O nepopravljivoj kretenizaciji Zagreba preko kulture

o-nepopravljivoj-kretenizaciji-zagreba-preko-kulture-7455.jpg

Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba
Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba
Foto: 
HINA/ Damir SENČAR

Da prevedemo klasični bandićizam: tkogod se dakle, nije dokazao u posluhu prema vodećima i njihovim pripuzima, može se oprostiti od daljnjih subvencija, kriteriji odlučivanja se u novome normalnom nalaze isključivo u rukama onih kojima je kultura spletom trešnje i virusa postala izlika za novu otimačinu proračuna, usto i platforma za okršaj s posljednjim Mohikancima otpora

Nakon što je nekidan na sjednici Skupštine izvan snage stavljen prethodni zaključak o hitnoj pomoći umjetnicima, postalo je jasno i vrapcima na urušenim zagrebačkim krovovima da je kultura u Gradu Zagrebu stvar prošlosti te da je na dugogodišnji idiličan odnos velikog dijela kulturnjaka s gradonačelnikom bačena teška sjena. I dok zaposleni umjetnici po običaju šute i čekaju svoju sve manje sigurnu plaću, dio nezavisnih, predvođen zastupnikom u Skupštini Markom Torjancem, opravdano zapomaže: „To je nezapamćen udar na zagrebačku kulturu!“ Gradonačelnik, koji inače sam za sebe opravdano tvrdi da nije bog zna kako pametan, a još manje bedast, mudro šuti pa poruku šalje kroz svoju imenjakinju, naglo probuđenu pročelnicu resornoga Ureda koja će u raspoloženju Sfinge, evocirajući čak i uspomenu na Franju Josipa, s visina viših od novoga neukusnog križa na polusrušenu tornju katedrale, objaviti viziju nove zagrebačke kulture: Veseli me buduća suradnja sa svima koji su me javno kritizirali, pogotovo ako su se na kulturnoj sceni ovoga grada već dokazali kvalitetom i kreativnošću. (Jutarnji list, 15. V.)

Da prevedemo taj klasični bandićizam: tkogod se dakle, nije dokazao u posluhu prema vodećima i njihovim pripuzima, može se oprostiti od daljnjih subvencija, kriteriji odlučivanja se u novome normalnom nalaze isključivo u rukama onih kojima je kultura spletom trešnje i virusa postala izlika za novu otimačinu proračuna, usto i platforma za okršaj s posljednjim Mohikancima otpora.

Složit ću se međutim s vapajem agilnoga Torjanca tek djelomično, naime, udara na tu purgerski opjevanu zagrebačku kulturu bilo je do danas napretek u dugom razdoblju od šest mandata MB, a često su udare proizvodili sami kulturnjaci svojom kratkovidnošću i konformizmom. Evo, biram nasumice 2009., godinu rastanka Milana Bandića od SDP-a i spektakularnog pokušaja pohoda na Pantovčak, a uz pomoć glasne i bezrezervne podrške najviđenijih kulturnjaka našega grada. Bila je to najglasnija politička kampanja od osamostaljenja, jasno, pod dirigentskom palicom Duška Ljuštine, start koje je objavljen s ranojutarnjeg trčanja kandidata po Sljemenu. Geslo S predsjednikom na posao nametnulo se samo (Radim kao konj!), a iskakalo je punih pet jesensko-zimskih tjedana, s vrhuncem na Badnjak i Božić, iz svih medijskih razglasa po Hrvatskoj. Sve garnirano Prljavcima, tamburašima, klapama na više pozornica, seoskim razglasima, reportažnim kolima u kojima se pored svake veće bandere snimao novi spot odmah odašiljan TV kućama na emitiranje.

Kad se sve zbrojilo, turneja je stajala milijune kuna, koliko točno – ne zna se, a upravo zbog netransparentnosti u toj kampanji, Milan Bandić je bio pod jednom od niza istraga USKOK-a. Cijeli provincijski cirkus, koji samo voljom Svevišnjega nije bio pobjednički, imao je enormnu podršku zagrebačkih umjetnika, ne tek kao izvođača na stejdžu i iza njega. Naime, nekoliko dana uoči prvoga kruga izbora, objavljen je opširan Proglas podrške pedeset mahom istaknutih kulturnih djelatnika garniran s nešto sveprisutnih estradnjaka. Kulturni djelatnici znaju – poručivao je Bandić s papira koji završava ni manje ni više već naširoko opjevanim citatom Vlade Gotovca o nerazdvojnoj vezi odgovornosti i budućnosti. Pa kako ne bi i znali, neke od njih nagradio je stanom, neke nagradama Grada Zagreba (najmilije miljenike i s više njih), mnoge imenovanjima na nove mandate od kojih neki i danas traju, većinu obilnim subvencijama za njihova kazališta, festivale, knjige, koncerte i izložbe. Uglavnom, ni danas pod širmom te purgerske hausfrau Kulture nema značajnijega mjesta za nekoga tko nije stavio svoj unteršift na tu plahtu pa obukao majicu s natpisom: To je čovjek kakav nam treba. Na pitanja zašto i čemu, odgovorio je, nemoćno šireći ruke, jedan od potpisnika: Nemojte zaboraviti da moramo brinuti da svojim ljudima isplatimo plaće. U suprotnome bi se pobunili – protiv nas, pa da.

I prije i poslije te 2009., Milanu Bandiću u glavi su se rojile mnoge misli, ostvarivale mnoge ideje te je u životu nizao uspjeh do uspjeha i na kulturnome planu. Neće proći dugo, a bit će priveden zbog ometanja kaznenog postupka, poticanja svjedoka na lažno svjedočenje i krivotvorenja vezanog upravo za kulturu – brojne slike i skulpture nađene u njegovoj klijeti prikazao je kao vlasništvo udruge Zagrebačke zaklade za pomoć osobama oboljelima od cerebrovaskularnih bolesti čiji je, u skladu s višim, glembajevskim zakonima – utemeljitelj i predsjednik. Umjesto u najavljivanu kampanju za novi mandat zagrebačkoga gradonačelnika, morao je u istražni zatvor u Gajevu pred kojim su ga na izlasku čekali samo oni najvjerniji. Knjiga s pedeset slova iz Proglasa spala je na tri, ona najvjernija: obveznoga Ljuštinu, zatim sveprisutnoga gradskog šefa za prirodne i druge katastrofe te omiljenu intendanticu HNK-a u liku bivše ravnateljice ZKM-a koji je nota bene još 2003. godine naš Gradonačelnik navodno spasio od Šnajderova ljevičarskog terora. Svi ostali dotad su već zaboravili Proglas i svoje potpise na njemu, mnogi i duge intervjue davane u slavu najvećega oca ovoga grada nakon Heinzela i Holjevca zajedno pa nastavili po svome: sigurni u mandate ravnali su vješto svojim karijerama, nevješto i tek usput – gradskim ustanovama.

No, neki uskoro bivaju zamijenjeni, ali ne zbog nekompetencija i trajna zakulisna djelovanja, sačuvaj Bože – već slijedom dokaza o pronevjerama u vidu npr. prevelikih isplata preko student-servisa i honorara suradnicima/prijateljima/partnerima/sebi samima što je Gradonačelnik protumačio kao gubitak lojalnosti prema njegovoj personi. Neki su međutim u toj dekadi medenoga mjeseca s njim ispali i fenomeni narodne sociologije kulture u svjetskim razmjerima, recimo, kult-politička utvrda spomenutog Ljuštine s vremenom je (a naročito od one žlice koljiva koju je s Gradonačelnikom o srpskom Božiću kusao pred vascelom javnošću) toliko osnažila da se učvrstila kao jedina u rukovođenju kompletnom kadrovskom i financijskom križaljkom cijele zagrebačke kulture, pa i šire. Danas, u vrijeme prijetnji krupnim rebalansima u resoru koja će na rub gladi dovesti mnoge umjetnike i prekarne radnike u kulturi, od njega nema ni glasa.

Bolovi u glavi našega Glavara mjestimice su se pojačavali i s kapricima svakoga novog ministra/ice kulture (dosad ih je promijenio čak šestero!), koji bi ubrzo shvatili da im je bolje ući s njim u pakt nego ostati na margini izloženi drskoj vjetrometini onoga kojem ne trebaju knjige jer je prošao život. Sjetimo se samo mučna procesa izbora za intendanta HNK-a (2012. – 2014.) prepuna tajnih dogovora i pregovora, dvaput se uludo mijenjao zakon, a nije trebao, na kraju je sve opet bilo po njegovoj želji iako su sva obećanja koja im je davao bila luftbaloni.

„Tajna je opći duh birokracije!“ uzvikivao je Karl Marx, a što bi tek uzviknuo da je poznavao lik i djelo gradonačelnika koji – u šetnji s jednom od prethodnica trenutačne pročelnice poznate po izjavi: Bandića ne zanima umjetnost koliko je crno pod noktom – obećava napaćenomu kulturnjačkom narodu glavnoga grada otvaranje supermodernog središta umjetnosti skupa s drugom scenom HNK-a, i to ni manje ni više u tvornici Gredelj. Umjesto toga, međutim, zaskočilo nas je to dvoje demagoga imenovanjem Centra za kulturu gradonačelniku odane Glumačke družine Histrion s Bandićevim savjetnikom za kulturu na čelu: privatno postalo javno, u tren! Nadalje, i državna revizija primala se često za glavu nad poslovanjem pojedinih gradskih ustanova u kulturi, statuti kojih su mijenjani po potrebi tako da ravnateljem može postati tko god poželi. Kazališta se su jasno, „dokazala“ najviše jer im je u skladu sa spomenutom Ljuštininom žlicom, u uprave/urede/ansamble posijano najviše kuma i kumova. Takve su vizionarske poteze izdržali samo najuspješniji kulturnjaci, najviše Milanovi partneri u jutarnjem joggingu: mogli su sve, čak i ne plaćati porez državi – pamti se tako do danas ravnatelj ustanove u centru grada koji je dospio visoko na listu poreznih dužnika s iznosom duga od sitnih 72.333,35 kuna.

Bandićevizacija, tj. kretenizacija zagrebačke kulture nastavila se u punom sjaju i dalje, da bi 2015. na proslavi 120. obljetnice otvaranja zgrade HNK-a doživjela vrhunac. Uz udivljenje nazočnih i salve aplauza najavio je naš Prokreator da će za samo 17 mjeseci otvoriti utrobu sveučilišnog trga i napraviti podzemnu garažu istodobno obnavljajući i zgradu kazališta.

U toj idili gdje su, uz kulturnjake već i sve hauzfrajle i filarke kaj klafraju na štengama znale da im bez Milana nema života, bilo je i oblačića koje su tek rijetki vidjeli – mic-po-mic smanjivao se proračun za nezavisnu kulturu, pretakalo se naveliko za Milanove dinsmane i hercigfrajlice u drugim resorima. Rijetki pojedinci koji su rogoborili, morali su u smolu i perje/ put pod noge (osnivači Male scene, voditelj Jazz kluba na Trgu bana Jelačića, ekipa iz Zagreb film festivala), dok većina onih koji su potpisali rečeni Proglas iz 2009. i dalje žive na staroj slavi sprege politike i novca. Kojeg međutim 2020. više nema u bankrotiranoj gradskoj blagajni, osim naravno za najvjernije, kako to lijepo, kao iz kristalne kugle, sriče naša pročelnica koju je novinar Jutarnjeg ulovio za intenzivna razmišljanja o širokim vizijama nove kulturne politike grada:

Podsjetnik: to je ona ista kulturna djelatnica koja se po vlastitu priznanju ponosno upisala u Bandićevu stranku jer joj je oprostio dug za najam prostora za koji je imala potpisan ugovor s KIC-om. A kojemu je nekidan svečano predala Kino Europa na dar, kakva nebeska koincidencija! Ona, koja, kad joj je najteže, a to je upravo sada, u vrijeme korone i nakon potresa, doživljava svoj posao kao materijal za neki budući roman, fresku gradskog života u neobično teškim vremenima. Možda ćemo u tome sentimentalnom romanu, koji će zasigurno žuboriti umilno kao potočić, napokon saznati gdje je nestao novac? I zašto dva desetljeća vjerujemo lažnim obećanjima okorjela demagoga i njegovih oberlojtnant pripuza te tako pristajemo i dalje biti dio bandićevštine koja je u potpunosti uništila duh našega malog, danas tako sumorna i maglovita grada? Kojem virus i potres međutim nisu ni za pedalj ugrozili sustave, upravo suprotno – zorno su ukazali na njihovu zapuštenost, nebrigu i dugogodišnju pljačku.

Jednom riječju, obje su pošasti samo razotkrile dugogodišnju, sustavnu i nepopravljivu kretenizaciju naše metropole.