Skoči na glavni sadržaj

Po izgledu bogomolji i po vrsti piva lako zaključiš u kojem si dijelu bivše države

po-izgledu-bogomolji-i-po-vrsti-piva-lako-zakljucis-u-kojem-si-dijelu-bivse-drzave-2052-2066.jpg po-izgledu-bogomolji-i-po-vrsti-piva-lako-zakljucis-u-kojem-si-dijelu-bivse-drzave-2052-2067.jpg po-izgledu-bogomolji-i-po-vrsti-piva-lako-zakljucis-u-kojem-si-dijelu-bivse-drzave-2052-2068.jpg po-izgledu-bogomolji-i-po-vrsti-piva-lako-zakljucis-u-kojem-si-dijelu-bivse-drzave-2052-2069.jpg po-izgledu-bogomolji-i-po-vrsti-piva-lako-zakljucis-u-kojem-si-dijelu-bivse-drzave-2052-2070.jpg po-izgledu-bogomolji-i-po-vrsti-piva-lako-zakljucis-u-kojem-si-dijelu-bivse-drzave-2052-2071.jpg

Žare je old school i s Mini Morrisom idealno čini retro imidž. Mini je kao pravljen za Žaru, a Žare je sa svojom pojavom kao stvoren za Minija. Forumov reporter je lijevo
Foto: Ivan Živković Žika

Sva sreća što britki jutarnji zrak pošteno hladi motor koji se kod Minija začas pregrije
Foto: Ivan Živković Žika

Za 12-satnu pustolovinu starim Mini Morrisom od Šibenika do Beograda treba imat' dušu, ali i muda
Foto: Ivan Živković Žika

Između dva sela u Srbiji put nam je presjekao Yugo. "Žare, gotovi smo", kažem mu kad iziđe grmalj. "E ljudi, svaka vam čast! Ovo čudo od auta nisam video ne pamtim! Jel mogu, brate, da vas slikam, molim vas?"
Foto: Ivan Živković Žika

Pivski brendovi, uz nacionalističke i religijske, apsolutni su znakovi etničke podijeljenosti u Bosni. Nema šanse da Jelen ili Karlovačko zalutaju na "suprotnu stranu"
Foto: Ivan Živković Žika

Nakon 12 sati vožnje stigli smo u Beograd. Dočekani smo u hotelu Palace na klasični srpski način: sa zagrljajem, s tri poljupca i rakijom od šljive i divlje kruške
Foto: Ivan Živković Žika

Bila je to Žarina ponuda koju nisam mogao odbiti: Balkanska Minijada u Beogradu na koju bi iz Šibenika išli njegovim starim Mini Morrisom, prešli put od nekih 700 kilometara, uglavnom živopisnim starim cestama kroz Bosnu pa bi se onda u Beogradu stopili u koloni sa starim Minijima iz Mađarske, Slovačke, Slovenije, Bugarske, Srbije, Grčke...

Žare je na taj put išao jer je Mini za njega ono veliko malo životno zadovoljstvo, to je njegova pasija, njegov odmor, bijeg, mali smisao, kao za nekog Maradonin gol iz 86', gajba hladne Žuje, ribolov na Kupi, teatar ZKM- a, seks...

Prihvatio sam njegov poziv jer mi guzica naprosto voli vidjeti puta, pogotovo ovog, istočnog, gdje su iznenađenja na sreću nas putnika pustolova neizbježna, a planiranja apsurdna.

Žare je old school i s Mini Morrisom idealno čini retro imidž. Mini je kao pravljen za Žaru, a Žare je sa svojom pojavom kao stvoren za Minija. Sljubljuju se i uzdižu u macho pojam kao u onoj čuvenoj reklami danas pokojni glumac Eric Lawson koji s cigaretom u ustima i konjem među nogama postaje Marlboro Man. Žare je 80- tih navigavao po svijetu, par godina se boemski posvetio i Rotterdamu, a posljednje desetljeće živi skromnije, kako se u Šibenik samo i može živjeti. Izgubio je nešto kose, dobio malo droba, al' pustolovina s Minijem brzo mu je probudila duh iz 80- tih.     

Skoro da je svanulo kad smo krenuli. Cesta prema Drnišu bijaše potpuno pusta. Tek jedan kamion lokalne pekare: ablenduje i trubi, vozač je prepoznao Žaru, čuo je za našu pustolovinu pa nas prijateljski na početku hrabri u osvajanju. Poslije, nešto iza Drniša, iz suprotnog pravca ablenduje i trubi i kombi Tiska, tek drugi automobil na koji nailazimo. Razvezao je žurnal po Kninu. Pozdravlja nas onako kako se pozdravlja slučajnog putnika namjernika na pustom drumu. Pristojno od njega.

Granični prijelaz Strmica usred je guste crnogorične šume. Ne vjerujem da je netko prije nas prešao toga jutra, kao i što ne vjerujem da ima neke navale na ovom prijelazu, bez obzira je li srce turističke sezona il' sve zatrpa snijeg sa sjevera.

S hrvatske strane terminal je potpuno nov, uređen pred hrvatski ulazak u EU, s bosanske je to tek stari kontejner, prezentira kako je to nedavno bilo i na hrvatskoj strani. Zrak je i u to kasnolipanjsko jutro beskompromisno čvrst, previše studen da bismo kazali da nas ugodno rasvježava od dalmatinske ljetne žege. U zraku između prozora i graničnog terminala spajaju se dvije ruke da izmijene osobne iskaznice na provjeru: Žarina nespremna na taj britak zrak je u kratkom rukavu, a policajkina je u uniformnom šuškavcu.

"Ima li vukova?", pita Žare snažnu graničarku

"Ima", odgovara ona, "zavijaju noću, a medvjeda ima puno više".

"Jel' vas strah?"

"Nije, navikla sam", nasmijala se odvažno.

Sve je u nekakvom aljaskom ambijentu: i zrak i priroda i ljudi, baš kao da iz Kanade prodiremo u zemlju krajnjeg sjevera. Nadalje kreće vijugava cesta i visoki usponi. Takve ceste u najvećoj mjeri će obilježiti ovo putovanje.

Mini striže uspinjući se planinom. Ne baš onako kako zavija fićo kad se vozi uzbrdo, kod Minija se to ipak čini nešto lakšim, al', budimo ipak objektivni, ne baš puno lakše, svaki je uspon ipak napet. Sva sreća što taj britki jutarnji zrak pošteno hladi motor koji se kod Minija začas pregrije pa onda uvijek sa strepnjom gledate onu kazaljku na termometru koja se naćuli na granici crvenog polja.

Prvu kavu odradili smo u Drvaru. Davno nisam ispio goru. Ni Žare isto. Kava je marku i po, al ne vrijedi ni pare. Dalje preko Petrovca i Ključa nastavljamo prema Banjoj Luci. Poneka neobnovljena kuća i pastiri u vojnim hlačama podsjećaju na posljednji rat. Krajolik je pitoreskan s beskrajnim travnatim brežuljcima na kojima pasu česta stada ovaca i krave. Čini se da odlično rade i pilane uz cestu. Drvna industrija jaka je gospodarska grana, bukva i bosanski hrast jako se puno izvoze - u Hrvatsku ide dosta bosanskog hrasta, primjerice, a u Italiju bukva od koje se ondje izrađuje većina masivnog drvenog namještaja.

Banja Luka je ušminkana i komunalno poprilično sređena, bilo bi pretjerano kazati da je na razini Zagreba, baš kao što bi bilo deplasirano Zagreb u tom izjednačiti s Ljubljanom, recimo. Ali, to je ta težnja, Banja Luka se oduvijek ugledala na Zagreb.

Otišli smo u Malu Stanicu, ugledni restoran koji je nastao u objektu austro-ugarske željezničke stanice. Nalazi se tik uz grandiozni stakleni neboder u kojem je smještena vlada Republike Srpske, tako da je Mala stanica pista za razmetanje birokrata svojim statusom. Oni su ipak najviša kasta društvene stratifikacije, što je princip jednak u svim republike bivše Juge, naslijeđen od nekadašnjeg socijalističkog režima, manifestiran u partitokracijski postsocijalizam u kojem poprilično očajno živimo.

Pred Malom stanicom sparkirani su uglavnom polovni Mercedesi, BMW-i i Audiji. S njima su se ovdje dovezli razni poslovnjaci koji u Stanici dogovaraju spasonosne subvencije ili ugovaraju javno-privatne dealove. Kad slobodno tržište ne postoji, to je jedini model poslovnog opstanka.

Još je bilo vrijeme doručka kad smo ondje sjeli. Ja sam naručio pileće jetrice, a Žare nije ništa, on uglavnom do ručka, a nerijetko i do večere, u usta stavlja samo kave i cigarete. I poneku pivu. U Stanici se odlično jede, poslužuju uglavnom tradicionalna jela, ali ne onako pučki, već na jako visokom gastro nivou. Jetrice su bile prvoklasne, pripremljene u saftu ili toću, umido, rekli bi u Dalmaciji, samo što je ovdje sve to pripremljeno u woku s adente povrćem i u tanjuru posluženo zajedno s tek ugrijanim toastom kako bi mogao upijati sokove povrća i jetrica.

Više bi uz takvo jelo odgovarala čaša vina, ali nisam mogao odoljeti Zaječarskom, daleko najboljem pivu na ovom našem ex. jugoslavenskom području. To je pivo duge tradicije iz fabrike u Timočkoj krajini u Srbiji koju je prvo kupio turski Efes, a poslije je ušlo u vlasništvo Ujedinjenih srpskih pivara koje je nastalo spajanjem Heineken's Braurei MB-a i Efesa.

Pivski brendovi, uz nacionalističke i religijske, apsolutni su znakovi etničke podijeljenosti u Bosni. Nema šanse da Jelen zaluta među Bošnjake ili Hrvate ili će se pak Karlovačko piti igdje osim kod Hrvata. Principi su ovdje ubitačni već stotinu godina.

Već na toj kratkoj dionici autoputa od Banja Luke do Laktaša, rodne grude i prebivališta predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, svjedočimo svjetskom fenomenu: nevjerojatnom broju pumpnih stanica, nasađene su jedna za drugom svakih nekoliko stotina metara. Taj fenomen protezat će se cijelim putom kroz Srpsku. Za otvaranje pumpi tu nisu trebale nikakve koncesije, mogao ju je otvoriti tko god je želio, tako da ih praktički ima više od kafića.

Neke od njih pripadaju naftnim korporacija poput NIS-a ili Gazproma, a veći dio su osnovali lokalni poduzetnici kao, maltene, obiteljski biznis. Kao da je vladala logika: "Što ću točiti gorivo kod susjeda kad mogu imati svoju crpku". Nekih 50 kilometara nakon Banja Luke stali smo na jednoj od tih obiteljskih crpki da malo napijimo i Minija. Ljubazni domaćin dočekao nas je izašavši ispred prazne crpke.

"Dobar dan, dobri ljudi", poželio nam je.

"Nažalost, nestalo nam je Supera. Dizela još ima, al Supera eto - nestalo".

Sva sreća što je za stotinu metara bila druga pumpa, a da smo i tu fulali, izvukla bi nas treća.

Nakon pumpi, najviše ima crkava, ovdje pravoslavnih. Ili su obnovljene ili su  k'o ispod čekića - nove. I najmanje selo ima svoju. Svugdje po Bosni je to tako, nigdje nisam vidio toliko bogomolja. Jedino je, eto, crpki ipak nešto više.

Vozimo se Bosanskom Posavinom. Povremeno izbijemo na Savu, a povremeno na njene pritoke. Rijeke su se povukle u svoja korita, ali još uvijek imaju smeđu boju, boju blata, poplavljenih njiva i podruma, razorenih kuća i nekoliko odnesenih života. Priroda se brzo regenerira, još mjesec ili dva pa na njoj više neće biti niti ožiljka od one silne poplave. Nesreća se tako zavukla u kuće pa će ondje dugo ostati utjelovljena u neimaštini ukućana, tužnom sjećanju i priči o godini u kojoj je voda nanijela tugu. Mjesta kroz koja prolazimo i gradići u koje stajemo u potpunoj su suprotnosti od one komunalne uređenosti u Banja Luci. Kao da taj glavni grad prezentira neku drugu regiju, ovoj kojoj svjedočimo sigurno ne pripada.

Jedino je Brčko drugačije, osvježeno novim fasadama, čistim ulicama i pošišanim tratinama. Ispalo je da su imali sreću kad se ono u Daytonu oko njih nikako nisu mogli složiti pa su im dali distrikt, ostavili ih da se brinu sami o sebi, kako znaju i umiju.

Granicu smo prešli kod Bijeljine. Iz moje daljine me potpuno iznenadio podatak da Bijeljina broji 100 tisuća stanovnika. Do tada sam o tom gradu znao samo da je u njemu rođen nogometaš Savo Milošević. Srbijom smo nastavili očajnim seoskim drumovima kroz kuće u kojima je životnu sreću nekako teško zamisliti. Između dva sela pretekao  nas je Jugo i onda, umjesto da produži, naglim policijskim zaokretom nam presječe put. Iz automobila izađe snažno i visoko momče.

"Žare, gotovi smo".

Žare je samo šutio i gledao gorostasa koji nam je svakim korakom postajao sve veći.

"E ljudi, svaka vam čast! Ovo čudo od auta nisam video ne pamtim! Jel' mogu, brate, da vas slikam, molim vas?"

Slikali smo i mi njega, iznutra, kako nas fotka izvana, jer za nas je bio jednako neobičan i rijedak kao i mi za njega.

Zadnjih 60 kilometara vozili smo autoputom. Dovoljno da shvatimo da nismo pogriješili što smo išli kroz Bosnu, jer bi suprotno to samo bilo putovanje od točke A do tačke B, bez punog doživljaja. Na autoputu bi nas uz to i stalno prestizali veliki automobili, kamioni i šleperi, čitavo vrijeme bi nam trubili, jedni zbog naše egzotike, a drugi da nam jebu majku tako sporima i berlavima, šikanirali bi nas kao najmanje u razredu.

Ovako smo ulagano prevaljivali brda i planina, osvajali kilometar po kilometar, upijali svaki kadar i osjećaj, da ih kasnije vežemo u priču s pustolovine, koja se od ovakvih putnika očekuje po povratku.

Nakon 12 sati vožnje stigli smo u Beograd. Dočekani smo u hotelu Palace na klasični srpski način: sa zagrljajem, s tri poljupca i rakijom od šljive i divlje kruške. Poslije se zalijevalo i rundama piva. Polako su dolazili Miniji iz daleka. Poslije nas Slovenci, pa Mađari, na kraju i Grci. Svakom se nazdravljalo i čestitalo mu na uspješnoj avanturi. S Minijem ona nikako nije mala.