Skoči na glavni sadržaj

Odana počast žrtvama etničkih progona u Prijedoru

odana-pocast-zrtvama-etnickih-progona-u-prijedoru-5726-7148.png

"Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice"
Foto: Buka.com

"Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice"

Ovako je zvučao poziv 31. maja 1992 godine na Radiju Prijedor. To je bio početak nezapamćenog pokolja koji je rezultirao ubijanjem 3.173 nevina civila i zatvaranjem 31.000 osoba u logore. Iz tog razloga, mnogi građani u Bosni i Hercegovini, ali i brojnim evropskim gradovima, danas će nositi bijele trake oko ruke i staviti bijele plahte na prozore u znak suosjećanja na prijedorske žrtve.

Mnogi Prijedorčani koji su čuli ovaj poziv na radiju, pronađeni su u oktobru 2013. godine u selu Tomašica, najvećoj masovnoj grobnici koju svijet još nije vidio.

''Stojite na mjestu jedne od najvećih grobnica u BiH. Ova zemlja pokriva ostatke bošnjačkih i hrvatskih civila koji su ubijeni od srpskih snaga u toku etničkog čišćenja u ljeto 1992. godine. Molimo vas da poštujete sjećanje na žrtve'',  napisano je na tabli postavljenoj na Tomašici.

Poziv na "obilježavanje" i propagandna kampanja početkom rata u Prijedoru doprinijela je polarizaciji stanovništva ove Općine po nacionalnoj osnovi, stvorila atmosferu straha, ali i udarila temelje konkretnim zločinima i nehumanim postupcima.

Preživjelim žrtvama je danas zabranjeno sjećanje. Tek u posljednjih nekoliko godina javnost se podsjeća na strašni zločin nad nesrpskim stanovništvom ovog grada i kraja. Među njima je i 102 nevine djece koja nemaju svoj spomenik, jer gradske vlasti to ne dozvoljavaju.

Ni bivši logoraši Keraterma, Omarske i Manjače nemaju svoja prava jer ih zakon ne prepoznaje kao žrtve. Nasuprot tome, podignute su spomen-ploče s fotografijama i imenima bivših radnika preduzeća, ustanova i institucija koji su bili pripadnici Vojske RS-a i koji su tokom rata u BiH poginuli negdje na frontu. Za pripadnike drugih naroda, kaže, tu nema mjesta.

U Prijedoru ništa više ne podsjeća na zločine, osim povremeno čitanje imena ubijenih tokom obilježavanja godišnjica zločina, piše Fena.

Na ulicama Prijedora u srijedu su stotine osoba sudjelovale u prosvjednoj povorci kojom je obilježena 25. obljetnica početka progona nesrpskog stanovništva s područja te općine a slična podsjećanja u povodu "dana bijelih traka" organizirana su i u drugim većim gradovima Bosne i Hercegovine, dodaje Hina.

Kolona u kojoj su bili bivši i sadašnji Prijedorčani, uglavnom članovi obitelji tisuća ubijenih i nestalih nakon srpske okupacije tog grada s bijelim ružama i bijelim vrpcama na rukavima prošla je središtem Prijedora a počast žrtvama odana je minutom šutnje.

Nakon što je između 29. i 30 svibnja 1992. krizni stožer kojega je uspostavila Srpska demokratska stranka (SDS) nasilno preuzeo upravljanje svim tijelima lokalne vlasti, 31. svibnja upućen je javni proglas koji je označio početak kampanje etničkog čišćenja, masovne progone i ubojstva Hrvata i Bošnjaka.

"Građani muslimanske i hrvatske nacionalnosti moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice”, dio je proglasa samozvanih srpskih vlasti objavljenog na valovima prijedorskog radija.

Iz Saveza logoraša u BiH posebnom su izjavom podsjetili kako je to bio prvi takav slučaj u Europi nakon što je nacistički režim na sličan način nametnuo obvezu označavanja osoba židovskog podrijetla.

U progonima koji su uslijedili od kraja svibnja 1992. godine ubijeno je više od 3100 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti uključujući 102 djece a više od 30 tisuća Hrvata i Bošnjaka zatočeno je u zloglasnim logorima Omarska i Keraterm.

Jedna od posljednjih žrtava bio je župnik prijedorske župe Svetog Josipa velečasni Tomislav Matanović kojega su u rujnu 1995. godine odvele osobe u odorama policije bosanskih Srba.

U pritvoru su ga držali više od dvadeset dana zajedno s njegovim roditeljima Josipom i Božanom, a 19. rujna svo troje je odvedeno u nepoznatom smjeru i ubijeno. Posmrtni ostaci pronađeni su tek šest godina poslije u jednom bunaru i pokopani na prijedorskom groblju.

Od 112 tisuća stanovnika koiko ih je na području Prijedora živjelo prema popisu iz 1991. godine bilo je 49 tisuća Bošnjaka, Srba je bilo 47 tisuća a Hrvata oko 6300.

Popis proveden 2013. godine pokazao je kako tamo sada živi 90 tisuća stanovnika od čega su 55 tisuća Srbi. Broj Bošnjaka sveden je na 29 tisuća a Hrvata je tek 1762.

Zbog ratnih zločina počinjenih na pdoručju Prijedora na dugogodišnje zatvorske kazne do sada je osuđeno ukupno četrnaest bivših čelnika srpskih vlasti te pripadnika vojske i policije.

Zločini u Prijedoru su jedan od osnova po kojemu je na 40 godina zatvora pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) nepravomoćno osuđen ratni čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić.

Na istu takvu zatvorsku kaznu pravomoćno je osuđen Milomir Stakić, ratni čelnik prijedorske skupštine.

"Neka današnji dan služi kao opomena na zlo koje se desilo u Bosni i Hercegovini i da svi zajedno djelujemo u funkciji sprečavanja ponavljanja zločina protiv čovječnosti i genocida", poruka je Saveza logoraša u BiH.