Obračun šerifa i zakona kod ZG korala: Suština prevare i mehanizam prevare

obracun-serifa-i-zakona-kod-zg-korala-sustina-prevare-i-mehanizam-prevare-7197.jpg

Jedino je transparentno u vezi projekta to da bi se radilo o prostornoj opasnosti i svinjariji prvog reda. Za sutra, u ponedjeljak 8.7., najavljen je i javni istup – prelazeći s tek upozoravanja na pogubnost ideje kad bi se realizirala na konstatiranje izlaska pokrenutog postupka iz sfere zakonitosti, a usvajanje izmjena i dopuna GUP-a predviđeno je za sjednicu Gradske skupštine 10. o.m. – za par dana!
Jedino je transparentno u vezi projekta to da bi se radilo o prostornoj opasnosti i svinjariji prvog reda. Za sutra, u ponedjeljak 8.7., najavljen je i javni istup – prelazeći s tek upozoravanja na pogubnost ideje kad bi se realizirala na konstatiranje izlaska pokrenutog postupka iz sfere zakonitosti, a usvajanje izmjena i dopuna GUP-a predviđeno je za sjednicu Gradske skupštine 10. o.m. – za par dana!

Suštinu prevare Bandićevog megaprojekta dubaizacije Zagreba ne treba puno objašnjavati: projekt ne proizlazi iz GUP-a, kao dokumenta koji definira javne interese, iza kojega stoji javna ovjera i koji bi trebao polaziti od nekakve koncepcijske razine, nego se, obratno, GUP skupa sa svim njegovim konceptima mijenja da bi ga se prilagodilo misterioznom projektu za koji je Bandić ispotpisivao ugovore u Dubaiju apriorno demokratskim fazama postupka te koji do dana današnjeg nitko nije vidio ni u Skupštini ni u javnosti, mimo famozne skice iz opskurnog raspisa natječaja za promatrački toranj na Hipodromu

Normalno je biti nekad nekome zanimljiv ili dosadan, nad čime nemamo punu kontrolu. Ali danas sam odlučio biti dosadan namjerno. Umjesto kakvog pitkog štiva prikladnog za novinsku kolumnu, tupit ću sa stavcima i člancima, sa zakonima i procedurama. To je zbog definicije diktature kao pofaljenja procedure.

Uostalom, stvar ovako i onako uopće nije zabavna.

Jedino je transparentno u vezi Bandićevog megaprojekta dubaizacije Zagreba to da bi se radilo o prostornoj opasnosti i svinjariji prvog reda, o čemu ujedinjena struka već mjesecima održava izlaganja, javne tribine, prosvjeduje, šalje otvorena pisma gradonačelniku, ministrici kulture i ministru zaštite okoliša... Za sutra, u ponedjeljak 8.7., najavljen je i javni istup – prelazeći s tek upozoravanja na pogubnost ideje kad bi se realizirala na konstatiranje izlaska pokrenutog postupka iz sfere zakonitosti ("Nacrt izmjena i dopuna GUP-a Grada Zagreba nije u skladu s demokratskim procedurama javne participacije te se protivi strukovno usvojenim i vrijednim načelima donošenja prostornih planova"). Sve badava zasad, postupak ide dalje: usvajanje izmjena i dopuna GUP-a (punim imenom: Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o donošenju Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba"; u daljnjem tekstu IDGUP) predviđeno je za sjednicu Gradske skupštine 10. o.m. – za par dana!

Suštinu prevare ne treba puno objašnjavati: projekt ne proizlazi iz GUP-a, kao dokumenta koji definira javne interese, iza kojega stoji javna ovjera i koji bi trebao polaziti od nekakve koncepcijske razine, nego se, obratno, GUP skupa sa svim njegovim konceptima mijenja da bi ga se prilagodilo misterioznom projektu za koji je Bandić ispotpisivao ugovore u Dubaiju apriorno demokratskim fazama postupka (te koji do dana današnjeg nitko nije vidio ni u Skupštini ni u javnosti – mimo famozne skice iz opskurnog raspisa natječaja za promatrački toranj na Hipodromu – jedino valjda neki uži krug dvorske posluge zna kako izgleda).  

Skandalozna je već sama rečenica koju je Bandić zimus izgovorio: "Pa oni koji budu ponudili pismo iskazu interesa, koji budu ponudili sadržaj, mi ćemo prostornoplansku dokumentaciju prilagoditi, korespondirajući onako kako to treba i kako korespondira"... Infamni Javni poziv investitorima za iskazivanje interesa za sudjelovanje u razvoju i realizaciji projekta Grad u gradu – dakle, da random investitori (još kao ne znamo tko bi se mogao javiti) smisle umjesto nas, ali za nas, planski koncept ogromnog dijela Zagreba, sukladno vlastitim željama, pozdravima i profitnim interesima, nema veze ako nije u skladu s javnim interesom i dokumentacijom u kojoj je iskazan. Javno-privatno partnerstvo po klasičnom obrascu: resursi javni, profiti privatni. Umjesto da građani traže ponudu za svoje potrebe od investitora, Bandić pita investitora za njegove potrebe (za koje će mu ustupiti i gradsko zemljište, k tome osjetljivog i strateškog značaja) – uz obećanje da ćemo onda taj njegov interes nazvati i javnim te prilagoditi dokumentaciju. I to od 13.2. do 1.3., jer poznato je da strateško prostorno planiranje velikog mjerila najkvalitetnije biva kad autsorsano da bude iscuclano zbrda-zdola, u 15 dana!

Arhitekt i urbanist Boško Budisavljević je uputio krajem zime u osobno ime otvoreno pismo – naslovljeno "Poštovani gradonačelniče, moje je mišljenje da ste Vi potpuno ludi" – u kojem postavlja pitanje zašto nisu organizirane tribine s građanima, a možda i referendum, nego se pred njih samo "von oben i lakonski" istreslo što će se raditi. (U tom je smislu, za posve pojmiti Bandićevo poimanje demokracije, instruktivno sjetiti se i odgovora na pitanja od istih dana o rješavanju imovinsko-pravnih poslova za vrtiće i škole te o rekonstrukciji Mosta slobode i dozvole za isti. Kada je gradio Većeslav Holjevac, napomenuo je, nije se moralo uknjižavati ništa, nego bi partija donijela odluku i "gradilo se i crtalo na licu mjesta", te izrazio žaljenje što ne može poput Holjevca samo pozvati Tita na otvorenje i da se nitko ne usudi "pitati zašto nema građevinsku dozvolu", nego mora "poštivati statut poslovnik i zakon".) Ali posebno ću apostrofirati jednu Budisavljevićevu rečenicu: "Nije GUP kao plan bezvezan dokument koji svatko može mijenjati kad hoće i kako hoće."   

Da bi se pak pojmilo točan mehanizam prevare – za početak putem mijenjanja GUP-a kad i kako šerif hoće – potrebno je biti malo gnjavljen pojmovima iz područja zakona i procedure, njih ukupno 10 (jer neću pretjerivati).

GNJAVLJENJE POJMOVNIKOM PROCEDURE

Procedura izrade prostornog plana (ili njegovih izmjena i dopuna, što je ovdje slučaj) po Zakonu o prostornom uređenju (u daljnjem tekstu Zakon) počinje odlukom o izradi plana (čl. 86.). To je naš prvi pojam koji valja zapamtiti: odluka o izradi. Za planove lokalne razine donosi je predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave. Može je se (čl. 87.) mijenjati, ali ne može biti donesen plan mimo navedenoga odlukom – poglavito (čl. 89.) razloga donošenja te ciljeva i programskih polazišta plana. Odluka o izradi aktualnih IDGUP-a donesena je godine gospodnje 2015. (za perspektivu kako davno je to bilo: na vlasti u državi je još bio SDP, a Most se prodavao za pozitivce (Bandić je bio ZG šerif, to je konstanta)). Jedanput je i mijenjana: 2016.

Sljedeći pojmovi su nositelj izrade i stručni izrađivač. Na nositelju izrade, koji može biti jedino stručno upravno tijelo jedinice samouprave, su administrativni i stručni poslovi "u vezi s izradom nacrta prijedloga i nacrta konačnog prijedloga plana, osim same izrade tih nacrta" (čl. 81.), dok je sama izrada nacrta posao stručnog izrađivača plana. Kao nositelj izrade IDGUP-a naveden je, u ime Grada Zagreba, Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj Grada (pročelnica Sanja Jerković, dipl.ing.arh., otprije poznata po odstupanju s funkcije predsjednice Udruženja hrvatskih arhitekata uslijed ulovljenosti u nečasnim radnjama), a kao stručni izrađivač Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba (ravnatelj Ivica Rovis, dipl.iur.). 

Pojam br. 4: zahtjevi za izradu. Po donošenju odluke o izradi, nositelj izrade je (čl. 90.) dostavlja nadležnim javnopravnim tijelima s pozivom da – u roku od 30 dana – daju svoje zahtjeve s obzirom na ono što ih se tiče iz navedenog odlukom, ako ih se nešto tiče u njihovoj nadležnosti. Ali pozor: ne mogu pritom (čl. 91.) "postavljati uvjete kojima bi se mijenjali ciljevi i/ili programska polazišta". To je važno za priču utoliko što treba držati na umu opći imperativ nediranja se u spomenute ciljeve i programska polazišta iz odluke o izradi. 

Skupivši sve zahtjeve za izradu i druge ulazne podatke, stručni izrađivač sastavlja (za prostorne planove lokalne razine može se, čl. 93., pribaviti i više varijantnih stručnih rješenja od više stručnih izrađivača, odnosno provesti i javni natječaj) nešto što se zove – eto nam i 5. pojma –  nacrt prijedloga plana. Po čemu se nacrt prijedloga razlikuje od – 6. pojam – prijedloga plana za javnu raspravu? Ni po čemu sadržajno – tek prestane biti nacrtom u momentu kad ga službeno utvrdi gradonačelnik (u slučaju IDGUP-a, čl. 95.). Na koji onda u javnoj raspravi (čl. 94.) tko god poželi može davati "mišljenja, prijedloge i primjedbe" (ali mi ćemo dalje to objediniti pod primjedbe, radi jezične ekonomije). 

Neću objašnjavati sam pojam javne rasprave, taj je šire poznat. Treba li napominjati zašto je neophodna u proceduri izrade prostornog plana? Ajde za svaki slučaj: pa radi participacije javnosti, koju mnogi šerifi, vidjeli smo, tako rado ignoriraju, ako ikako može. "Struku i javnost uključit ćemo čim se prihvati GUP" – izjava je ne samo kriminogena nego i slaboumna, kao kad bi nam rekli da će birače uključiti u parlamentarne izbore čim mandatar sastavi vladu. Među temeljnim načelima prostornog uređenja je ono javnosti, kojim joj se garantira (čl. 14.) "pravo sudjelovati u postupcima izrade i donošenja prostornih planova"; kao i ono ostvarivanja i zaštite javnog i pojedinačnog interesa, "pri čemu pojedinačni interesi ne smiju štetiti javnom interesu" (čl. 11.). Javna rasprava dokumentu daje demokratski legitimitet. Kad bi tijela javne vlasti samo donosila prostorne planove onako kako im se sprdne, govorili bismo o njihovoj samovolji, tj. autokraciji, diktaturi (dok ovako, kad je samovolja umotana u iluziju demokracije, govorimo tek o demokraturi). Ideja je u tome da prijedlog prvo mora proći javno rešetanje da bi bio donesen i stupio na snagu – za moći reći da se radi o rezultanti usklađivanja privatnih s primatom javnog interesa, kako traži načelo iz čl. 11.

Javna rasprava o prijedlogu IDGUP-a je i održana, od 12. do 26. rujna 2017. Nesumnjivo baš tad zato što je do svojih zadnjih izmjena i dopuna sad iz aprila – dakle i u relevantnom periodu '15-'17 – Zakon ograničavao rok u kojem se mora objaviti javnu raspravu na dvije godine od dana objave odluke o izradi (čl. 87, st. 3.), pa žureći se da im odluka ne prestane važiti. Ipak su zakasnili. Odluka o izradi je, naime, objavljena u Službenom glasniku Grada Zagreba broj 15/15, od 20.7.2015. (Izmjena odluke iz '16 ne predstavlja novu odluku – pa da se kaže kako nije prošlo 2 godine od nje – ne, čl. 87. je, u tada još nadležnoj formi, bio jasan i o tome, u stavku 2.) Dva mjeseca zakašnjenja koja odluku o izradi, a na njoj se sve poslije temelji, čine nevažećom, prva je bomba koja de iure detonira eventualno donošenje IDGUP-a, čineći ga neregularnim. 

Ali barem jednako sporne su i skoro dvije godine protekle na ovu stranu, prema danas. Stari Zakon o prostornom uređenju i gradnji (na snazi '07-'13) propisivao je da prostorni plan mora biti donesen u roku od 9 mjeseci od završetka javne rasprave. U važećem Zakonu to je ograničenje izbačeno (odmah od starta, 1.1.2014.), što je otvorilo mogućnost zloupotrebe – ako, suštinski govoreći, zastare okolnosti u kojima je plan prošao demokratsku legitimaciju kroz javnu raspravu, njegovo donošenje u novim okolnostima pri legitimiranosti po starima, može predstavljati oblik izigravanja participacije javnosti, radi čega je zakonodavac prethodno i nalazio za shodno regulirati taj period. Otvorenu mogućnost zloupotrebe u IDGUP slučaju se do maksimuma iskorištava.  

S tim najizravnije povezano, sljedeći korak – i naš 7. pojam – trebalo bi kronološki biti izvješće o javnoj raspravi. Ali kronološka obaveza je u međuvremenu pravno zamućena. S objavom ovog izvješća otezalo se do krajnjeg časa – tek prije par tjedana je osvanulo na mrežnim stranicama Grada Zagreba – kao i sa (obaveza iz čl. 106.) slanjem pisanih obavijesti sudionicima javne rasprave čije primjedbe nisu prihvaćene, s obrazloženjem zašto nisu. Pitam te nešto, a ti mi lijepo, kulturno odgovoriš godinama kasnije. Što je još jedna mogućnost zloupotrebe otvorena važećim Zakonom, tj. nepropisivanjem roka u kojem mora biti objavljeno (čl. 102. trenutno kaže samo da se objava "uklanja 60 dana od dana stupanja na snagu plana", ali ne i u koliko dana mora biti postavljena nakon proteka javne rasprave). 

Osim toga, sam odabir trenutka objave izvješća – u srijedu 19.6.2019. u kasnim večernjim satima, uoči Tijelova i produženog vikenda, kao što je 1.7. upozorila Suzana Dobrić Žaja – ukazuje na manipulativni pokušaj minimaliziranja njegove vidljivosti, suprotno napucima Povjerenika za informiranje RH o proaktivnom informiranju javnosti (iz Priručnika za provedbu savjetovanja s javnošću za jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave). Što potvrđuje i činjenica da na gradskim mrežnim stranicama nigdje nije bilo ni najmanje naznake da se privodi kraju procedura donošenja IDGUP-a; struku i javnost o tome su obavijestili tek pojedini vijećnici kada je od njih zatraženo očitovanje na plan.

Nacrt konačnog prijedloga, 8. pojam našeg pojmovnika, "izrađuje stručni izrađivač u suradnji s nositeljem izrade nakon što je provedena javna rasprava i izrađeno izvješće o javnoj raspravi" (čl. 105., st. 1.). Nakon. Logično, zato što se faza izrade izvješća sastoji od toga da se (čl. 102.) "obrađuje mišljenja, prijedloge i primjedbe iznesene u javnoj raspravi", pri čemu se, kad ih se tako prosije, one prihvaćene ugradi u nacrt konačnog prijedloga. Samo, i pitanje je logično: kako to onda da je nacrt konačnog prijedloga IDGUP-a vijećima gradskih četvrti i mjesnih odbora upućen 12.6., a izvješće o javnoj raspravi objavljeno 19.6.?

Da nije do pojmovne razlike između izrade (ili pripreme) i objave izvješća? I doista, prema tada važećem izdanju Zakona (prethodno zloglasnim zadnjim izmjenama iz aprila 2019., kojima je bivši st. 2. čl. 102. izbrisan) još je uvijek na snazi bio rok od najviše 15 dana za pripremu izvješća o javnoj raspravi za izmjene i/ili dopune prostornog plana od isteka roka za davanje pisanih primjedbi (26.9.2017. + 15 dana = 11.10.2017.) – ali evo kvake: za pripremu izvješća, ne kaže za objavu. Uvijek mogu reći: jesmo ga mi kadikad i na vrijeme pripremili, samo ga nismo objavljivali – jer nismo ni morali. Dobro, fiškali. Ali vratit ćemo se još i na to.

Neregularnost je prisutna i u obliku na koji je nacrt konačnog prijedloga IDGUP-a učinjen razvidnim. Čl. 105. Zakona je i o tome jasan: treba da "sadrži tekstualni i grafički dio plana te obrazloženje" (st. 2.) i "dostavlja se zajedno s izvješćem o javnoj raspravi" (st. 3.). Po Zakonu ne doduše vijećima gradskih četvrti, nego "tijelu koje je utvrdilo prijedlog prostornog plana, a koje utvrđuje i konačni prijedlog", ali postavlja se ipak pitanje dostavljanja, sukladno Statutu Grada Zagreba, vijećima četvrti neregularne verzije, okljaštrene do neupotrebljivosti – i pritom nedostavljanja ikome drugom? Svela se na odredbe za provedbu (ali ne pročišćeni tekst, nego u vidu izoliranih amandmana izmjena, tako danih ne baš čitkih vijećnicima) – a potpuno je izostalo iz propisanog paketa ne samo izvješće, nego i grafički dio plana i obrazloženje. 

Dobrić Žaja u svom prethodnom tekstu, od 19.6., spominje svjedočenje Roberta Fabera, vijećnika četvrti Donji grad, o tome kako je pročelnica Gradskog ureda za mjesnu samoupravu sazvala 14.6. hitan sastanak predsjednika gradskih vijeća svih četvrti, napućujući ih da u što kraćem roku pošalju svoja očitovanja te ne znajući ili ne htijući reći radi li se o  nastavku procedure u kojoj je 2017. bila javna rasprava ili nečemu novome o čemu bi je trebalo provesti. Sumanutost viri na svakom koraku. Koji je statutarni smisao očitovanja o nepotpunoj informaciji? I zašto im se nije dalo potpunu ako ih se već tražilo očitovanje i još požurivalo na njega? Pri pretpostavljanju da će nacrt procuriti u javnost, da ne procuri sve? I zašto sad najednom mora biti navrat-nanos, pa je panika da se sve oko nacrta konačnog prijedloga odradi ekspresno, iako su preko dvije godine prošle u laganom tempu do javne rasprave i onda još skoro dvije od nje?

Tek 1.7. moglo se pronaći na webu puni materijal (ali samo na izdvojenoj stranici Gradske skupštine, u zapećku s Dnevnim redom sjednice, točka 6.). Saznajemo tu da su u međuvremenu primljena na znanje mišljenja vijeća gradskih četvrti koja su pristigla do 24.6., a koja nisu u roku od 20 dana, računa se da su dala pozitivno mišljenje (da, a nešto se i ne računa kako treba: od 12. do 24. nije prošlo po Statutu minimalnih 20 dana) te da je odmah istog dana gradonačelnik utvrdio to kao – 9. pojam procedure – konačni prijedlog IDGUP-a. Koji potom ide na skupštinska radna tijela – pa smo tako imali od 3. do 5. srpnja 7 pozitivnih  i 5 negativnih mišljenja odbora, upućenih Odboru za prostorno uređenje, kao matičnom radnom tijelu za tu točku, koji se pak sam 5.7. priklonio pozitivnom stavu, s 3 glasa za i 2 protiv (badava su, kako čujem, Senf Tomašević i Anka Mrak-Taritaš crtali o kakvom se zlodjelu radi). Osnovno pitanje: koja je to fora da odbori imaju 2 do 3 do 4 dana za pregledati materijal koji se mjeri u tisućama stranica teksta i stotinama kartografskih prikaza i donijeti informiranu odluku? Kakav je to blitzkrieg? Dok se prethodno nacrt konačnog prijedloga i izvješće o javnoj raspravi krilo do zadnjeg časa od svih i uopće, a i potom koliko se god moglo!

Iscrpnije očitovanje dao je Odbor za kontrolu, zatraživši, između ostaloga, "stručnu podlogu za naknadnu prenamjenu prostora Hipodroma i Velesajma nakon provedene javne rasprave" te "svu pisanu komunikaciju od primjedbi do naknadnih konzultacija, pojašnjenja i sl. između Gradskog ureda za gospodarstvo, energetiku i zaštitu okoliša, Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj Grada i Zavoda za prostorno uređenje Grada Zagreba koja se odnosi na postupak naknadne dopune GUP-a, a radi se o Urbanističkom planu Novi Novi Zagreb u vezi s prostorom Hipodroma i Zagrebačkog velesajma", preporučivši predlagatelju da povuče ovaj konačni prijedlog, ponovi javnu raspravu i tek potom uputi konačni prijedlog na sjednicu Gradske skupštine. 

U tom smislu indikativno je i svjedočenje iz članka u Nacionalu od 14.6. o tome kako će "gradske strukture nastojati pod svaku cijenu izbjeći drugu javnu raspravu o predloženim izmjenama GUP-a", unatoč tome što je – kako je također pisala Dobrić Žaja – provedba ponovne javne rasprave (posljednji pojam za usvojiti) bila predviđena i Planom savjetovanja s javnošću Grada Zagreba za 2019. godinu, iz siječnja o.g. Očito je tek u međuvremenu – novim razvojem događaja – pitam se pitam o čemu bi li se moglo raditi? – s upravo porastom razloga da je se provodi – nekome postalo jako stalo ne provoditi je.

zadnjem otvorenom pismu ujedinjene struke naslovljenom na Grad Zagreb i osobno Bandića, od 19.6., naslovljenom "uz Nacrt" IDGUP-a (referirano na tekstualni dio nacrta konačnog prijedloga upućen 12.6. vijećima gradskih četvrti), navodi se kako nacrt "ima niz bitnih izmjena u odnosu na Prijedlog plana za Javnu raspravu iz 2017. godine" te "time čini nepotpunom prethodnu participaciju javnosti" i "povlači stručnu i društvenu potrebu novog uvida javnosti". Ovo možda treba pojasniti. Naći promjene u nacrtu konačnog prijedloga u odnosu na onaj iz javne rasprave nije načelno sporno – štoviše, u tome i jest smisao te faze procedure, kao što smo već rekli: da se u nacrt konačnog unesu promjene iznjedrene tijekom javne rasprave (nakon izrade izvješća o njoj). Dva su porijekla promjena na kojima se može temeljiti ovakav zahtjev za ponavljanjem javne rasprave: jedno zakonito i jedno ne.

Zakon predviđa tu obavezu (čl. 104.) ovisno o karakteru prihvaćenih primjedbi. Tri su kriterija: ako se prijedlog plana "promijeni tako da nova rješenja nisu u skladu s programskim polazištima iz odluke o izradi prostornog plana, ako se promijeni granica građevinskog područja ili ako se promjenom utječe na vlasničke odnose." Ovo treće je doduše nebulozno, zaostalo od nekud, jer na prostornim planovima nije da tretiraju vlasničke odnose, koji su danas ovo sutra ono. Drugo ovom prilikom nije tema, jer se u GUP-u po definiciji sve odvija unutar granica građevinskog područja, koja se mogu mijenjati jedino višim prostornim planovima. Ali prvo nam je nezaobilazno. 

Jasna je i zakonodavčeva logika: ako na javnu raspravu daš jednu stvar, pa onda pišeš da je prošla demokratsku legitimaciju, a potom za donošenje utvrdiš nešto deseto – ti tu legitimaciju izigravaš. Usvajaš pravovaljanost jabuke na konto toga što imaš napismeno da je kruška demokratski ovjerena. Zato javnu raspravu treba ponoviti ukoliko je plan po prvotnoj postao nešto deseto, od kruške jabuka. Ako se u nacrt konačnog prijedloga (koji onda po redovnoj proceduri mimo očiju javnosti slijedi za usvajanje), unese i neke izmjene temeljem nečijih primjedbi, to znači da te izmjene nikada nisu bile prezentirane u odluci o izradi ni u prijedlogu za javnu, tj. da javnost nije dobila šansu očitovati se i o njima (saznaje za njih tek u izvješću o javnoj raspravi, odnosno u nacrtu konačnog prijedloga, kada je već gotovo s pitanjem javnosti za mišljenje). Od čega se ne radi problem... osim u navedena tri slučaja, po kojima uopće i biva definirano da plan postaje nešto deseto od prvotno prezentiranog, napose ako prihvaćene modifikacije diraju u programska polazišta iz odluke (rekli smo da je nediranje u njih imperativ). 

MEHANIZAM PREVARE 

Idemo probati bez gledanja u konačni prijedlog IDGUP-a, samo zdravorazumski da pitamo: mijenja li ili ne mijenja programska polazišta jedan megaprojekt takvog opsega i strateškog karaktera, prostirućeg na sedmeroznamenkastom broju kvadrata javnih površina? Može li to biti da, radikalno mijenjajući sliku grada, ne mijenja polazišne namjere plana kojim isprva nije bio, što se kaže, ni u planu? Da je jedno ovakvo okretanje neba i zemlje ovećeg dijela grada, smišljeno takoreći jučer i u svakom slučaju dugo nakon pokretanja postupka, pritom bilo predviđeno odlukom o izradi iz 2015.?

(Ne)uvjetovanost ponavljanja javne rasprave u ovom je slučaju, međutim, kompliciranija i od samo tog pitanja. Svodila bi se na njega da je primjedba kojom se traži sporni megaprojekt dana i prihvaćena u javnoj raspravi 2017. – dok u njoj ipak nije bilo govora o tome, ničega vezanog uz Hipodrom i Velesajam, budući da cijela priča počinje tek ove godine.  Zdravorazumsko pitanje bi u punom izdanju moralo uključivati kronološki preskok, odnosno problem naknadnosti unošenja, ne samo od pokretanja postupka do javne rasprave nego i od nje do trenutka ugrađivanja u nacrt konačnog prijedloga.  

Idemo sad i zaviriti u konačni prijedlog koji će biti za par dana prezentiran u Skupštini. Kako je to u njemu konkretno progurano? Preko čl. 82. st. 3. odredbi za provedbu, odnosno programskih smjernica za novopropisani UPU "Novi Novi Zagreb", kojima se za prostor "ex. Hipodrom" nalaže "zonu tematskog parka i mješovite namjene", a za prostor "ex Velesajam" pak "zonu mješovite i poslovne namjene". Na karti namjene (list 45), područje Hipodroma, koje je na analognoj karti iz prijedloga za javnu raspravu bilo označeno kao R1 ("sportsko-rekreacijska namjena - sport s gradnjom"), postalo je Z3 ("tematski javni park") i M ("mješovita namjena"), dok se području Velesajma uz namjenu K1 ("gospodarska namjena - poslovna") dodalo i onu M. Ali ključna pitanja: kad je to unešeno i po kojoj osnovi?

Idemo zaviriti napokon i u izvješće o javnoj raspravi. Ukuca li se, već u njemu, u tražilicu "Novi Novi Zagreb" (jer tko bi to redom tražio u moru materije?), prvo što ugledamo u koloni zdesna, pod 'Napomena', je da je modifikacija u nacrt konačnog prijedloga unesena temeljem niza očitovanja gradskih službi, među kojima nositelja izrade (s pročelnički isturenom Sanjom Jerković) + Ureda Gradonačelnika + Stručne službe Gradonačelnika + Gradskog ureda za gospodarstvo, energetiku i zaštitu okoliša (pročelnica Mirka Jozić, mag.oec.). I sva redom su datirana u proljeće 2019.! Aha, tako dakle! Aha, posrijedi je blatantna nezakonitost nečega što je došlo u potpunosti nakon javne rasprave, a posteriori, ne bivši sadržano u prijedlogu plana za javnu raspravu niti predmetom primjedbi u njoj!

Neće nam to ipak biti tako predstavljeno. Porijeklo modifikacije mimo primjedbe u javnoj raspravi bilo bi toliko blatantno nezakonito da se takvo nešto čak ni oni ne bi usudili. Naknadne promjene, koje uopće ne bi bile predmet u javnoj, zakonska procedura ne predviđa ni pod razno, jer radilo bi se o već kardinalnom izigravanju njene demokratske legitimacije, s viškom prozirnosti. Drugačije će to prikazati. Smicalica se sastoji u kačenju na neku primjedbu dokumentiranu kao danu u javnoj i onda prezentiranju modifikacije kao proizašle tobože iz nje. Gostujući 4.7. pod ruku s pročelnicom Jozić u RTL Direktu, na Šprajcovo upozoravanje kako bi mijenjanje namjene Hipodroma, uz druge izmijenjene stvari, moralo na javnu raspravu, pročelnica Jerković žustro demantira, pozom informiranije od njega: "Ne, nije, znači, legitimno je slijedom, znači, svih primjedbi na javnoj raspravi, da se upravo neke primjedbe prihvate, a neke druge ne – i ovo je rezultat, ovaj konačni prijedlog plana, je rezultat tog rada".

Tko uopće može dati takvu primjedbu u javnoj raspravi? Doslovna formulacija iz čl. 94. Zakona glasi da sudjelovati u njoj može "svatko" – ali postoje ipak neka ograničenja. Javnopravna tijela veže čl. 101., određujući da tijelo koje je dalo zahtjeve za izradu sudjeluje "davanjem mišljenja o prihvaćanju tih zahtjeva, odnosno mišljenja o primjeni posebnog propisa i/ili dokumenta" te se u javnoj raspravi "ne mogu postavljati novi ili drukčiji uvjeti od onih koji su dani u zahtjevima za izradu nacrta prostornog plana". Njih stoga možemo isključiti. Bilo koji Pero Perić ne podliježe takvoj restrikciji – ali ne postoje ni neke šanse da se proda priču o tome kako je bilo koji Pero Perić 2017. stao agitirati u javnoj raspravi za Bandićev megaprojekt, dugo prije nego je ideja postojala i na arapskom poluotoku. Jedina preostala mogućnost: reći da su iz Grada istupili s inicijativom sami sebi. Onako kao što, realno, i jesu, samo par godina kasnije i s drugih mjesta sinekure.

Problem s tom varijantom tiče se ne baš potpune točnosti formulacije da "svatko" može uopće i sudjelovati primjedbama, ikakvima – naime, ne mogu oni kod kojih bi se radilo o sukobu uloga u proceduri: nositelj izrade i stručni izrađivač. Instrument koji njima stoji na raspolaganju za naknadne samoinicijativne promjene, u kooperaciji s predstavničkim tijelom, zove se izmjena odluke o izradi (odnosno, donošenje nove odluke). Kada bi umjesto takvog službenog ažuriranja odluke – koja bi onda po definiciji morala proći (ponovnu) javnu raspravu – samo prihvatili autoprimjedbu, radilo bi se o obliku varanja, metodi proguravanja u nacrt konačnog prijedloga stvari na vlastitu ruku, netransparentnom samovoljom. 

Bacimo li pogled na isti redak, samo kolonu lijevo u izvješću o javnoj raspravi, učas shvaćamo svu perfidnost igre: javnosti se zamazati oči pokušalo preko fingiranja da su sporne svježe modifikacije, od ovog proljeća, ugrađene upravo temeljem primjedbe koja tobože ne predstavlja autoprimjedbu. Radi se o prijedlogu, tko je i sumnjao, jednog gradskog ureda, na koji je pao prst. Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, iz dopisa od 22.9.2017., kojim se traži preispitivanje "opravdanosti obveze izrade i donošenja ovolikog broja UPU-a". 

Sustav prostornog uređenja dijeli se fundamentalno na dva sektora: one koji moraju misliti i one koji ne smiju misliti. Neka mi se oprosti, ne želim biti neugodan, nije mišljeno kao omalovažavanje, čast svakome – radi se naprosto o ustroju sustava: nekim pogonima je u opisu radnog mjesta da planove pišu i crtaju, smišljaju i donose (sektor samog planiranja), drugima da čitaju što je u planovima napisano i nacrtano, pa po pročitanom postupaju prema strankama, a svaka kreativna interpretacija uzurpacijski istup u samo planiranje i time potencijalno prekoračenje ovlasti (sektor provedbe planiranog). Ured na koji je pao prst mogao je najurednije primjedbu u javnoj raspravi – Zakon ne zabranjuje tu mogućnost samo zato što se radi o upravnom tijelu jedinice samouprave koja je i nositelj izrade – dati s obzirom na svoj sektor djelatnosti: u provedbi planova. A i radi se o tipičnoj primjedbi referenata, dozvolaša: nervira ih da se moraju zajebavati sa živom silom natječaja i detaljnijih planova, to im samo komplicira posao, pa mole da se to malo ekonomizira (ne bi smjeli o tome odlučivati, ali smiju moliti, predlagati). Problem nastaje kada se primjedbu par godina kasnije resemantizira da bi mogla poslužiti za nešto sasvim drugo. 

Finta se konkretno sastoji od korištenja prijedloga iz 2017. o preispitivanju radi smanjenja broja propisanih UPU-a, kako bi se reklo da se do proljeća 2019. – u sklopu obrade primjedbi za potrebe sastavljanja nacrta konačnog prijedloga, a temeljem navedenih očitovanja – i izvršilo to preispitivanje, uvodeći neke nove UPU-e problematičnog karaktera (na istu primjedbu istog ureda zakačili su se i za uvesti UPU Nacionalnog stadiona u Blatu), koji inače ne bi tek tako prošli javnu raspravu i naročito nisu nešto što bi se moglo premijerno uvesti kao temu nakon javne rasprave. 

Tu je šerifovim ljudima još preostalo advocirati kako prihvaćena primjedba plansko rješenje ne čini neusklađenim s programskim polazištima iz odluke o izradi. Zato se u obrazloženju prihvaćanja ne propušta naglasiti: "u tako provedenom postupku preispitivanja, a na temelju Odluke o izradi izmjena i dopuna GUP-a GZ (SGGZ 15/15, 12/16) kojom se omogućuje već spomenuto preispitivanje i planskih namjena"... Čitaj – primjedba u javnoj na koju smo se zakačili ionako je bila predviđena odlukom o izradi! A pročelnica Jerković Šprajca, koji ju je podsjetio da se sama koji minut prije busala željama i obećanjima o uključivanju javnosti, pa pokušao zdravorazumski inzistirati kako bi barem tri stvari – Müllerov brijeg, ZG Manhattan i Nacionalni stadion – svejedno po svom krupnom karakteru zahtijevale ponavljanje javne rasprave, ispravlja kako to što on kaže nije točno (ali ni sama se ne izražavajući previše precizno, jednu od stavki i ispustivši) jer da je Zakon jasan u kojim slučajevima postoji ta obaveza: "vi morate ići na novu javnu raspravu ukoliko dolazi do promjene vlasničkih odnosa, ukoliko se postupa nešto mimo onoga što je u odluci kad se tek krenulo mijenjati plan napravljeno, a ni u jednom ni u drugom slučaju, znači, ne možemo pronaći i prepoznati ni Müllerov brijeg ni Velesajam ni Hipodrom". Ajde! Tj. – ajmo baš vidjeti koliko je istine u tome!

Iz pročišćenog teksta odluke o izradi IDGUP-a čitamo da su programska polazišta definirana u čl. 6., tako što se prvo kaže (uz nešto zapinjanja s gramatikom): "Uzimajući u obzir utvrđene ciljeve u programska polazišta za izmjenu i dopunu Plana uključuju se sljedeće:"... pa iza dvotočke nabroji 15 alineja kao 15 programskih polazišta. Od toga 14 nema veze s našom temom, dok tekst preostale glasi (uz još zapinjanja s gramatikom): "izmjene i dopune Odluke i Elaborata Plana radi preispitivanje opravdanosti obveze donošenja detaljnijih planova i njihova obuhvata uključujući i uvjete i način gradnje sada utvrđene smjernicama za izradu tih dokumenata te uvjeta koji su donesenim dokumentima utvrđeni, kao i ispitivanje opravdanosti zadržavanja obveze donošenja za one planove koji su pretežito realizirani ili ih nije moguće realizirati zbog neusklađenosti s GUP-om grada Zagreba".  

Znamo čitati – prihvaćena primjedba doista nije u koliziji s programskim polazištima niti proceduralno sporna sama po sebi, ali je u koliziji i s njima i s njom način na koji su je prihvatili i ugradili. Mjerodavna alineja iz čl. 6. odluke o izradi govori o preispitivanju opravdanosti da se GUP-om propisuje donošenje detaljnijih planova – što se sigurno ne može odnositi na generalno odbacivanje, nego na neke od njih, a ne koristimo izraz o preispitivanju opravdanosti za one čija obaveza donošenja nije već propisana. Što potvrđuje i govor o preispitivanju sada utvrđenih smjernica za njihovu izradu te zadržavanja obaveze za pretežno realizirane ili one koje neće biti moguće realizirati. Kao što i sama primjedba u pitanju rabi istovjetan jezik u traženju da se preispita opravdanost propisivanja niza UPU-a iz čl. 82. st. 3. prijedloga plana – argumentirajući to time da "nisu donesene čak ni Odluke o izradi UPU-a iako je već 14 godina propisana obveza izrade većine propisanih UPU-a".

Kao što vidimo, nositelj izrade i stručni izrađivač IDGUP-a lažu, varaju i kradu kada primjedbu koja u javnoj raspravi preispitivanje predlaže isključivo u vidu dokidanja obaveze nekih već propisanih UPU-a, primjedbu koja jest u skladu s programskim polazištima, pokušavaju podvaliti, napravivši se blesavima, kao prijedlog preispitivanja u smislu generalne revizije – neke izbaciti neke ubaciti – revizije kakvu su trebali, ako su htjeli, prirediti već u prijedlogu za javnu raspravu – pa da je tobože i prihvaćanje tako shvaćene i ugrađene primjedbe također u skladu s programskim polazištima. Nije. Nije u skladu s njima (s povlačenjem obaveze iz čl. 104. Zakona) i nije regularno izvršena obrada primjedbe (iz čl. 102. Zakona).

Da stvar bude gora – primjedba tako interpretirana i instrumentalizirana kao temelj za uguravanje megaprojekta u IDGUP, prozirna je kao autoprimjedba, što je po sebi kršenje procedure. Kako nije u opisu djelatnosti ureda za, esencijalno, izdavanje dozvola, da bude nositelj izrade ni stručni izrađivač, odnosno uopće da strateški planira, za što pak postoje drugi uredi, koji jesu navedeni u svojstvu nositelja izrade i stručnog izrađivača, tj. fiškalski tim Jerković-Rovis, pozivanje na primjedbu ureda iz sektora provedbe kao osnove za puno kasniju preinaku na strateškoj razini, predstavlja lažno zapakiranu i misinterpretacijsku autoprimjedbu kojom nastoje eskivirati obavezu da za takvu vrstu modifikacije moraju mijenjati odluku i ponavljati javnu raspravu.

(Možda nije suvišno spomenuti da smo – u članku koji je za 5 dana prethodio objavi izvješća – mogli čitati i o nekim internim sukobima unutar gradskog resora prostornog uređenja, i to upravo među aktivnim i pasivnim akterima ove finte. "Arhitekti Gradskog ureda za prostorno uređenje, kako je potvrđeno Nacionalu, odbili su odobriti brojne sugestije Zavoda za prostorno uređenje za izmjenu GUP-a, nakon čega žive pod konstantnim pritiskom i strahom od prijetnji otkazima." Dojava je maglovita i teško je iz nje same razabrati na što se točno odnosila. Bismo li krivo spojili da pomislimo kako se iza tog odbijanja da nešto odobre krije to da nisu bili oduševljeni obaviješću kako će im davna primjedba biti instrumentalizirana i interpretacijski krivotvorena te valjda naredbom da imaju na taj način pasivno i šutke sudjelovati u makinaciji?)

Laž se otkriva i na samom temporalnom planu, kroz deklaraciju koja kao datum izrade i ovjere izvješća o javnoj raspravi navodi 11.10.2017., dok ono istovremeno sadržava – u sklopu obrazloženja prihvaćanja primjedbe – očitovanja gradskih tijela iz 2019. Prokazali su se time dvostruko: u lažiranju momenta javne rasprave te lažiranju momenta samog izvješća. Premda Zakon nikad nije ograničavao rok njegove objave, u relevantnom je periodu ograničavao rok pripreme – tako da su se napomenom o aktivnostima u 2019. odali u nezakonitosti ne samo prema čl. 104. i 105., nego i prema bivšem st. 2. čl. 102. (u nadležno doba prethodno zadnjim izmjenama Zakona). Nešto što sadržava očitovanja iz 2019. nije moglo biti pripremljeno, potpisano i ovjereno u roku od 15 dana nakon 26.9.2017.  

Zapetljali su se u mrežu vlastitih laži. Broj bombi koje de iure detoniraju eventualno donošenje IDGUP-a narastao je na dvije, tri, četiri, pet...

SCENARIJI DEMOKRATURE U PROSTORU

U zapaženom gostovanju dičnih pročelnica kod Šprajca, istakla se agresivno glupim izjavama naročito Jozić. Uzimanje toga da ne treba cijeli Zagreb biti zelena površina kao kontrargumenta imanja zelenih površina u gradu. Dociranje da se trebamo osjećati sretnima i počašćenima "ako dobijemo tog investitora", uz odavanje da svoju univerzalnu rang listu svjetskih investitora (na kojoj joj je Eagle Hills, naravno, u top 10) smatra nečime smislenim. Čuđenje se da bi tko uopće i išao pomisliti da bi nešto što je po Zakonu razlog ponavljanja javne rasprave moglo biti "razlog nove javne rasprave". Pa ona klasična, već otrcana fora po kojoj je bivanje protiv devijantnih metoda u razvojnim projektima odmah bivanje protiv razvoja: "Pa to je u ime razvoja grada, mislim tko god je protiv toga, ne znam zašto, ja ne vidim razlog zašto bi netko uopće bio protiv toga, osim što je politički protiv". A to su samo highlights Mirkine bruke. Ali i vjeran pokazatelj nivoa na kojem operiraju strukture iza projekta i IDGUP-a te s kakvom razvalinom od priče oni to guraju.

Mrkla glupost nije jedino u čemu su hvatane. Jerković je parirala – osim floskulama tipa "promjena se ne treba bojati" – preko neistina Šprajcu u facu da i ne trepne. Bajala je o tome kako sada slijedi raspisivanje anketnog natječaja (pozvat će i neka od eminentnih imena sa svjetske scene, pohvalila se), pa temeljem natječajnih rezultata napraviti odluku o izradi UPU-a (i, naravno, tijekom cijelog procesa konzultirati javnost, bubnula je i ostala živa), "da bi se u urbanističkom planu onda reklo što, koliko, čega se planira i može". Upravo tako: anketni natječaj provodi se tamo gdje se ne zna program namjene i sadržaja i urbana pravila, pa se napravi, je li, anketu o tome, da natjecatelji daju ideje o tome što negdje hoćemo, koje ulazno još nemamo. Kad Šprajc, međutim, projekt "Zagrebački Manhattan" nazove spornim, Jerković se digne na stražnje noge: "To je jedan predivan projekt, kako možete ga nazvati spornim ako je uistinu kapitalac, rekla bih, koji može udahnuti jedan potpuno novi život gradu Zagrebu". Kako znaš da je predivan ako se još ništa ne zna kakav će biti, što, koliko i čega sadržavati, nego ćete o tome tek anketirati natjecatelje? Jesi ga ti to možda već vidjela u njegovoj predivnosti? 

Ni Šprajcu nije bistro kako se to ništa ne zna dok se istovremeno svašta zna: "Izgleda da je to sve već odlučeno, jasno je sad da Hipodroma ondje neće biti"... na što ga Jerković prekida: "Nitko nije ništa odlučio". Premda smo istog tog dana mogli čitati kako je dogovoreno da će Zagrebački konjički savez u roku od 15 dana upravo njenom uredu "dostaviti tehničke uvjete za sportsku građevinu koja bi zadovoljila najviše standarde za bavljenje konjičkim sportom, a radi utvrđivanja potencijalne nove lokacije Hipodroma", nakon čega će upravo njen ured raspisati "javni poziv za iskazivanje interesa za novu lokaciju za provođenje programa konjičkog sporta". Dok onamo daje službena priopćenja o tome kako je odlučeno, ovamo Šprajcu u oči tvrdi da nije odlučeno. I nije joj na licu mjesta narastao dugi nos, nekim čudom.

Priskače Mirka, jer i nju dirka kad se Šprajc usudi ukazati na proturječje toga da govore "kao da je sve otvoreno, a mi već znamo investitora koji će ondje biti" i kako je "Bandić otišao kod njega tamo doma, dogovorili se", dok je javni poziv za ponude trajao 15 dana. "Ako znamo investitora," svirka Mirka, "to ne znači da znamo točno kako će to izgledati i što će se tamo graditi." Ipak ste za svaki slučaj znali staviti točno Z3 i M. I da je točno predivno to što ne znate kakvo će točno biti ni što točno sadržavati. A zgodno je i da se Bandić ono izletio kako će se odabrati one "koji budu ponudili sadržaj". Sadržaj.   

Kroz kakve bi scenarije doista mogao dalje ići pakleni plan i koja je u cijeloj operaciji zapravo uloga IDGUP-a? Dosta se svejedno može iščitati iz diskursa Jerković: "Izmjenom GUP-a mi samo stvaramo preduvjete da se može na otvoren jedan način promišljati budućnost. Sada kao sada, ako imate zaključanu namjenu, koja vama kaže da će na području Velesajma moći biti samo gospodarska namjena, vi ne možete razmišljati o bilo kakvim drugim sadržajima. Ustvari, vi ste svezani." Što se tiče Hipodroma: "Ja mislim da bi bilo nekorektno i ograničavajuće, znači, ostaviti ovu namjenu koja je sada, a razmišljati o budućnosti, a ustvari ste itekako ograničeni." 

Što je paradigmatsko za koncept njujorškog nebodera pronašao Rem Koolhaas u svom poetiziranju Downtown Atletic Cluba? "Eating oysters with boxing gloves, naked, on the nth floor – such is the plot of the ninth story, or, the 20th century in action." Prije toga, na 7. katu mogli smo zaigrati pravi pravcati golf na unutrašnjem terenu. Slijede wellness na 10., bazen na 12., zatim restoran, bar i knjižnica ili evo plesna dvorana na 17. katu., itd. – "it is a series of 38 superimposed platforms (...) In the Downtown Athletic Club each 'plan' is an abstract composition of activities that describes, on each of the synthetic platforms, a different 'performance' (...) In an abstract choreography, the building’s athletes shuttle up and down between its 38 'plots' – in a sequence as random as only an elevator man can make it".

Vertikalni zoning. Mogu probati pogoditi kako će stvar završiti? UPU "Novi Novi Zagreb" će na mjestu Hipodroma predvidjeti barem jedan neboder punokrvnog manhattanskog tipa... ali s naročitom namjenom na jednoj od "platformi". Nemojmo se iznenaditi ako u nekom od novonovozagrebačkih tornjeva budemo mogli na random sintetičkoj etaži okusiti iskustvo ili performans nekovrsnog surogata "jahaćeg centra".

Preduvjet o kojem Jerković – zbog čega je GUP morao biti modificiran u tom dijelu – je da na Hipodromu odnosno Velesajmu bude moguće UPU-om predvidjeti i druge namjene osim R1 i K1 (da ne budu "zaključane"). Što ne znači da je moguće tek tako izbaciti R1 i K1 – pri čemu je prostor Hipodroma nezahvalnije uvjetovan, jer ga je teže mikrozonirati i jer podliježe Zakonu o sportu. A ipak su izbacili R namjenu, kaj ne?

A i Prostorni plan Grad Zagreba (PPGZ) – koji je nadređen GUP-u – na tom mjestu još uvijek propisuje R namjenu, "jahački centar - hipodrom". Znači li to da će GUP ako se donesu aktualne izmjene postati u tom dijelu neusklađen s PPGZ (i time nevažeći)? Ne, sva je prilika da ćemo u narednom vremenu dosta slušati retoriku otvorenosti na tragu diskursa kod Šprajca. O tome kako oni uopće ni nisu prenamijenili hipodromsku namjenu samo zato što su umjesto R1 stavili Z3. Nego da su time – metnimo – proširili set funkcija. Nije šija nego Z3. Jer, kao, Z3 u sebe zapravo uključuje i rekreaciju, odnosno sport s gradnjom – namjena je zadržana, samo proširena. Da nema dakle nikakve suprotnosti s PPGZ, jer ni namjena koju on predviđa nije ukinuta, već su je izmjenom u GUP-u samo – metnimo – odključali; da ne bude ograničavajuća; odškrinuli vrata za daljnje postupke, u vidu širenja mogućnosti, a ne konkretizacije, da UPU to onda može razraditi detaljnije, ali s predviđanjem i drugih namjena. 

Morat će pritom i zadržati "jahački centar" u nekom simboličkom obliku, nekoj poni varijanti (hvala vertikalnom zoningu). Zato što u suprotnom UPU svejedno ne bi bio usklađen s PPGZ i dok s GUP-om jest (i dok GUP, kao namjenska premosnica, jest s PPGZ)? Pa ne bi bio, ne, ali to nije plauzibilno kao zadnji razlog, jer i PPGZ bi u tom dijelu mogli izmijeniti, još puno i lakše, s više zakonske utemeljenosti. Moguće je i da su si htjeli ostaviti prostor da u situacijama poput te kod Šprajca mogu deklamirati retoriku otvorenosti  – za ne natovarivati si na vrat, pri očekivanoj pobuni stručne i opće javnosti i ovako, još dodatan urnebes da su otvoreno stavili kako plan glasi izganjati profitni interes Eagle Hillsa, raditi Beograd na vodi 2. I najvjerojatnije kao zadnji razlog: članci 66. i 68. Zakona o sportu.

Osigurati odgovarajuću zamjensku lokaciju i izgradnju zamjenske javne sportske građevine jedan je od preduvjeta za suglasnost Središnjeg državnog ureda za šport iz čl. 68., "na temelju prethodnog mišljenja sportske zajednice na čijem se području nalazi sportska građevina". A tu je i čl. 66. st. 3., koji naređuje: "Mreža sportskih građevina obvezna je podloga za izradu dokumenata prostornog uređenja." Može li Bandić isproducirati studiju koja bi pokazala opravdanost, u okviru mreže sportskih građevina, njihove preraspodjele ili dokidanja IDGUP-om? Može li osigurati suglasnost sportske zajednice koja mu radije priređuje proteste pod nazivom „Ne damo hipodrom“? Zanimljivo je da je, prethodno svježoj vijesti o tome kako je postignut dogovor, u više navrata u medijima govorio kako ga nije briga ni da osigura zamjensku lokaciju (jer da je imati konja privatni trošak i nek' si sami nađu drugi koral, a i preko pročelnice Jozić: "Kako u Zagrebu i okolici ima dovoljno privatno sagrađenih objekata koji mogu zadovoljiti potrebe konjičkog sporta te kako Grad neće s četiri milijuna kuna iz proračuna financirati hobije pojedinih građana"). Što je bilo kao unaprijed odustati od ispunjenja preduvjeta za suglasnost Janičinog ureda. Možda zato što unaprijed znajući da ako taj i ispoštuje, ostale svejedno neće moći?

Nacional je spekulirao o tome da je sve karte stavio na st. 3. čl. 68., koji kaže da se iznimno suglasnost "može dati samo ako se radi o građevini od posebnog interesa" za RH, pa se namjerio isposlovati to od Plenkovića, pod čijom je kontrolom i Janičin ured – skupa sa suglasnošću Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, pod kontrolom HNS-a – a u svrhu čega je Bandić onda i priredio "drmanje koalicije" preko prostakluka spram ministrice Divjak. Što bi objasnilo zašto ga nije briga za preduvjete po redovnom postupku. Ali imam bolju teoriju: nije ga briga zato što će reći da R1 namjenu ko fol zadržava (u sklopu nove namjene Z3), pa ako jahački centar planski ni ne prenamjenjuje – kobajagi – samo zato što ga fizički iseljava, na to se onda ni ne odnosi obaveza pribavljanja suglasnosti po članku koji određuje kad se može ili ne može "prenamijeniti površinu planiranu za javnu sportsku građevinu". Na taj način ne mora ni ovisiti o Plenkovićevoj dobroj volji.

Tko će biti kriv odviju li se ovakvi daljnji scenariji demokrature unatoč tome što se sve unaprijed znalo i sa svih se strana upozoravalo? Ne samo lokalni šerif koji se na mišiće obračunava sa zakonom, nego i oni na koje sustav stavlja odgovornost da ga spriječe u samovolji: Janičin ured izda li na nezakonit konačni prijedlog IDGUP-a suglasnost po čl. 68. Zakona o sportu, stigne li joj uopće na stol; Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja izda li suglasnost po čl. 108. Zakona o prostornom uređenju, s Janičinom suglasnošću ili bez nje; konačno vijećnici Gradske skupštine koji dignu ruku za njega. Gledamo vas. I sve bilježimo.