Nikada se nisam uspio prepoznati u junacima klapskih pjesama koji tule o maslini, stini i drači

Ivica Ivanišević je dugogodišnji novinar i tek malo manje dugogodišnji urednik u Slobodnoj Dalmaciji. Prije toga je bio, također dugogodišnji, član redakcije Feral Tribunea. A još prije... Dobro, najprije se rodio 1964. u Splitu. U podugoj karijeri pisao je o mnogo čemu i puno toga: neizlječivi ljubitelj stripa, ujedno je i dramski pisac, pa prozni, onda scenarist, zatim jedan od onih kojima se Miljenko Smoje nije smanjivao s međunarodnim priznanjem Hrvatske. Uglavnom, nije krivo reći kako je Ivanišević radnik u neposrednoj proizvodnji teksta i to udarnik; takav da su mu u kratkom vremenu i nedavno izašle dvije knjige o kojima, uz ostalo, govori za Forum.

Nije baš uobičajeno da pisci objavljuju na veliko, a tebi su u kratkom periodu izašle dvije knjige: "Ulaz za djecu i vojnike" i "Split za početnike". Potonja je, istina, napisana u koautorstvu sa Renatom Baretićem. Pitanje je kako, a nije nevažno i zašto... Ne, naravno zašto su izašle, već kako se dogodilo da budu objavljene u isto vrijeme?

Kad pročitam tvoje pitanje, bude mi žao što Forum.tm nema japansko izdanje, pa da moj kolega, neki sasvim hipotetički Toshiro Watanabe iz, recimo, Yokohame, posramljen mojom marljivošću i produktivnošću, može čelom udariti u stakleni zaslon tableta, pa onda srčikom prerezati žile, dosljedan bushido-kodeksu tamošnjeg društva pisaca. Ali, avaj, to mimoilaženje dviju knjiga u samo nekoliko dana ništa ne govori o mojoj radnoj etici. Ili ipak kaže ponešto, ali ne osobito pohvalno. Naime, Renato i ja počeli smo pisati "Split za početnike" prije - stidim se priznati - skoro deset godina. Rad na tome rukopisu mi smo, međutim, u više navrata i na više godina prekidali, baveći se, svatko za sebe, lakše naplativim ili barem manje zahtjevnim poslovima. Negdje početkom zime čvrsto smo odlučili konačno dovršiti našu početnicu, pa se njezin izlazak slučajno poklopio s "porinućem" "Ulaza za djecu i vojnike", koji je knjiga bez tako traumatične povijesti: pisao sam je u predasima od drugih poslovnih obveza, s guštom, bez napora, kao da se pisala sama.

Ako je "Split za početnike" baš eto to, vodič kroz grad preko njegovih ljudi, može li se "Ulaz za djecu i vojnike" nazvati i Splićaninom za početnike – vodičem kroz način života jednog od mnogih koji je, podižući pogled, vidio kofere na ormaru ili bio upozoravan na mogućnost da ga Cigani ukradu?

Pretpostavljam da može, ali nisam siguran da bi bilo pametno. Naravno, i "Ulaz" je knjiga o Splitu, ali kudikamo osobnija. Ako ćemo u tome libru tražiti glavnoga junaka - osim, naravno, pisca - onda to nije toliko prostor koliko vrijeme. Tko zna bih li knjigu ikada dopisao do kraja da njezini fragmenti - izvorno objavljivani na portalu Ajfelov most Miljenka Jergovića - nisu imali ohrabrujuće odjeke među ljudima s različitih prostora, koji, dakle, ne dijele ni moj materinski, to će reći neknjiževni jezik, ni moje sasvim osebujno splitsko formativno iskustvo, ali se prepoznaju u nekoj, zacijelo slučajno posijanoj, šifri generacijske osjećajnosti.

Na poleđini "Ulaza" piše da si pisac opće prakse što je, osim parafraze onoga što je Arsen Dedić rekao za sebe, prilično surova istina: pišeš publicistiku, beletristiku, drame, scenarije, a živiš od novinarstva, profesije u slobodnom padu u više pravaca. Može li se danas biti nešto više od pisca opće prakse, jer je teško reći da li je gore medijima ili nakladničkim kućama, srozavaju li više kazališta ili je više nereda u TV produkciji?

Naravno, famozna "opća praksa" danas je tek ljepše ime za pokušaj preživljavanja radom na više razboja, šaltanje između matične profesije koja umire u izravnome prijenosu, i niza drugih, jedva nešto manje posrnulih zanimanja. Ali da ne pretjerujemo s kukanjem, "opću praksu" izabrao sam davno, kada prilike nisu bile ni izbliza ovako sumorne. Naprosto, nisam od tipova koji cijeli život mogu provesti truckajući se na samo jednoj tračnici. Strašno me zabavlja, još uvijek, mijenjati ruku i rukopise, pisati u isti mah i za novine, i za libre, i za scenu, i za kameru… Da tkogod ponudi, pa još i pristojno plati, pisao bih i po kućama.

Može li se, ako ima potrebe, a pravimo se da ima, žanrovski definirati "Ulaz za djecu i vojnike"? Roman nije, a nije ni zbirka priča. Možda je Miljenko Jergović u pravu kada kaže da je to niz romana u jednoj rečenici ili niz rečenica od koje je svaka za sebe kao roman?

Zadnjih dana često me presreću pitanjem: "Kakva ti je ta nova knjiga?"  I ja uporno odgovaram protupitanjem: "Imaš li po ure?" Hvala bogu, nitko nema vremena, pa se ne trebam blamirati uzaludnim petljanjem. Ali ako već inzistiraš, za početak ti mogu reći što "Ulaz" sigurno nije: nije roman, zbirka priča, pjesama ili eseja, nije ni dramski tekst, ni libreto nije… A opet,  sve je od nabrojenog pomalo, pa i još ponešto. Ono što je Miljenko napisao na ovitku knjige najtoplije bih preporučio znatiželjnicima koji se žele obavijestiti o naravi libra, da u paketu s njegovom žanrovskom definicijom ne ide i svesrdna preporuka knjige. Nisam baš toliko razmetljiv da ljudima guram pod nos bilješke meni naklonjenih predstavljača. Ili ipak jesam? Ljudi, pročitajte Miljenka, tko zna ako on ne zna?!

Kakvu bi sliku Splita, čitajući ove dvije knjige, mogao sklopiti netko tko nikada nije niti trajekt čekao u Splitu? I je li ona, recimo tako i bez uvrede, malo shizofrena?

Da malo! Ona je, ako ćemo pošteno, poprilično shizofrena, ali nisam siguran da zasluge za takav rasplet idu na dušu isključivo gradu. Nešto je valjda i do vrijednih, ne manje raspolućenih autora. A onaj tko zaslugom ovih knjiga ponese o Splitu neku vrlo konkretnu sliku, valja imati na umu da ta slika nije njegova, nego naša, odnosno moja. I da me je presaditi u neki drugi, savršeno neusporedivi ambijent, u neki manje razbarušeni grad od Splita, bojim se da bi dotična shiza i tada izbijala na površinu.

Jesu li splitski pisci ovog doba, ne naravno svi, ali većina i oni najbolji, izašli ispod Smojinog šinjela i što je, obzirom da i o tome imaš knjigu, činilo Smojine tekstove tako poticajnim?

Možda baš i nisu izašli iz Smojina šinjela - zapravo, sigurno nisu - ili kabanice, ali iz njegove dolamice definitivno jesu! Čak i kada se ta srodnost ne prepoznaje na prvu. Za početak, on je mome/našemu jeziku vratio dostojanstvo - sve do njega taj je idiom živio samo u usmenoj komunikaciji i bijednoj zavičajnoj lirici. Potom, on je, kao nepriznati arhifakovac, prvi izbrisao granice između novinarstva i književnosti, potvrđujući da se može pisati izvan svih žanrovskih škafetina, ciljajući istodobno na sve kategorije publike. Naposljetku, ili prije svega, dosljednim zauzimanjem za ljude s margine i interesom za povijesne epizode sa sporednih kolosijeka života, on nije samo odredio poetiku „svoje dice“, nego nam i nacrtao koordinatni sustav za razmišljanje.

Koliko je tebi kao građaninu Splitu, pa kao splitskom piscu ili piscu Splita, bitan „Libar Marka Uvodića“ i nije li, na novovremeni način, „Ulaz za djecu i vojnike“ - Libar Ivice Ivaniševića?  

Koliko mi je bitan Uvodić? Tisuću puta mi je važniji od, recimo, Raymonda Carvera čiju genijalnost, da ne bude nikakve zabune, radosno priznajem. Za početak, da nije Uvodića, ne bi bilo ni Smoje, a da nije Smoje… o tome sam već ponešto kazao.  Konačno, da nije Marka Uvodića, povijest moga grada u prvim dekadama dvadesetog stoljeća bila bi samo to: suha, dosadna povijest, ispražnjena od živih ljudi i svakoga smisla. Kazati, pak, kako je "Ulaz" zapravo Libar Ivice Ivaniševića, ima smisla samo u tehničkom smislu, jer, naime, doista se radi o knjizi koju je napisao, je l' te, gospodin dotična imena. Sve druge usporedbe i analogije savršeno su neumjesne i promašene. Ma koliko lijepo zvučale.

Što je, molim te, fetivi Splićanin?

Recimo, ja. Nesretnik koji nikada nije imao dida i babu na selu ili na otoku, koji je sve vikende i raspuste provodio na gradskome asfaltu, koji se nikada nije uspio prepoznati u junacima klapskih pjesama koji neutješno tule o maslini, tvrdoj stini i drači, ali je zato puštao suzu kad god bi čuo Waterloo Sunset.

Pitanje iz Šibenika glasi: ima li, slučajno, nešto što je dalmatinsko a da nije splitsko, makar bio i Klub Šibenčana u Zagrebu?

Naravno da nema! Pirke, za gospu blaženu, ja ti se čudin - to prije šta si čovik i'žbenika - da mi uopće postavljaš takvo pitanje!

Promocija "Splita za početnike" održana je u skoro stadionskoj, na najpozitivniji način navijačkoj atmosferi i svi su, u skladu s lijepim dalmatinskim licemjerjem, bili sretni i veseli. Baretić i ti ste, ipak, u knjizi ostavili nekoliko praznih strana da tko hoće, taj abecedarij dopuni. Znaš li je li se to već desilo i je li bilo pritužbi od onih što se nisu našli u knjizi, a zaslužniji su, normalno, od Dioklecijana...?

Premda sam se bio spreman kladiti da će već sutradan Renata i mene naši ljupki sugrađani namazati katranom i posuti perjem, to se, začudo, još nije dogodilo. Čuli smo, naravno puno reakcija s različitih strana, neke su bezrezervno pohvalne, druge kritički intonirane, no izrečene zaista u dobroj vjeri, s iskrenom željom da se dio naših propusta - a ima ih, hvala na pitanju, itekako ih ima - u eventualnom drugom izdanju ispravi. Jasno, ne treba ni sumnjati da se lijep broj naših dragih sugrađana pjeni od muke i crveni od bijesa jer smo njih ili njima drage osobe odnosno događaje i pojave mrtvi-hladni ignorirali. No, takvi, barem za sada, histeriziraju sotto voce.

Za kraj, možeš li na dva, tri, najviše pet primjera objasniti razliku između Splita od prije trideset godina i ovoga danas?

U Splitu od prije trideset godina, ja sam imao dvadesetjednu. Danas ih imam, kako bi rekli u šibenskome Geofizičkom zavodu - ikurcu. Ta razlika meni je, skrušeno priznajem, najvažnija. 

nikada-se-nisam-uspio-prepoznati-u-junacima-klapskih-pjesama-koji-tule-o-maslini-stini-i-draci-3089.jpg

"Ne treba ni sumnjati da se lijep broj naših dragih sugrađana pjeni od muke i crveni od bijesa jer smo njih ili njima drage osobe odnosno događaje i pojave mrtvi-hladni ignorirali", kaže Ivica Ivanišević, koautor gradskog vodiča "Split za početnike"
"Ne treba ni sumnjati da se lijep broj naših dragih sugrađana pjeni od muke i crveni od bijesa jer smo njih ili njima drage osobe odnosno događaje i pojave mrtvi-hladni ignorirali", kaže Ivica Ivanišević, koautor gradskog vodiča "Split za početnike"
Foto: 
Hena.com.hr