njegovu dosljednost u odluci da neće pjevati u Srbiji zbog svega onoga što se izdogađalo devedesetih.

I zaista je ta njegova dosljednost izmicala uobičajenom ponašanju na estradi. Sjećamo se nekih koji su se zaklinjali da im noga preko Drine neće prijeći, pa su ponukani zovom eura isti tren u nju zagazili. Dragojević nije bio takav. Nije on, da budemo jasni, takvu odluku ni gurao pod nos drugima. Nije angažirao PR-ovce da naplati stav i predstavi se kao branik hrvatske slobode. Bio je samo, kažu, dosljedan. Meni, na primjer, nije bio jasan s obzirom na tisuće i hiljade koje su ga tamo čekale, a koje s ratom nemaju nikakve veze, ali sasvim sigurno mi je i takav bolje kotirao od Tereze Kesovije ili Doris Dragović. Dragojević je, uostalom, dijete obitelji koja je proživjela El Shatt, o čemu je također rijetko govorio. Pjevao je, da se ne lažemo, i Titu. Ni to se ne spominje, jer se nekako ne uklapa u "žuto lišće ljubavi". Nikad kasnije nije govorio o politici, osim nekoliko puta kad se obrušio na one koji su nas sve skupa pokrali.

I onda se, na kraju, kad je izgubio bitku protiv teške bolesti, javila i ona nesretnica od predsjednice države. Obitelji Dragojević poslala je telegram sućuti s već opjevanim: "Premda je Dalmatinac", cijenjen je i slušan ne samo u Hrvatskoj, nego i u Čileu i Novom Zelandu, čime je – u svojoj samoveličini i neobrazovanju – pogodila! Uistinu, premda je Dalmatinac (bit će da su takvi u njezinoj glavi i dalje orjunaši, mrzitelji svega hrvatskoga, antimamićevci i sve u svemu težak tumor na tkivu povjerenog joj naroda), uspio je ono što će teško ponoviti itko drugi.

Zato, živio ti nama Olivere! Tebe je prid svaku utakmicu pun Poljud. Tebi se, kad si umra, skupilo ljudi po ciloj Dalmaciji i pivali su ti pisme. Tebi su se i najtvrđe stine rasplakale. A tebe je, nekako, za sve to bolio kurac. Dalmatinac, jel' da? Jer šta bi bio život nego zajebancija.

*Dodano dan nakon objavljivanja teksta zbog čestih pitanja o čijem se citatu radi - Arsenovom ili Oliverovom

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu