Pjesma je unutrašnje, ilegalno ogledalo

Pronaći Vesnu Parun u Zagrebu nije odveć jednostavno, premda je već odavno napustila zlarinske obale i postala pravom Zagrepčankom. Tražeći, dakle, Vesnu koja se ne skriva ali ne živi u strogom centru poput drugih etabliranih veličina (nema čak ni telefona), učinilo mi se opet jednom kako pjesnik neizbježno dijeli sudbinu svojeg djela. S pjesnicima se moraš ponašati kao kakav suptilan detektiv, ako takvih uopće ima. Treba bazati po njihovim tragovima s onom mjerom strpljenja i prikrivene znatiželje koja je potrebna da bismo prodrli do tajne njihova poetskog govora. No školsko pitanje - što je pjesnik time želio reći? - preobrazilo se ovaj put u nešto mnogo banalnije. Gdje, dovraga, stanuje? Možda u puževoj kućici vlastitog soneta? Vesna je već godinama stanovnik Badelove ulice u zagrebačkom Studentskom gradu. Ulicu sam, začudo, našao dosta brzo, ali broj i zgrada, u kojoj bi trebala stanovati autorica Crne masline, kao da su roširali po imaginarnoj karti grada. Pomislio sam, sasvim naivno, kako ljudi valjda znaju gdje živi jedna Vesna Parun. Da je riječ o hohštaplerima s Mundiala, našim novim „španjolskim borcima“, zacijelo ne bi bilo problema. Ali Parunova! Kada sam se ipak domogao željene adrese, istraživačko trapljenje bilo je sretno okončano. Popeo sam se na drugi kat jedne neugledne zgrade i zastavši u hodniku, u vječnoj dilemi između lijevog i desnog, ugledao sam jedna „neobično“ obojena, zelena vrata. Bila su to doista vrata pjesnika (»Zeleno, zeleno volim«, klicao je Lorca). A razgovor je potom tekao ovako...

Svatko ima svoju Vesnu Parun i svaki čitalac na svoj način shvaća pjesme Mimohod mrtvih mladića, Ti koja imaš ruke nevinije, Koralj vraćen moru... Kako vi sami gledate na neke davne (pjesničke) snjegove? Sa sjetnom evokacijom ili, možda, sa stanovitom dozom prezira?

- Ni s prezirom ni sa sjetom. Psihološki posve neutralno. Spoznajno. Iluzije odstupaju, no ne pred nekakvom „golom stvarnošću“, naprotiv, pred stvarnošću groteskno zaodjevenom u krpe odbačenih iluzija. I to postaje izvorom novih, drukčijih uzbuđenja, ne više onih starmalo mladenačkih, tobože lirskih a zapravo kapitulantskih, već uzbuđenja koja se hrane sviješću da im za uzlijetanje nisu više neophodne samorazarajuće emocionalne piste. Let je, doduše, i dalje opasan, čak beznadan. Ali to je beznađe blistav majčinski osmijeh, lišen prijetnje i patnje. To je nada koja je skinula krinku. Gledati mijeni u lice slađe je negoli sjećati se lica mijene. Nadrasti prošlost možeš istom onda kada se s njom odbojno poistovjetiš. Tako se i zlo poistovjećuje s dobrim, prinudivši dušu da samu sebe poriče kako bi pobijedila svoju nemoć. Harmonija je nemoguća. Do nje se stiže ritualom glazbe, Mimohodom mrtvih mladića, Koraljem vraćenim moru. Životom, očigledno, nikada. Vjerom u neki bolji život još manje!

Stihovi iz vaše mladenačke faze obilježeni su naglašenom femininom notom. Kasne pak erotske impulse i neoromantičke zanose smjenjuje zrelost spoznaje i bolne rezignacije. Kritičari i ini mudraci vole kazati kako poezija ne može biti muška i ženska već jedino dobra i loša. No ipak, što je to što bismo mogli nazvati ekvivalent Ženskog u vašem pjevanju? Postoji li izdajstvo spola i može li ga pjesnik izbjeći?

- Moja najranija faza, mislim na zbirku Zore i vihori, koja je tiskana 1947., obilježena je naglašenom „dječačkom“ notom. Ondje sam više Orfej nego Euridika, više Jazon nego Medeja. Umjetnost nema spola, ali ga imaju oni koji o njoj raspravljaju ili pišu. Oni se ne mogu dočepati njene bespolnosti; mogu, u najboljem slučaju, pokazati razumijevanje za „ženstvenost“ stiha, a da ga istodobno pripišu ipak „muškarcu koji se možda krije iza pseudonima Vesna Parun“, kao što je pribilježeno prigodom izlaska Crne masline. Koliko li samo muških „Crnih maslina“ postoji u svjetskoj poeziji, ali mi žene, posežući za njima, nismo ih nikada prelistavale kao katekizam neke posebne „muške“ erotike, već kao normalnu ljudsku ispovijed. Otkud onda vama taj estetsko-biološki partikularizam? Otuda što su ženska imena u umjetnosti i znanosti neusporedivo rjeđa od muških? Ali isto je tako i u politici a da to ipak nije razlog da se jednu „krvavu“ Mariju Stuart ili Mariju Tereziju – da o „željeznoj Lady“ i ne govorimo –  smatra naglašenije femininom u tom fahu od njihovih političkih rivala. Vladarica se bojite, filmskim se zvijezdama divite, dok jednoj Sapho stoljećima već zavirujete nepovjerljivo pod suknju, a Katalin Ladik ste eto natjerali da se i za inat skine do gola, kako bi dokazala ekvivalent Ženskog u svom pjevanju. Što se mene tiče, priznajem, ispekavši tucet palačinki, a to umijem vrlo dobro, sasvim je sigurno da ću idućih dana biti alergična i na tavu i na stihove. Zahvaćena vakuumom. Unakažena sumnjom. A napravim li, ne daj bože, kompletan ručak, u idućih šest mjeseci ne očekujte iz mog pera čak ni poslovno pismo. Poezija je za mene u bolnom umijeću pretvaranja ovog svakodnevnog vremena u neko drugo beskrajno, apsolutno. Stoga se snebivam pred poetesom koja je i kućanica i supruga i majka, dok mi se bijednima čine muževi koji cijelog života pune poput deva rezervoare svojih bijesnih ambicija u oazama od pisaćeg stola do postelje, degradirajući unaokolo sve u samopožrtvovanu bezvodnu i bezglasnu pustoš. Jest, malo ima istaknutih žena, jer one valjda još nemaju toliko talenta da postanu „netko“ na račun svojih bližnjih. Uostalom, zašto su najfeminilniji muškarci obično kuhar, mesar, pedijatar i psihijatar? A jeste li primijetili da pripadnici jačeg spola, i to baš oni najjači, stareći poprimaju sve većma obličje baba? Tješimo se, dakle, da bar na onom svijetu genijalne „žene“ imaju ipak prevagu!

U jednoj svojoj mladenačkoj pjesmi napisali ste da će ljubav strah „uvijek zajedno biti na cestama“. Znači li to da vjerujete samo u pjesničku ljubav koja je, platonički rečeno, tek ideja ili šarmantna sjena, odnosno da sumnjate u mogućnost njene svakodnevne – ili prozaične – realizacije?

- Ljubav, a pod time ne mislim ni seks ni erotiku, neobjašnjiva je kao i poezija. Može li se, dakle, poezija prozaično realizirati? Zacijelo ne, kao što se ni proza ne može realizirati poezijom, java snom. Što je uopće proza? Palačinke što ih spomenuh maloprije? Ali naši su idoli ludovali za njima oduvijek, čak i više nego za krijesnicama u travi, možda je to jedan od razloga, aristotelovski rečeno, što mrzim palačinke! Rečeno pak frojdovski, ljubav je iskonski strah. Strah za Sunce, preobražen u vrtnju oko njega, strah za opstanak sublimiran u religiju straha. Strah pred ništavilom, nadrastao u ideju Boga.

Nedavno je u dvorani Vatroslav Lisinski izvedena scenska slikovnica Apokaliptičke basne u režiji Bogdana Jerkovića, a kao predložak poslužili su stihovi iz vaše istoimene zbirke. Oni koji površno čitaju Vesnu Parun, ili je znaju tek kao autoricu koja pjeva laude o ljubavi i pticama, ostali su pomalo zatečeni vašim bodljikavim sarkazmom. Zanimljivo je da ste za taj tvoj pjesnički „obračun“ odabrali upravo formu basne. Pretpostavljam da ste se odlučili za basnu kako biste izbjegli virove prizemnog i pjesniku toliko omrznutog angažmana?

- Rekli ste predložak. Ta je riječ, ne vašom krivnjom, i deplasirana i uvredljiva. Autor nikome ništa ne predlaže. On nije ni predsjedavajući ni pretpostavljeni, on je paž u predvorju hrama, na predstraži predionice. Nije predavač. Ne prednjači. On je predan na nemilost stvarima. Vidite, nepravedno je da se muškarac uvijek nečim igra, a žena da uvijek nešto vrši. On se igra loptom, poviješću i životima, dok žena vrši poslove za život neophodne. Ona daje na svijet „predložak“ koji će poslužiti za mušku apokaliptičku režiju budućnosti. Žena se ne umije javno igrati. Bolje reći, u muškoj povijesnoj igri ona je vječiti autsajder. Pišući basne, brišem tu podjelu uloga i poistovjećujem se etički s junacima mojih vizija, sa životinjama. Smijem se tom basnoslovnom svijetu u kome su, sada u mojoj režiji, i on i ona autsajderi podjednako. U stvari, pišući ja sam to sve očima gledala, opisivala ono što mi se činilo da očima vidim: pozornicu bestijalnog ljudskog besmisla. Život je istina, neka mu umjetnost bude poluistina. Život je zbiljnost, dvojnik neka mu bude igra. Podmetnemo li umjesto igre poluumjetnost, od zbilje napravit ćemo poluistinu. Nema bljutavijeg kompromisa od književnog, i nema opravdanja za promašenu riječ ako si tražio za riječ i nisi ostao uskraćen. A tražiti za riječ, znači angažirati se. Prizemno, podzemno, nadzemno – svejedno kako. Pismenost danas obavezuje, baš kao i plemićka titula nekoć.

Veliku pozornost publike izazvala je basna u kojoj spominjete USIZ-pašu koji noću budi svog ZUR-zuluma, ZUR-zumbula. Što je to zapravo? Poetska čvrga birokratizmu ili provokantni pečat savjesti od kojeg nisu odustali ni Majakovski ni Pavese ni toliki autentični stvaraoci?

- To je više satira negoli basna, za nekoga pomalo i pamflet. Taj netko neka je i odgonetava, u iracionalnom noćnom bunilu poput onog Feruz-pašinog, bog da mu prosti, kadno noću tri hajduka tri žrtve njegove priđoše pehar da im natoči… Možda se sjetih i Ostapa Bendera i Erazma Roterdamskog i Aladina s čarobnom lampom i časnog Bengalija. Ćiribi-ćiriba tehnika održavanja ravnoteže nad razvalinom odumrle države! Tko su zulumćari? Tko harambaša? Više se ne može, jamačno, kriviti Turke. Lako je bilo nekad guslarima: prioni uz lice i gudi što ti drago! Ali danas, danas nitko neće ni u guslare ni u mornare, ni za ljubav ni za pare, brale... tako bar kaže naša novovjeka narodna pjesma, a njoj moramo vjerovati. Pogotovu ako je pjeva Meri Cetinić na televiziji, kao turističku čvrgu.

Provokantni pečat savjesti? O čemu govorite? Aha, jer je USIZ-paša ipak skočio iz sna! Da, ali zbog svoje privatne male nužde, a ne zbog nužnosti dosljedne primjene principa marksističke ekonomike („a te kosti smejaše se, Bog da prosti!“)…

Vaša najnovija zbirka zove se Salto mortale. Parafrazirajući naslov te knjige, rekao bih da je ona doista prevratnička i u formalnom smislu i s obzirom na jedan radikalizirani pjesnički svjetonazor. Salto mortale obojen je tonovima rezignacije i stanovitog odustajanja, no zanimljivo je da za to koristite sonet, milozvučnu formu koju je proslavio pjesnik Laure. Bit će da ste vi ipak bliži Angiolieriju koji je bio podjednako „ratoboran“ u svakodnevnom životu, ali i u sonetu.

- Hm, prevratnici. Darwin. Luther. Trocki. Nekad su mi nešto značili. U odnosu na sebe samu odavno prestadoh biti romantičar. Prvih poslijeratnih godina tražili smo sebe u budućem i u minulom, a sadašnjost nam je izmicala. Tako se ona nijemo nagomilavala sačekala naivčine iz busije. Ugledah prvi ponor. Gong. Napravih reakcionarni skok. Ti i nikad. Potom su navrle, šiknule te – recimo – sonetne bujice, poput ritmiziranih mrmoravih litanija što ih izgovara naglas uhićenik, koračajući od zida do zida i natrag, od prividnog početka do trenutka kraja, od buđenja do usnuća, od slamke do slamke, od poante do poante. Sonet je mamitelj, zavodnik. Kao neukroćen vir. Neistražena sudbina.

Onda je u Ilici jedna lutka -- maneken, tik preda mnom, razbivši izlog tresnula o pločnik. Mjera se prevršila. Kakva Laura, kakva Lukrecija! Sastavih nešto poput izvještaja „s lica mjesta“, i to naslovih Salto mortale. Tako počeh pisati tu knjigu od njena kraja, od tog posljednjeg u njoj svjedočanstva. Onako kao što na nogometnoj utakmici kamera zaustavlja kobni zalet i zavrti nam prizor unatrag. Usporen, uvećan, izdvojen poput slučajna soneta, grčevito obuzdan.

„Pjesma je u snu napašten govor“… tako barem tvrdite. Možemo li to shvatiti kao vašu „definiciju“ poezije, bez obzira na recidive nadrealizma koje su očite u vašim ranijim zbirkama?

- Teorije književnosti krcate su zabluda. Da mi netko ponudi zlatnu diplomu u toj branši, ne bih je upisala ni za živu glavu. Znamo da je više-manje sve to što se stoljećima pripisuje meštriji pjesnika mistifikacija. Pa ipak, priginjemo pred njom glavu i šutimo, kao da će svijet propasti ako mu glasno doviknemo u lice da je poezija samo jedan krivi spoj, i ništa više. Taj krivi spoj, taj mrak, to životinjsko ili božansko NE svemu što je ljudska drama, sve to pomaže, doduše, ideologijama da upiru prstom u tat mrak i da mašu nad njim bakljama svog častohleplja. To pomaže i revolucijama da u tom NE ušanče još čvršće svoju vlastitu socijalnu i političku negaciju postojećeg, i domovinama, da egzistencijalni poriv za slobodom istope i pretale u estradno-militaristički, i religijama, da bi mogle započeti od čovjekove metafizičke nulte točke i voditi nas za ruku milostivo u okrutnu Vječnost.

Eto zbog čega je poezija i „u snu napušten govor“, i još mnogo štošta zaboravljeno i gluho, zloupotrebljeno, jer smo izobličeni od nametnute nam, institucionalne „ljudskosti“, podivljali od svoje kozmičke samoće, prostituirani u bici za samoodržanjem, zgnječeni u preši međusobno sukobljenih velikih iluzija civilizacije. U toj prašumi poezija je mrav. Mrav-filozof, kojega vlastodršci često postave pred dilemu da postane slon - budala. I taj slon onda treba da nosi na leđima dio njihova skupocjena tereta; a jer je to slonu svakako lakše negoli mravu, mnogi će ubogi mravak doći u iskušenje i postati patetični nosilac historijske misije svojih suvremenika. Emisar. Slamka koja se nadula da postane most...

Poezija nije drugo do crna magija koju – za razliku od svih ostalih crnih magija što su odvajkada preplavljivale svijet – vrši riječ u svom kemijski čistom stanju, i to isključivo nad sobom samom. Začaravajući dušu poezijom, pjesnik je otčarava od kabale stvarnosti. Oslobađa je od čini egzistencije. Omogućava joj da, zarobljena u svom životinjskom i društvenom prividu, diše ipak autonomno. Diše, rekoh, jer to je nedužna bijela paukova nit od koje poezija ispreda svoj bitak.

Poput svih drugih knjiga, Salto mortale je na stanovit način dio vaše intelektualne biografije. U jednoj pjesmi iz te zbirke bacate takoreći, anatemu na svoje stihove koji vam neće dozvoliti da zaspite „nedužno bezimena“. Pa kakav je to pjesnik, oslobođen nabujalog egocentrizma, koji ne uživa gledajući se neprestano u ogledalce?

- Svi su mladi pjesnici narcisoidni. Nevolja je u tome što poneko takav i ostane, i tu je evoluciji njegove ličnosti kraj. On više nema što reći, može se samo klanjati publici i ona njemu. Neki cijeloga života glume poeziju, kao što neki glume politiku. Tako i mnogi roditelji glume roditelje, a krojači pravde glume pravdu. Pokušajmo skinuti sva institucionalna „ogledala“, e da bi bilo manje plaćene glume pred samim sobom. Pjesma je unutrašnje, ilegalno ogledalo. U njoj se ne ogledamo mi, već naša duboka i zbiljska bezimenost.

I je li ta knjiga koju spominjete pobuna protiv vlastitog identiteta? Ne. Ona je pobuna protiv svega što u ime nas samih stavlja pečat na našu društvenu sudbinu. Anonimusi su zapeli da kroje drugima identitet po vlastitoj mjeri. Poezijom se od svih tutorstava integralno branim. Od toga iščašen, i samo postojanje osjećaš kao okove. Ne razlikuješ gdje završava moralna krivnja, a gdje počinje kozmično- biološka. I dok si ti u nedoumici, tvoji čuvari love u mutnom. Sociologe, povjesničare, ekologe trebalo bi intervjuirati i anketirati svakog dana, svakog trena, da nam ne izbjegne niti jedna nijansa u krivulji gibanja, a isto tako i privredne kriminalce i političke zatvorenike, jer su i svi oni na svoj način društveno angažirani. Kao što postoji dežurni vatrogasac, neka postoji u narodnom teatru i dežurni ekonomist, i dežurni pjesnik.

Jedna pjesma iz vaše najnovije knjige posvećena je „gradu fantomu“ koji uspoređujete s Don Kihotom pretužna lika. Usuđujem se pretpostavit da je to vaš i naš – a zacijelo i Matošev – Zagreb?  

- Poezija nije turistički vodič. Ne živi od kulturnih ili povijesnih znamenitosti, ne oslanja se na ono što su stvorili drugi, čak ni onda kada to, i ne hoteći, nastavlja. Uživala sam u Šenoi dok još na njegovo tlo nisam ni stupila nogom, ali Grička vještica me je nekako mimoišla.

Na naše su otoke dolazile prije rata grupe Zagrepčana da ljetuju te bih se prišuljala i slušala kako to čudno govore ti polu-stranci, kao da cvrkuću. Zar se oni uvijek tako nonšalantno šale? Kako taj jezik zvuči kad govore ozbiljno? A šta je sa očajem, naricaljkama, kletvama? Ima li za moj hod mjesta u toj dalekoj kajkavskoj metropoli do koje da bih stigla paro-brodom Kozjak, pa vlakom u trećoj klasi, morat ću pribaviti neku paru, instruirajući svoje školske vršnjakinje… Poslije mnogo godina dogodilo se obrnuto: čekam honorar od zbirke pjesama da bih mogla kupiti kartu za more i posjetiti Dioklecijanov rov poput kakvog stranog turista.

Svakome od nas njegova vlastita kob oboji ovako ili onako grad u kome živi. Klupe u parku na kojima je plakao, čekao, pisao pista i čitao ih. Tramvaje kojima si nekud bježao, pločnike na kojima si radosno susretao prijatelje, a sad se s njima više i ne pozdravljaš. Možda sam u ovom gradu najviše vezana uz Oktogon, magični osmerougaonik koji mi pruža iluziju predvorja nekog grada iz bajke pred kojim svagda pomalo strepim i kao da se nečem izuzetnom nadam. Onda zamirišu kesteni, i to me trgne ili mi padne u oči reklama nad kinom „Zagreb“: Zameo ih vjetar… Jest, zameo ih je reknem. Dobro je bilo sretati na tim koordinatama Stanislava Šimića. Božu Milačića, Ivana Krolu. A Drago Ivanišević? Ode li to i on skitniku Matošu na raport. Ne, nemojte me pitati o Zagrebu. Zagreb smo i ja, i vi, i ovo što sada razgovaramo. I Ono što ćemo prešutjeti. To. možda, ponajviše.

 

Razgovor je objavljen 13. srpnja 1982. u tjedniku Danas.