Nekrolože, i Boži si težak

Za svu opasnost pisanja nekrologa osobama koje ne poznajemo Jergović je pravi egzemplar: naštancao ih je nepregledan broj, pa znao završiti kao neuzemljeni gromobran kritiziran zbog toga, nazivan "knjigovođom mrtvih duša". No, što kad je pokojnik osoba koju u javnoj ili polujavnoj sferi u kojoj je djelovao nije poznavao manje-više nitko?

Tema stara sto godina: u jednom metakritičkom eseju, A.B. Šimić daje općenitu kritiku kritike. Ne sviđa mu se "opće shvaćanje" koje ne pita "je li kritika dobra ili rđava", "u onom smislu u kojem se veli za umjetničko djelo da je dobro ili rđavo", nego jedino "je li povoljna ili nepovoljna" (pa čak i kad se "za kritiku veli da je dobra ili rđava, to opet znači da je povoljna ili nepovoljna"). "Neodređeni pojmovi 'dobar', 'loš', 'lijep', 'ružan' ne govore ništa. Kritika je samo onda to ako je umjetnost i filozofija", naglašava u verzalu. Pa ako ćemo se tužiti na kritiku, ne trebamo se tužiti, kaže, na njenu oštrinu, već eventualno na njenu rđavost: "tegoba je u tome što ih većina nije dorasla kritici".

Prošlog mjeseca objavio sam ovdje, u žanru ne-kritike, nešto što je, između ostaloga, bilo i kritika kritike koju je o romanu Nadohvat Ene Katarine Haler napisao Jurica Pavičić. Nije to, međutim, bio jedini slučaj da mi se neki aprilski članak iz rubrike književnosti perjanica Jutarnjeg lista povezao na polju Šimićeve izjave. Drugi je bio onaj Miljenka Jergovića, u žanru nekrologa, nedavno preminulom kritičaru Božidaru Alajbegoviću. S tim što me Pavičićev pobudio da pišem metakritiku, a Jergovićev me pobudio na načelnije razmišljanje o postupku time što paralelno i sam bijući metakritički. (Možda onda spram njega već pišem meta-metakritiku?)

Zapravo me još najviše pobudio sam smrtni slučaj. Alajbegović je bio poznat po prekorijevanju napasti da ga pisci hvale ili bi se htjeli s njime zbližavati (na bazi zahvalnosti zbog povoljne kritike ili već čega). Pa onda i Jergović svjedoči o pokojnikovom strogom programu nepristranosti, na tragu svih načela o neovisnosti pravosuđa, kroz inzistiranje na osobnoj distanci koja rezervira prostor integriteta za povoljne i nepovoljne kritike. Kao pozadini zašto se, mimo sporadične razmjene kratkih poruka i stalkanja na fejsu, nikad nisu upoznali: "On je mislio da se kritičari i pisci ne trebaju međusobno poznavati." Ne bavim se pisanjem knjiga koje bi bile predmetom književne kritike, pa to nije ta pozadina, no i sam mogu potvrditi što kažu Jergović i drugi: ne samo da Alajbegovića nisam nikad upoznao, nego me i iskulirao kad sam ga pozvao da sjednemo na kavu ili pivo kad navrati u Osijek. Stavio je samo onaj višeznačan plavi palac iz inboxa, ni riječi dodavši u bilo kom značenju, i to je bilo sve što smo ikad privatno komunicirali. Sa zadržavanjem na pristojnoj distanci u fejs suputništvu. Nije to, doduše, najbolje počelo, jer nešto sam ga na nekom zidu bio izgrdio, malo grublje (nisam nužno najbolje naravi, što reći) – ali nije zamjerio i postali smo potom fb friends i ostali to (de facto smo još uvijek: prijateljstva na fejsu smrću ne prestaju); ništa manje i ništa više od toga. Nikad ne naročito bliski, ali zato uvijek korektno i uvijek tu negdje, u redovnom virtualnom navraćanju. Sve i pri toj distanci, a priznat ću i da bi me znao naživcirati, bio mi je drag i pogodilo me nakon niza takvih godina čuti da je to što najednom ni glasa od njega bilo zato što više ni neće biti glasa od njega. 

Ne volim pisati ovo, ne osjećam se udobno: nekrolog je po definiciji ruban, rizičan žanr, s nabijenošću emocionalnim registrom i uzimanjem visokog tona na podiju, u kojem se baš zato bez jakog uzemljenja lako okliznuti u kič i nagvaždanje. Nije fora pritom čitati opća mjesta, pa se obično piše o nekoj vlastitoj relaciji s pokojnikom. Ne mora se nužno raditi o osobnom poznavanju, legitimno je odati počast i nekom privatno neznanom licu koje nam je značilo. Samo da je uzemljenje stvarno tu. Ali za svu opasnost pisanja nekrologa osobama koje ne poznajemo Jergović je pravi egzemplar: naštancao ih je nepregledan broj, pa znao završiti kao neuzemljeni gromobran kritiziran zbog toga, nazivan "knjigovođom mrtvih duša". No, što kad je pokojnik osoba koju u javnoj ili polujavnoj sferi u kojoj je djelovao nije poznavao manje-više nitko? A ipak bijući tu negdje, prisutan među nama. Mnogi su se u danima koji su nastupili javno ili polujavno oprostili s Božom, evociravši ponekom riječju svoju relaciju s njim. Pa se evo odvažih i ja, nelagodi unatoč, jer mi je odstupnicu uskratilo nešto što treba biti rečeno. I kasnim već dobro – ali što da vam se pravdam; žrvanj, kovitlac, nije se stiglo; moja stvar, naposljetku. Nije da je tema dnevna aktualnost koja će proći. Ako nisam dospio dosad, ne znači da mi je manje inzistirati da kažem ono što mi je uskratilo odstupnicu. 

IMA LI KRITIKE?

U članku ponešto patetičnog naziva ("Odlazak posljednjeg noćnog čuvara hrvatske književnosti"), Jergović proglašava kako je s Alajbegovićem umro "posljednji književni kritičar u Hrvatskoj". Ne misli doslovno, što bi bilo sumanuto tvrditi, nego daje kvalitativan sud, kao opću kritiku kritike: dok ih je nekad još bilo 2-3 što su bila nečemu (Donat, Zima, Bošković), u zadnje vrijeme ta knjiga, tvrdi, spala na jedno slovo, a sad više ni na njega. 

 Označava pritom Alajbegovićev rad "impresionističkom kritikom", onkraj zanimanja "za književnu teoriju, za škole mišljenja i za akademsku kritiku", ali ističući da bi to bilo promašeno kao prigovor, jer, prvo, kaže, iluzija je da bi neka teorijska i akademska kod nas uopće i postojala, a drugo, impresionističku su kritiku "pisali praktično svi zanimljiviji hrvatski novinski kritičari u proteklih pola stoljeća, počev od Veselka Tenžere". No, s tim je, veli, sada gotovo, jer ovi koji ostaju za Alajbegovićem – na kojega je također aplicirao oznaku o punokrvnom novinskom kritičaru, kojega međutim nisu puštali u novine – nemaju "ama baš nikakvu konzistenciju u odnosu na tekst": "nijedan od onih penzionera, novinara i usputnika, koji po novinama još glume književne kritičare, nikakve influencerice, ni ine kokoši i kokotani, koji po HTV-u i Hrvatskom radiju između svetih misa nešto ljeposlove i mrsomude o knjigama".  

Demantirao bi ga prvi Alajbegović sam. Ne gatam, nego ima zabilježeno: nezadovoljan je jako bio prije par godina što se svako malo javi "netko s tvrdnjom da 'kod nas ne postoji književna kritika', ili da je 'u Hrvatskoj književna kritika mrtva' i sl.". Gdje onda "paušalnih i površnih izjava poput te da u nas ne postoji književna kritika ne manjka", jer "ljudi koji takve izjave plasiraju (...) paušalnim kritizerstvom sebi nastoje dati na važnosti, svjesni da na taj način u očima neupućenih recipijenata rastu".  Usuprot čemu Alajbegović nabraja medije zainteresirane da objavljuju književnu kritiku i kritičare koji je dobro pišu. Izdvajajući – metakritički – u prvom redu Darija Grgića i Borisa Postnikova kao klasu Mandić-Tenžera, za njima i brojne druge. O tom je Grgiću, recimo, napisao kritiku u kojoj tvrdi da je "naš najbolji književni kritičar, a njegove kritike zapravo su vrlo fina književnost", te je teško – na razini svih pisaca uopće – "naći pisca koji tako vješto barata riječima".  

Kao ono kad se o Igoru Mandiću kaže – što je opet nekakav kritički sud o kritici, pa i ako praktički stvar konsenzusa – da je "zapravo jedan od najboljih naših pisaca u zadnjih 50 godina", u tipu pisca koji će se možda i "okušati u različitim formama", no "uvijek ostaje ponajprije književni kritičar". A ako je nešto književno djelo, slijedilo bi da je, neovisno o rodu i formi, još i kao književna kritika podložno i samo upravo književnoj kritici, za pitati, onkraj konstatiranja je li im kritika bila povoljna ili nepovoljna, je li bila književno dobra ili rđava – zar ne?    

Temeljan problem takve metakritike bit će pitanje tko ju je pozvan raditi. Autori koje kritičari sude? Ne bi li to malo vuklo na one ankete kad studenti povratno ocjenjuju profesore? U redu je to kao koncept, no relevantnost je uvjetna: ne možemo znati koliko posredovano dobivenom ocjenom i subjektivnim osjećajem pravednosti u tretmanu. Nije ipak bez presedana: evo Jergović o Alajbegoviću, i to najbiranijim riječima. A kritičari da između sebe jedni drugima, kadeći si ili se ružeći? Ni to nije uobičajen postupak, jamačno uslijed delikatnosti položaja konkurencije na tržištu, koja vuče na relevantnost toga da pitamo jednog slastičara da pokudi ili pohvali sladoled drugog. Nije ni to bez presedana ipak: eto tog Alajbegovića o tom Grgiću, na primjer, najbiranijim riječima. Grgić će za sebe, doduše, negirati da se uopće i bavi kritikom (a i zašto bi se pristajao ukalupiti u zadanu formu?) – no upravo o tome i govorimo: kritici koja može i treba biti više od kritike.

Dosta šarade: pozadina zašto apostrofiram i linkam baš metakritiku Grgića ista je kao i pozadina zašto sam Alajbegovića ono zvao da se za kavu ili pivo specificirano javi baš on kad u Osijek naiđe (a ne npr. ja ako u Rijeku ili na pola puta). Grgić je, naime, moj drug iz osječkih birtija i cijela tema je uopće i nastala povodom prigode kada je Alajbegović na svom zidu napisao status koji me razgalio (i to ne samo zato što oslovljava problematiku o kojoj upravo pričamo): "Bez obzira što znam da hvaliti nekog u nas nije preporučljivo, jer se to tumači kao uvlačenje i kao emanacija vlastite slabosti, nego je u nas uvriježeno drugoga svoditi na razinu vlastite ništavnosti, i ništenjem drugoga implicirati svoju tobožnju superiornost, ja ipak velim da je svako teve-ukazanje Daria Grgića jedna svečanost, svečanost posvećenosti i upućenosti, svečanost znanja, staloženosti i skromnosti, baš kao što je i svaki njegov tekst redovito kvalitetniji i bolje napisan od knjige koja mu je bila povodom." Pa smo ga to zapravo obojica zvali da se na drugom kraju zemlje zapije s dva probisvijeta koji znaju cijeniti tako dubok uvid u kritičku razinu. Da nas je 'ladno iskulirao, po svoj prilici nije čisto do toga što, kako se čini, Alajbegović nije spadao u taj probisvjetski soj, nego i još jedno u nizu svjedočanstava da čovjeka doista nije zanimalo upoznavati se, nekmoli skompavati.

Namjerno ne želim zatajiti mogućnost vlastite pristranosti u oduševljenju Alajbegovićevom metakritikom, uslijed osobne razine. Ako me baš pitate, ne mislim da sam pristran – obratno je bilo, izbor prijatelja mi je do toga što sam prepoznao u njemu vješca, a nije mi prepoznavanje u njemu vješca do izbora prijatelja – ali baš me briga, smijete misliti što hoćete, možda baš i jest, možda sam još pristran i u nalaženju da nisam pristran. Poanta je da mogu iz prve ruke potvrditi kako Alajbegović pouzdano nije bio. Ako je recimo o Dariju pisao najbiranijim riječima, nije to bilo zato što je išta htio od njega, ni iz kakve potrebe ili nakane za uvlačenjem (niti bi imao računa u tome: pa nije Dario Jerga da vedri i oblači scenom), odnosno formiranjem u klanske redove. Jedino za čime je išao je da bude pošten u čitanju, bez računice i zadnjeg motiva, u skladu sa svojim protestom što "živimo u ciničnom vremenu, u vremenu hiperkompetitivnosti, u vremenu kad je čovjek čovjeku vuk i u vremenu i društvu koje nas prisiljava da u drugome ne vidimo kolegu, prijatelja, sugrađanina nego konkurenciju, protivnika ili čak neprijatelja".

A što ćemo s onime jesu li autori pozvani da rade kritiku kritika svojih djela? Kao, nije baš po bontonu. Ali ne bih stavljao ruku u vatru za taj bonton. Jergović će – zašto ne, uostalom – i sam katkad zaglumiti po novinama, premda se ne zove Božo, usputnog kritičara, pa i metakritičara, u sklopu svog šireg autorskog programa pisca i kolumnista (s naglaskom na knjigovodstvo mrtvih duša). Kritika kritike ovdje mu je dvojakog zahvata. U prvom on, kao profesionalni autor književnih djela, dakle potencijalno predmetom književne kritike, daje kontrakritiku – povoljnu – apostrofiranog lica među profesionalnim čitateljima književnih djela. Gesta koju bi se moglo tumačiti kao sukob interesa i prozirno uvlačenje kad se kojim slučajem ne bi radilo o pokojniku koji ništa više o njemu neće moći napisati, pozitivno ni negativno (ili barem prokomentirati kako ga Jergović komentira). Kontrakritika je to izrazito povoljna, no je li i dobra? O tome će nešto reći već i navedeni podatak da bi Alajbegović i sam odbacio tu hvaljenost preko generalnog unižavanja ostalih kritičara, kao drugog zahvata kontrakritike. 

SVATKO IMA PRAVO PISATI O SEBI  

Uostalom, ne vidim doista problem u samom tome da se autor oglašava nazad. Sjetim se Gombrowicza, koji se s pravom tužio na nedoraslost onodobne poljske kritike interpretiranju inovativnog djela kao Ferdydurke, čak je i anticipirao ("ako se bespomoćno dam u ruke te gospode, propao sam"). Što je postulirao kroz neka načelna pitanja: "Je li u redu da autor bude bespomoćan pred kritičarom? Kao zašto ja trebam bez protesta pristajati da me javno sudi gospodin X. koji, možda, ima o životu manje znanja od mene, a već sigurno ima puno manje pojma o onom što je moja – ne njegova problematika? Zbog čega mišljenje g. X., koje je napokon jedno više privatno mišljenje, treba biti dignuto na visinu presude putem same činjenice što on piše u novinama? Zašto bih podnosio tu aroganciju i impertinenciju, tu žurnu prljavštinu koja se svečano proglašava kritikom?"

Povodom natječaja Saveza poljskih pisaca u tuđini za najbolji kritički rad, Gombrowicz se toplo preporučio "pažnji Komiteta", trolajući prijavom za nagradu metakritičkog rada o tome kako pisati kritiku. Izdvajam konstruktivne savjete: "ne sudi. Opisuj samo svoje reakcije. Nikad ne piši o autoru ni o djelu, već samo o sebi u suočenju s djelom ili s autorom. O sebi smiješ slobodno pisati. Ali pišući o sebi, piši tako da tvoja ličnost dobije na značaju, na važnosti i na životu – da postane tvoj odlučujući argument. Znači, piši ne kao pseudoznanstvenik, nego kao umjetnik. Kritika mora biti isto tako napregnuta i vibrantna kao ono čega se dotiče".

Ako je Jergoviću za vjerovati, svog će redakcijskog kolegu Pavičića samo dobro izgrditi za to što, u sklopu šireg autorskog programa pisca i kolumnista (i filmskog kritičara), povremeno zaglumi po novinama usputnog književnog kritičara, pa i metakritičara, premda se ni on ne zove Božo. U tekstu o Nadohvat, i Pavičić će imati jedno mjesto kritike kritike: konstatirat će da je knjiga do njegove "dobila samo jednu recenziju – pohvalnu, s opreznim prešućivanjem ičeg kontroverznog"; davši na taj način kolegijalnu packu kritici Zlatka Kramarića iz Glasa Slavonije. I otkud sad baš Kramarić, kojega znamo kao političara i diplomata, trulog liberala – kao da se pita Pavičić, pa i baš potonjom sintagmom, u nizu stvari koje su ga u vezi s knjigom zbunile – jer on u njoj vidi idealno štivo da ga desna javnost prigrli. 

Kramarić nije tu zalutao – tek nije poznat prvo po tome da je obrazovanjem teoretičar književnosti, profesor baš za to. Iz Jergovićevog ukaza o nepostojanju kod nas teorijsko-akademske kritike, koji bi kao doslovna tvrdnja također bio sumanut i po svoj prilici je opet dan kao kvalitativan sud, najuputnije je izlučiti postmoderno izjednačenje razina diskursa. I la langue je tek jedan la parole; seriozni znanstveni jezik nije nadređen žargonima, nego samo još jedan od žargonskih kodova u horizontalnom odnosu; akademska kritika nije ni po čemu punopravnija od novinske – "svagdanje", Šimićevim terminom – tamo gdje shvaćamo da jedino impresionistička uopće i ima neki legitimitet, odnosno da je i akademska tek još jedna u nizu impresionističkih, dok nijedna ne polaže pravo na objektivnost suda o tuđem autorskom djelu. Pa onda pisati o sebi može i bilo koji Jurica kao i bilo koji profesor doktor Zlatko, zašto ne.

Kritičar komentira "ono što je njemu uspjelo izvući, zapravo uvući, u moje djelo, nešto što je on sam konstruirao", upozorava Šimić. I to je u redu, jer ništa drugo nije ni moguće, ali u redu je samo dok ne ide s pretenzijom da objašnjava djelo, pošteno deklarirajući da prikazuje tek sebe u suočenju s djelom. Slično onako kao što tamo gdje ne vlada tržišno-kompetitivno shvaćanje kritike, i ne vidimo je kao analogiju konkurentskih sladoledara, prestaje biti nadležna logika koja nalazi deplasiranost u tome da jedan kritičar metakritički o kolegi, tako i tamo gdje smo načisto da kritika zapravo ne treba biti davanje presuda, izricanje ocjena, gdje ne gledamo to kao analogiju odnosa profesora i studenata, prestaje biti nadležna i ona logika koja nalazi deplasiranost u tome da autor metakritički o svom kritičaru. Bonton će i dalje tražiti tek da dopustimo svakome da piše o sebi.

STRATEGIJA JERGULJE

Perjanici Jutarnjeg lako je bilo identificirati problem Alajbegovića, jer prilično je to prozirno: nije stvarno pripadao tzv. sceni, koja ga je uporno odbacivala kao marginalca. "Prezren od književne javnosti i ignoriran od službenih kulturnih institucija", podvlači Jergović; "nikada nije pisao ni u jednim hrvatskim novinama", prisnažuje; "nikada nije bio član nijednoga hrvatskog književnog žirija", dodaje još; "nikada nije bio član nijedne od brojnih komisija Ministarstva kulture", poentira; "nije sudjelovao u ceremonijalima od kojih se sastoji kulturni i književni život zajednice", sumira. A zašto ne? "O dinamikama hrvatskoga kulturnog i književnog života ništa nije znao. Vjerojatno ga nisu zanimale, pa ih nije ni primjećivao." Umjesto da, secira Jergović, sudi "o akterima domaće književne scene (čuj, književne scene!), o njihovoj moralnopolitičkoj podobnosti i o tome jesu li ili nisu kul, Alajbegović je pisao beskompromisno dosljedno, držeći se vlastitog ukusa i teksta. To što nije vodio računa tko je kul, a tko nije kul, osnovni je razlog što nije dolazio u obzir za članstvo u žirijima i komisijama, kao ni za pisanje u dnevnim novinama."

Sve u svemu: Božo živio i umro autsajderski otuda što nije mario za odnose moći na sceni, nego jedino za knjige... reče Jergović s pozicije moći na sceni! Čiju egzistenciju ironički otklanja dok joj prigovara izbačenost Alajbegovića iz nje. Neuklopljeni Božo nije pripuštan u žirije, komisije i dnevne novine... reče Jergović iz pozicije nekoga ohoho pripuštenog u žirije, komisije i dnevne novine! Pa čak i ničega manje nego selektora nacionalne nogometne reprezentacije, kako se pohvalio u najnovijem nekrologu, onom za Bekima Sejranovića. U istim dnevnim novinama reče to sve u kojima mu nosni otvor – nosuljak, zvani još i uguznik, kako su se izrazili drugi prije mene – infamno nije više ni virio onomad iz Sanaderovog stražnjeg otvora, bezostatnom uklopljenošću.

A ostala je, kao ne manje infamna, zabilježena i epizoda s dodjelom Murtićevih grafika zaslužnicima demokratskih promjena 2000., svojevrsnog tko-je-tko novog poretka, statusnog simbola uklopljenosti u stasajući liberalni establišment pod predvodništvom Račana i EPH. Jergović je bio jedan od dobitnika grafike, oktroiran za člana glavnog štaba vladajuće klase, pa se, kad je 5 godina kasnije Murtić umro, kao perjanica EPH nadigao da s tim u vezi prokune "lijeve nezavisne novine". Koje to? Nije rekao, zadovoljio se da ostane općenit. Zbog čega? Zato što su, ustvrdio je, na Murtića dizale hajku i skoro ga dotjerale do toga da, kao svi hrvatski virtuozi, završi u ludnici, ubožnici, očaju. Na konto čega im je odrekao pravo na posljednji pozdrav pokojniku, rezervirajući ga za one koji su genija i za života pristojno pozdravljali – što mu je bila glavna teza i misao izvučena u naslov. U satiričkoj pjesmi Michael Jackson is Dead, Jon Lajoie upozorava na licemjerje medija: ne glumite sad da ste ražalošćeni i da ste ga voljeli, sjetite se što ste pisali o njemu, pa šta se sad folirate ovim naricanjem, kad je mahao djetetom s balkona, niste ga zvali legendarnim, nego nakazom i pedofilom, pa jebite se licemjeri. E, to je i priroda Jergovićeve šljage lijevim novinama na Murtićevom ukopu.

Strategija jergulje naziv je članka kojim je reagirao Viktor Ivančić, sintagmu  pripisujući "onoj vrsti vijugavog socijalnog gibanja koja se hrani iluzijom da iza sebe ostavlja nevidljive tragove"; imajući za početak na umu notornu nedosljednost i besprincipijelnost Jergovićevog vlastitog opusa. U nekrologu za Bekima (stalno neka računska operiranja s mrtvim – čitaj: ušutkanim – dušama), slušamo na primjer o tome kako se Bekim zadnjih godina "raskvasao", a premda jest bio stokilaš, čak ne treba ni potezati onu općepoznatost da je i tih godina imao instantnu pozornost ženskog roda u svakoj prostoriji u kojoj bi se zatekao za demantirati da bi "raskvasanost" tu bila prava riječ. Jergović valjda o sebi piše, projekcijski. S obzirom na taj podatak da Bekim, pa ni kao mlađi, nije bio sitan čovjek, čudno je čitati i o tri broja većim djedovim samtericama u kojima se pojavio pred selektorom Jergovićem. Meni to zvuči kao da malo koristi pjesničku slobodu – vjerojatno se nije stvarno o tri broja radilo (koliki je onda bio taj djed?). Nebitno, na terenu smo trivijalija, no mene muči što će kod Jergovića sklonost muljanju i deficit intelektualnog poštenja biti cjelokupan prosede, pa mu zato ne vjerujem više ni kod ocjene broja hlača. Evo nečega manje trivijalnog u nekrologu: selektorski proziva hrvatsku književnu reprezentaciju, koja je putovala na nogometnu utakmicu sa slovenskom, zbog kolektivnog neizlaska iz autobusa kada su na granici skinuli s njega Bekima, sa stražnjicama koje se nisu pomjerile. A je li se Miljenku stražnjica pomjerila dok je ranih 90-ih Nedjeljna Dalmacija, s njim kao zamjenikom glavnog i odgovornog urednika, paradirala invektivama, kletvama i denuncijama protiv građana nepodobnih novom tuđmanističkom režimu (kao i sve novine tih sezona izuzev lijevih nezavisnih)?

Zanimljivija je ovom prilikom ugrađena podvala koju je Ivančić također oslovio: umjesto da hrabro imenuje Feral, kao te novine koje su se isturile kritikom SDP-EPH malograđanskog teatra, Jergović se zadržao na općenitoj kvalifikaciji. "Biti bijesan, do razine podvala, psovki i proklinjanja, i istodobno biti općenit, do razine najbljutavije sentimentalne ispraznosti", "jer bi se konkretizirana rasprava mogla razvijati tako da propovjedaču vlastita vatrica oprlji nos, ili mu se, pak, izmakne moralistički stolac pod visokopoštovanim debelim mesom". Ukratko, "savršeni okvir da širite neistine, a da vas nitko ne može uhvatiti u laži. U prilici ste se ukazati kao obmanjivač sa stamenim načelima, sretna kombinacija podlosti i idealizma. Pisac propovijetki to dobro zna, pa će i svoju mirogojsku misu zadušnicu – zamahnuvši desnicom tako široko da se cijeli lijevi sektor ima osjećati pljusnutim – pretvoriti u misu zaušnicu, a poslije će, valjda, naoružan arsenalom preventivnih uopćenosti, nevino reći: Hajde, pokaži, koga sam ja to udario?" (Paralela: brojni Kafkini likovi trse se sami da budu okrivljeni, jer dok optužba/osuda nije izrečena, u nekonkretiziranosti im se nemoguće protiv nje boriti, dok posljedice ionako trpe.)

Obmane i neistine o kojima je riječ produkt su temeljnije podvale koju je Jergović ugradio: par članaka kritičnih prema spektaklu s grafikama – prema njemu, između ostalih – preimenovao je u ništa manje nego dugogodišnju hajku na Murtića (koji je, međutim, s Feralom do kraja bio u više nego korektnim odnosima, u jeku tobožnje hajke upravo u tom lijevom listu plasirao važne intervjue). A kad tako izguraš nekoga da ti bude gromobran, predstavljajući napade na sebe kao napade na odmah njega, korisno je da bude pokojnik, jer te samo mrtva usta ne mogu demantirati dok samovoljno trpaš stvari u njih. Jergulja Murtića, prepoznaje Ivančić, "nakon što ga je zloupotrijebio, pristojno pozdravlja, nad grobnom pločom, kada je siguran da dotični ne diše", pa ostaje "osobno dobro bandažiran i zaštićen od mogućeg raskrinkavanja: mrtva usta ne govore, a živima je nadjenuo kodna imena, poput lijevih nezavisnih novina i postsoroševskog hrvatskog novinarstva".

Dok danas paradira proglasom kako je pokojni Alajbegović bio "posljednji književni kritičar jedne nepostojeće književnosti", ljutnut će se Jergović javno što, kako tvrdi, možemo "čuti od novinskih urednika i menadžera da bi oni objavljivali književnu kritiku, ali da je, eto, nema tko pisati". A Božo? Kao jedinu moguću konkluziju, Jergović će izvući: "Alajbegović je za njih bio nitko, kao što im je i književnost bila ništa". Fina zavrzlama: ispadalo bi da je tu stao ruku pod ruku s Alajbegovićem u osudi površnih ocjena o praznom skupu pisaca kritike. Jer: Božo! Samo s tom, dakle, razlikom u odnosu na ocjene o praznom: Jergović će naći jedan jedini izuzetak, pokazujući prstom na samog Alajbegovića. Poništavajući, dok uzdiže Božu kao jednog i jedinog, gorljivost kojom je Božo oponirao upravo takvim paušalnim izjavama lošeg vonja. (Još jedan u nizu primjera: kada je u verzalu skočio na izjavu Milane Vuković Runjić da u Hrvatskoj nema ozbiljne književne kritike, pa nabrojao niz jakih imena i, opet u verzalu, konstatirao kako je izjava uvredljiva za sve te ljude, dodajući kako ni tvrdnja da je književna kritika istjerana iz dnevnih novina nije istinita, jer ti i ti pišu u tim i tim listovima i to dobro pišu (između ostalih, navevši i Jergovića), itd.)

Dobro taj urnebes što će Jergovića demantirati u glavnoj nekrološkoj tezi upravo onaj na kojega se poziva kao iznimku kojom je potvrđuje – ali postavlja se i pitanje pobude: zašto takva teza uopće, čemu, što će mu? Može se i ovako formulirati: stoji li što opipljivo u pozadini neumjerenog hvaljenja Alajbegovića baš na taj način, kakav bi pokojnik prvi ocijenio promašenim i digao se protiv njega na stražnje noge?

Kad smo već kod hvaljenja, nije na odmet istaći ni da se Jergović u nekrologu odmah uvodno referira na vlastiti raniji tekst, iz siječnja – u kojem je konstatirao da među nama "živi i jedan književni kritičar, Božidar Alajbegović, te još nekoliko njih koji se uspijevaju do javnosti probiti kao profesionalni čitatelji" – zato da bi se mogao pohvaliti, važno mu bilo, kako se jednom od svojih zadnjih objava na fejsu Alajbegović pohvalio tim spomenom, bio mu važan. Zapravo se Božo zahvalio primarno, u prvoj rečenici objave (doslovno rečeno: "hvala"), a u drugoj i zadnjoj priznao da kritičarima znači takva podrška, imajući u vidu da se radi o bavljenju "tim toliko slabo cijenjenim a iznimno odgovornim i nimalo lakim pozivom". Jergović je svjestan da je Alajbegović kronično zaobilažen i otuda gladan čak ne nekakvih specijalnih priznanja, nego bazične rekognicije, pa je malo vjerojatno da će prezreti jednu ovakvu, ipak teškaša s novinsko-književničke scene kao što je to Jergović. A nije mu nešto kao malo vonjalo u njoj? Ne znam, ali znam (jer i citiram ga) da je još i prihvaćajući je, sve i ne dižući se protiv nje na stražnje noge, preusmjeravao to malo rekognicije sa samo sebe na našu književnu kritiku općenito. Pa je isključeno da bi prihvaćao značenjski sloj u kojem bi je Jergovićeva rečenica eventualno unižavala.

Što ćemo misliti o gesti ovog barda književnosti koju proglašava nepostojećom kad koji mjesec kasnije, s trubom nad pokojnikovim grobom, iskoristi upravo tu Božidarovu objavu, s isturanjem njegove obradovanosti zbog afirmativnog spomena, kao legitimacijsko mjesto za nekrolog u kojem će, uzdižući njega i samo njega, iznegirati našu književnu kritiku općenito, do čije je afirmacije Božidaru bilo toliko stalo? Je li on onda afirmirao uopće i Božu – ili je posrijedi još jedna iz niza situacija kada pokojnika kojega je zloupotrijebio pozdravlja trubom nad grobnom pločom, nakon što se uvjerio da dotični više ne diše?

Porijeklo vonja otkriva se u zadnjem pasusu, kada Jergović posmrtno slovo zaključi slovom o sebi – o tome što Alajbegovićeva smrt znači u smislu njegovog osobnog gubitka. Ali ne gubitka Božine osobe za sebe, da se razumijemo, jer na osobnoj razini se nisu ni znali, niti Jergović govori o tome, nego gubitka robe koju mu je jedino dostavljač Božo kako treba isporučivao, kao kad čuješ da je umro zubar čijom si uslugom jedino bio zadovoljan pa unaprijed žališ sam sebe i svoju usnu šupljinu za dalje. Božo je, ističe, stvarno čitao njegove knjige, za razliku od onih koji "znaju što će o njima reći i prije nego što ih pročitaju" (slično u ranijoj prigodi, iz '17: da Božo "kao svojevrsni čovjek orkestar – simulira književno-kritički život u jednoj gluhoj sredini", time što "doista piše o knjigama, ne osvećujući se njihovim autorima zbog nečega što s knjigama ne bi imalo veze"). Čak i završna počast Boži, vidimo, tu je prvo za Miljenkov račun! 

Metakritika Alajbegovića (povoljna) zapravo je ona sekundarna od dvije, u službi primarne metakritike svih onih koji su spram Jergovićevih djela nepravedni na osobnoj razini. Koji su to? Svi ostali, valjda, ili očito. Nije rekao, zadovoljio se da ostane općenit, našamaravši porugom neimenovane kokoši i kokotane koji glume književne kritičare. Uvijek da može nevino reći: Hajde, pokaži, koga sam ja to udario ovom misom zaušnicom?  

 

"Potrebno je tek izabrati kurentan i unosan leš, a ostalo je čista umjetnost: s ekskluzivnim pravom na posljednji pozdrav, autor trubi fikcijsku prozu." Fascinantno do kakve podudarnosti je i na ovom slučaju moguće iščitati oba faktora strategije za ostati dobro bandažiran koja je Ivančić očitao u paradigmatskom od prije 15 godina: tu su i kodna imena za živa usta, u skrivanju iza općenitosti, i trpanje u mrtva usta koja koristi kao gromobran svoje agende. "Mora biti da Murtiću doslovno krckaju kosti od Jergovićeva posthumnog uvlačenja u njegovu intimu." Dovoljno je u formulu umjesto Murtić uvrstiti Alajbegović, a umjesto lijeve nezavisne novine hrvatska književna kritika – i sve će vrijediti posve jednako. "Posthumna obrana Ede Murtića, salve uvreda isporučene tim povodom u smjeru lijevih nezavisnih novina, utoliko su najobičnije lukavo parazitiranje, s manje-više otvorenim nekrofilskim sklonostima." Lak maroderski plijen: "taj više ionako nije na ovom svijetu i može se nekažnjeno lajati u njegovo ime, zagrabiti u humku i ukrasti komadić blagotvornog integriteta". Preminuli Murtić ili Alajbegović kao "mrtva priroda Jergovićeve socijalne adaptacije", dok "stoji nad grobom s trubom u ruci, nadimajući pluća, računajući da je pokupio nešto od pokojnikove veličine".      

Eulogija Boži tu je kao kontraprimjer za natrljati nos ostatku scene s kojom Jergulja ima neke neraščišćene račune. Baš sve što mu je naveo u prilog kodirano je na taj način. Ako priča o Božinoj "konzistenciji u odnosu na tekst", priča u kontekstu toga da je kokoši i kokotani nemaju. Ako priča o tome kako je umro "Burbur hrvatske književne kritike, a s njim i jedan jezik, osjećaj dužnosti i moral njegova posljednjeg govornika", jedina moguća konzekvenca koju je iz toga moguće izvući – u funkciji koje proglas i biva izgovoren – je da na sceni književne kritike više nema živih govornika tog jezika, osjećaja dužnosti i morala. Ako govori o vjerodostojnosti Božinog čitateljskog stava, to je zato da bi govorio o nedostatku vjerodostojnosti kod ostalih. Ako upozorava na nepravdu nepripuštanja Bože, kao razlog navodeći to da je pisao i razmišljao o knjigama – implicira kako su ovi pripušteni u novinama jedino zato što pišu i razmišljaju o nečemu drugome, a ne o knjigama. Ako uzdiže Alajbegovićevu beskompromisnu dosljednost i držanje teksta, uzdiže je zato da bi pljunuo na ostatak scene-čuj-scene, koja samo vodi računa o tome tko je kul i moralno podoban.

Nije bitno ovdje u kojoj mjeri je eventualno u pravu o tom ostatku scene, nego da je ljigavo ovog za života obilato iskorištavanog čovjeka još jednom za kraj instrumentalizirati, trivijalizirati, i u smrti ga zlouporabiti za to. Jednom je A. B. Šimić rekao kako on da je Tin Ujević zabranio bi gospodinu Krklecu, mladom pregaocu za stvar gladnih hrvatskih književnika, da zalažući se za njega piše po novinama kako se hrani ''kafanskim kavama i žemičkama'' i kako vazda misli ''na sutrašnje ručkove'', jednako bilo to istina ili ne. Ja da sam živi Božidar Alajbegović, svakako bih zabranio gospodinu Jergoviću da, zalažući se za mene, piše po novinama kako u gladi za rekognicijom potpisujem njegove mutne invektive, jednako bilo u njima istine ili ne. Samo – kako da mu Božidar zabrani kada nije živ?

RĐAVO PERJE PERJANICA

Svačije je pravo, u redu, raditi i kritiku i metakritiku. Zanimljivo mi je bilo u tom pogledu opaziti da je Haler u intervjuu na blogu Kritičarije išla podvući: "Interpretacija svakog djela je uvijek osobna stvar i nešto na što svatko ima pravo." Dodajući: "Što se tiče onih koji su nešto krivo pohvatali, ne mogu to zamjeriti i sigurna sam da ne postoji ijedno djelo koje nije od strane nekoga bilo krivo tumačeno." Premda to nije specificirano ni u pitanju ni u odgovoru, ne treba dvojiti da je autorica potrebu za ovakvim gombrovičijanskim oivičenjem domene legitimne kritike i njenog prava na kriva tumačenja osjetila upravo u potaknutosti Pavičićevom kritikom, koja je 9 dana ranije svašta krivo pohvatala. Povoljnom ili nepovoljnom kritikom? I jedno i drugo, zapravo, ili onda ni jedno ni drugo. No, bolje pitanje: dobrom ili rđavom?

Pojam rđavosti dobro je odabran jer može ponijeti više prenesenih konotacija: nešto loše, nekvalitetno, nevaljalo ili pokvareno. 

Pavičićeva kritika za početak je rđava tako što je naprosto loša, nije kvalitetna u čitanju i napisanosti. Ali to je ovaj dio na koji bi se zadržavalo svako pravo. Problematičnost počinje time što nešto što je uvukao sam u djelo predstavlja kao nešto što je izvukao iz njega, sipajući masivne, glomazne presude o romanu, ne suzivši pretenziju na tek pisanje o sebi u suočenju s njim. A i bivajući seronjom mjestimično. Čime kritika postaje rđava i tako što nevaljala, nekorektna.

Ono što joj se barem može priznati je da se ne čita iz nje loše ni skrivene namjere. Za Jergovićevu nekrološku metakritiku već neće vrijediti. Povoljna, ali rđava u smislu da baš kvarna. Pa i besprizorna. S pokojnika se u potocima cijedi sluz kojom se založio za njega u funkciji svojih obračuna. Slabo je skrio da doista nije pisao o njemu, nego o sebi u suočenju s hrvatskom književnom kritikom. Što bi bilo u redu da je onda šutio o njemu. A tako je dobro počeo nekrolog: objavom kako bi "o smrti Božidara Alajbegovića bilo najpristojnije i najumjesnije šutjeti", uključujući hvaljenje ga. Šteta što je ipak udario stazama pretericije umjesto šutnje o onome o čemu si i sam znavši dobro reći da mu nije govoriti.

Neka mi završna rečenica o dva rđava poteza perjanicom bude ona kojom je završio i Šimićev esej: "Odatle praznina, naduvenost, nečvrstoća u oba slučaja: samo treba puhnuti u te mjehure od sapunice – i više nema ničega." punice – i više nema ničega."