Pisac piše i kad spava

Prije točno godinu dana, objavljen je najkompleksniji roman u cijeloj spisateljskoj karijeri Josipa Mlakića: „Skica u ledu“. Nepunih šest mjeseci kasnije izašlo je i njegovo „Evanđelje po Barabi“, knjiga koja s prethodnim djelom ima dvije dodirne točke – ime autora i nakladnika. Bosanskohercegovački i hrvatski pisac zavidne produkcije i erudicije za „Skicu...“ je dobio nagradu „Mirko Kovač“, dok je o „Evanđelju...“ nedavno govorio i na Sajmu knjiga u Puli. O ovim romanima, ali i društvu u kojem ih stvara, produktivnosti, inženjerskoj organiziranosti, filmu i novim piscima koji iz do sada skoro nepoznate perspektive pišu o ratu, Mlakić je govorio za Forum.tm.

Josipe, da li je protekla godina – točnije, vrijeme od prosinca 2018. do prosinca 2019. – najvažnija u tvojoj autorskoj karijeri? Posljednji mjesec 2018. obilježio je izlazak romana "Skica u ledu", dok si na kraju 2019. još jednom predstavio "Evanđelje po Barabi". Za "Skicu u ledu" si dobio nagradu "Mirko Kovač", dok je "Evanđelje" rijedak, ako ne i jedini tekst na našem jeziku o omraženom biblijskom liku, ali i o Isusu koji institucionaliziranoj dogmi ne pripada

Vjerojatno da, iako mi se nije prvi puta dogodilo da se dvije moje knjige pojave u vrlo kratkom roku, ponajviše zbog mog specifičnog načina pisanja. Prije četiri-pet godina čak su zajedno promovirana moja dva romana koji su objavljeni u roku od nekoliko mjeseci, "Bezdan" i "Božji gnjev", iako je "Bezdan" većim djelom nastao mnogo ranije. Ipak ove dvije knjige, "Skica u ledu" i "Evanđelje po Barabi", imaju mnogo veću "specifičnu težinu" nego li te dvije, tako da je 2019. definitivno najvažnija godina u mojoj autorskoj karijeri.

Da te netko stavio pred izbor koju ćeš od ove dvije knjige objaviti u malo vremena, tek pola godina – "Evanđelje po Barabi" se naime pojavilo već u svibnju 2019. – koju bi odabrao i zašto?

Odabrao bih "Skicu u ledu", jer je nastajala jako dugo, te se kroz to vrijeme stvorila kod mene svojevrsna opsesija tom knjigom.

„Skica u ledu“ je ocijenjena i kao tvoj magnum opus. Je li zbilja ona vrhunac tvog spisateljskog umijeća i posvećenosti i ako jeste – odnosno ako nije – zašto?

Teško ja to mogao prosuditi. Ne bih volio da je to tako, jer se namjeravam još dugo baviti pisanjem, a nešto kao "magnum opus" je poprilično ograničavajuća kategorija, to je otprilike kao da živu čovjeku podignete spomenik. A postoji jedna nezgodna stvar s spomenicima: gdje su spomenici, tu su uvijek negdje u blizini i golubovi. Bez obzira na sve, ipak je "Skica u ledu", čini mi se, roman u kojem sam dosegao svoj maksimum, na što je svakako utjecala i tema. Taj roman je mnogo toga, a između ostalog i neka vrsta autobiografskog romana, iako ne u klasičnom smislu, književne vrste za koju je Julian Barnes rekao kako svaki pisac ima pravo samo na jedan autobiografski roman. To je zatim roman o još jednoj mojoj opsesiji - rock muzici koja je bila neizostavni dio odrastanja moje generacije. Da malo pojasnim: roman, odnosno njegova "Prva knjiga"  započinje u Njemačkoj, 1980., kao klasični krimić, odnosno potraga za serijskim ubojicom koji ubija svoje žrtve, isključivo žene, na margini rock-koncerata po Europi (Njemačka, Francuska, Švicarska, Austrija). Radnja se potom seli u BiH uoči rata, gdje inspektora vodi trag do ubojice. "Prva knjiga" je, dakle, u neku ruku i knjiga o rock-sceni 80-ih iz vizure mladića koji je živio i odrastao u bivšoj Jugoslaviji. U romanu se miješaju vlastita sjećanja i neostvarene fantazije, odnosno koncerti koje sam gledao u studentskim danima na prostorima bivše države i oni na koje sam želio otići, a nikada nisam, poput koncerta Rolling Stonesa, na primjer. Kada sam prvi put nakon rata otišao na koncert Red Hot Chili Peppersa na Zagrebačkom hipodromu kao pratnja kćerki, shvatio sam koliko su se u međuvremenu vremena promijenila, uključujući i tehnologiju, ili zahvaljujući njoj. To je bila neka druga dimenzija, nešto potpuno drugačije nego li su moja sjećanja. Shvatio sam, iako su RHCP sjajan bend, da mi je od njihove glazbe mnogo zanimljiviji Tuborgov štand koji je bio u blizini. Tako je "umro" rock&roll iz moje perspektive. U jednom intervjuu povodom "Skice u ledu" rekao sam kako ću još jedino otići, ako slučajno zalutaju negdje u blizinu, na koncert Brucea Springsteena i Pearl Jama.  Ovih dana su puštene u prodaju ulaznice za koncerte Pearl Jama u Beču i Budimpešti, i odmah sam, prvog dana prodaje, nabavio ulaznicu za bečki koncert, jer sam za budimpeštanski zakasnio cijelih deset minuta, za koliko je rasprodana budimpeštanska arena, osim nekih neatraktivnih mjesta.

„Evanđeljem po Barabi“ si, mislim, iznevjerio sva ili, u boljem slučaju, mnogobrojna očekivanja. Nije to, da tako kažem, ni antireligijska i antidogmatska knjiga, ali nije ni obrnuto. Jeste, međutim, precizan roman o jednom vremenu i knjiga pretvaranja povijesnih ličnosti u ljude kakvi ljudi jesu, sa svim svojim manama, vrlinama, nedoumicama i, u konačnici, političkim stavom. Zašto si se odlučio napisati je i, pri tome, napraviti veliki odmak od tema i doba kojima si se bavio?

Moram priznati da sam tu knjigu ponajviše napisao zbog sebe. Terry Eagleton je jednom rekao kako on sve kad bi i htio ne može pobjeći od svoga tradicionalnog, katoličkog irskog porijekla. Isti je slučaj i sa mnom, konzervativni katolički odgoj u Irskoj, vjerujem, ima mnogo dodirnih točaka s onim u Bosni. To je ono trajno, neizlječivo preispitivanje, bez obzira kamo ono odvede, u ateizam ili vjeru. Želio sam ispod tih povijesno-teoloških sedimentacija, starih dvije tisuće godina, otkriti "živog čovjeka", a ne sveprisutni simbol koji se do neprepoznatljivosti udaljio od svoga "originala". Stoga sam kao moto za roman uzeo jedan odlomak iz romana "Majstor i Margarita", onaj dio gdje Berlioz pjesniku Bezdomnom objašnjava na koji način pisati o Isusu iz Nazareta: "Berlioz je pjesniku htio dokazati da nije važno kakav je bio Isus, dobar ili zao, nego je važno to, da Isus kao osoba na svijetu uopće nije postojao, i da su sve priče o njemu – puke izmišljotine, najobičniji mit." Dakle ovo je početna pozicija uvjerenog ateiste, a ja sam krenuo iz suprotnih pozicija, prikazati "živog čovjeka", a usput sam morao "oživjeti" i jedno povijesno vrijeme, i pokušati sagledati koliko taj lik funkcionira u tom kontekstu. Najveću pohvalu ovom romanu dao mi je nedavno moj prijatelj Dino Pobrić sa sarajevskog Filozofskog fakulteta, koji mi je rekao kako ne postoji književno ili filmsko djelo u kojemu je lik Isusa "življi" negoli u mojemu "Evanđelju po Barabi". To je upravo ono što sam htio i što se poklapa s mojim maksimalističkim ambicijama kada je riječ o tom romanu.

Za „Skicu u ledu“ su ti, kako si kazao u jednom intervjuu, trebale godine: tekst si davno započeo, ostavio ga, vraćao mu se, dok je za „Evanđelje po Barabi“ trebalo veliko istraživanje i razumijevanje vremena. Obje su, dakle, knjige plod golemog truda. Jesi li pomišljao da od neke odustaneš?

Ne, nisam niti jednog trenutka razmišljao o odustajanju, iako sam "Skicu u ledu" pisao jako dugo, prestajao, pa joj se ponovo vraćao, ali o odustajanju nisam razmišljao. Isto vrijedi i za "Evanđelje po Barabi" koju sam pisao neusporedivo kraće, ali je istraživanje za tu knjigu bilo jako opsežno, što mi u posljednje vrijeme postaje sve važnije, po onoj otrcanoj kineskoj poslovici kako nije toliko važan cilj, koliko put kojim se do njega stiže.

Nedavno si izjavio da pišeš tako što roman prvo postaviš kao filmski scenarij, pa zatim u tu strukturu unosiš jednostavne rečenice – kao u scenarističkim didaskalijama – da bi onda brusio tekst. Je li, u najkraćem, prozaik otkrio scenaristu ili je scenarista otkrio prozaika i koji je od ta dva posla tebi draži?

Ta dva posla mnogo su bliži jedan drugom nego li se to na prvi pogled čini i na jedan se sjajan način nadopunjuju. Dobar je primjer jedan roman koji sam nedavno pročitao i pisao o njemu, "Isijavanje" bosanskohercegovačkog redatelja, scenariste i pisca Namika Kabila. Imam osjećaj, a to sam u tekstu i napisao, da je Kabilu kao skica za ovaj roman poslužio neki provizorni scenarij. Vjerujem da je teško pronaći štivo koje istovremeno toliko toga dobroga uzima i od književnosti i od filma kao Kabilovo "Isijavanje". Međutim, ono što je važno naglasiti, Kabil je i "književni" dio odradio izvrsno, tako da je krajnji rezultat roman tipične filmske dramaturgije. Kabil je zapravo "napisao" film. Jedino, za razliku od Kabila - koji je u jednom davnom intervjuu rekao sljedeće: "Film je moja najveća ljubav, u njemu ima ta nedorečenost, nešto što se nikad neće naći. To će me fascinirati dokle budem hodao po zemlji" - kod mene je obratno, književnost je uvijek na prvom mjestu.

Dugo već objavljuješ i većinu svoje književne karijere si proveo radeći istovremeno kao inženjer u tvornici, što je odgovoran posao od osam sati. Pri tome si jako produktivan i izuzetno načitan. Kako je izgledao tvoj radni dan dok se nisi „riješio posla“?

Dvadeset godina sam se budio u pola šest, a posao mi je počinjao u sedam. Taj sat i pol mi je bilo najdragocjenije vrijeme koje sam imao samo za sebe. Kada se to pomnoži dobije se cijela jedna vječnost, tako da se sve stigne, i nikada nisam imao razumijevanja za kolege koji se godinama "spremaju" napisati roman, ali jednostavno ne mogu naći vremena. Vrijeme nije, niti smije biti limitirajući faktor. Međutim, treba imati u vidu da pisac "piše" možda i kada spava. Sada, kad sam se "riješio" posla, imam na raspolaganju mnogo više vremena, ali sumnjam da ću zbog tog razloga pisati više, jer to, ponavljam, ne ovisi od slobodnog vremena, već od tema koje čovjeka opterećuju i koje je onda "ljekovito" staviti na papir. 

Citirao si jednom Krležu i njegovu sentencu o tome da je pisac onaj tko piše pisanja radi, a ne zbog nagrada, tiraža i prolazne slave. Ipak, nagrađivan si, čitan i poznat. Da li bi, da nisi, i dalje pisao ovako i ovoliko?

Naravno. Nagrade su nešto što dođe (ili ne dođe) i naravno svaka beskrajno veseli. Kada je riječ o pisanju najbliža mi je ona uvodna rečenica iz Selimovićeva romana "Derviš i smrt", ona o pisanju kao "potrebi jačoj od koristi i razuma", i koju sam dosada bezbroj puta citirao u tom smislu.

Svoju poziciju novinskog kolumniste koristiš i da bi promovirao novu generaciju ili nove knjige bosanskohercegovačkih pisaca koji su tebi važni. O kojim je autorima i djelima riječ i zašto su ti bitni?

Parafrazirat ću hrvatske celebritije, po onoj: "Jer ja to zaslužujem." Dakle: "Jer oni to zaslužuju." Ovo je najkraći odgovor koji mi je pao na pamet. Radi se o piscima koje je Miljenko Jergović svrstao u kategoriju "hercegovačkog novog vala": Alminu Kaplanu, Elvedinu Neziroviću i Adnanu Repeši. Njih trojica objavili su ove godine važne knjige: "Meho" Almina Kaplana, "Svojta" Adnana Repeše i "Ništa lakše od umiranja" Elvedina Nezirovića. Brojne su dodirne točke između Repeše, Nezirovića i Kaplana: od jedinstvenog prostora koji dijele, jezika, generacijskog koda, pa do književnih utjecaja od kojih je svakako najvažniji Mirko Kovač, najveći prozni pisac Hercegovine, rubnog područja stoljećima razdiranog međunacionalnim konfliktima. Postoji još jedan detalj koji je zajednički trojici spomenutih pisaca, i koji je u književnom smislu najvažniji, a to je ignoriranje kolektivističkog, što je u ovdašnjim književnostima iznimka. Oni ne grade svoje književne svjetove na antagonizmima između "naših" i "njihovih", već svoje priče situiraju unutar "našeg" kruga, a Repeša ide čak i korak dalje te svoju priču smješta unutar vlastite obitelji, zatvorivši je čvrsto unutar četiri zida, ispisujući objektivno i hladno jedinstvenu obiteljsku kroniku u kojoj "drugi" nisu izlika za sve ono loše što se događa, već su to uglavnom "naši". Radi se, također, o piscima koji su odrastali u ratu na istom prostoru, ali koji nisu odrastali kao njegovi aktivni sudionici, osim donekle Nezirović, već kao "objekti", "glineni golubovi",  kojima je rat fatalno obilježio djetinjstvo. Ovdje treba spomenuti još dvoje pisaca koji su po određenim elementima posebni, ali se po svemu uklapaju u "hercegovački novi val": Magdalenu Blažević i Namika Kabila. Magdalena Blažević je ove godine marljivo sakupljala književne nagrade za kratku priču, uključujući i Nagradu Zija Dizdarević, jednu od najvažnijih, a možda trenutno i najvažniju književnu nagradu u BiH. Njena knjiga kratkih priča bit će objavljena na proljeće u Frakturi. Magdalena Blažević se po svemu uklapa u "hercegovački novi val" osim po činjenici što radnja njenih priča nije smještena na mitske prostore Hercegovine, već u njeno rodno Žepče. To je također pozicija "glinenog goluba", i to iz ženske perspektive, samo s druge strane nišana, što je u pismu ovih pisaca potpuno nevažna činjenica. S druge strane, Namik Kabil radnju svog izvrsnog romana "Isijavanje" situira u Trebinje, a od pobrojanih pisaca se najviše razlikuje generacijski i po mjestu življenja, Sarajevu.

Fenomen "hercegovačkog novog vala" ja objašnjavam i time što ti pisci dolaze iz multietničkih sredina, s poznavanjem i poštivanjem "drugog", što je u većinskim sredinama, poput Sarajeva, prešlo u svoju suprotnost: u autistično i jalovo bahaćenje. Ja sam taj "mentalitet" opisao u jednom svom romanu, "Crni gavran i bijele vrane", gdje jedan lik, Bošnjak, govori kako ga živciraju "sarajevski šupci", iza čega slijedi opširna eksplikacija: "Živcirali su ih sviju. Sarajevo i njegovi šupci živjeli su u svom svijetu, bitno drugačijem od ostatka zemlje, daleko od bosanskog blata, spaljene hercegovačke zemlje, brižno održavanih voćnjaka koje je poharao mraz i kroz koje su kao utvare kružili očajni vlasnici i pipali spaljene listove i cvat, ili kroz povrtnjake koje su polijevali vodom u nadi da će razbiti naslage mraza i na taj način spasiti djelić uroda, daleko od tih ljudi na čijim licima se zrcalio očaj poražene vojske, što je Sećiji bila jedna od najstrašnijih i najružnijih slika koje je u životu vidio, zatim od devastiranih tvornica po kojima je divljao korov i drač, beznadno daleko, znači, od te divlje seljačije koja je mogla eventualno poslužiti tek u svrhu pumpanja vlastitog ega. Njihovi ćevapi koje su pravili prezreni Albanci s Kosova bili su najbolji, Sarajke su bile najljepše cure na svijetu, snijeg na Bjelašnici i Igmanu bio je najviši i najbjelji, za njihove jalijaše i ratne heroje Marvelovi junaci, Superovaj ili Superonaj, bili su boležljivi tuberani, a njihovi nogometni klubovi, Željezničar i Sarajevo, bili su neusporedivo bolji od seljačina iz Mostara ili Banja Luke."

Ta većinska bahatost počesto izazove neke ružne kompleksaške reakcije, kao primjerice prije deset i više godina, kada su navijači zeničkog Čelika tokom susreta s jednim od sarajevskih prvoligaša pogrdno skandirali ismijavajući jednu od najvećih tragedija ratnog Sarajeva, zločin na Markalama. Međutim, pisci poput pobrojanih nemaju tih kompleksa. Oni pričaju svoje priče, kao da "Sarajevo" ne postoji, što je znak iznimne književne zrelosti. Što tim ljudima, "većincima", koje sam spomenuo, znače Mehine neprodane breskve iz Kaplanova romana? Ništa. Neprodane breskve mogu biti i tragedija, teška trauma, samo treba imati empatiju prema tom svijetu i književni talent. A Kaplan, i svi pobrojani pisci, to nesumnjivo imaju.

Josipe, što je tebi Andrić?

Prije svega jedan veliki pisac koji piše o svijetu koji dobro poznajem, svijetu iz kojeg sam potekao i u kojem živim. Ovih dana upravo dovršavam čitanje Andrićeve biografije "U požaru svjetova" koju je nedavno napisao njemački novinar Michael Martens. Radi se o prvoj cjelovitoj Andrićevoj biografiji koja Andrića podjednako objektivno promatra i kao pisca i kao bivšeg kraljevskog diplomatu, što je u Andrićevu slučaju prešlo u svojevrsnu maniru. Martens ne štedi Andrića kao diplomatu, ali o njegovu djelu ispisuje laude. Postoji u knjizi jedna sjajna scena. Događa se 1951., kada je JNA u Beogradu organizirala izložbu o otporu njemačkoj okupaciji. Među izloženim eksponatima je i uvećana fotografija koja je snimljena u bečkom Belvederu tokom potpisivanja sramnog Trojnog pakta. Na fotografiji se uz uparađenog Andrića nalaze između ostalih Adolf Hitler i njegov ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop. Andrić, kada je to vidio, odlazi kod Milovana Đilasa, koji je u to vrijeme još uvijek važio kao neprikosnoveni partijski autoritet, prvi do Tita, te ga moli da se ta fotografija makne s izložbe. "Znate, ta izložba... Na jednoj sam slici i ja... Tu visi slika na kojoj sam ja prilikom potpisivanja pristupu Trojnom paktu... To je neprijatno, sada, nakon toliko vremena", govori snebivajući se Andrić Đilasu. Đilas je odmah nazvao nadležnog generala i sporna fotografija je odmah uklonjena s izložbe. Ta fotografija postoji i danas u Vojnoistorijskom arhivu u Beogradu, s tim da je Andrićev lik s nje "uklonjen", retuširan, a negativ uništen, najvjerojatnije Đilasovom "zaslugom". Postavlja se pitanje zbog čega je to strašni Đido iz Krležinih noćnih mora tokom Drugog svjetskog rata bez pogovora napravio. Krleža je tokom Drugog svjetskog rata, zbog sukoba na ljevici, ostao u Zagrebu "stiješnjen" između Dide (Kvaternika) i Đide (Milovana Đilasa), dvojice "dežurnih" partijskih egzekutora. Pretpostavljam, i drugog odgovora ne vidim - Đilas je to napravio iz poštivanja prema Andrićevu djelu. Mislim da ova anegdota na najbolji način pokazuje što je i tko je Ivo Andrić. Ovdje se  radi o najupečatljivijoj demonstraciji "literarne moći" za koju znam, da budem malo ironičan.

Živiš i radiš u, kako je nazvana u jednom britanskom TV serijalu, ukletoj dolini, u Srednjoj Bosni. Prvo, da li je točno da tu, što se nerijetko može čuti, danas živi manje ljudi nego što je prije rata išlo na posao i, naravno, to je kao drugo, kakav je, nakon rata i ne baš blistavog mira, stvarni život u tom dijelu BiH natopljenom krvlju?

Danas je Srednja Bosna pusti teritorij, možda jedina multietnička oaza u Bosni i Hercegovini koja je preostala, djelić Bosne i Hercegovine iz onih uvriježenih stereotipa, stereotipa koje naši politički piromani vole svijetu pokazivati kao ljepšu, umivenu stranu lica. Ja često ponavljam da Bosna i Hercegovina funkcionira kao grad u kojem živim, Gornji Vakuf-Uskoplje, koji je prošao kroz žestok rat, ona bi danas bila manje-više uređena i normalna zemlja. Iako se već dvadeset i nešto godina taj grad iz pokvarene optike Sarajeva promatra kao grad-slučaj, što je poprilično uvredljivo. Gornji Vakuf-Uskoplje je uz Mostar jedini grad u BiH koji ima poseban status. Međutim, za razliku od Mostara kod nas stvari besprijekorno funkcioniraju, iako bi Bošnjaci u svakom trenutku mogli izabrati Hrvatima kakvog komšića, ali to se nikada nije niti pokušalo. Slično je koliko znam i u nekim drugim multietničkim sredinama, osim ako se svjesno iz centara moći, Sarajeva ili Mostara, s vremena na vrijeme, najčešće pred izbore, ne generiraju krize, kao u Kiseljaku ili Jajcu.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu

pisac-pise-i-kad-spava-7334-9940.jpg

„Nešto kao 'magnum opus' je poprilično ograničavajuća kategorija, to je otprilike kao da živu čovjeku podignete spomenik. A postoji jedna nezgodna stvar sa spomenicima: gdje su spomenici, tu su uvijek negdje u blizini i golubovi. Bez obzira na sve, ipak je 'Skica u ledu', čini mi se, roman u kojem sam dosegao svoj maksimum“, kaže književnik Josip Mlakić
„Nešto kao 'magnum opus' je poprilično ograničavajuća kategorija, to je otprilike kao da živu čovjeku podignete spomenik. A postoji jedna nezgodna stvar sa spomenicima: gdje su spomenici, tu su uvijek negdje u blizini i golubovi. Bez obzira na sve, ipak je 'Skica u ledu', čini mi se, roman u kojem sam dosegao svoj maksimum“, kaže književnik Josip Mlakić
Foto: 
Hrt.hr