Nije iznevjerio SDP, nego socijaldemokracija

Mogu socijaldemokrati slušati bolju glazbu, gledati bolje filmove i čitati bolje knjige od konzervativaca, ali to ne znači ništa kada na dnevni red dođu, primjera radi, interesi Ivice Todorića, jer nakon toga postaju isti kao i njihovi najveći politički protivnici

Na prijedlog Vlade, saborska većina je ostvarila vlažni san neoliberala i usvojila novi Zakon o radu, prema kojem su vlasnici rada – radnici su upravo to – isto što i puk za Njegoša: stoka nepregledna. Iako se nije desilo ništa neočekivano, ipak je zbog prihvaćanja prijedloga ZOR-a krenulo masovno čuđenje s, recimo tako, lijevog krila javne scene, najviše zbog toga što je u vlasti Hrvatske najutjecajnija Socijaldemokratska partija, koja bi, kao, trebala biti za sve suprotno od novog Zakona.

Posljedično, za drugu stranu, za zagovornike otvorenog tržišta svega, pa i rada i radne snage, socijaldemokrati su ispali heroji povlačenja, kako nizozemski pisac i povjesničar Gert Maak, u svojoj sjajnoj knjizi „U Europi: putovanje kroz dvadeseto stoljeće“, naziva spremne na odstupanje od političkih koncepata kojima su akumulirali moć. Istina, Maak je o takvima pisao u drugom kontekstu, kazavši, uz ostalo, kako heroji povlačenja u ime dugoročne koristi pristaju na privremene i podnošljivo štetne posljedice zbog radikalnog zaokreta i odustajanja od maksimalističkih nacionalnih ciljeva, te da takvo što mogu učiniti i ostati živi samo oni koji već nisu etiketirani kao izdajnici. U prijevodu i u našoj stvarnosti: da je Ivica Račan s, recimo, Haagom surađivao koliko Ivo Sanader, bio na vlasti malo duže nego kod zubara.

Ne može se, međutim, zbog drugačijeg konteksta socijaldemokrate ispisati iz heroja povlačenja, jer ih tamo nije trebalo ni upisivati. Postoje situacije u kojima tekst sebi nađe kontekst, no ova to, jednostavno, nije, kao što ni hrvatski socijaldemokrati nisu nikakvo čuđenje u svijetu, već se ponašaju u skladu s pravilima svijeta kojem pripadaju. Nigdje se oni nisu pomakli, niti su pred nekim i nečim kapitulirali tako što promijenili Zakon o radu na gore.

Majka neoliberalizma, bivša britanska premijerka Margaret Thatcher, jednom je rekla kako su novi laburisti njen najveći politički uspjeh. Puno godina kasnije, novi laburisti, također bivši prvi ministar Velike Britanije, Tony Blair, je kazao kako su u otočkoj politici svi tačeristi, samo što se razlikuju u odnosu prema socijalnim pravima. Nije, da razjasnimo, umjerenija ljevica, lijevi centar, to nešto, palo onoj stvari za uši prvo i samo u Britaniji, sasvim suprotno, navlas isto se desilo i drugdje, samo što to Englezi, po običaju, znaju najbolje ispričati.

Alija Izetbegović, prvi predsjednik neovisne Bosne i Hercegovine, za sebe je kazao kako izdati ne zna. Zoran Milanović, predsjednik Vlade Hrvatske, za sebe bi mogao reći da nije imao potrebe provjeravati zna li i može li biti izdajnik. Tek su oni koji ga takvim proglašavaju ili beskrajno naivni ili su u ime očekivanja odlučili ignorirati činjenice.

Srbija je, u isto vrijeme kada i Hrvatska, dobila užasavajuće sličan Zakon o radu. Tamo daleko, vlast, ali svu, ima Aleksandar Vučić, a to što je odlučio dijeliti je s onima s kojima nije morao, za ovu i mnoge druge priče, nije važno.

Puno je, jako puno razlika između Vučića i Milanovića, naročito zbog onoga što su bili i radili krajem prošlog stoljeća. No, kada ih otklonimo, kada ih usporedimo u vremenu sadašnjem, naći ćemo ono što ih spaja, bez obzira što jedan pripada takozvanom lijevom, a drugi takozvanom desnom centru. Obojica se prema onome što su zatekli, a zatekli su divlji kapitalizam za većinu i socijalizam za bogatu manjinu – koju se spašava odgodama provođenja zakona, pogodovanjem u spašavanju od poslovne propasti ili proračunskim subvencijama – odnose religijski.

Ne propituju oni, kao i mnogi, mnogi drugi, ništa u toj postavci stvari, nema tu suvišnih zašto i niti jednog kako, već je jednostavno – tako. Kapital bitnim čini vlasnike kapitala i sve dok ga mogu uvećavati ili barem održavati privid uvećavanja, svi ostali, niže pozicionirani u lancu su nebitni i zamjenjivi, pa im ni prava ne mogu biti naročita.

Kako je još i ponuda na tržištu radne snage daleko veća od potražnje, nema nikakve potrebe da se u skladu s tim ne ponaša. Neće, dakle, onaj kome se ne radi za crkavicu dobiti više, iako zaslužuje, već neće dobiti ništa, s obzirom na dužinu reda onih kojima se i ta crkavica čini podnošljivom, jer nemaju ništa. U usporedbi s praznim novčanikom i onaj u kojem je sto kuna izgleda - debelo. Tako je u Hrvatskoj, ali, vidimo, i drugdje, bez obzira jesu li na vlasti socijaldemokrati ili konzervativci u različitim izdanjima.

Nije, dakle, problem u ovdašnjem SDP-u, još manje u svim njegovim članovima, već u socijaldemokraciji kao takvoj: ona je, kako piše Slavoj Žižek, parlamentarna ikebana kapitalizma i privida demokracije i jednako služi kapitalu kao i bilo tko, bez obzira na postojeće, uglavnom kulturološke razlike između navodno lijevih i zbilja desnih.

Mogu socijaldemokrati slušati bolju glazbu, gledati bolje filmove i čitati bolje knjige od konzervativaca, ali to ne znači ništa kada na dnevni red dođu, primjera radi, interesi Ivice Todorića. I među alkoholičarima, uostalom, ima ljubitelja lijepe pisane riječi, kao i onih što nikada nisu odmakli od Bambija, pa su, opet, i jedni i drugi prvo alkoholičari, pa onda sve i drugo i jednako su, u konačnici, nepodnošljivi i dok kritiziraju i nakon što se napiju. Tek se, negdje između ta dva stanja, s nekima od njih da razgovarati, ali se niti jednima niti drugima ne može objasniti da je njihov problem u bosi, a ne u trijeznima.

Prijedlogom i usvajanjem ovakvog ZOR-a, SDP je, osim što je iznevjerio nerealna očekivanja, pokazao da jeste ono što Tomislav Karamarko tvrdi da nije: dio europske, navodno moderne, mainstream ljevice, spektakularno propale ne zbog odabira krivih ljudi, već zbog krivog koncepta; zbog pristajanja na tek sitne razlike i velike sličnosti u odnosu prema kapitalizmu kao takvom ili, preciznije rečeno, ovakvom, a u njemu su socijalna osjetljivost i radnička prava dopušteni do granice interesa vlasnika kapitala. I mi milimetar više. Manje može uvijek.

Ništa se, da ponovimo i završimo, neobično desilo nije, osim što se potvrdilo kako Zoran Milanović ima pravo. Socijaldemokraciji u Hrvatskoj, za razliku od Grčke, Španjolske, Nizozemske, Slovenije i drugih zemalja u kojima parlamentarna snaga postaju istinski lijevi pokreti i blokovi, zaista trenutno nema alternative. I to je, zapravo, daleko veći problem od ZOR-a. On se, vidjeli smo, uvijek može mijenjati, ali ne nužno na gore. Samo što nema tko.