Nelson Mandela/Odlazak posljednjeg velikog borca za jednakost

odlazak-posljednjeg-velikog-borca-za-jednakost-1258.jpg

Unatoč tome što je za sebe rekao da nema više vrlina ili samopožrtvovanja od bilo kojeg drugog čovjeka, krug obožavatelja Nelsona Mandele neprestano se širio
Unatoč tome što je za sebe rekao da nema više vrlina ili samopožrtvovanja od bilo kojeg drugog čovjeka, krug obožavatelja Nelsona Mandele neprestano se širio
Foto: 
EPA

Ono po čemu je Mandela velik i zašto mu danas svi odaju počast je stav, koji je zauzeo došavši na vlast nakon prvih izbora u kojima su svi stanovnici Južnoafričke Republike imali pravo glasa, da svojim dotadašnjim tlačiteljima oprosti i pruži ruku suradnje

"Cijeli svoj život posvetio sam borbi afričkog naroda. Borio sam se protiv bijele dominacije, kao i protiv crne dominacije. Njegovao sam ideal demokratskog i slobodnog društva u kojem će svi ljudi živjeti zajedno u harmoniji i s jednakim mogućnostima. To je ideal za koji ću, nadam se, živjeti i vidjeti kako se ostvaruje. Ali, moj Bože, ako tako mora biti, to je i ideal za koji sam spreman umrijeti." Tim se riječima sudu obratio Nelson Mandela 1964. godine u svom legendarnom govoru "Spreman sam umrijeti", pretpostavljajući da će ionako biti osuđen na smrtnu kaznu i da nema što izgubiti ako kaže što misli i ostavi testament svojim budućim sljedbenicima. Te riječi danas, 50 godina kasnije, i dalje stoje kao njegov epitaf jer ih je on, dobivši nakon desetljeća zatvora svoju šansu, kao prvi crni predsjednik Južnoafričke Republike opravdao. 
Njegov pokret protiv aparthejda, objašnjavao je 1964. Mandela, nije protiv bijelaca, nego protiv siromaštva, nasilja i poniženja koji su posljedica supremacije bijelaca.
"Iznad svega, mi želimo jednaka politička prava jer bez njih naše će manjkavosti ostati trajne. Ja znam da ovo zvuči revolucionarno bijelcima u ovoj zemlji, jer će većina birača tada biti Afrikanci. Zbog toga se bijelci boje demokracije. Ali taj strah ne smije stajati na putu jedinom rješenju koje će jamčiti rasnu harmoniju i slobodu za sve. Nije istina da će davanje prava glasa svima rezultirati u rasnoj dominaciji. Političke podjele bazirane na boji kože u potpunosti su umjetne i kada to nestane, nestat će i dominacija jedne boje kože nad drugom. Afrički nacionalni kongres potrošio je pola stoljeća boreći se protiv rasizma i kada trijumfira, kao što mora, neće promijeniti tu politiku. Za to se Afrički nacionalni kongres bori. Naša je borba usitinu nacionalna."

Rolihlahla Mandela rođen je u pokrajini Transkei u Južnoj Africi 18. srpnja 1918. Njegov pradjed bio je kralj u plemenskoj dinastiji Tembu iz naroda Xhosa, ali su pripadali sporednoj lozi te obitelji, pa je Mandelinom ocu Henryju pripadala titula savjetnika kraljevske obitelji. Mandela je odrastao odvojeno od oca, koji je imao četiri žene, da bi se njegovoj majci preselio neposredno prije smrti, kada je malom Rolihlahli bilo tek devet godina. Majka je bila metodistica i inzistirala je da ga se upiše u metodističku osnovnu školu. Unatoč funkciji savjetnika, mudrog čovjeka, koju je njegov otac imao, i on i majka bili su nepismeni. U školi je, sukladno tadašnjoj tradiciji, mali Mandela dobio i svoje englesko ime - Nelson. Nadijelila mu ga je učiteljica. Po komu, sam Mandela kazao je da nema pojma. Nastavio se školovati, a nakon studija na sveučilištima Fort Hare i Witwatersrand 1942. godine postao je pravnik i počeo surađivati s Afričkim nacionalnim kongresom, višerasnim nacionalističkim pokretom koji se zalagao za promjene.

Na izborima 1948. godine vlast je odnijela Nacionalna stranka Afrikanera, bijelaca potomaka prvih kolonizatora Nizozemaca, koja je uvela aparthejd, najgori rasni režim druge polovice 20. stoljeća koji se na vlasti održao više od 40 godina. Afrički nacionalni kongres, koji se tradicionalno bazirao na nenasilnom otporu, postupno počinje prihvaćati gerilske načine borbe protiv režima. Nakon što je 1960. policija u Sharpevilleu ubila 69 crnih prosvjednika, Vlada je uvela izvanredno stanje i zabranila Afrički nacionalni kongres. Mandela sudjeluje u formiranju vojnoga krila organizacije i postaje njegov glavni zapovjednik. Uhićen je, optužen za izdaju i urotu za rušenje vlasti i osuđen na doživotni zatvor. U međuvremenu, na Zapadu se se događale hipi-revolucije, prohujale su sedamdesete i osamdesete, a legenda o Mandeli kao simbolu borbe za jednakost rasla je dok za režim JAR-a, pritisnut međunarodnim snakcijama, nije postala preteška. Uslijedili su dugi pregovori koji su rezultirali puštanjem Mandele iz zatvora nakon odsluženih 27 godina.

Ono po čemu je Mandela velik i zašto mu danas svi odaju počast je stav koji je zauzeo došavši na vlast nakon prvih izbora u kojima su svi stanovnici Južnoafričke Republike imali pravo glasa (Mandelinu inauguraciju u Pretoriji na kojoj je bilo 4000 gostiju pratio je 1994. godine milijunski televizijski auditorij). Kao prvi crni predsjednik on je svojim tlačiteljima i protivnicima oprostio i pružio ruku suradnje.  Za razliku od nekih afričkih zemalja iz kojih su nakon prevrata bijelci protjerani, Mandela se jako trudio oko zadržavanja pripadnika svih rasa i pomirbe - od formiranja vlade nacionalnog jedinstva i postavljanja zadnjeg predsjednika iz doba aparthejda Frederika de Klerka za svog prvog potpredsjednika, do slavljenja ragbijaškog tima koji je za crnce do tada bio simbol bijele represije (ragbi je bio za bijelce, nogomet za crnce). Iznimno važnu ulogu imala je i dobro osmišljena Komisija za istinu i pomirenje na čelu s Desmondom Tutuom, koja je istraživala zločine počinjene u vrijeme aparthejda i suočavala počinitelje i žrtve te pomogla zemlji u pokušaju da se riješi tereta prošlosti.

U svojoj autobiografiji Mandela tvrdi kako "nema više vrlina ili samopožrtvovanja nego bilo koji drugi čovjek" te da nikad nije želio nositi mantiju lidera pokreta, "ali je borba za osnovne slobode transformirala prestrašenog mladića u odlučnog, natjerala odvjetnika koji se pokorava zakonu da postane kriminalac, pretvorila supruga odanog obitelji u čovjeka bez doma, natjerala čovjeka koji voli život da živi poput monaha".
Mandela se u mirovinu povukao nakon samo jednog predsjedničkog mandata, posvetivši se humanitarnom radu i posredničkim ulogama. Uz  Nobelovu nagradu za mir, koju je 1993  podijelio s De Klerkom, dobitnik je oko 250 drugih priznanja. Nema te zvijezde koja se nije prije ili kasnije zaputila slikati s Mandelom, uključujući i prvog američkog crnog predsjednika Baracka Obamu, koji tvrdi da ga je Mandela inspirirao za puno toga što je postigao.
Ostaje, međutim, činjenica da je Mandelinom smrću otišao posljednji iz garde legendarnih boraca za jednakost, a da ga nema tko naslijediti.