Pobjeda nad naručenim porazom

pobjeda-nad-narucenim-porazom-1892.jpg

Kako bilo tko može pomisliti da će ljudi i u totalitarnom režimu, kakav je sirijski, ali uz dovoljno hrane, vode, energije, besplatno i kvalitetno školovanje, bolnice i dječje ustanove, uz povijest kojom se ponose, glasati za zatucani, ekstremistički i teroristički šljam koji se tamo nakupio
Kako bilo tko može pomisliti da će ljudi i u totalitarnom režimu, kakav je sirijski, ali uz dovoljno hrane, vode, energije, besplatno i kvalitetno školovanje, bolnice i dječje ustanove, uz povijest kojom se ponose, glasati za zatucani, ekstremistički i teroristički šljam koji se tamo nakupio
Foto: 
FaH/EPA/SANA

Samo svjetski politički panduri, slijepi u samozaljubljenosti, nisu u stanju vidjeti da je sve ono što su ponudili sirijskom narodu bilo mnogo i neusporedivo gore od onoga što su tamo već imali

Sirijci su na izborima ponovo izabrali Bashara al-Assada za predsjednika svoje zemlje.

On će biti po treći put na čelu države, a prvi put na izborima na kojima je bilo više kandidata, temeljem referendumske promjene Ustava iz 2012. godine i uvođenja višepartijskog sistema u zemlji.

O tome je, tada, malo ko napisao i jednu riječ. Ne uklapa se u zapadnu sliku "Assadovog terorizma" u Siriji.

Objavljeni podaci o izborima minulog utorka kažu da je na 9.600 biračkih mjesta glasalo 73,42 posto od petnaestak miliona Sirijaca koji imaju pravo glasa.

Čak je 10,2 miliona glasača, odnosno 88,7 posto od onih koji su glasali, dalo svoj glas Assadu.

Američka CIA u svojim internim predviđanjima malo je pogriješila. Oni su procijenili da će Assad dobiti između 75 i 80 posto glasova. U svakom slučaju, uprkos zvaničnoj politici zemlje kojom vladaju i svim tamošnjim glasnogovornicima, znali su dobro o čemu se u Siriji radi.

Svjetski mediji su uglas, možda slučajno ali upadljivo, podvlačili formulaciju o "predsjedničkim izborima na terenu koji kontrolira režim".

Čudno i smiješno.

Gdje su trebali biti izbori, na nekom drugom terenu, u tuđoj državi ili pod kontrolom tuđeg režima.

Zato su, kažu na Zapadu, izbori u Siriji bili sramotni, farsa itd.

Prije svega, vele, jer je u zemlji rat pa Assad ne može biti priznat.

Samo desetak dana ranije bili su izbori u Ukrajini, na terenu koji kontrolira režim. Izvan tog terena nije ih ni bilo. O rezultatima da se ne govori. Novog ukrajinskog predsjednika, oligarha Porošenka, izabranog samo na kontroliranom terenu i uz tenkove i avione u ostalom dijelu države, Zapad je potvrdio iste sekunde. I obećao mu svaku moguću pomoć.

Prije dvije godine isto se desilo i u Jemenu. Sa jednim jedinim kandidatom, onim "demokratskim i zapadnim", koji je dobio više od 99 posto glasova, što je izazvalo veliku sreću u Washingtonu i evropskim prijestolnicama, te uz snažnu podršku jemenskim "demokratskim procesima".

Izbore kod mnogih drugih strateških saveznika i prijatelja u arapskom svijetu ili u Africi Zapad nikad nije ni mogao da podrži, jer izbora tamo naprosto nema. Prijateljskoj "demokraciji" se ne gleda u zube, već u novce. No, ovo se sve odavno zna pa cirkus ide dalje.

Isto kao sa zakletvom o očuvanju cijele Ukrajine po svaku cijenu, a sa planovima kantonizacijske podjele Sirije. I rasturanja Iraka na tri "entiteta", etnička i vjerska.

U demokratskim zemljama unaokolo, niko od glasovitih slobodnih medija, nije objavio kako su u Siriji na izborima bili i promatrači iz raznih zemalja, iz državnih institucija i nevladinih organizacija. Zajednički zaključak promatrača je da su izbori bili "slobodni, transparentni i demokratski". Među potpisnicima ove konstatacije su i ljudi iz, recimo, Brazila, Kanade, Rusije, Bahreina, Irske, Filipina, Indije... 

Podjednako tako, unaprijed konstruiranu tvrdnju opozicije i njihovih "logističara" da će izbori biti nelegalni jer su milioni Sirijaca kao izbjeglice i opozicionari van zemlje, snažno relativizira činjenica da se moglo glasati u ambasadama Sirije u Iranu, Rusiji, Maleziji, Venezueli, Kini, Jordanu, Sudanu, Omanu, Češkoj, Bjelorusiji, Indiji... U toj dijaspori, staroj ili novoj, izbjegličkoj, izlaznost je iznosila blizu 95 posto!

I pored svega ovoga, sad već glasovita glasnogovornica Bijele kuće Jennifer Psaki koja je ušla u anale PR posla na ovom nivou, a gluposti joj je sjajno "snimio" portal advance.hr u analizi o "izuzetnosti" američke politike, hladno konstatira na press konferenciji u Bijeloj kući da će Šesta flota odmah biti upućena prema obalama Bjelorusije ako ovi napadnu Ukrajinu.

Eto tako, i Bjelorusija dobila more pa nije čudo što se i o Siriji tamo manje zna neko u bilo kojoj normalnoj osnovnoj školi u svijetu.

I generalni sekretar UN Ban ki-moon daje izjavu za Riplija, kako će "izbori u Siriji naškoditi političkom procesu i izgledima za političko rješenje" (sa kim rješenje, sa Al Qaedom kao saveznikom u tom procesu?).  Catherine Ashton iz Europe mudro konstatira da su izbori "protivni  Ženevskim sporazumima". Kojim?

Znaju li svi ti ljudi uopće šta se tamo dešava i zašto, ili je drskost tolika da svijet doista smatraju potpuno debilnim. I uz pomoć nekada glasovitih novinskih agencija kakva je, recimo, nekada bila AFP koja danas hladno konstatira da su izbori obavljeni na 40 posto teritorije Sirije pod kontrolom režima, nudeći onda vojnu "geografiju" terena koja je bila približno tačna - u drugoj polovici 2012. godine! Uključujući tu i mjesto Raqqa na istoku zemlje gdje terorističke zvijeri – što ih Zapad naziva umjerenim pobunjenicima protiv režima – doslovce zakucavaju na križ žive kršćane, civile. Baš umjereno.

Ovdje, naravno, uopće nije riječ o tome da je u Siriji situacija normalna i apsolutno podobna za demokratske izbore. Daleko je tamošnja situacija od snošljive. Pa i kada rat stane, trebat će još puno do demokracije. Kao uostalom i u mnogim drugim zemljama na svijetu gdje razni interesi, navike, tradicija, povijest i ko zna šta još ne dozvoljavaju ni blizu naglabanje o demokraciji o kakvoj se teoretizira.

U Siriji je, naprosto, riječ o nekoliko drugih stvari. Od istine da je u pitanju, evo već tri godine, krvavi obračun i planirani poraz legitimnog režima, u suverenoj zemlji koja je na putu mnogim interesima sukobljenih sila novog multipolarizma. Dakle, protiv Assada, naroda i njihove vojske. Ma kakav taj režim bio, a nije sigurno bio ni blizu najgorem ni na Bliskom istoku, ni mnogo dalje. Sve sam to iznutra promatrao godinama, od 2008. do danas, uključujući i tri posjeta Siriji u minulih 16 mjeseci. Taj je režim uspio, nakon mora prolivene krvi, da motivira 73,42 posto stanovnika da izađu na izbore i da više od deset miliona njih glasa za predsjednika koji je već odavno "morao" biti mrtav i zaboravljen.

Podjednako tako, odgovor na pitanje kako je sve ovo bilo moguće, i zašto ti izbori nisu bili farsa kao što kao papagaji ponavljaju u "slobodnim medijima" unaokolo, u notornoj je činjenici koju samo svjetski politički panduri, slijepi u samozaljubljenosti, nisu bili u stanju da vide: Sve ono što su ponudili tom narodu bilo je mnogo i neuporedivo gore od onoga što su Sirijci tamo već imali.

Kako iko živ može pomisliti da će ljudi i u totalitarnom režimu, ali uz dovoljno hrane, vode, energije, besplatno i kvalitetno školovanje, bolnice i dječje ustanove, uz trgovinu i zanate zadivljujuće u svijetu, uz povijest kojom se ponose, glasati za one što su iz Sirije otišli prije više decenija gubeći svaki kontakt sa realnošću u domovini. 

Ili, još gore, za onaj zatucani, ekstremistički i teroristički šljam koji je tamo pristigao iz raznih jazbina, ili poremećenog uma ili prevashodno pljačkaških apetita, ili u potrazi za žrtvama nad kojima se mogu iživljavati najniže moguće strasti vječitih marginalaca i nerealiziranih kompleksaša u normalnom svijetu.

Onih što su istinski okrenuti vjeri, makar u najradikalnijem obliku, najmanje je među njima. O ideji demokratizacije Sirije i promicanja ljudskih prava kroz "ustanak" organiziran na njihov način, govore samo oni što su od pomenutih zlikovaca, plaćenika i budala na neki način gori jer se kite "posebnošću", naoružavajući teroriste i pomažući ih na svaki način.

Izbori u Siriji, ma kako se tamo sve završilo, čin su poraza jednog političkog sljepila "velikih i civiliziranih", njihove arogancije, skandalozne gluposti i loših procjena.

Na neki način, riječ je i o početku kraja jednog koncepta vladanja Bliskim istokom. U raspad tog koncepta, i danas neokolonijalističkog i imperijalnog, već su se utopili i Irak, Egipat, Libija, Jemen a evo sad i Sirija. Oni koji nisu bili u stanju da shvate, u svoju vlastitu korist, da je bilo mnogo bolje ne rušiti već sačuvati stare civilizacije, ostaviti Assada na vlasti pa sa njim postupno mijenjati sirijsko društvo i modernizirati državu – nego praviti od Sirije i ostalih novu Somaliju, Afganistan, Sudan ili Irak, nije zaslužio tamo ništa drugo do potpuni poraz.

I povratak svih  uskoro poraženih divljaka svojim kućama, uključujući i evropske zemlje i Ameriku, gdje će dobro obučeni u terorizmu, uvezani i nezadovoljni što im se nije pomoglo koliko su tražili, biti strava za društva uljuljkana u mitove o sebi i u "posebnost" u svijetu. Jedan takav minulih je dana krvavo divljao u Bruxellesu pred jevrejskom sinagogom, drugi u Španjolskoj, treći po Balkanu...

A šta je u Siriju među te zvijeri tjeralo i Nijemce, Britance, Francuze, Nizozemce, Šveđane, Belgijance, Amerikance, da ove "naše" iz Albanije, Bosne, Srbije i sa Kosova, Makedonije i Crne Gore i ne pominjenom? Time će se, valjda, pozabaviti pametni u pobrojanim državama, ako budu imali glasa i ako ih se bude slušalo izvan storija o interesu.

Rat u Siriji nije gotov. Nažalost, sada je jasno da najvjerovatnije može biti završen samo oružjem. U pripremi za tu vrstu završetka Assad je odnio ogromnu pobjedu. Dobio je potvrdu da je narod uz njega. Hoće li oni što su mu odredili unaprijed poraz to shvatiti i prihvatiti, veliko je pitanje.

Sila, glupost i interes u svjetskom rasporedu snaga danas dominiraju nad politikom, mudrošću i međunarodnim pravom. Ne samo na Bliskom istoku.

Pouke ni odatle, ni iz Ukrajine, ni iz Libije ili južnije u Africi još uvijek ne važe.

Desnica u Evropi nad time likuje, s razlogom. Sirijska pobjeda nad planiranim porazom nije nebitna. Ali je još daleko od dobijenog rata između pameti i kataklizme.