Nitko ne bi trebao biti spriječen da živi tamo gdje želi zbog slučajnosti mjesta u kojem je rođen

Američki sociolog Erik Olin Wright, profesor na Sveučilištu Wisconsin u Madisonu, jedan je od pionira analitičkog marksizma, a najpoznatiji je po svom projektu realnih utopija, tj. alternativa dominantnim institucijama i postojećim strukturama moći. Prije dvije godine predstavio se zagrebačkoj publici na Subversive festivalu, a nedavno je objavio novu knjigu pod nazivom ''Understanding Class'', koja se bavi pitanjem klasa unutar različitih tradicija u sociološkoj teoriji. Uz osvrt na aktualnu izbjegličku krizu, objašnjava zašto se ne slaže s Guyom Standingom po pitanju prekarijata, što zamjera Thomasu Pikettyju te zašto bi konzumacija novinarstva trebala biti javno dobro.

Imate vrlo zanimljivu biografiju: bili ste student na Berkeleyu za vrijeme Vijetnamskog rata i kako biste izbjegli novačenje završili ste kao kapelan u zatvoru San Quentin, nakon čega ste napisali i vašu prvu knjigu ''Politics of Punishment''. Recite nam nešto o tom razdoblju. 

Diplomirao sam 1968. godine i kao i mnogim drugim američkim mladićima koji su u to doba bili zdravi, izbor mi je bio vrlo ograničen: bio sam protiv Vijetnamskog rata, nisam htio u zatvor niti sam htio u egzil, a jedini način na koji sam mogao izbjeći regrutiranje bio je da uđem u sjemenište. Radio sam kao pomoćnik kapelana u zatvoru San Quentin, jednom od najpoznatijih zatvora u SAD-u. Bilo je to doba Crnih pantera, militantne organizacije koja se borila za prava Afroamerikanaca, i mnogi njihovi članovi bili su u zatvoru u San Quentinu. Iskoristio sam svoju poziciju insajdera kako bih intervjuirao neke od tih političkih zatvorenika i njihova iskustva doprinijela su stvaranju moje knjige. Tada se promijenio zakon o novačenju i počeo se primjenjivati sustav ždrijeba. Kako je rat bio pri kraju, a ja sam dobio vrlo visok broj, znao sam da više nisam u opasnosti pa sam upisao postdiplomski studij sociologije, što sam oduvijek htio.

Počeci vaše znanstvene karijere bili su posvećeni proučavanju klase. S vremenom ste postali analitički marksist, pa možete li reći koja bi bila glavna značajka analitičkog marksizma?

Analitički marksizam nema neku određenu teoriju klase; ja sam razvio svoj vlastiti pristup klasi upotrebljavajući analitički marksizam kao okvir. Marksizam kao intelektualna tradicija ima taj problem što je nazvan po konkretnoj povijesnoj ličnosti, što je dovelo do toga da Marxov rad ima odviše prominentnu ulogu, a to neizbježno vodi u marksologiju ili, još gore, u marksatriju. Preferiram stoga izraz ''marksistička tradicija'', a ne marksizam. Ne gledam na marksističko učenje kao na doktrinu, a pogotovo ne kao na dogmu. To je intelektualna tradicija u kojoj postoje različiti koncepti, a središnji je koncept klase. Analitički marksizam je specifičan način mišljenja o bilo kojem konceptu i stavlja velik naglasak na jasnoću i preciznost u upotrebi jezika. Godine 1978. britanski filozof Jerry Cohen objavio je vrlo utjecajnu i važnu knjigu ''Karl Marx's Theory of History: A Defence'' i on se smatra začetnikom analitičkog marksizma.

Projekt realnih utopija započeli ste 1992., a radni naslov bio je ''Society by design''. Možete li nam reći nešto o kontekstu njegova nastanka i zašto ste odustali od prvotnog naziva?

Bilo je to godinu dana nakon raspada Sovjetskog Saveza. Pad komunizma jasno je signalizirao kraj jedne ere i otvorio je prostor i nužnost za ponovno promišljanje alternativa kapitalizmu. Bilo je to i razdoblje uspona neoliberalizma, ideologije koja je proklamirala da nema alternative, a Francis Fukuyama proglasio je kraj povijesti. Termin ''Society by design'' loš je jer implicira društveno inženjerstvo odozgo, a ne uključuje ideju radikalno demokratskog eksperimentalnog društva gdje ljudi stvaraju svijet u kakvom žele živjeti i u kojem kolektivno rješavaju probleme. Realne utopije zvuče puno bolje, a smisao naziva i jest bila da to bude neka vrsta provokacije.

Koji bi bili primjeri realnih utopija?

Jedan od mojih omiljenih primjera je participativno budžetiranje, model koji je ranih 90-ih u brazilskom Porto Alegreu započela Radnička stranka, a primjenjuje se i u nekim gradskim okruzima Chicaga i New Yorka. On se sastoji u tome da građani, a ne političari, glasaju o namjenama za koje će biti upotrijebljen gradski proračun. Tu je i Wikipedia, najbolji primjer ravnopravnog surađivanja, zatim randomokracija, vladavina nasumično, ždrijebom odabranih građana za što je najbolji primjer porota, te na kraju bezuvjetni osnovni dohodak, odnosno prijedlog da se svakom tko je zakoniti stanovnik neke zemlje dodijele primanja dostatna za život iznad granice siromaštva.

Recite nam nešto o utopiji koju je razvio Robert McChesney, a koja predlaže održiv demokratski medijski sustav?

Robert McChesney poznati je pisac i jedan od vodećih demokratskih kritičara komercijalnih medija u Americi. On predlaže da svaki građanin dobije vaučer za medije koji može potrošiti samo na novinarstvo. Dakle, kada plaćate porez dobivate 200 dolara koje ne možete dobiti u gotovini i možete ih iskoristiti samo za medije, no ti mediji moraju ispunjavati neke uvjete, a jedan je da je to zaista novinarstvo, a ne tzv. entertainment. Ja osobno volio bih i kada bi jedan uvjet bio da medij kontroliraju sami novinari, a također bi bilo važno da te vaučere distribuiraju građani, a ne vlade. Primarna ideja jest da konzumacija novinarstva ne bi trebala biti privatno, već javno dobro.

U vašoj novoj knjizi ''Understanding Class'' spominjete britanskog profesora Guya Standinga, koji o prekarijatu govori kao o ''novoj, opasnoj klasi''. Slažete li se s njim?

Ne mislim da je prekarijat klasa različita od radničke klase i stoga ne može biti ''nova, opasna klasa''. U knjizi koristim politički poster iz 70-ih kako bih ilustrirao moj pristup pitanju kako smjestiti prekarijat u klasnu strukturu. Poster prikazuje ženu iz radničke klase naslonjenu na ogradu, a na njemu piše: ''Klasna svijest znači znati s koje si strane ograde. Klasna analiza procjenjuje tko je s tobom''. Ograda je, naravno, metafora za dijeljenje istih klasnih interesa. Standing u svom djelu predstavlja listu 29 prijedloga koju zove ''Deklaracija prekarijata''. Ako su prekarijat i radnička klasa različite klase, onda bi i njihovi interesi trebali biti različiti u odnosu na tu listu, no to nije slučaj. Najviše što bismo mogli jest nazvati ih različitim segmentima klase, ali nikako različitim klasama.

Radnička klasa danas se sve više i više mijenja. Nekada se termin ''plavi ovratnik'' upotrebljavao za radnike bez fakultetskog obrazovanja, no današnja radnička klasa ne samo da radi u širokom rasponu poslova, nego mnogi imaju i fakultet.

Mislim da je ključno pitanje ovdje koristimo li termin radnička klasa kako bismo opisali prirodu socijalnih pozicija koje ljudi zauzimaju unutar društvenih odnosa ili jednostavno kako bismo opisali atribute ljudi u tim pozicijama. To je vjerojatno najveća razlika u načinu na koji se riječ klasa koristi u sociologiji; opisuje li ljude ili pozicije? Posjedovanje fakultetskog obrazovanja je atribut osobe. On im može pomoći da dođu do određene pozicije, ali priroda te pozicije ono je što definira klasnu lokaciju. Ako je ta pozicija rutinizirana, ako joj nedostaje autonomije, ako je slabo plaćena, onda je to pozicija radničke klase.

U knjizi također pišete i o Thomasu Pikettyju, kojem zamjerate što eksploataciju klasa i klasnu dominaciju stavlja na marginu, a ne u središte diskusije?

Točno. Piketty smatra da vlasnik stana iz radničke klase koji posjeduje dom posjeduje kapital na isti način kao što ga posjeduje vlasnik rudnika ili tvornice. Njegove mjere nejednakosti bogatstva uopće ne razlikuju prirodu imetka koji se posjeduje. Pri čemu posjedovanje doma i posjedovanje tvornice generiraju potpuno različite vrste socijalnih odnosa i konflikata. To je vrlo važno ako želimo razumjeti politiku i borbu unutar kapitalističkih društava. Kapital stvara specifičnu kombinaciju međusobne ovisnosti i antagonizma u socijalnim odnosima između vlasnika sredstava za proizvodnju i onih koji ta sredstva koriste. Eksploatacija i dominacija riječi su koje se koriste kako bi se opisao karakter tog socijalnog odnosa.

Europa se trenutno suočava s najvećom izbjegličkom krizom od Drugog svjetskog rata. Prije godinu dana, SAD je bio na naslovnicama svjetskih medija zbog više od 68 tisuća djece, većinom iz Hondurasa, Gvatemale, Salvadora i Meksika, kojima je bio zapriječen ulazak u SAD bez roditelja i bez imigracijskih papira. Donald Trump, predsjednički kandidat republikanaca, tada je obećao sagraditi čeličnu ogradu duž 3200 km duge granice između SAD-a i Meksika i deportirati 11 milijuna imigranata bez valjanih dokumenata koji trenutno žive u Americi. S njim se danas slaže 64 posto američkih građana.

U potpuno pravednom svijetu ljudi bi se mogli kretati gdje žele; nitko ne bi trebao biti spriječen da živi tamo gdje želi zbog slučajnosti mjesta gdje je rođen. Međutim, društvena integracija i solidarnost ovise o zajedničkom razumijevanju i očekivanjima, a ona su povezana s kulturalnim snagama različitih vrsta. Nije tako jednostavno održati tu vrstu solidarnosti politički potrebnu da bi se održale država blagostanja i liberalne građanske institucije. One se mogu naći pod enormnim stresom kada je udio imigracije toliki da se socijalizacija i asimilacija pokažu nemogućima. To znači da postoji moralna kontradikcija između dvije vrijednosti koje su od velikog značaja: socijalne pravde i društvene solidarnosti. Mislim da ne postoji jednostavan način da se tom kontradikcijom upravlja. U Americi je slučaj da je razina imigracije koja zaista predstavlja prijetnju društvenoj solidarnosti gotovo sigurno mnogo veća nego ova koja se trenutno događa u zapadnoj Europi. U svakom slučaju, implikacija aspekta socijalne pravde jest ta da ako bogate zemlje otežavaju ljudima da imigriraju jer su zabrinute zbog erozije društvene solidarnosti, onda te zemlje imaju moralnu obavezu prenijeti siromašnim zemljama značajne iznose resursa kao kompenzaciju.