"Počivali u miru" pokazali da TV serije ne moraju biti slaboumne

pocivali-u-miru-pokazali-da-tv-serije-ne-moraju-biti-slaboumne-3048.jpg

Druga sezona serije "Počivali u miru" nije najbolje što je hrvatska televizijska produkcija ikad proizvela, ali je najbolja TV serija u godinama slobodnog pada kriterija. Ako predstavlja novi standard HTV-a, to bi moglo značiti da smo preživjeli vrijeme serija u kojima glavna junakinja otkriva da je rodila samu sebe u izvanbračnoj vezi s ultra bogatim albino crncem iz Imotskog koji, normalno, ima mračnu tajnu iz prošlosti u kojoj je zbog nasljeđa ubio tetka, fratra iz Čitluka
Druga sezona serije "Počivali u miru" nije najbolje što je hrvatska televizijska produkcija ikad proizvela, ali je najbolja TV serija u godinama slobodnog pada kriterija. Ako predstavlja novi standard HTV-a, to bi moglo značiti da smo preživjeli vrijeme serija u kojima glavna junakinja otkriva da je rodila samu sebe u izvanbračnoj vezi s ultra bogatim albino crncem iz Imotskog koji, normalno, ima mračnu tajnu iz prošlosti u kojoj je zbog nasljeđa ubio tetka, fratra iz Čitluka
Foto: 
Počivali u miru

Napokon vidimo na prvom programu HTV-a od ponedjeljka do četvrtka u dvadeset i jadan sat, pet minuta gore–dolje da televizija zbilja nudi neslućene mogućnosti, a stvarnost i više nego dovoljno dobrog materijala za priče o marionetama u politici, oligarsima sumnjivog porijekla kapitala, korumpiranom državnom aparatu i rijetkim, preživjelim idealistima kod kojih principi ne traju do prvog interesa, iako nemaju nikakve super moći, već obične, ljudske muke, od strahova do probavnih problema

Prije nego što će na prvom programu HTV-a započeti emitiranje druge sezone dramske serije „Počivali u miru“, u jednoj od kolažnih emisija iste te televizije je rečeno, u slobodnom prijevodu, kako, eto, Hrvatska ima TV proizvod na skandinavskoj razini; mjerljiv s dansko-švedskim „Mostom“, serijom čija je prva sezona, uzgred rečeno, bila izvrsna a druga, blago rečeno, puno gora.

Još ranije, opet prije nego će se na ekranu ukazati Lucija Car, Jutanji list je o „Počivali u miru“ pisao pod naslovom: „Da je ovo američka serija, sigurno bi dobila Emmyja“.

Proizvodnja euforije u Hrvatskoj ne pada bez obzira na ekonomsku i svaku drugu krizu, računajući i iskustvo koje se, uglavnom, ruga svakom optimizmu. A ono, to iskustvo, i to nedavno stečeno, baš nije išlo na ruku producentima i kreatorima spomenute serije. Nije, naime, puno prošlo od spektakularnih najava „Crno-bijelog svijeta“ i kasnijeg razočarenja jednim od najskupljih malih iskoraka iz interijera u eksterijer, uz zadržavanje većine ostalih, poznatih problema: od loših, predugih i beživotnih dijaloga, preko Bobi&Rudi humora, do ništa boljeg castinga i režije na lexaurinima...

Kada se „Počivali u miru“ usporedi s ostalom, sličnom TV produkcijom u nas, onda je malo reći kako je ta serija poput skandinavskih. Za konkurenciju je ona, recimo tako, svemirska, što ne znači, naravno, kako je na razini „Mosta“ ili da bi kandidirala za Emmy. I to, ako treba naglasiti, evo da se i naglasi, nije ništa zbog čega se autori trebaju zabrinuti: tek, može im poslužiti za treću sezonu.

Jedna od dvije priče pomoću kojih se može govoriti o seriji „Počivali u miru“ je, valjda, općepoznata. To je ona o razlici između dobrog i lošeg konja. Prvi, je li, ima tisuću mana, a drugi samo jednu – da ne valja ništa. Druga je priča nešto duža, dolazi iz, kažimo tako, struke i neposrednog susjedstva. Uglavnom, poslao je, ima tome nekoliko godina, jedan produktivni srpski scenarist i producent prijatelju redatelju scenarij i zamolio ga za komentar. Odgovor je dobio e-mailom. U poruci je pisalo kako je tekst dobar, dok je attachmnet skrivao skoro četrdeset strana zamjerki i sugestija.

„Pa... poslao si mi četrdeset strana“, rekao je, skoro plačnim glasom, u telefonsku slušalicu razočarani producent, „a pišeš da je dobro...“

„Da ne valja, samo bih ti to napisao“, odgovorio mu je prijatelj i redatelj.

O „Počivali u miru“ se za sada, tek je dio epizoda prikazan, ne može napisati četrdeset strana zamjerki, ali bi pet, šest, koja i više mogla.  Ima, nije da nema, ta serija problema, ali je svaki – dobro, da ne pretjerujemo, skoro svaki – minoran u odnosu na vrline i, naročito, u usporedbi s onim što se prikazuje kako na javnoj, tako i na komercijalnim televizijama u nas.

Pati, sve u svemu, druga sezona serije „Počivali u miru“ i od nedovršenih karaktera, glumaca koje uloge nadilaze, scenarističkih „telefoniranja“ poput, recimo scene u kojoj sugovornica, liječnica, Luciji Car kaže kako joj se može desiti da je pregazi kamion ili da nađe muškarca svog života, a samo što se rastanu Luciju umalo pregazi kamion i to dok ide u susret fatalnom muškarcu! Ima toga još: mađarski tajkun pali tvorničku dokumentaciju onako kako to nitko razuman ne bi učinio, pucaju boce istarskog vina bez ikakvog jasnog razloga, sporedni likovi novinara neuvjerljivi su koliko i prikazivanje redakcijskih odnosa i atmosfere, samo što je to već opće mjesto filmske i televizijske produkcije i ne samo u Hrvatskoj; bit će da su konzultanti za novinarstvo i prateću patnju skuplji od onih za dijalekte... 

No, ništa od navedenog i nenavedenog a krivog, bez obzira proizlazi li iz razumljivog scenarističkog umora ili uredničkog nerada, nije razlog da se u roku odmah promijeni kanal. Tek, šteta je da ovakva serija, najbolja u Hrvatskoj u zadnjih puno godina, ima i takvih „rupica“, primjetnih najprije zato što je ostatak sadržaja daleko, jako daleko iznad prosjeka - bez obzira je li riječ o rolama Nine Violić, Gorana Navojca, Dragana Despota, Judite Franković, Borisa Cavazze, Jerneja Šugmana... zapletu ili odluci da se, uz sav rizik, priča izvede iz dva i pol zagrebačka kvarta, radnja smjesti u Istru u kojoj se, je li, standardni hrvatski jezik može čuti na radiju i to ne na lokalnim postajama.

„Suvremena krimi literatura daje pravu sliku svega što definira društvo i kulturu neke zemlje“, kazao je britanski pisac Ian Ranikin. Isto važi i za suvremenu televizijsku produkciju. Općenito drugdje, a u konkretnom slučaju i kod nas, u seriji „Počivali u miru“, u kojoj je privatizacija združeni zločinački pothvat, politika uslužna djelatnost kapitala, mediji megafoni različitih interesnih skupina, radnici kolateralna šteta, a elementarno poštenje urođena mana ili kronična bolest od koje se ne umire, ali se s njom teško živi.

„Britanski mediji oduševljeni su činjenicom da se njihovi veliki dramatičari vraćaju radu za BBC. Najprije je David Hare, nakon dvadesetogodišnje pauze, režirao špijunski TV triler 'Stranica osam'... Zatim se sir Tom Stoppard (njega na BBC-u nije bilo 35 godina) poduhvatio adaptacije kvarteta romana Forda Madoxa Forda zajednički naslovljenih 'Završetak raja' i napisao mini seriju od pet nastavaka...

Zanimljivo je, međutim, da su na pitanje zašto su se vratili televiziji oba pisca odgovorila istovjetno: gledali su američke serije 'Žica' i 'Muškarci s Madisona' i zaključili kako su pogriješili što su se desetljećima klonili tog medija: televizija, po njihovom sudu, danas nudi neslućene mogućnosti. Nije slučajno da su takva imena, ovjenčana nizom priznanja, a Stoppard i Oscarom za 'Zaljubljenog Shakespearea', za čije se drame otimaju kazališta diljem svijeta, jednoglasno izrekla panegirike američkim televizijskim serijama, jer nema zbora da su potonje postale kulturni fenomen koji nadilazi sve što je filmski Hollywood u stanju ponuditi“, napisao je Nenad Polimac u Jutarnjem listu prije tri godine.

Dobro, naši se odnosi između filma i televizije ne mogu usporediti s američkim gdje je, kako glasi naslov jednog dokumentarca o tom fenomenu, televizija uništila Hollywood. No, ovdje, kao i tamo - konačno vidimo na prvom programu HTV-a od ponedjeljka do četvrtka u dvadeset i jadan sat, pet minuta gore–dolje - televizija zbilja nudi neslućene mogućnosti, a stvarnost i više nego dovoljno dobrog materijala za priče o marionetama u politici, oligarsima sumnjivog porijekla kapitala, korumpiranom državnom aparatu i rijetkim, preživjelim idealistima kod kojih principi ne traju do prvog interesa, iako nemaju nikakve super moći, već obične, ljudske muke, od strahova do probavnih problema.

Druga sezona serije „Počivali u miru“ nije, da zaključimo, najbolje što je hrvatska televizijska produkcija ikada proizvela, ali jeste, bez zadrške, najbolja TV serija u Hrvatskoj u zadnje vrijeme i u godinama slobodnog pada kriterija. Ako je, dakle, ovo što vidimo u njoj novi standard (i) HTV-a, onda ima smisla vjerovati kako smo, ipak, preživjeli vrijeme serija u kojima glavna junakinja otkriva da je rodila samu sebe u izvanbračnoj vezi s ultra bogatim albino crncem iz Imotskog koji, normalno, ima mračnu tajnu iz prošlosti u kojoj je zbog nasljeđa ubio tetka, fratra iz Čitluka.

E, to nije malo. To što je „Počivali u miru“ dokaz da smo preživjeli mi, publika, ne tetak...