Ne protestiram. Samo konstatiram. I čekam. Čekam Vladu i Ministarstvo kulture koji će konačno reći da je knjiga “proizvod koji se sastoji od papira između dviju korica”. Čekam, dakle, saznati – je li (ili još nije?) tajni savez za poništenje hrvatske pismenosti i kulture – od ministra Škegre do ministrice Obuljen – zaokružio puni krug?! Foto: FaH
Primio sam na znanje vaše odluke o otkupu i neotkupu knjiga za narodne knjižnice.
Ni prethodne komisije nisu bile “nježne” prema izdanjima Kruzaka. No, još pred 15 godina komisija je znala otkupiti i po 300 i po 100 primjeraka onih konkretnih Kruzakovih izdanja iz tih godina (npr. kad su otkupili roman Ludwiga Bauera, “Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat” ili npr. knjigu K. R. Poppera “Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, I. i II.”. Čak ni u doba ministra Biškupića nije se dogodilo nikad da neko Kruzakovo izdanje bude otkupljeno u količini manjoj od 100 primjeraka. (A čak i tada smo sasvim ozbiljno javno prigovarali da Zakon o NSK [koji je Sabor izglasao na jednom intimnom predbožićnom domjenku početkom tisućljeća] o besplatnih 9 primjeraka za NSK – nije ni smislen ni pravedan!)
Onda su u poziciju da odlučuju o sudbini hrvatske pisane kulture došli neki odlučni ljudi. U mandatu odlučno slavne ministrice Zlatar-Violić (komparatistička stručnjakinja i real-politički simbol političke nesposobnosti u Hrvata) članovi komisije za otkup vrednovali su Kruzakova izdanja tako da su za potrebe narodnih knjižnica (kojih je nota bene samo u Zagrebu više od 20, a u HR više od 200) otkupili po 20 primjeraka svakog pojedinog Kruzakova naslova. Čak je jednom zgodom došlo i do “zabune”: jednu su knjigu hrvatskog filozofskog autora „zaboravili“ otkupiti, pa je pomoćnik ministrice Vladimir Stojsavljević Vaki naknadno donio osobnu odluku da dotična knjiga ipak bude otkupljena, “čak” u 20 primjeraka...
Onda je na vlast zasjeo slavni ministar Hasanbegović. (kao i njegova prethodnica, i on je, ako se ne varam, neki dr. sc. ...) Proslavio se on pak odlukom da se Kruzakovi naslovi ne trebaju otkupljivati. (Dobro, bilo je to u sklopu šire kampanje neotkupa politički irelevantnih izdavača). Tako je od 5 naslova u toj godini odlučeno da 3 ne budu otkupljena, a 2 naslova da ipak budu otkupljena, u “relevantnoj” količini, od po 20 primjeraka.
Eto, a sad neka ministrica Obuljen (za politološku komparaciju – također neki dr. sc.) i komisija za otkup – literarna kamarila – odlučiše da ne treba otkupiti ni jedan Kruzakov naslov. (OK – i ne samo Kruzakov...) . A s obzirom na to s koliko proračunskog novca narodne knjižnice inače barataju u svrhu vlastitih odluka o potrebama javne nabave knjiga s tržišta knjiga, treba li još išta misliti o približavanju kulturnih vrijednosti – “narodu” ?! O, bidan “naš narod”...
Ne protestiram. Samo konstatiram. I čekam. Čekam Vladu i Ministarstvo kulture koji će konačno reći da je knjiga “proizvod koji se sastoji od papira između dviju korica”. Čekam, dakle, saznati – je li (ili još nije?) tajni savez za poništenje hrvatske pismenosti i kulture – od ministra Škegre do ministrice Obuljen – zaokružio puni krug?! I čekam li ga, čekam... da umjesto države, Hrvatska postane prava kapitalistička zemlja, zemlja u kojoj je baš sve na tržištu (od knjige, knjižara i knjižnica, preko kazališta, filma i televizije, do škola, fakulteta, instituta, bolnica i vojske), pa samim time više nema onih koji su zaštićeni višim državnim interesom. I najvažnije: barem više nema onih koji su državno podobni ili državno nepodobni!
Jer, ako je sve tako kako jest, onda je bolje da imamo potpuno neobrazovanu, ali “poštenu inteligenciju”. I da, bolje je da imamo potpuno neobrazovan narod – također! Možda se takav narod ipak pokaže manje glup negoli dosad?!
Za kapitalizam (u kojem se može propasti i kao pošten čovjek i kao pošten izdavač), dakle,
Za pošteni kapitalizam – spreman. A ne za vaš mishmash!
Za izdavača
Kruzak d.o.o.
Kruno Zakarija