Ne bih znao koliko je Jan imao sreće s devetogodišnjom školom u BiH da nije došao u Hrvatsku

Prošao je od tada lijep komad vremena, punih devet školskih godina.

Nije kao da je bilo jučer: djeca rastu brzo samo kada su tuđa, a vrijeme s njima leti tek kada dovoljno odrastu za svoje stanove i poslove i kada roditelje obilaze nakon duljih psihičkih priprema.

Uglavnom, onaj dječak što je tada imao punih šest godina i malo više od dva mjeseca, sada čeka da prođe ova agonija od elektroničkog upisa u srednju školu, proces prema kojem se staro, dobro nošenje dokumenata po šalterima čini kao posjet beach baru u kojem nema ograničenja za maloljetnike.

Njegov otac, dakle ja, čita komentare na prijedlog Vlade prema kojem će osnovna škola ubuduće trajati devet godina i kao da sluša starog sebe. Te mala su to djeca, te što će sa šest godina u školi, te je li nama koji smo kretali sa sedam nešto nedostajalo, pa zar nije bolje da se igra još godinu dana...

Da, u Bosni i Hercegovini je devetogodišnje osnovno obrazovanje uvedeno poodavno i moj sin, rođen dvije tisućite, pripada prvoj generaciji novog sustava. U međuvremenu je promijenio školu, grad i državu, ali o tome malo kasnije.

Uglavnom, bilo je na televiziji: Vlada je Saboru poslala na razmatranje nešto što se zove Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije – i sadrži, uz ostalo, prijedlog devetogodišnje osnovne škole, u koju bi se, umjesto sa sedam, kretalo sa šest godina.

I, naravno, svekolika se javnost, uvijek spremna uzjahati tastaturu umjesto sjesti i razmisliti, podijelila na žestoke kritičare i još žešće pesimiste. Drugima je, je li, svejedno koliko osnovna škola traje, jer budući odrasli građani svakako uče da bi se znanjem razmetali na burzi rada, dok su prvi ljuti kao trava za iste takve rane.

Naravno, dijelom i zbog gubitka povjerenja u Zorana Milanovića i njegove ministre, fascinantno spremne za krive odluke i njihovo povlačenje, ali tek kada se nepopravljivo zajebu.

Vedran Mornar je, međutim, s klupe za rezervne igrače ušao u šezdeset petoj minuti, pa nije kriv za sve što se do tada događalo, makar je odmah, valjda zato što je nezagrijan, otrčao na krivo mjesto, do Kaptola, da pita svećenike kako urediti obrazovanje u, navodno, sekularnoj državi i zamoli ih da se ne ljute zato što bi, možda, nevini trinaestogodišnjaci mogli dobiti teorijsko znanje o tome da masturbacija ne ubija. Praktično uglavnom imaju.

Kada je, dakle, moj sin krenuo u prvi razred devetogodišnje osnovne škole, ja sam kapitulirao i shvatio da mu se ništa bolje nije moglo dogoditi. Sjetio sam se, naravno, svog prvog razreda, onog davnog doba kada su djeca išla sama u školu, svi nosili istu, radnu odjeću i smatrali se sretnim ako nisu imali roditelje uvjerene kako imaju najpametnije potomstvo na svijetu, pa je, je li, šteta da čim prije ne počne učiti, umjesto da gledaju glupe crtane filmove i igraju se, tada još uvijek postojećih, društvenih igara.

U najkraćem, taj prvi razred devetogodišnje škole nije vidio ni škole ni razreda, bez obzira na mjesto radnje. Naravno, postojalo je zvono i učionica, učiteljica i ploča i, kao, školski sat od četrdeset i pet minuta. (Kako može biti sat nešto što ne traje sat vremena, ja neću shvatiti nikada...) Umjesto klupa, djeca su sjedila za okruglim stolovima s po pet stolaca, na sredinu svakoga stavljali su ono što će dijeliti od pribora i kao učili petnaest minuta. Čim bi im popustila koncentracija, započinjala je igra. I tako svakoga radnog dana od rujna jedne do lipnja druge godine: bez traume i bez ocjena; smješko je glumio petice, ljutko – sve ostalo. Nije poznato je li ga netko dobio.

U međuvremenu, dobro, možda i u drugom razredu, ne sjećam se više – stari se, što bi rekao MPT – uvedene su, na opći užas novih bogataša, i kecelje ili kute, plave, kao kod nas nekada, poružne, naravno, ali savršene da ubiju nadmetanje u klasnim razlikama, da pokriju majicu za osmogodišnjaka, što su je blesavi i bogati platili više nego što iznosi plaća roditelja većine učenika.

Uza sve, raspored je pravljen tako da je sat vjeronauka – prve godine samo islamskoga, kasnije po izboru – stavljen na prvo ili posljednje mjesto da djeca što ga ne pohađaju ne bi sjedila po hodnicima.

Ne, dakle, da je devetogodišnja osnovna škola skratila bezbrižno djetinjstvo mog sina, nego mu je školovanje učinila takvim, bezbrižnim, netraumatičnim i neopterećujućim. Donijela je neki novi dnevni ritam, ali i nove prijatelje, zagarantiranu dnevnu dozu zabave i druženja i nikakvu patnju kakvoj su, inače, i dalje izloženi hrvatski učenici: sustav u kojem devetogodišnjak subotom dva sata radi zadaću, nije usporediv sa sustavom u kojem devetogodišnjak u Bangladešu dva sata šije majicu za njemačko tržište, ali to ne znači da je dobar.

Nije, zatim, glavni junak ove priče, princ prestolonasljednik, učio i naučio ništa više od prethodnih osmoškolaca ili njegovih vršnjaka u Hrvatskoj, samo mu je bilo lakše: svaka nova lekcija usvajana je korak po korak, odnosno step by step, kako se već službeno i zove program duljeg, a lakšeg osnovnog obrazovanja, sa samo jednom manom. Nastava je, naime, trajalo puno kraće od radnog dana, a sve škole nisu pružale takozvani produženi boravak, što je, jednostavno, kompliciralo život nekim roditeljima.

Ako je ministar Mornar ozbiljan, a inače jest, u onoj je Strategiji predvidio i to. Ako je zaboravio, valjda ima netko razuman u Saboru da ga podsjeti. To je, vjerovali ili ne, daleko bitnije pitanje od toga je li nam Tito svima drug ili je nekima, uvijek pravovjernima, postao omraženi, bivši Bog, prethodnik na Tuđmanovu mjestu.

Ne bih ja ni znao koliko je Jan imao sreće da u peti razred nije krenuo u Hrvatskoj i zalutao u davno prošlo vrijeme nagomilanog, nepotrebnoga gradiva, učenja napamet umjesto ovladavanja tehnikama prikupljanja znanja, u lektiru u kojoj je, eto, moguć i poziv na klanje maskiran u dječju prozu – knjiga se, inače, zove benigno: "Moj tata spava s anđelima"... – u patnju koju su pedagozi, u većini, pokušavali ublažiti koliko se može.

Ona devetogodišnja škola je, pokazalo se, bila vrijedna zavisti, tek svršena osmogodišnja, razlog sreće zbog toga što sam je poodavno završio. 

Neće, da ponovimo, Vladin prijedlog proći bez uobičajenoga gunđanja. Uostalom, ista ta Vlada je stvorila klimu u kojoj se svaka njezina odluka smatra lošom, makar podrazumijevala i podjelu po 100.000 eura svim građanima Hrvatske, u roku odmah. Ali...

Ministar Mornar je, ako je prijedlog njegov, a ne naslijeđen od Željka Jovanovića, učinio ono što ostali nisu: predložio je suštinsku, dugoročno korisnu, strukturalnu, zdravu reformu. Odnosno, sve suprotno idiotskom outsourcingu, ostvarenju vlažnog sna društveno malignih zagovornika otvorenog tržišta, masovne grobnice i sadašnjeg i budućeg radništva. 

ne-bih-znao-koliko-je-jan-imao-srece-s-devetogodisnjom-skolom-u-bih-da-nije-dosao-u-hrvatsku-1982.jpg

Devetogodišnja osnovna škola nije skratila bezbrižno djetinjstvo mog sina, nego mu je školovanje učinila takvim, bezbrižnim, netraumatičnim i neopterećujućim
Devetogodišnja osnovna škola nije skratila bezbrižno djetinjstvo mog sina, nego mu je školovanje učinila takvim, bezbrižnim, netraumatičnim i neopterećujućim
Foto: 
Pink Floyd Fun Page