Popu bob, a bobu pop

popu-bob-bobu-pop-3497.jpg

Više se ništa ne smije nazvati pravim imenom. Bijelo ne smiješ proglasiti bijelim, crno ne smiješ proglasiti crnim, popu ne smiješ reći pop, jer će se naduriti, bobu ne smiješ reći bob, jer će se naduriti
Više se ništa ne smije nazvati pravim imenom. Bijelo ne smiješ proglasiti bijelim, crno ne smiješ proglasiti crnim, popu ne smiješ reći pop, jer će se naduriti, bobu ne smiješ reći bob, jer će se naduriti
Foto: 
Županjac.net

Živimo u zemlji koja se na uobičajeno groteskan način suočava s onim sa čime su se neke druge već suočile; u kojoj se svatko na sve vrijeđa, u kojoj se riječi krote iz najneočekivanijih razloga, u kojoj policajci jezika iz slobodnomislećih slojeva ili nekoć potlačenih društvenih krugova katkad nadmašuju one stare, iz struktura autoritarne vlasti

Obavještavaju me nedavno da je negdje na internetu osvanula neobična reakcija na jedan od prethodnih tekstova, u kojem se među ostalim kaže, citiram sebe, da "sportsku redakciju HTV-a impresionira svatko elokventniji od Helen Keller".

Mišljenje u međuvremenu promijenio nisam, usput govoreći, jer i dalje držim da mutavci iz orbite Drage Ćosića – koji svi zajedno jedva umiju sastaviti deset riječi - padnu na tur pred svakim tko nije praktično nijem od najranije životne dobi. Što Helen Keller, inače fascinantna i inspirativna žena, jest bila.

Ali! Piše mi znanac da netko na netu komentira kako se u tekstu, ovaj put citiram uvrijeđenog, "nepotrebno i na krajnje ponižavajući način spominje Helen Keller, osoba koja..." Kakva vremena, rekoh sam sebi: želiš diskvalificirati sportske komentatore Hrvatske televizije, a optužuju te da si htio diskvalificirati Helen Keller.

Objeda je toliko apsurdna da bi na nju trebalo odmahnuti rukom... kad ne bi vodila u zanimljivu pravcu. Prema pitanju: dokle nas je dovela tzv. politička korektnost?

Zgodna tema.

Živimo, naime, u zemlji koja se na uobičajeno groteskniji način suočava s onim sa čime su se neke druge već suočile; u kojoj se svatko na sve vrijeđa, u kojoj se riječi krote iz najneočekivanijih razloga, u kojoj policajci jezika iz slobodnomislećih slojeva ili nekoć potlačenih društvenih krugova katkad nadmašuju one stare, iz struktura autoritarne vlasti...

U kojoj se, ukratko, više takoreći ništa ne smije nazvati pravim imenom. Bijelo ne smiješ proglasiti bijelim, crno ne smiješ proglasiti crnim, popu ne smiješ reći pop, jer će se naduriti, bobu ne smiješ reći bob, jer će se naduriti. U skladu sa suvremenim uzusima, primjerice, umjesto "mucanja" su preporučljive "teškoće u govoru", "gospođica" se izbacuje iz uporabe jer ponižava gospođe mlađe dobi, homoseksualnost više malne ne smiješ javno nazvati "homoseksualnošću" nego "iskazivanjem istospolnih usmjerenja", "ciganska čerga" će se valjda premetnuti u "romski smještajni kapacitet nomadskog tipa, pogodan za vuču", itd., itd.

Kako je krenulo, premda sa suprotnih polaznih pozicija, dobit ćemo terminologiju na neki morbidno-paradoksalan način sličnu neologizmima iz Pavelićeva vremena, s kojima su se ljudi ispod glasa zavitlavali posprdno nazivajući stolac "četveronožnim guznim nasjedalom".

A kad smo već kod prošlosti i viceva, danas ne bi bilo mudro podsjećati na onaj iz razdoblja socijalizma, o mucavcu koji tvrdi kako su ga na televizijskoj audiciji za spikera odbili jer nije u Partiji; no ja to ipak činim, iako će zbog izraza "mucavac" poneki čitatelj vjerojatno ustvrditi da sam takoreći fašist. U najmanju ruku onaj koji mi ne može oprostiti ni Helen Keller.

No da se on i ja razumijemo, ni slučajno nisam za uistinu uvredljive termine, one koji se s Marsa prepoznaju kao primitivan prostakluk. Iskreno se nadam da primjeri većini nisu nužni.

Ali ne može se poreći ni to da na putu prema svijetlim ciljevima tolerancije polako gubimo jezik: zato što svaki čas neki pojam bude zakrabuljen u mantiju tobožnje opće prihvatljivosti, zato što svaka donedavno diskriminirana društvena skupina svoje bivše nedaće naplaćuje gotovo komičnim terminološkim zahtjevima – i napokon - zato što leksičku kulturu neprimjetno potiskuje leksička hipokrizija, a političku korektnost politička hiperkorektnost. Kad bi njezinim jezikom morao opisati trenutačno stanje stvari, čovjek bi bio prisiljen izreći nešto ovoga tipa: "Seksualno iskorištavao psihički bolesnik osobu sa smetnjama u snalaženju." Dobra stara vremena prihvaćala su lapidarniju formulaciju: "Jebo lud zbunjenog."

Ako se ne varam, sve je krenulo iz Sjedinjenih Država. Naravno, jer ne postoji manjina ili slabija socijalna grupa koju ta ponosita i slobodoljubiva "land of the free and home of the brave" nije tlačila, pa stare grijehe danas okajava novim engleskim. Tako su joj "Negros" sada "African Americans", "Indians" su "Native Americans", "midgets" su postali "little people" etc.

A onda je "new correctness" prešla baru smjerom suprotnim od Kolumba, kao i štošta drugo u posljednje vrijeme, te se ukotvila na starom kontinentu. Dakle, i na ovim jadranskim obalama. Zabavno, nekoć su se prema Americi otiskivali hrvatski siromasi i bokci, danas se u njihove polazišne luke vraća izraz "osobe slabijega imovnog stanja".

No naravno da tu nije stalo. Jer na val trenda, pače, na samu njegovu krestu, u nas su smjesta zajahali mutni tipovi. Čemu se čuditi, podzemlje i polusvijet, lopovi, kurve i probisvijeti, nikad nisu ljubili jasne i nedvosmislene riječi. Naprotiv, eufemizam im je oduvijek najbolji prijatelj. Pa se tako u novijoj Hrvatskoj gangster zove "poslovni čovjek", prostitutka je "poduzetnica", varalica "financijski konzultant", ucjenjivač "sportski menadžer", podmitljivac eventualno čak i "gradonačelnik"... Ne da mi se dalje nabrajati, ima toga koliko hoćete, slobodno nastavite sami.  

Sve u svemu, pripadniku moje branše bolje je da se prilagodi i usvoji novi vokabular, ako ne želi riskirati sudsku tužbu moćnih krimosa s jedne strane, ili pak pravedničko šibanje fanatika civilnog društva s druge.

Među svima koji se nešto kao bave pisanjem valjda jedino Bad Blue Boysi za sve to ne haju, pa po fasadama i dalje drljaju "Mamiću, Cigane". Odnosno, "Mamiću, cigane". Da su mrvicu osvješteniji, korigirali bi izražavanje: "Izvršni direktore Dinama, Rome!"